Jadrolinija je jedna od najstarijih hrvatskih tvrtki koja se bavi pomorskim prijevozom.

Pravno, Jadrolinija kao Jadranska linijska plovidba, osnovana je 20. siječnja 1947. godine u Gradu Rijeci, a nasljednica je Jadranske plovidbe d.d., dijela Dubrovačke plovidbe i ostatka Zetske plovidbe.

Predratna je Jadranska plovidba isto nastala udruživanjem brodara male obalne plovidbe nakon propasti austrougarskog carstva, a ti su prethodni brodari nastali nekim drugim udruživanjem, i tako unazad sve do 1872.godine.

Te godine na inicijativu Senjskog brodarskog društva naručen je u Rijeci u Stabilimento tecnico (tadašnja tvornica torpeda, a kasnije Torpedo) parobrod Hrvat. Brod je porinut u more 13. srpnja iste godine i već je 4. rujna obavio probnu vožnju od Rijeke do Senja. Odmah nakon toga brod Hrvat uspostavlja redovitu liniju između Senja i Rijeke i tiče luke Novi, Selce, Crikvenica, Voz, Kraljevica i Bakar.

I prije 1872. godine postojali su pokušaji prijevozničkog i izletničkog brodarskog poslovanja (Lloydove pruge i izleti – Arciduco Lodovico 1837. pruga Trst – Dubrovnik – Kotor s pristajanjem u Rijeci i pruga za Rijeku, izleti u Bakar, Krk 1845. i 1846. godine itd.).

Krajem 19. stoljeća više hrvatskih brodovlasnika se udružuje u novu brodarsku tvrtku, a kao dioničari javljaju se S. Kopajtić, A. Štrk, M. Polić, braća Bakarčić i drugi brodovlasnici iz Kostrene, Drage, Sušaka i Istre.

Oni 11. rujna 1899. godine osnivaju Ugarsko-hrvatsko dioničko društvo, nazvano Ungaro-Croata. To je bilo prvo moderno brodarsko društvo, gotovo u cjelini u hrvatskom vlasništvu, a bavilo se prijevozom robe i putnika po cijelom Jadranu i svim morima svijeta. Ungaro-Croata je bilo vrlo uspješno poduzeće s aktivnom bilancom sve do kraja svog postojanja 1919. godine.

U vremenu od 1902. do 1908. godine osnovano je niz brodarskih društava: Hrvatsko parobrodarsko društvo na dionice Senj, Krčko parobrodarsko društvo u Šilu, Austro-hrvatsko parobrodarsko društvo na dionice u Puntu i još niz malih brodarskih društava. Istovremeno i na srednjem i južnom Jadranu osnivala su se i udruživala parobrodarska društva, od kojih je značajno udruživanje u društvo Dalmatiju te posebno važan razvoj Dubrovačke parobrodarske plovidbe, Bokeške plovidbe i drugih malih brodara.

Raspadom Austro-Ugarske nakon dugogodišnjih pregovora, svi brodari raznih društava su podijeljeni i od te mase brodova formirane su brodarske tvrtke u novoosnovanim državama. Tako je došlo do udruživanja Jadranske plovidbe (bivša Ungaro-Croata), Dalmatije, Austro-hrvatskog parobrodarskog društva, Obalne paroplovidbe (Dubrovnik), Hrvatskog parobrodarskog društva (Senj) i Oceanije iz Trsta u Jadransku plovidbu d.d. Sušak 1922. godine.

Jadranska plovidba d.d. obavljala je sa svojih 70-ak brodova prijevoz putnika i robe na jadranskim linijama te za Albaniju, Grčku i Levant. Tijekom Drugog svjetskog rata stradali su manji brodovi, a 1947. godine svim preostalim brodovima upravljala je Direkcija pomorske plovidbe sa sjedištem u Splitu, sve do 20. siječnja 1947. kad je u Gradu Rijeci osnovano novo brodarsko poduzeće – Jadranska linijska plovidba. Nova tvrtka
započinje svoje djelovanje sa starim brodovima, obnavlja oštećene i potopljene brodove, a tek 1952. godine dolaze novi brodovi iz naših brodogradilišta. Prve je isporučilo brodogradilište u Puli, a nakon njega Split.

Pri osnivanju, poduzeće je dobilo na upravljanje 41 brod, ali je kraj prve godine svog poslovanja dočekalo s 29 brodova male obalne plovidbe. Starosna struktura tih brodova je bila jako nepovoljna. Najnoviji brodovi tada su bili Bakar, Rab i Šipan, izgrađeni 1931. godine te Kotor 1938. godine. Svi ostali potjecali su još iz Austro-Ugarske, građeni od 1891.
(Trogir) do 1914. godine (Kupari). Zbog toga se kontinuitet Jadrolinije može promatrati i istraživati samo u kontekstu razvoja obalne linijske plovidbe i to od 1872. godine do danas.

U periodu od 1952. do 1960. godine realizirane su velike narudžbe novih brodova i obnove starih. Tako je 1958. Jadrolinija raspolagala sa 65 uglavnom klasičnih brodova što je donekle i posljedica tradicionalnih shvaćanja u vezi s tipovima broda i organizacijom sustava linijske mreže.

Početkom 60-ih godina uvode se u promet trajekti. Prvi trajekt Bodulka, uveden u promet 1. siječnja 1963. godine, otvorio je novo poglavlje u povijesti Jadrolinije jer su stari i dotrajali brodovi zamijenjeni modernijim načinom prijevoza, a počinje i uspostavljanje međunarodnih linija.

Poseban značaj Jadrolinija je imala u Domovinskom ratu. U ratnim godinama, 1991. i 1992., brodovi Jadrolinije s hrabrim posadama prevezli su oko 50 tisuća ljudi s okupiranih hrvatskih i bosansko-hercegovačkih područja. Povezujući dva, ratom prepolovljena dijela Hrvatske, Jadrolinija je izgubila 4 broda: m/b Perast, m/t Klimno, m/t Supetar i m/t
Kačjak, a 13 pomoraca dalo je svoje živote kao zalog slobode.

Danas Jadrolinija ima oko 50 brodova u trajektnom linijskom, međunarodnom te brzobrodskom prometu.

Sjedište Jadrolinije nalazi se u riječkoj Palači Jadran, jednoj od najreprezentativnijih građevina u Gradu Rijeci uz koju se od njezine izgradnje veže reputacija grada kao poznatog pomorskog prometnog centra.

Građena je za sjedište prvog ugarskog pomorskog poduzeća Adria, osnovanog 1882. godine koje je u Rijeci započelo redovnu plovidbu trgovačke mornarice s početnim kapitalom od 2 500 000 fiorina i sedam brodova srednje tonaže.

U to je vrijeme riječka luka bila neuređena, a austrijska konkurencija iz Trsta golema. Ipak se društvo od 1887. godine, uz suvremene načine rada i popunjavajući osoblje iskusnim primorskim pomorcima, a flotu modernim parobrodima, hrabro i moćno okrenulo prema budućnosti.

Subvencije za Lloyd povećane su i usmjerene na Adriju, povećan je broj parobroda u redovnoj ili brzoj plovidbi koji su stizali u sve luke Zapada. Upravo zbog ozbiljnosti naših pomoraca u svim lukama Zapada, Adria Steamship Company stekla je ugled ozbiljnog brodara. Kipovi pomoraca i simbolične figure kontinenata postavljene na pročeljima velebnog sjedišta Adrije, odredili su palaču kao sjedište velike brodarske kompanije.

Budući da je Palača Adria trebala trajno simbolizirati brodarstvo, njen je graditelj, arhitekt Giacomo Zammatio naručio četiri visoka barokizirana kipa koji personificiraju glavna zanimanja moreplovaca: kapetana broda, zapovjednika stroja, kormilara i peljara. Prema saznanjima, ta četiri lika ujedno su i portreti četiri vodeća čovjeka Adrije. Tako je Emilio Curanda portretiran kao kormilar, a kao kapetan prikazan je direktor Adrije, Ugo Eidlitz. Tada čuveni talijanski kipar Sebastiano Bonomi, autor tih radova, svih je osam izveo kvalitetno pa je svaki umjetnički vrijedan.

Sa svake strane ulaznog portala u palaču postavljena je i jedna gigantska figura Atlanta, moćnih nosača tereta, jakih pleća, nabreklih mišića, energične ekspresivne fizinomije, koji simbolički nose teret odgovornosti i težinu pomoračkih poduhvata. I te masivne figure rad su istoga skulptora.

Spomenik je to svim hrvatskim pomorcima, kao i simbolične skulpture četiriju kontinenata – personifikacija Afrike prikazana je u liku Egipćanke, Azija u liku Japanke, Amerika u liku Indijanke i Europa u liku nordijskog ribara.

Ploviti se mora, živjeti se ne mora!