Supruga preminulog kipara Ratka Perića, upozorava da je krajnje vrijeme da gradske vlasti Zadra otkupe park skulptura na Belafuži te pretvore dio kuće i vrt s umjetnikovim radovima u memorijalni centar, javni punkt kulturno-turističke namjene.

Zadnji je čas da Grad Zadar, ako to lokalna vlast na čelu s gradonačelnikom Brankom Dukićem želi, otkupi Park skulptura Ratka Petrića u dijelu grada čiji je stari naziv Belafuža, pretvori dio kuće i vrt s umjetnikovim radovima u memorijalni centar Ratka Petrića, javni kulturni gradski punkt i da mu kulturno-turističku namjenu. Kipar Ratko Petrić, koji je kao umjetnik bio značajan ne samo za Zadar nego i za Hrvatsku, od 2004. do 2010. vlastitim je sredstvima oblikovao ovaj prostor i postavio u njemu deset skulptura koje su većinom odljevi u trajnom materijalu postojećih poliesterskih skulptura ili replike njegovih poznatih djela iz različitih razdoblja stvaralaštva, izrađeni od granita, poliestera, betona i nehrđajućeg čelika. Za buduće skulpture ostavio je skice i želio da se ostvari još nekolicina njegovih radova, a započeo je na tom zemljištu i izgradnju depoa za čuvanje radova prije pohranjenih u umjetnikovu ateljeu u Jakovlju. Tu gradnju su nakon njegove smrti vlastitim sredstvima dovršili njegov sin i supruga Jadranka Fatur, također istaknuta umjetnica, jedna od najznačajnijih predstavnika hiperrealizma u hrvatskom slikarstvu i o njihovu vlastitom trošku izvršili prijevoz pet velikih transportnih vozila radova iz ateljea u Jakovlju do Zadra. Nakon kiparove smrti, Konzervatorski odjel Ministarstva kulture u Zadru preliminarno je zaštitio, na tri godine, vrt i skulpture. Prije trajne zaštite njegovi nasljednici, supruga Jadranka Fatur i njihov zajednički sin te kći Ratka Petrića iz prvoga braka, željeli su biti sigurni da će grad to otkupiti, ali nisu za to dobili nikakvu garanciju, točnije ni pozitivan ni negativan odgovor, pa su zatražili da prostor više ne bude pod zaštitom zadarskih konzervatora. Nacional je pokušao od Grada dobiti odgovor na pitanje je li se definitivno odustalo od projekta, ali su i pročelnica za kulturu Dina Bušić i gradonačelnik Branko Dukić bili na godišnjem odmoru. Nasljednici su tijekom skoro 14 godina njihove borbe da zainteresiraju lokalnu vlast za ideju Memorijalnog centra Ratka Petrića s parkom skulptura dobili potporu, između ostalih, Ministarstva kulture i medija RH, Turističke zajednice Grada Zadra, Kulturnog vijeća Grada Zadra, Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu, HDLU-a i Matice hrvatske. Nacional je od nasljednika dobio na uvid pismenu potporu Ministarstva kulture iz 2017. u kojoj piše, između ostalog, da Ministarstvo kulture preporučuje Gradu Zadru da otkupi nekretninu u sklopu koje se nalazi park skulptura kako bi se ovo vrijedno kulturno dobro očuvalo kao jedinstvena cjelina. U jednom trenutku nasljednici su se približili mogućoj realizaciji ideje, ali sve je stalo kada su se dogodili pandemija, potres i rat u Europi. Oni se danas ne mogu financijski nositi s održavanjem i čuvanjem umjetnina pa će, suočeni s nemogućnošću da postignu dogovor s Gradom zbog potrebe za preraspodjelom obiteljske imovine, biti prisiljeni prodati kuću i vrt kao građevinsko zemljište čime bi sve što je do sada tamo izgrađeno nepovratno nestalo.

Petrićevi nasljednici dobili su tijekom skoro 14 godina borbe za Memorijalni centar Ratka Petrića s parkom skulptura, potporu svih relevantnih institucija

Ratko Petrić rođen je 1941. u Zadru, a umro je 2010. u Zagrebu. Diplomirao je kiparstvo 1966. na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi Vanje Radauša. Bio je jedan od osnivača likovne grupe Biafra koja je djelovala od 1970. do 1978. i jedan od osnivača neformalne grupe Zagrebačke škole karikaturista 1966. i Salona mladih 1968. Ostvario je 1991. ideju Aleje skulptura na Savskom nasipu u Zagrebu, gdje se osim njegove skulpture nalaze i one osmero drugih značajnih hrvatskih kipara. Pokrenuo je 1993. Međunarodnu kiparsku koloniju u Jakovlju gdje je nastao Park skulptura Jakovlje. Organizirao je kao predsjednik Umjetničkog savjeta HDLU-a u Domovinskom ratu niz antiratnih akcija likovnih umjetnika. Javno je izlagao od 1967. i imao više od 50 samostalnih izložaba u Hrvatskoj i inozemstvu. Ostvario je 49 skulptura i 10 spomenika u javnom prostoru većinom u Hrvatskoj, ali nešto i u Njemačkoj, Austriji i Sloveniji. U Zagrebu se nalazi njegovih 6 skulptura: Insekt u kompleksu HEP Toplinarstva, Spomenik Josipu Račiću, ispred Osnovne škole Josip Račić u Srednjacima, kip Charlieja Chaplina ispred kina Tuškanac, Stablo u parku ŠRC-a Mladost, Slovni stup u Gradu mladih i Kapi u Aleji skulptura na Savskom nasipu. Osim kiparstvom, bavio se karikaturom, stripom, ilustracijom, crtežom, grafikom, polemikom, instalacijama i akcijama. Bio je profesor na Akademiji likovnih umjetnosti od 1999. do umirovljenja 2006.

Ratko Petrić (1941. – 2010.) bio je profesor na Akademiji likovnih umjetnosti od 1999. do 2006. | Foto: Privatni arhiv

Kako je objasnila Jadranka Fatur, Ratko Petrić je svoje radove, osim onih koji se nalaze u muzejima poput, primjerice, MSU-a i Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti u Zagrebu te u javnim prostorima, odlučio trajno smjestiti u Zadru gradeći za tu svrhu objekt na vlastitom imanju. Postojanje Parka skulpture Ratka Petrića s fundusom velikog broja njegovih djela, po njezinu bi mišljenju značajno obogatilo zbirku suvremene likovne umjetnosti u Zadru.

“Povijesno nasljeđe ovoga grada neupitno je i visokih je vrijednosti, zbog čega je dobrodošao i iskorak prema kvalitetnom suvremenom stvaralaštvu, što bi dao Park skulptura Ratka Petrića. Umjetnička galerija Narodnog muzeja u Zadru posjeduje nekoliko djela Ratka Petrića iz prijašnjeg razdoblja, koje je stekla otkupom. Lokalitet na kojemu se nalazi Park skulptura Ratka Petrića, kuća i veliki vrt, njegovo obiteljsko naslijeđe, zadržao je svoju autohtonu konfiguraciju, opseg i vegetaciju kakvu su domicilni stanovnici kultivirali u 20. stoljeću. Ratko Petrić je, razmišljajući prije svega kao umjetnik, želio sačuvati izgled posjeda usprkos intenzivnoj gradnji koja je promijenila izgled cijelog područja. Za njega je čuvanje naslijeđenog okoliša značilo memoriju ovog prostora. Značilo je sačuvati i uspomene na djetinjstvo koje je proveo u Belafuži i koju je morao napustiti odlaskom na školovanje. Izgrađeni objekti u vrtu diskretno su razmješteni unutar borova i čine cjelinu s prostorom. Važnija je bila ambijentalna usklađenost i stapanje skulptura, arhitekture i lokaliteta. Prostor posjeduje autentičnost autorskog izbora i doživljaja i može se reći da je nastao spoj prirodne i kulturne baštine. O Ratkovim djelima, kako god ovo završilo, brinut ćemo i dalje. Pokušat ćemo dobiti od Grada Zagreba u povoljni najam neki prostor i možda osnovati Fondaciju Ratka Petrića. Njegova djela ne želimo zatvarati u skladišta nego ih otvoriti publici, kao što je i on sam volio činiti na svojim brojnim izložbama”, rekla je Jadranka Fatur.

‘Pokušat ćemo dobiti i od Grada Zagreba u povoljni najam neki prostor i možda osnovati Fondaciju Ratka Petrića. Njegova djela ne želimo zatvarati u skladišta’

Jadranka Fatur smatra da je Ratkov park skulptura njegov umjetnički testament, a za park je odabrao istaknute radove iz pojedinih razdoblja. “Neidentificirani predmet” predstavlja, objašnjava naša sugovornica, neko biće bez osobnosti pretvoreno u predmet, koje sjedi na uredskom stolcu ispunjavajući neku i njemu samom nepoznatu svrhu. Ideja za drugu skulpturu, dodaje, “Stablo koje sjedi”, potječe iz mladenačkog razdoblja i replika je nadrealne zamisli o drvu koje sjedi na velikoj čeličnoj stolici.

“U broncu je odlio poliestersku skulpturu nazvanu ‘Amen’ koja predstavlja svemoćnu ruku birokracije, s pečatom kao znakom moći. Tu je i skulptura velike ruke – dlana s podignutim kažiprstom i malim prstom, znak je u Dalmaciji dobro poznat, nazvan i ‘rozi’. Znači malu osvetu nekome, ali i zaštitu od uroka, to je svima razumljivo i ne baš tipično za umjetničko djelo. Oratori su tema kojima se bavio još u ranim sedamdesetima kada je napravio seriju oratora različitih veličina. Ovaj zadarski je visok 3,40 cm i zidan je. Ratko ga je doslovno izgradio služeći se kalupima i tekućim betonom, a najprije je iskopao za njega duboki temelj. Veliki granitni blok koji je preostao nakon postavljanja spomenika Petru Zoraniću od njegova postamenta dugo nije znao kako oblikovati. Mislim da je prevagnula zamisao o iskazivanju počasti djetinjstvu u Belafuži. Nazvao je skulpturu ‘Djetinjstvo’, a ona prikazuje stilizirani dječji lik s knjigom koji sjedi na bloku s glagoljičkim slovom i naznakom vegetacije. Kako je ta vrsta granita izuzetno tvrda, rad na skulpturi odužio se na skoro dvadeset godina, od 1985. do 2004. godine. Velika poliesterska metar visoka kap dio je tema iz prirode kojoj se uvijek vraćao. Zadarska kap je posljednja skulptura koju je Ratko načinio za vrt 2010. Transparentna mreža aluminijskih šipki s tri autoportreta također od aluminija ostala je najzagonetnija među skulpturama. Najprije je bila izložena na jednom Trijenalu kiparstva u Gliptoteci, da bi se s novim rasporedom šipki i glava našla trajno u vrtu. Posljednja ‘izgrađena’ ili zidana skulptura replika je ‘Čovjeka-tube’ iz 1971., izvorno je poliesterska, ali u ovom slučaju načinjena od betonskih i ciglenih elemenata. Obojena je crvenom i bijelom bojom, a znatno je veća od izvorne. Sadržajno govori o nekim prisilnim radnjama koje čovjek čini kada je uvjetovan društvenim normama.”

Kipar Ratko Petrić bio je kao umjetnik značajan ne samo za Zadar nego i za Hrvatsku | Foto: Privatni arhiv

Povjesničarka umjetnosti Nataša Ivančević iz zagrebačkog Muzeja suvremene umjetnosti bila je kustosica retrospektive Ratka Petrića “Baciti istinu u lice” koja je u MSU-u bila 2021., a dobila je nagradu Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske za najbolju godišnju izložbu. Izložba je u suradnji s Galerijom umjetnina Narodnog muzeja Zadra 2022. predstavljena i u Zadru, a posjetilo ju je više od 15.000 posjetitelja, što po Nataši Ivančević pokazuje da postoji veliki interes javnosti za njegov rad. Ona se boji da će se, ako Grad ne podrži ideju nasljednika, njegovi radovi rasuti i dugoročno biti nedostupni publici. “Ovime bi Zadar izgubio jedinstvenu kulturno-turističku ponudu, a prostor koji može biti mjesto očuvanja, istraživanja i promocije Petrićeve umjetnosti, ali i umjetnosti autora sličnih poetika, bio bi zauvijek izgubljen. Ratko Petrić je jedini veliki kipar kojeg je imao Zadar u poslijeratnom periodu i prava je šteta da gradski čelnici nisu u tome prepoznali potencijal za kulturnu i turističku ponudu grada.”

‘Ratko Petrić svakako zaslužuje memorijalni prostor u rodnom gradu, ali mi se ishitrenim čini danas govoriti da Zadar ne želi još jedan Petrićev projekt’, kaže kritičar Vinko Srhoj

Nataša Ivančević istaknula je da je Ratko Petrić jedan od najintrigantnijih hrvatskih suvremenih umjetnika koji je u više od četrdeset godina umjetničkog djelovanja ostvario iznimno kreativan i raznorodan opus. Središnja tema njegova umjetničkog opusa je, ističe, čovjek i njegova sudbina. U formalnom i sadržajnom smislu stvorio je novi oblik figuracije u hrvatskom kiparstvu druge polovice 20. stoljeća. Eksperimentirao je, objasnila je, s novim tehnikama i materijalima, osobito poliesterom koji je u to doba bio slabo istražen pa nije bila poznata njegova toksičnost, a njegova kontinuirana izloženost tom materijalu izazvala je niz zdravstvenih problema koji su završili smrću kipara 2010.

Naša je sugovornica navela i da Ratko Petrić u vrijeme premoći apstrakcije nije odustajao od figurativnog izraza te su ga neki smatrali tradicionalnim zbog prepoznatljivosti prikaza, no to je po mišljenju naše sugovornice posve pogrešna kvalifikacija, koja mu je donijela dosta nepravdi i otežavala adekvatnu promociju i podršku institucija.

Jadranka Fatur smatra da je Ratkov park skulptura njegov umjetnički testament za koji je odabrao istaknute radove iz pojedinih razdoblja | Foto: Dino Stanin/PIXSELL

“To se ipak promijenilo širim shvaćanjem postmodernih pojava. Usudio se je čak i kritički propitivati instituciju izložbe i sve što je dio toga sustava – likovnog kritičara, publiku, ali i prolazne trendove te pomodarstvo bez pravog razumijevanja suštine. Ironijom, sarkazmom i groteskom, na izrazito svjež i lucidan način, propitivao je društveno-političke, kulturne i umjetničke pojave svojega doba. Bio je žestoki kritičar anomalija društvenih sustava i pojava kojima se obezvređuju univerzalne ljudske vrijednosti i slobode. U radu ga je pokretao humanizam, svojevrsna etika antiestetike i načelo – što izravnije to snažnije! Znao je biti veoma ciničan, izravan i kritičan u svojim radovima koje je ponekad oblikovao na rubu zazornog. Bio je veliki humanist i vjerovao je da se protiv gluposti, licemjerja i laži, a pogotovo besmislenih birokratskih procedura možemo boriti samo istinom. Iskreno je vjerovao da umjetnost može čovjeka i svijet učiniti boljim mjestom. Uporno je obilazio urede onih koji su donosili odluke u kulturi i nije se predavao. Bio je društveno aktivan i kao član HDLU-a. Neki od njegovih prijedloga aktualni su i danas. Zalaže se da se umjetnicima isplaćuju naknade prilikom organizacije izložbi, da novogradnje imaju atelijere za umjetnike te za bolja socijalna prava umjetnika. Tražio je da se bezlično arhitektonsko okruženje oplemeni skulpturama u javnom prostoru zakonom koji bi propisao izdvajanje jednopostotnog iznosa koji bi se prilikom građevinskih projekata davao za likovne intervencije.”

A u zadarsku je likovnu umjetnost, kulturu, ali i političke prilike upućen povjesničar umjetnosti i likovni kritičar Vinko Srhoj s Odjela za povijest umjetnosti u Zadru. Njegova je doktorska disertacija vezana upravo za grupu Biafra kojoj je u najboljem dijelu svoga opusa pripadao i Ratko Petrić. Rekao je da je jedna davna procjena vrijednosti nekretnine na Belafuži koju je izradio ovlašteni procjenitelj, a Gradu ponudio Petrić, bila ondašnjih 3 milijuna kuna. Kako kaže, prostor u zadarskom predjelu Belafuža, danas u zapuštenom stanju, nije nikada postao javni park skulptura, atelje, rezidencija, pa tako ne možemo govoriti ni o čemu drugome, nego o kući s okućnicom na nešto više od 2000 kvadratnih metara. O kulturno-turističkom potencijalu tog prostora po njegovu mišljenju može biti govora tek pro futuro, u slučaju da Grad otkupi prostor od nasljednika kipara.

Foto: Dino Stanin/PIXSELL

On smatra da Ratko Petrić svakako zaslužuje memorijalni prostor u rodnom gradu, ali mu se ishitrenim čini danas govoriti da Grad ne želi još jedan Petrićev projekt koji bi financirao, jer je njih u Zadru toliko da je bivši gradonačelnik Kolega, ne bez ironije, jednom izjavio da grad s više od trideset skulptura istoga autora već sada podsjeća na galeriju na otvorenom jednoga kipara.

“Zadar je po tome specifikum, jer se ne može zamisliti ni jedan sličan primjer gdje bi se na svakom gradskom postamentu, pa ni da je riječ o Rodinu ili Mooreu, kočile skulpture istoga umjetnika. A upravo su zadarske javne skulpture, izuzmemo li one smještene u parku i kući na Belafuži, najlošiji dio Petrićeva opusa. Problem je u tome što je Petrićeva primarno ‘bijafranska poetika’ ono što trebamo uvažavati, a prijelaz na neku vrstu klasične skulpture jednostavno mu nije uspio. Njegovi su zadarski kipovi neshvatljivo traljavo izvedeni za jednoga akademskog kipara, tj. nije došlo do njihove tranzicije iz grotesknog bijafranstva u svečanu ozbiljnost klasične skulpture kakvoj se je Petrić namjerio pri izradi velikana iz zadarske prošlosti. Petrić je s vremenom postao gradski ‘kućni majstor’ zadužen za spomeničku skulpturu, osoba kojoj gradske vlasti, bez konzultacije struke i bez natječaja, dodjeljuju svaki posao. O tome da je gradska vlast ozbiljno razmatrala i Petrićevu akviziciju parka skulpture govori i to da je predloženo da se ide na korištenje sredstava EU fondova za dodatna ulaganja. Nedavno je Grad otkupio i Cro-Cro granulom s retrospektivne izložbe Petrićeve u Providurovoj palači. Volje dakle ima, kao što je i oduvijek bilo u Petrićevu slučaju, a ima li i načina, odnosno sredstava, znat će se u doglednoj budućnosti kada Zadar izađe iz dugotrajne političke blokade gradskog proračuna”, zaključio je Vinko Srhoj.