Hrvatska je prvi put bila domaćin kongresa Europske asocijacije za psihoterapiju, 22. po redu, koji se nedavno održao u Zagrebu, s temom “Autonomija i osjećaj pripadnosti”. Glavni organizator je bio Savez psihoterapijskih udruga Hrvatske (SPUH), organizacija koja se, osim razvojem i promicanjem psihoterapije sukladno europskim standardima, bavi i uvođenjem promjena na zakonskoj osnovi. Naime, psihoterapija se kao struka i zasebna disciplina bori za svoje mjesto u nomenklaturi, odnosno pokušava se pozicionirati u odnosu na psihijatriju i psihologiju i u tom smislu nametnuti kao autonomna djelatnost. To bi se postiglo Zakonom o psihoterapiji koji na papiru postoji od 2005., od kada traju pokušaji da se dođe od nacrta do realizacije i provedbe te se omoguće isti uvjeti za bavljenje psihoterapijom kakvi postoje u 17 europskih zemalja koje imaju takav zakon. ZOPT je 2010. zapeo u Ministarstvu zdravlja, iako je bio spreman za Sabor, ali je u zadnji čas odlučeno osigurati običan pravilnik. To u Savezu psihoterapijskih udruga Hrvatske ocjenjuju nedostatnim rješenjem za sveobuhvatno definiranje psihoterapije, ali sada se nadaju da će Zakon o psihoterapiji, koji je na čekanju u Ministarstvu socijalne politike i mladih, biti upućen u Sabor i to ubrzo nakon što se oformi nova vlada. O svemu što bi Zakon donio i značio za krajnje korisnike te psihoterapiji kao disciplini i njezinoj poziciji u odnosu na psihijatriju i psihologiju, za Nacional govori Jadran Morović, psihijatar, gestalt psihoterapeut i predsjednik Saveza psihoterapijskih udruga Hrvatske. On daje i svoje mišljenje o temama kao što su, primjerice, za neke sporni broj dijagnoza u Dijagnostičko-statističkom priručniku za mentalne poremećaje, utjecaj odgojno-okolinskih faktora na psihu pojedinca ili pak neki vidovi antipsihijatrijskog pokreta.

Nacional: Što bi novoga donio Zakon o psihoterapiji?

Prvenstveno bi regulirao struku, ljudi koji ne zadovoljavaju uvjete za psihoterapeuta ne bi se nazivali psihoterapeutima, korisnici bi bili upućeniji te bi znali kod koga idu i je li ta osoba uopće psihoterapeut koji je završio edukaciju iz neke od psihoterapijskih škola. Jedan od najčešćih razloga zabrinutosti je nestručnost pojedinaca koji se predstavljaju kao psihoterapeuti. Nestručno vođenim razgovorima može doći do pogoršanja stanja ili bolesti i stvaranja neadekvatne slike o sebi ili do donošenja pogrešnih odluka koje mogu nanijeti veliku patnju korisniku, ugroziti njegov identitet ili čak i život. Postoji nekoliko fakulteta koji zadovoljavaju uvjete za upis na edukaciju iz psihoterapije, oni koji su završili druge fakultete morali bi završiti Propedeutiku psihoterapije koja bi se polagala prije upisa ili prije završetka edukacije. Edukaciji može pristupiti svatko, ali bez propedeutike ne može dobiti licencu psihoterapeuta. Prijedlog Zakona je takav da za obavljanje psihoterapijske djelatnosti psihoterapeut mora ispuniti određene uvjete, a to su završen preddiplomski i diplomski sveučilišni studij ili četiri godine po starom programu. Kao jedini dokaz potpuno završene cjelovite edukacije iz psihoterapije imamo Europski certifikat za psihoterapeuta (ECP).

Nacional: U nacrtu Zakona ne postoji ograničenje što se tiče vrste studija koji netko mora završiti da bi mogao nastaviti obrazovanje u području psihoterapije. Kako bi u praksi izgledalo da netko tko je, primjerice, završio građevinu, upiše neki od psihoterapijskih pravaca i da nakon toga bude magistar građevine i psihoterapeut? Bi li potencijalni korisnici psihoterapije željeli ići kod osobe koja ima takvu kombinaciju struka?

Po sadašnjem stanju stvari, netko tko završi građevinu i psihoterapiju može se eventualno baviti savjetodavnim radom. U kojoj formi i obujmu će on vršiti to savjetovanje i kako, to ovisi o njegovim interesima i edukaciji koju je završio. Savjetovanje je uglavnom dijeljenje savjeta, a psihoterapija proširivanje svjesnosti o sebi, okolini i poteškoćama koje osoba ima. Psihoterapija je za sve one koji žele naučiti više o sebi, svojim potrebama i željama, razlikama u odnosu na druge osobe.

Nacional: Je li savjetodavna pozicija otprilike na razini poslova kakve obavljaju socijalni radnici? Znači li to da takve osobe ne bi mogle raditi u klinikama jer bi tamo morali raditi isključivo psiholozi ili psihijatri koji su uz to psihoterapeuti?

Sada ste otvorili jedno novo pitanje. Ono je vezano uz indikacije: koje smetnje, poremećaji ili psihičke bolesti su podobni za psihoterapiju, a koje za psihoterapiju koja se mora nadopuniti lijekovima. To je vrlo bitno razlučiti. Netko dođe s problemom koji se, primjerice, odnosi na donošenje neke odluke, dok netko drugi dođe k psihoterapeutu s nekim većim psihičkim problemima. A tko će moći ili smjeti raditi u bolnicama i ustanovama gdje bi se obavljala psihoterapijska praksa, to je pitanje koje će sigurno regulirati Ministarstvo zdravlja i HZZO.

NACIONAL: Ideja psihoterapije i jest, između ostalog, otvorenost prema ljudima koji možda imaju neke probleme u širem smislu, ali ne nužno u smislu dijagnoze. S druge strane, ako netko ima ozbiljnih problema, psihoterapija nije dovoljna. Kako to sve razgraničiti i ne upasti u zamku trivijalizacije psihoterapije koja, u određenim slučajevima, postaje i svojevrsna moda?

Sigurno ima onih koji idu na psihoterapiju, a da im možda objektivno i ne treba, no s druge strane, ima i puno onih kojima bi trebala, ali se ne odlučuju za to. Svi oni koji se odluče za psihoterapiju svjesni su problema i žele ga riješiti, a o dubini problema ovisit će način na koji će se psihoterapija provoditi i hoće li se kombinirati s psihijatrijskim liječenjem.

Nacional: Zakonom bi se riješio i problem koji se često spominje, da je na psihijatrijskim odjelima previše psihijatara koji daju lijekove, u odnosu na psihoterapeute koji su “osposobljeni” za razgovor u punom smislu?

Otprilike to jest tako. No moram napomenuti da se sve više u psihijatrijskim bolnicama s pacijentima ne postupa tako da se daju samo lijekovi. Postoje različite mogućnosti, od psihoterapijskih i socioterapijskih intervencija, grupnih i individualnih, do okupacionih i radnih terapija. Sve je više ljudi, liječnika, koji su završili specijalizaciju iz psihijatrije, a zanima ih dodatna, ozbiljna edukacija iz psihoterapije, puno je više takvih u odnosu na prije trideset ili četrdeset godina.

Nacional: Kako biste kao gestalt psihoterapeut pozicionirali taj pravac u odnosu na ostale?

U SPUH-u je trenutačno 18 udruga koje zastupaju različite pravce i jedna udruga koja je ustvari udruga individualnih psihoterapeuta koji su završili pravce koji nisu u SPUH-u. Gestalt kao tehnika i čak filozofija, meni je osobno vrlo pristupačan, prihvatio sam ga u osamdesetim godinama i od tada ga nastojim primjenjivati u praksi. Kao primjer mogu reći da ima nekoliko vrlo prihvatljivih načina na koje se mogu rješavati poteškoće po principu ‘ovdje i sada’, što je jako bitno. Kroz doživljaj i osjećaj situacije koja nam je nekad bila važna, ako je prenesemo u sadašnje vrijeme kako bismo je proradili, možemo dobiti kvalitetne uvide, spoznaje i razrješenja poteškoća.

Nacional: Neki ne vole da se psihički problemi pojedinaca pretjerano svode na obrasce obiteljskih odnosa, ali teško je ignorirati tu vrstu uvjetovanosti. Kako u tome naći mjeru i što možete reći iz prakse, koliko je čovjek uvjetovan odgojno-okolinskim faktorima?

Utjecaj okoline u kojoj rastemo, u kojoj živimo i od koje učimo, itekako je važan. Tu ima jako puno stvari o kojima djeca, a kasnije odrasli ne razmišljaju, nego ih jednostavno usvoje. Time je određeno kasnije ponašanje i to osobi stvara probleme ako osjeti da bi željela nešto drugačije, misliti, vjerovati, raditi, živjeti. Ljudi koji u odrasloj dobi okrivljuju djetinjstvo i roditelje, takve ideje moramo uzeti u obzir i moramo pokušati razumjeti zašto se to danas događa, no to ipak znači da ta odrasla osoba ne prihvaća sebe kao odraslu, samostalnu i samosvjesnu osobu koja zastupa svoja mišljenja i sama snosi odgovornost za određene stvari, za svoje stavove, mišljenje i postupke.

Nacional: Psihoterapija je popularna tema, ljude zanimaju emocije i međuljudski odnosi, oni lakše nego prije imaju uvid u neka stručna saznanja i termine pa slijedom toga mnogi u svakodnevnom razgovoru koriste izraze kao što su projekcija, introjekcija, otpori, nesvjesno… Što ta razina upućenosti znači za međuljudske odnose danas?

Upućenost je u svakom slučaju pozitivno kretanje. Međutim, problematično je to što mnogi to olako shvaćaju i misle da ako nešto znaju, to znači da time i vladaju. Jedno je reći ono što mislite o sebi prijatelju, a drugo je ići na psihoterapiju. Ako mislimo da nam psihoterapija ne treba jer smo nešto proradili u razgovoru s bliskom osobom, onda olako shvaćamo psihoterapiju i njezinu dubinu.

Nacional: Što je ostalo od antipsihijatrije kao ideje?

Bilo je velikih promjena kao što je ona u Italiji kada je postojala ideja micanja bolničkog miljea za psihijatrijske pacijente. Ustanovilo se da to nije dobro rješenje, obitelj je tada imala ulogu u zbrinjavanju pacijenata. Nažalost, ima situacija u kojima se potrebno brinuti o pacijentima 24 sata na dan, a to na sebe može preuzeti jedino bolnica.

Nacional: Često se pojavi ideja da Dijagnostičko-statistički priručnik (DSM) ima previše dijagnoza. Je li zaista tako ili je struka na toj razini znanja da se sve razgranalo i proširilo?

Da, s vremenom se sve razgranalo i krenulo se s tendencijom da se jasno odijeli jedan poremećaj od drugog, ranije je to bilo puno jednostavnije jer je, grubo gledano, postojala podjela na vrlo pojednostavljeno – “psihoze i neuroze” – kao dvije velike grupe poremećaja. Ta podjela danas nije aktualna iako bi se i ovi novi popisi poremećaja u principu mogli svesti na sličnu podjelu. Dijagnoza je kao kategorija precijenjena kod pacijenata i ostalih laika. Ona služi stručnjacima, liječnicima, specijalistima, psihijatrima za lakše snalaženje i razumijevanje, no za pacijente je važno kako se osjećaju, koliko su funkcionalni, kakva im je sposobnost za empatiju, kakve im je kvalitete život i mogu li išta poboljšati.

Nacional: Tema kongresa je bila autonomija i osjećaj pripadnosti, kako to spojiti i pronaći ravnotežu?

Naizgled su ta dva pojma nespojiva, no da bismo se s nekim spojili, potrebno je da smo autonomni, da poznajemo svoje granice, jer upravo na samoj granici, našoj i tuđoj, dolazi do kontakta. Čest je problem strah od privrženosti i od odnosa, kontakta kao takvog, a i ideja da bi jedna osoba mogla postati ovisna o drugoj. Što se odnosa roditelj-dijete tiče, potreba za osamostaljivanjem je neophodna, no štetno je i prerano i prekasno odvajanje od roditelja. Čovjek mora sazrijeti da bi postao funkcionalan; ako sazrijeva u sredini koja je funkcionalna i podržavajuća i u kojoj se, uz to, podržava samostalnost, onda će se dijete razviti u samostalnu osobu koja neće biti ovisna o roditeljima, pa makar i živjela s njima. Ako pretjeraju i odgajaju nas tako da budemo sami, s nama se nitko ne druži, ne iskazuju nam se osjećaji i toplina, onda ćemo i mi biti takvi. Ali ako vidimo da to nama nije zadovoljavajuće i dobro, odlučimo se za psihoterapiju i kroz psihoterapiju uđemo u kvalitetni odnos, moguće je da osjetimo sebe kao osobu koja može imati toplinu i empatiju za druge osobe.

Nacional: Kako današnji uvjeti utječu na psihu?

Kao psihijatar koji godinama radi u ambulanti, mogu reći da mi dolaze ljudi koji imaju poteškoće koje su uzrokovane sadašnjim stanjem nesigurnosti što se tiče posla i egzistencije. Postoji puno situacija u kojima moramo zaboraviti sebe kao osobu da bismo opstali na poslu jer nadređeni ne prepoznaju potrebe koje ljudi imaju, recimo, gotovo je nemoguće da osoba izađe ranije radi djeteta ili obavi nešto hitno u gradu. Nadalje, radno vrijeme je kod mnogih neodređeno te rade puno više nego što bi trebali, uključujući i rad vikendom. Strah od gubitka posla i posljedični izostanak reakcije kada se treba reagirati u odnosima na poslu, sigurno utječe na pojedinca i u krajnjoj liniji stvara anksioznost i depresiju. Također, pretjerani angažman na poslu uvjetuje manjak druženja među ljudima, a posebno je to važno u obitelji jer stvara otuđenost.

Nacional: Nerijetko se govori da je psihoterapija zamijenila svećenike u vrijeme koje je ostalo bez ideje Boga. Kako to komentirate?

Psihoterapija nije ispovijed, nego proces u kojem dolazi do kontakta između dviju osoba, odnos je taj koji liječi ili pomaže. Ne postoji barijera kao što postoji zastor između svećenika i osobe koja je došla na ispovijed. U psihoterapiji ne postoje grijeh i ispaštanje jer svatko tko ima probleme pati i treba mu psihoterapeutova pomoć. ”Krivnja” je nešto o čemu se dosta govori, a tu kategoriju ostavio bih za pravosuđe, iako zbog osjećanja krivnje mnogi pate, što je nerijetko vezano uz, u ranom periodu života usađene, krute stavove, uvjerenja i autoritete.