Jedan od najvećih i najznačajnijih vozača u povijesti utrka, John Young “Jackie” Stewart,  rođen 11. lipnja 1939. u škotskom Miltonu, do 23. godine gotovo se nije zanimao za automobilizam…

Premda mu je otac bio koncesionar marke Jaguar u Dunbartonu, a stariji brat uspješan trkaći vozač koji je dospio čak i do Formule 1, Jackie se bavio posve drugim sportom, gađanjem glinenih golubova. Bio je čak i pričuva u britanskoj reprezentaciji na OI u Rimu 1960. Dvije godine kasnije gotovo slučajno i preko volje posuđuje Porsche od prijatelja Barryja Fillera i vozi nekoliko probnih krugova na stazi Oulton Park.

Zaintrigiran, počinje redovno nastupati, strelovito se probijajući kroz niže kategorije spektakularnim pobjedama, ponajviše nakon što je upoznao ambicioznog vođu trkaće momčadi Kena Tyrrella. U prvenstvu Formule 1 debitirao je 1965., a na kraju godine već je imao iza sebe pobjedu u Monzi i sezonu završenu na trećem mjestu ukupnog poretka. Nakon dvije slabije sezone u polako tonućem timu BRM vraća se na velika vrata u momčadi Matre koju vodi stari prijatelj Ken Tyrrell.

Put prema uspjehu Jackie Stewart trasira 1968., kad je drugi u prvenstvu, a 1969. osvaja naslov svjetskog prvaka Formule 1. Matrina je ambicija bila pobjeđivati s vlastitim motorom, a Tyrrell i Stewart su razvijali poslovne odnose s tvrtkom Ford, pa su odlučili ostati vjerni plavom ovalu i osnovali momčad Tyrrell. Nakon sezone nastupanja u kupljenom bolidu March počinje era uspjeha s bolidima koje je konstruirao Derek Gardner.

Stewart je prvak 1971., drugi sljedeće sezone, a treću titulu osvaja 1973., u sezoni za koju je unaprijed najavio da mu je oproštajna. Proslava titule trebala je doći u zadnjem, stotom nastupu karijere na stazi Watkins Glen, no nakon što mu je na treningu poginuo momčadski kolega Cevert, Stewart se povlači.

Otada neumorno radi kao ambasador Formule 1 i promotor vlastitih sponzora poput Forda. Vjerojatno je uz pokojnog doktora Sida Watkinsa najznačajniji borac za sigurnost na utrkama u povijesti Formule 1. U sport se nakratko vratio, sa sinom, 1996., osnivajući vlastitu momčad, s kojom je ostvario samo jednu pobjedu, ali i postavio prve temelje kasnijoj dominaciji tima Red Bull, kako se danas zove ta ekipa

Za zasluge u automobilskom sportu i promociji sigurnosti vožnje dobio je plemićku titulu Sir.