Nakon devet godina pauze, 8. ožujka, bit će objavljen novi album britanske grupe The Libertines „All Quiet on the Eastern Esplanade“, četvrti u njihovoj karijeri. Kada su prije 20 godina objavili prvi album, engleska glazbena kritika hvalila ih je kao rijetko koga, što nije ni do danas prestala. Međutim, 20 godina ovog benda obilježilo je problematično heroinsko ponašanje gitariste i pjevača Petea Dohertyja koji je, s drugim gitaristom i pjevačem Carlom Baratom, autor većine pjesama The Libertinesa. Iako sjajan pjesnik, ali i slikar i fotograf, zbog droge je nekoliko puta završio u zatvoru, a The Libertines su se zbog toga nekoliko puta raspadali i sastavljali. U trenucima razlaza Doherty je radio s dva druga benda, Babyshambles i Peter Doherty and the Puta Madres. Bio je medijska zvijezda, a nekoliko godina bio je u vezi s Kate Moss. Ujedno ima troje djece s trima različitim ženama.

Njegov život počeo se dovoditi u red kada je otišao na liječenje od ovisnosti u kliniku na Tajlandu i od 2019. smatra se čistim. Godine ovisnosti i liječenja njegova sadašnja partnerica Katia de Vidas uobličila je u biografski dokumentarni film „Peter Doherty: Stranger in my own Skin“ koji se prikazuje u brojnim europskim zemaljama. Tim povodom, ekskluzivno za Nacional, razgovarali smo u Parizu s Peteom Dohertyjem. Dok smo čekali intervju, razgovarali smo s Katijom de Vidas koja živi u Parizu i koja je 2006. upoznala Dohertyja snimajući za televiziju koncert grupe Babyshambles.

Katia de Vidas je tijekom snimanja ušla u vezu s Dohertyjem, a u svibnju prošle godine postali su roditelji djevojčice. FOTO: Europa Press via AP/GuliverImages

„U jednom trenutku Pete je došao u Francusku, a kako smo se već upoznali, rekao mi je ‘Gle, u Francuskoj sam, dođi i snimi ovaj koncert, pa onda onaj koncert’. Nakon toga, došla sam u Englesku, gdje mi je Pete opet rekao da dođem i snimim ovo i ono. Tako smo postali prijatelji. Snimila sam puno materijala, a kako je tu bilo doista i nekih dragocjenih trenutaka, pomislila sam ‘U redu, idemo snimiti film’. To je bilo nešto što ja, normalna osoba, nikada ne bih doživjela u svom životu. Pomislila sam da je sve to ludo i nevjerojatno“, rekla nam je Katia de Vidas koja je tijekom snimanja ušla u vezu s Dohertyjem, a u svibnju prošle godine postali su roditelji djevojčice. A onda je u sobu pariškog hotela Collectionneur ušao Pete Doherty.

NACIONAL: Film je prepun bolnih trenutaka iz vašeg života, je li bilo situacija kada ste poželjeli reći da se kamera isključi i da se neki trenuci ne snimanju? Ili da ste željeli da neke scene ne uđu u konačnu verziju filma?

Da, scena u kojoj moj otac dolazi na binu za vrijeme koncerta mog benda. Svaki put kada sam vidio tu scenu, smatrao sam da je to previše, meni jako čudno. Sve ove godine član sam jako dobrih bendova, pišem pjesme, a on nikada nije došao ni na jedan koncert. I onda se odjednom pojavio na bini. Smatrao sam da ta scena treba biti izbačena iz filma.

NACIONAL: Jeste li saznali zašto se pojavio na bini?

Mislim da se voli zabaviti uz karaoke.

Pete Doherty i Carl Barat, njegov partner iz grupe The Libertines. FOTO: IMAGO/Jan Huebner/GuliverImages

NACIONAL: Jedna od najbolnijih scena u filmu je ona kada vam liječnik daje injekciju opijum blokatora. Radi se o intimnom trenutku iz vašeg života, zašto ste pristali da bude dio filma?

Znate, ta procedura nije u to vrijeme bila legalna, bila je eksperimentalna. Moj menadžer uvjerio je suca da me ne pošalju u zatvor ako pristanem da ću dobiti opijum blokator. Tri puta sam ga dobio. To je vrlo čudan, kontroverzan tretman. Želio sam da to bude snimljeno jer je, kao što sam rekao, to eksperimentalan lijek. Bilo je raznih nuspojava, ne bih sad govorio o tome. Nije mi bilo ugodno. Tom liječniku, zbog ovog što je prikazano u filmu, više nije dopuštena praksa u Portugalu. S druge strane, on se u Francuskoj smatra jednim od najboljih stručnjaka u borbi protiv ovisnosti. No to je danas nešto poput Divljeg zapada. Uglavnom, sjećanja na to su mi grozna.

NACIONAL: Kada govorimo o groznim sjećanjima, što pamtite iz vremena odlaska na liječenje od ovisnosti na Tajland?

Znate što, u tom sam trenutku, na neki način, došao do ruba života. Nisam mogao dobiti osiguranje, nisam mogao osigurati ni automobil, ni kuću, ni svoj život, nitko nije želio raditi sa mnom. Nisam imao svoj život. A onda su mi se javili ljudi iz centra za liječenje s Tajlanda i kazali mi da mogu doći kod njih tri mjeseca. Tretman će biti besplatan, a oni će me nešto malo koristiti u reklamne svrhe. Na neki način, to je bilo posljednje mjesto na planeti Zemlji gdje su me htjeli primiti. Bio mi je to izazov. Mislio sam da će to biti tretman kao i oni prethodni, da ću biti čist par mjeseci, a nakon toga sve će biti po starom.

NACIONAL: Da bi se skinuli s droge, potrebno je imati snagu volje i uma. Kakav je vaš sadašnji odnos s drogom?

Ne vjerujem da ću ikada potpuno potisnuti želju za drogiranjem, znate… ne nakon tako duge i duboke psihičke ovisnosti, osobito s heroinom, ali tjelesno čišćenje je imalo veliku ulogu jer nikada nisam dobio priliku da izliječim svoje tijelo. Dakle, bilo je potrebno vrijeme i distanca. Ne znam, puno se molim. Vrijeme izolacije zbog koronavirusa puno mi je pomoglo jer nisam mogao lunjati po ulici. Živio sam u mirnom ribarskom selu u Normandiji, u mjestu gdje je teško pronaći visokokvalitetne droge. Čini se da sam godinama bio u nekoj vrsti bjesnila, potpunog bjesnila. Opsjednut drogom. Nekako sam uspio nastaviti pisati pjesme, nastupao sam ali, u biti, srce mi je bilo uz drogu. Dugo nisam mogao zamisliti život bez heroina. Jednostavno nisam mogao. Nisam htio.

NACIONAL: U filmu se prikazuju vaše djetinjstvo i odrastanje. Je li način na koji ste odrastali utjecalo na to da postanete ovisnik o drogama?

Ne želim to analizirati. Možda ću jednog dana to moći, ali sada želim zadržati distancu. Možda ćemo za 10 godina moći razgovarati o tome. Ne volim analizirati sebe i svoj život.

NACIONAL: U filmu se vidi da ste bili prisiljeni na aukciji prodavati neke od vrijednih predmeta koje imate u privatnoj kolekciji. Oprostite na ovom pitanju, ali jesu li kupci vjerovali da ćete brzo umrijeti pa će te stvari naglo dobiti na vrijednosti?

Ne ispričavajte se, pitanje je dobro. Govorimo o rock zvijezdama koje umiru, a kupci su investirali u to. Znate, ljudi ne žele vidjeti kako jebene rock’n’roll zvijezde stare, debljaju se i odlaze u nebo. Na stranu sve, moj tadašnju menadžer Andrew Boyd u to je vrijeme radio s ovisnicima o heroinu i cracku. A ja nisam imao dom, nisam imao novca, svaki peni koji bih zaradio trošio sam na kupnju droge. Moji dugovi su rasli, a on je trebao novac kako bi platio moje dugove i moj porez. I zato je prodao moje stvari, vrlo jednostavno. Srce mi je zbog toga bilo slomljeno. Imao sam nevjerojatnu kolekciju lula, ne onih usranih staklenih lula koje kupiš u CBD dućanu, govorim o lulama napravljenima od materijala iz Afrike. Rasprodani su i moji šeširi. Imao sam šešir čiji je vlasnik bio Ringo Star. Imao sam šešir čiji je vlasnik bio nećak Humphreya Bogarta. Sve je otišlo. Imao sam upaljač koji je pripadao Sergeu Gainsbourgu. Sve je otišlo.

NACIONAL: Koliko ste platili upaljač Sergea Gainsbourga?

Nisam ga kupio, dobio sam ga na poklon od njegove bivše djevojke.

Fotografija iz dokumentarca ‘Peter Doherty: Stranger in my own Skin’. FOTO: PRESS

NACIONAL: Nevjerojatna epizoda iz vašeg života i ovog filma je trenutak kada ste, prije 20 godina, provalili u stan Carla Barata, vašeg kolege iz The Libertinesa jer vas je, zbog ovisništva, potjerao iz benda. Kako sada na to gledate?

Jesam, provalio sam ulazna vrata u njegovu podrumskom stanu u Baker Streetu u Londonu. No kada sam to napravio, mislio sam da je on unutra. Kada sam ušao, vidio sam da ga nema, trebao sam izaći iz stana, ali nisam. Napravio sam nešto čudno, počinio sam kaznena djela provale i krađe. Uzeo sam njegovu gitaru, usnu harmoniku, videosnimač, čak i šunku iz frižidera. Sve te stvari stavio sam u prtljažnik prijateljeva automobila koji me čekao vani. Rekao sam „Odlično, ovo možemo prodati i kupiti drogu“. Ali onda sam iznenada shvatio što sam napravio. I rekao sam „ne“. Izašli smo iz automobila i ostavili stvari ispred Baratova stana. Bila je to najgora provala u povijesti. To nije bilo djelo pametnog lopova, nego jadna i nespretna provala. Vratio sam stvari, ali sudska presuda bila je jebena šala. Nikada do tada nisam bio ozbiljnije kažnjen. Inače, u Engleskoj, kada vas za takvo djelo proglase krivim, mogu vas eventualno osuditi na uvjetnu kaznu. A mene su poslali u zatvor šest mjeseci. Iskreno, sve je to bilo pomalo čudno.

NACIONAL: Jeste li pojeli šunku?

Istekao joj je rok trajanja.

NACIONAL: Kako ste izgladili tu situaciju s Carlom Baratom?

Sram me je što sam to napravio, ali to će me vječno pratiti. No on me je poslao u zatvor i izgubio sam povjerenje u njega. Ne možeš poslati prijatelja u zatvor, pa vratio sam mu sve stvari. Ništa nisam ukrao. Tako da smo se i on i ja osramotili. To je sjebana priča.

NACIONAL: Mislite li da Carl Barat nije trebao zvati policiju jer se ništa od ovog ne bi desilo?

Bilo je prekasno. Na kraju krajeva, to nije bila njegova odluka, on je živio u tom stanu sa svojom sestrom. A ona je vikala „Ne, ne, ne, opet on“. Osim toga, majka mog sina je nazvala policiju, a ne Carl. Moj sin je tada imao samo četiri dana. Ona je rekla da sam tada trebao biti sa sinom. Uglavnom, osramotili smo se i Carl i ja. Odvratna, grozna priča. Pa on je moj najbolji prijatelj, mislio sam da je u stanu, ali nije ga bilo. Odjednom sam se sam stvorio u njegovu stanu, bila je to čudna situacija. I sada se vrlo dobro sjećam kad sam ušao u njegovu spavaću sobu.

Dean Sinovčić, novinar Nacionala, u razgovoru s Peteom Dohertyjem. FOTO: Privatna arhiva

NACIONAL: Koliko vam je, nakon završetka liječenja, bilo lako ili teško uzeti gitaru u ruke i pisati pjesme? To vas pitam jer se često misli da glazbenici pod utjecajem droge lakše stvaraju pjesme.

Zabavno je pisati pjesme. To ne planiram, bez obzira na to uzimam li ili ne uzimam droge. Volim to raditi. Kada sjednem i uzmem gitaru u ruke, bez obzira na to jesam li drogiran ili ne, te pjesme mi dolaze. Dolazile su i prije, pod utjecajem droga, a dolaze mi i sada. Zabavno u svemu tome je da nisam vješt glazbenik, ne znam čitati note, a nisam ni neki pjevač. Pisanje pjesama mi je poput religije. Vjerujem u njihovu snagu, pjesme povezuju ljude. Postoje ljudi na koje pjesme utječu i neprestano trebaju nove, a takav sam i ja. I onda, tijekom tih tri ili četiri minute, drogirani ili ne, ne moramo ništa analizirati. Tada je samo važna pjesma uz koju možeš nekog zavesti ili potaknuti na ples. Sve se svodi na odnos s ljudima. Kada sam bio mlad, bio sam prilično usamljen i glazba mi je pružila puno snage i sreću. I kada su mi pjesme počele dolaziti, ja sam ih počeo pisati. Osjetio sam snagu i sreću. Zato sam našao ljude kao što je Carl Barat i dečki iz benda Babyshambles koji na isti način vjeruju u pjesme kao što i ja vjerujem. Nisu važne droge. Uvijek su važne pjesme.

NACIONAL: Mnogi vaši prijatelji godinama su u intervjuima govorili za vas da ste „fin dečko“. S druge strane, vi ste rekli u jednom intervjuu da vam u životu treba ludilo i kaos. Tko je onda pravi Pete Doherty?

To je normalno ljudsko stanje, zar ne? Pogledajte planetu Zemlju. U stanju je ludila i kaosa. Ja sam samo obično ljudsko biće kao i vi. Ja, fin dečko? To mi je krajnje uvredljivo. On je fin dečko, odvratno. Grozno.

NACIONAL: Ako ne želite biti fin dečko, kakvi želite biti?

Bilo kakav. Krasan. Krasan je divno. Ljubazan, brižan, to je divno. Ali nikako fin. Ne znam, to je samo riječ, a ja je ne volim. Podsjeća me na božićni džemper. A božićni džemper je fin, evo, rekao sam to, kriv sam. Zapravo ne znam tko je fin, a tko nije. Ljudi koriste tu riječ kada ne znaju što bi rekli jer ne žele razgovarati.

NACIONAL: Nakon svega što ste prošli u životu, čemu još težite?

Jedva čekam vidjeti moju osmomjesečnu kći, jedva čekam da progovori. Ona me gleda u oči i nastoji komunicirati. Čekam da počne razgovarati sa mnom. Mislim da možemo razgovarati o mnogim stvarima. Jedva čekam da joj pomognem u odrastanju. Mimo toga, nemam planova, niti volim planirati.

NACIONAL: Zašto na vratu imate tetovažu na kojoj piše Astile, to je ime vašeg prvog djeteta?

Nakon što se on rodio, nismo se mnogo družili. Mislio sam da će smatrati kako nisam bio dobar otac jer nisam bio uz njega. Zato sam želio da zna, kada je vidio tetovažu, da sam mislio na njega. I da mi je stalo do njega. I da sam želio povezati se s njim, što nisam mogao jer mu je majka bila kučka.

NACIONAL: Nakon devet godina The Libertines u ožujku objavljuju novi album „All Quiet on the Eastern Esplanade“. Hoćemo li i na sljedeći album čekati tako mnogo godina?

Ne znam. Mislim da smo s ovim albumom došli do vrhunca. Da bismo bili bolji od ovog, morat ćemo napraviti nešto prilično ludo.