Serija „Područje bez signala“, koja se počela prikazivati na Hrvatskoj televiziji, govori o dvojici Zagrepčana koji dolaze u zaboravljeni gradić oživjeti odavno propalu tvornicu, kako bi za misterioznog naručitelja proizveli turbinu kakva se već odavno ne proizvodi. Serija, u režiji Dalibora Matanića, kroz šest epizoda prati spretnog poslovnjaka Olega (Rene Bitorajac), njegova introvertiranog bratića Nikolu (Krešimir Mikić), mladu kustosicu Šeilu (Jovana Stojiljković) koja se vraća u svoje rodno mjesto, bistru i spretnu konobaricu Lipšu (Tihana Lazović) te karizmatičnog inženjera i bivšeg sindikalnog vođu Jandu. Njega igra Izudin Bajrović, prvak Drame Narodnog pozorišta Sarajevo, koji je prije toga s Matanićem radio i na seriji „Novine“. Igrao je u mnogim filmovima, od kojih je jedan od najznačajnijih „Quo vadis, Aida?“ Jasmile Žbanić, koji je nominiran za Oscara, a nedavno je osvojio europske Oscare. Bajrovića hrvatska publika trenutačno može gledati i u kinima, s obzirom na to da igra u filmu „Deset u pola“ oskarovca Danisa Tanovića, s kojim je surađivao na nekoliko projekata, a upravo snima i seriju koju Tanović režira.

Izudin Bajrović rođen je 1963. godine u Pljevljima u Crnoj Gori. Završio je Akademiju scenskih umjetnosti u Sarajevu 1987. u klasi prof. Bore Stjepanovića, a iste godine postao je član Drame Narodnog pozorišta Sarajevo, gdje i danas radi. Od 1993. do 2007. bio je angažiran kao predavač na predmetu Gluma na ASU u Sarajevu, a obavljao je i dužnost direktora Drame Narodnog pozorišta Sarajevo od 1997. do 2001. Zbog činjenice da mu 2019. nije prihvaćeno financijsko izvješće, smijenjen je s mjesta ravnatelja Narodnog pozorišta.

NACIONAL: U seriji „Područje bez signala“ redatelja Dalibora Matanića igrate Jandu, inženjera i bivšeg sindikalista. Upravo se počela prikazivati u Hrvatskoj i reakcije su jako dobre, kako ste doživjeli tu ulogu i seriju uopće?

Tijekom snimanja serije „Novine“ dobio sam ponudu da igram u „Području bez signala“. Uz ponudu sam dobio i roman Roberta Perišića, kako bih znao o čemu se radi. Tada scenarija još uvijek nije bilo. Roman sam pročitao i jako mi se svidjelo to što sam pročitao, iako mi nije bilo najjasnije kako se iz tog materijala može „izvući“ scenarij. Lik Jande jako me se dojmio i u tom trenutku sam osjetio istinsku zahvalnost Daliboru Mataniću i Ankici Jurić Tilić što su odlučili baš meni ponuditi tu ulogu. Takva uloga je poslastica za glumca, nešto što u životu nema baš često priliku raditi i naravno da kod mene nije bilo dvojbe. Dalibora sam već znao, Ankicu tada još ne, a sad mogu reći da se radi o sjajnim osobama i sjajnim profesionalcima, a ta kombinacija i nije baš tako česta.

NACIONAL: Zašto ste prihvatili ulogu? Je li vam bitno tko je redatelj ili vam je najvažniji scenarij?

Ne znam jesam li ikada bio u prilici birati uloge koje ću igrati, nisam ja glumac s holivudske A liste pa da uz mene stoji tim ljudi koji brine o mojoj karijeri. Ja sam mali balkanski glumac koji traži mogućnost da radi svoj posao i zahvalan sam kad mi se ta mogućnost pruži. U „Području“ se sve poklopilo: roman, scenarij, uloga, partneri, redatelj, producent, a takve prilike nisu bas česte, ali su upravo zbog toga vrlo dragocjene.

NACIONAL: Serija je svjetsku premijeru imala krajem kolovoza na najznačajnijem festivalu TV serija, francuskom Series Mania na kojem je osvojila Grand Prix kao najbolja u programu International Panorama. Prikazana je i na TV festivalima Serilizados u Barceloni i Madridu i Are You Series u Bruxellesu te na filmskom festivalu u Ženevi, a na minhenskom festivalu Seriencamp osvojila je Nagradu publike. Koliko su važne takve nagrade?

Važne su nagrade, naravno, da bi se mogla napraviti usporedba s onim što se producira u svijetu, da bismo mogli sebe procijeniti u odnosu s nekim većim, bogatijim produkcijama, važne su za promociju ostvarenja, za dobivanje većeg tržišta, ali serije se prije svega prave za publiku i tek ona daje konačan sud i odlučuje o velikoj ili maloj gledanosti, odnosno, uspjehu ili neuspjehu serije. Nadam se da će „Područje“ zaslužiti epitet uspješne.

NACIONAL: Ovo nije prvi put da radite s Matanićem, često zapravo volite raditi s istim redateljima, zar ne? Tu posebno ističem Danisa Tanovića u čijem novom filmu „Deset u pola“ također igrate.

I to što se moja suradnja s određenim redateljima ponavlja, više je do njih nego do mene iz prostog razloga što oni imaju veću mogućnost izbora od mene pa ako se za mene odluče više od jedanput, znači da su negdje prepoznali da ja, kao glumac, odgovaram njihovoj estetici i da mogu odgovoriti zadacima koje pred mene postavljaju. Naravno da je divno ako i oni meni odgovaraju kao suradnici, jer postoje i takvi s kojima i ne bih želio ponoviti suradnju. Što sam stariji sve sam bliži misli da mi je bitnije s kakvim ljudima radim, profesionalizam se podrazumijeva, ali ljudskost baš i ne. S Daliborom i Danisom mi je zaista bilo zadovoljstvo surađivati u više navrata.

NACIONAL: Upravo za taj Tanovićev film Branko Đurić Đuro, koji s vama igra glavnu ulogu, kaže da – iako su ćevapi lajtmotiv – to je zapravo priča o prijateljstvu, pa i o neuništivom duhu Sarajeva. Biste li se složili s tim, kako ste doživjeli taj film?

„Deset u pola“ je bajka o Sarajevu. A kad je nešto bajka, onda je bajka. Ali sjetimo se koliko su upravo bajke utjecale na nas i našu izgradnju kao ličnosti. Nedavno pročitah objavu jedne djevojke kako je nakon gledanja tog filma prestala planirati odlazak iz Sarajeva, o čemu je, kaže, intenzivno razmišljala, jer smo joj mi ponudili Sarajevo u kakvom ona želi živjeti. Zar to nije divno?

Ekipa ‘Područja bez signala’: redatelj Dalibor Matanić, glumci Tihana Lazović, Rene Bitorajac, Jovana Stojiljković, Krešimir Mikić, Izudin Bajrović i Goran Bogdan te producentica Ankica Jurić Tilić. FOTO: Kinorama, Larla Jurić, Ive Trojanović

NACIONAL: Živite u Sarajevu, ali rođeni ste u Crnoj Gori. Zašto ste došli u Sarajevo i zašto ste tu ostali živjeti?

Rođen sam u Pljevljima. Odatle se, u to vrijeme, išlo studirati ili u Beograd ili u Sarajevo. Ja sam otišao u Sarajevo. Završio sam Akademiju i zaposlio se u Narodnom pozorištu pa i ostao u Sarajevu. Što bih s diplomom glumca radio u Pljevljima? Znate, tad je to bila jedna država, nije se toliko gledalo tko dolazi odakle i granice nisu bile debele kao što su sad. Bilo nas je sa svih strana u tom Sarajevu, kao što nas sad ima na svim stranama iz tog Sarajeva.

NACIONAL: Jedan ste od rijetkih umjetnika koji su radili i tijekom opsade Sarajeva, često znate navoditi različite crtice iz tog vremena, prikazivati fotografije iz 1993., sjetite li se tog vremena, čega se najradije sjetite?

Nisam jedan od rijetkih umjetnika koji su bili u Sarajevu za vrijeme opsade. Bilo nas je dosta i svi smo disali jednim plućima. Tada je postojao ansambl svih glumaca Sarajeva, bez obzira na to iz kojeg su teatra i svi smo radili u svim teatrima. Muzičari, slikari, pisci, svi smo bili jedan umjetnički ansambl. Pravile su se izložbe, koncerti, predstave, promocije knjiga… Bio je to svojevrstan otpor zlu.

NACIONAL: Kad sada s odmakom gledate na to vrijeme, vidite li taj neuništivi duh Sarajlija? Jer moglo se često čuti i pročitati da su tijekom najgorih dana kazališne dvorane bile pune, a sjećam se da je Amira Medunjanin govorila da su održavali koncerte čak i u podrumima i skloništima, baš da bi se taj duh i prkos očuvali.

Da, ponekad mi se vraćaju slike, crtice iz tog vremena, kao bljeskovi. Vjerojatno tu ima i PTSP-a, ali ništa čudno, to vrijeme predstavlja iskustvo koje se ni s jednim drugim periodom mog života ne može usporediti. A tek publika, ljudi željni normalnog života, a mi smo im pružali privid istog. Ničeg se ne sjećam „rado“ jer ne postoji ništa iz tog vremena stradanja čega bi se čovjek rado sjećao, ali da je bilo nečeg uzvišenog u toj patnji, bilo je.

NACIONAL: Kako je danas biti glumac u Sarajevu? Vi ste prvak Narodnog pozorišta, koliko je pandemija poremetila planove, igraju li se predstave?

Biti glumac u Sarajevu danas? Teško. Mala produkcija, malo posla, malo novca. Zaposleni imaju kakvu takvu sigurnost, nezaposleni nemaju ništa i to je to. U tako maloj produkciji pandemija skoro da i nije imala što poremetiti. Kazališta su, uz sporadične prekide, radila, bar u dramskom segmentu, opera i balet su više trpjeli. Nije bilo zatvaranja kao u Europi, ali prekida je bilo.

NACIONAL: Zašto volite glumu, zašto ste se posvetili baš glumi?

Glumu sam više zavolio baveći se njome nego što sam u nju ušao iz jasne želje da se baš glumom i bavim. Negdje je ta ljubav, očigledno, postojala, ali ne mogu reći da sam je u punoj mjeri bio svjestan. Skoro pa da sam slučajno upisao Akademiju. A onda sam se upisao i počeo učiti voljeti glumu.

NACIONAL: Bili ste do prošle godine i ravnatelj NPS-a, ali ste – mnogi tvrde zbog politike – smijenjeni s te pozicije. Kako ste doživjeli tu smjenu, igra li i u BiH politika veliku ulogu u svemu kao i u drugim državama Jugoslavije?

Pogledajte oko sebe pa ćete vidjeti kako je i u Bosni. Naravno da politika igra odlučujuću ulogu u svemu i naravno da sam zbog politike smijenjen. Ali ako se vratimo malo unazad, ispada da sam zbog politike i postavljen pa se nemam pravo žaliti. Nije mi žao što više nisam ravnatelj, naporan je to posao i nezahvalan, pogotovo ako nemate podršku iz redova vlade, a te se vlade svako malo smjenjuju.

NACIONAL: Zašto ste se učlanili u stranku Savez za bolju budućnost?

SBB mi se činio kao potrebna alternativa nacionalnim strankama i nacionalističkim politikama koje su vladale u to vrijeme, a vladaju i sad.

Scena sa snimanja serije ‘pPodručje bez signala’; Izudin Bajrović s glumicom Ivom Babić. FOTO: Kinorama, Larla Jurić, Ive Trojanović

NACIONAL: Jako puno snimate po cijelom prostoru Jugoslavije, a film koji se svakako mora spomenuti je „Quo vadis, Aida?“ Jasmile Žbanić, koji je na europskim Oscarima dobio tri glavne nagrade. To je za vas posebno važan film, kako ga je bilo snimati?

Svi smo osjećali odgovornost prema događaju i temi. Ne pretjerati, ne podbaciti, naći pravu mjeru, to je bio imperativ. Mislim da smo uspjeli. Uvjeti su bili dosta surovi, svi smo se porazbolijevali, ali to nam je bio najmanji problem. Nismo stvarali mit, stvarali smo film s neophodnom dozom odgovornosti.

NACIONAL: Taj film govori o genocidu u Srebrenici, kako komentirate izjave hrvatskog predsjednika Zorana Milanovića kojima je izazvao burne reakcije i prijepore?

Komentare na izjave hrvatskog predsjednika radije bih prepustio hrvatskom narodu. I njemu je to mnogo važnije, ja ne glasam u Hrvatskoj.

NACIONAL: Kad čovjek gleda vašu filmografiju, veliki dio filmova je ratne tematike, o ratu se snima iz različitih kutova, volite li snimati takve teme ili je jednostavno sve još presvježe pa se te teme moraju otvarati i kroz film?

Opći je dojam da se snima puno ratnih filmova, ali to baš i nije tako. I nije moj opus pretežno ratni. Nakon zadnjeg rata snimio sam možda šest, sedam filmova čija je radnja smještena u vrijeme rata, a mnogo više onih koji su „neratni“. Međutim, puno filmova se bavi posljedicama rata pa su i neratni filmovi na neki način ratni. Kako živimo u vremenu koje je posljedica tog rata, ili tih ratova, teško se potpuno odmaknuti od toga.

NACIONAL: Kako vam je živjeti u Sarajevu, što najviše volite u tom gradu, a što biste željeli izbjeći?

Sarajevo proživljava tranziciju, kao i većina gradova na ovim prostorima. Stvaraju se klase i svi bi željeli pripadati visokoj klasi. Broj luksuznih automobila nesrazmjeran je veličini grada i BDP-u, broj luksuznih vila nesrazmjeran je siromaštvu zemlje. Čudi me to u gradu koji je jasno imao priliku shvatiti kako materijalne vrijednosti preko noći nestaju, ali ljudska pohlepa je stvar prirode.

NACIONAL: Kako vidite Sarajevo za nekoliko godina, desetljeće? Kakvo bi Sarajevo trebalo biti, a danas nije?

Volio bih živjeti u mirnom Sarajevu i „mirnoj Bosni“. Znate kad kažu „i mirna Bosna“? Nekad nisam shvaćao što to znači, sad znam. Nađete plodno tlo da stvarate razdore i onda ih stvarate. A izgleda da je Bosna baš takva, plodna za stvaranje razdora.

NACIONAL: Koji su vam planovi? Koliko znam, snimali ste film u Skoplju, a počeli ste snimati i seriju Danisa Tanovića?

Tako je, trenutačno snimam seriju „Kotlina“ Danisa Tanovića, za koji dan idem u Crnu Goru snimati film, nakon toga u Beogradu trebam snimati seriju po knjizi Žarka Lauševića, 14. siječnja imam premijeru predstave „Car Edip“ u kojoj igram Tiresiju, a moj sin Dino igra Edipa.