Klasik „Umišljeni bolesnik“ Jean-Baptiste Poquelina Molièrea premijerno će se izvesti u dubrovačkom Kazalištu Marina Držića 3. svibnja, u režiji Lee Anastazije Fleger. U središtu radnje „Umišljenog bolesnika“ je Argan, hipohondar, umišljeni bolesnik, bogati starac kojeg na sve strane iskorištavaju, od njegove obitelji do liječnika. Kako bi im svima umaknuo, on bježi u bolest. Argana igra Branimir Vidić, a njegovu najmlađu, šestogodišnju kći Louison igra Izmira Brautović.

Rođena u Dubrovniku 1960. godine, gdje je bila članica dramskog studija Mali Marin Držić pri Kazalištu Marina Držića, kao i Studentskog teatra Lero, Izmira Brautović godinama je angažirana na Dubrovačkim ljetnim igrama i u Kazalištu Marina Držića. Stalnom članicom glumačkog ansambla KMD-a postaje 1992. godine. Radila je kao dramski pedagog pri Kazalištu Marina Držića kao voditeljica dramske grupe za djecu i mladež, a kao voditeljica i redateljica godinama surađuje s lutkarskom družinom Dobrissimo pri kulturnom društvu Aster.

NACIONAL: Igrate u „Umišljenom bolesniku“, premijera je za koji dan. Kakva su vam iskustva s tim tekstom?

Nisam nikad igrala taj tekst. Na moje veliko iznenađenje i radost, u predstavi igram njegovu najmlađu kći, šestogodišnju djevojčicu.

NACIONAL: Da, igrate Louison, što vam je u fokusu, kakav je to lik?

Tako se radujem toj ulozi jer sve što smo kroz kazališni i životni put izgubili – to dijete u sebi – veselim se da ću ovako vratiti.

NACIONAL: Je li vam teško igrati Louison?

Nimalo, nisam se uopće umorila iako je teška uloga. Sama sam iskreirala – naravno, u dogovoru s redateljicom – svoje ulaske i izlaske. Odlučili smo da ja neprestano trčkaram kroz kuću, da sam često na sceni, pa sam donosila rekvizite, pa smo tražili mjesto gdje je najbolje ulaziti. Donijela sam čak i svoj romobil, baš uživam. Redateljica je predložila da napišem monolog koji čitam pred kraj prvog čina, a imam i jednu kratku etidu pred kraj drugog čina. Tako se dobro osjećam, ne mogu vam niti opisati. Moja prva uloga u kazalištu Marina Držića – Mali Marin Držić – bila je Pipi Duga Čarapa. Nadam se da Louison neće biti moja zadnja uloga!

NACIONAL: Lea Anastazija Fleger je mlada, ali vrlo afirmirana redateljica. Puno radi, puno iskustva već ima, kako vam je raditi s mladim umjetnicima? To je, pretpostavljam, neka nova energija, novo viđenje kazališta?

Već sam s njom radila u predstavi „Blizanke“, igrala sam voditeljicu logora, pa već poznajem njezin rukopis i njezinu energiju, odlučnost i spremnost kad dođe raditi. Čovjek bi rekao da nema autoriteta jer je mlada, ali baš je suprotno od toga. Pametna je, sve vidi, rad na Akademiji joj pomaže jer baš se vidi da poznaje i poštuje glumca. Ja sam već 52 godine na sceni, nemoguće je da se tijekom tih silnih godina glumac ne „išporka“, da se ne ponavlja jer uvijek nešto ostaje u nama od tih silnih likova koje smo igrali. Ali ona kao da nas ne poznaje, kao da nas prvi put vidi, zna što hoće, to je osvježavajuće.

NACIONAL: I Paolo Tišljarić mlad je i uspješan redatelj, a sada i ravnatelj Kazališta Marina Držića, i to odličan. Posljednjih godina KMD puno i izvrsno radi, preporođen je. To su te neke nove mlade snage, kako vam se sada čini rad u KMD-u?

To su apsolutno nove energije. Paolo je esteta i kao redatelj i privatno pa se onda osim osmišljenog repertoara, bavio i zgradom KMD-a, konstantno se nešto radi, obnavlja, uređuje, a jako je važno urediti svoj dom. Zato to sve tako lijepo funkcionira. Odlazak u te nove likove, svjetove, probleme, taj istraživački rad, tamo treba pobjeći, ali nikad ne smiješ dozvoliti da te to preuzme. Kada iziđem iz kazališta, niz one tri skaline, uđem u svijet normalnih ljudi. Jer, znate, nitko od nas glumaca nije normalan.

NACIONAL: Molière kroz taj tekst govori o malograđanštini, o moralnom padu društva, to je tako aktualna tema, zašto je važno igrati klasike, govoriti o tome?

To su vječni tekstovi, vječne teme, vječni problemi. Klasik je, ali je komedija pa je ipak drugačije igrati. Za mene tekst nema vrijeme ako je dobro napisan. Ovdje će se dogoditi jedan miks, barem kad je riječ o kostimima i scenografiji. Ima dosta modernih momenata.

NACIONAL: Pa i taj monolog koji govori vaš lik, to je isto nešto novo i drugačije, nije uobičajeni Molière.

To sigurno nije Molière na kakvog se publika navikla. Mora postojati to nešto novo, nije to podilaženje publici, to je olakšanje ili prilagodba ovom današnjem vremenu i prikaz tog današnjeg vremena.

NACIONAL: Vi ste Dubrovčanka, cijeloga života ste u rodnom gradu, ali cijeloga života ste i u glumi, od malih nogu. Čega se najradije sjetite?

Sve je počelo još od vrtića, vjerovali ili ne, pa kroz recitacije u početnim razredima osnovne škole, a kad sam bila peti razred, osnovan je Mali Marin Držić. Imali smo mentore i bile su uključene sve osnovne škole. Održana je audicija i tako sam ja krenula. S nama su radili vrsni glumci kao što su Kruno Šarić, Branka Lončar… Prve godine smo radili „Pipi Dugu Čarapu“, pa „Dvanaest mjeseci“, „Toma Sawyera“.

NACIONAL: Nevjerojatno je da se svega sjećate, da vam se to sve toliko urezalo u sjećanje?

Ma kako ne, svega se rado sjetim. Nakon osnovne škole, s 15 godina, prešla sam u Studentski teatar Lero, a sa 16 već sam bila vanjski suradnik u KMD-u. Valjda se rodiš s tim, ne znam. Nisam ja svoje zvanje birala, ali osjetila sam da je to ono što želim. Kad razmišljam o tome, uvijek se rado sjetim tih Lerovih dana, tih predstava Davora Mojaša i Pređe Vušovića, Stojana Glamočanina, Seke Glamočanin koja je još i danas u Leru, sjetim se naših predstava, turneja, gostovanja, pohvala. Mi smo, uz Dasku iz Siska, bili najbolji u cijeloj Jugoslaviji u to vrijeme. Ena Begović, Pređo, Doris Šarić Kukuljica, ja, Perica Martinović, Nataša Dangubić, Srđana Šimunović, Jelena Perčin, to su sve Lerovci, mi smo po cijele dane provodili zajedno, jedva smo čekali da završi nastava da možemo na probe.

Prva uloga Izmire Brautović bila je Pipi duga čarapa s 11 godina, pa je na sceni već 52 godine. FOTO: Vedran Jerinić

NACIONAL: A i danas se još uvijek veselite svakoj probi?

Svakoj. I danas svaki put iznova dođem i veselim se kao prvoga dana, mozak napravi „delete“ i bacim se u novi sadržaj. To je istraživanje i često razmišljam o onome o čemu sigurno svaki glumac razmišlja – tko bih ja bila da nisam glumica? Vjerojatno sam sastavljena od svih tih lica koja su prošla kroz mene. Tko bih ja bila da se ne bavim ovim poslom? Često se to pitam.

NACIONAL: Kako se osjećate na sceni? Kakav je osjećaj vidjeti da publika lijepo i pozitivno reagira na vašu energiju?

To je radost igranja. Kad završi istraživački proces tijekom proba, onda kreće zabava. Kad imaš dobre partnere, jer to je timski rad, kreće taj susret s publikom, nakon prve izgovorene riječi, ta interakcija.

NACIONAL: Radite u dubrovačkom kazalištu, a tijekom ljeta angažirani ste na Dubrovačkim ljetnim igrama. Imate li odmora?

Što se tiče Igara, ima nama odmora zato što se već godinama događa da dubrovačkih glumaca kao okosnice programa baš i nema. Mi neki smo još i igrali, ali većina nije. Razloga je puno. Prije rata predstave su se pripremale na lokaciji, u Dubrovniku. Sada se predstave dogovaraju u Zagrebu, a onda uvijek ide ona da tko je bliže oltaru, taj bolje čuje misu. Tako da se sada uglavnom probe rade u Zagrebu. Prvi put sam s Lerom nastupala na otvaranju Igara 1978., a moja prva predstava bila je godinu kasnije – Juvančić je radio „Trilogiju“ pa sam igrala u „Taraci“. I od tada sam bila skoro svakog ljeta.

NACIONAL: Kako je danas? Jesu li dubrovački glumci još uvijek u drugom planu kad su Igre u pitanju?

Jesu. Nešto se zatalasalo prije dvije godine zato što su dubrovački gradski vijećnici propitivali tu činjenicu da nema dubrovačkih glumaca na Igrama. Napokon se napravio neki kompromis u smislu da ima po dvoje ili troje dubrovačkih glumaca, ne više. Ove godine Paolo Tišljarić režira otvaranje i „Kafetariju“ pa je već angažirao glumce iz KMD-a. Tako da se mi ljeti odmaramo, ne radimo na Igrama.

NACIONAL: Osjećate li se loše zbog toga?

Ne, jer uvijek imam radost sudjelovanja. Otvaranje bih radila i za džabe, to je u meni, to je za moj grad, osjećam lokalpatriotizam. A što se tiče predstava, nisam karijeristica pa mi ne smeta, nije mi to problem. Radim po tri, četiri premijere u sezoni i s tim sam jako sretna. Za dvije i pol godine idem u mirovinu tako da na mladima ostaje scena.

NACIONAL: Ne samo da volite glumu, već ste zaljubljeni i u Dubrovnik, odnedavno ste predsjednica udruge Govorimo dubrovački. O čemu se radi?

Osnovana je na inicijativu gospara Davora Mage, koji me je čuo kako na lokalnoj televiziji čitam stare tekstove iz dubrovačkih foja 1920-ih, to je arhaičan, nerazumljiv jezik. Zaljubljenici smo u dubrovački govor pa smo krenuli u akciju s udrugom. Za vrijeme korone napravili smo slikovnicu „Dubrovčica“ s dubrovačkim riječima prilagođenim djeci predškolske dobi. Nakon pandemije počeli smo ulaziti u vrtiće, održavamo radionice, druženja s djecom, sve su tete oduševljene. Plan je napraviti sličan projekt i sa starijom djecom, od prvog do petog razreda osnovne škole, a od Ministarstva imamo dozvolu za rad.

NACIONAL: Zašto je važno sačuvati dubrovački dijalekt? U kazalištu se njeguje i rado koristi, a u svakodnevnom životu?

Promjenom konfiguracije stanovništva u posljednjih 30 godina, izgubio se taj dubrovački govor. U kazalištu se, hvala Bogu, njeguje, ali u svakodnevnom životu postoje problemi. Zašto mi radimo programe za djecu? Zato što se od djece uvijek počinje, djeca su ta koja će to čuvati. Ona će naučiti dubrovački, čak i ako mama i tata nisu iz Dubrovnika. U školama u kurikulu postoji sat zavičajnoga govora pa smo i za potrebe nastave mnogo toga izradili, od knjižica do različitih snimki na CD-u. Koliko se to koristi, ne znam. Važno je sačuvati idiome našega lijepog kraja, posebno u posljednjih stotinu godina, od Vojnovića naovamo. Zašto čuvamo zidine? Zato što je to naša baština. Tako je i dubrovački govor naša nematerijalna kulturna baština. Pisali smo više puta HRT-u vezano uglavnom uz akcente jer je važno pravilno govoriti. Nevjerojatno, ali od nekih ljudi koji žive u Dubrovniku doživjela sam ruganje na račun svog govora. To nije lijepo, a kako sam tvrdoglava i drčna, odgovorila sam na isti način. Jer mi smo dužni čuvati svoje blago. To je naše blago. I zato idemo djeci jer dijete će ići kući i možda će nešto ostati u njemu iako kući ne govore tako.

Primjerice, sad nedavno, za Uskrs, dala sam ideju da kad „pengaju“ jaja, da svakom jajetu daju neko dubrovačko ime. To je početak, treba raditi polako i biti strpljiv, dat će to rezultate. Ponosni smo na to i želimo da to traje.

NACIONAL: To nije vaše prvo iskustvo s djecom, radili ste kao dramski pedagog pri Kazalištu Marina Držića, bili ste voditeljica dramske grupe za djecu i mladež. Kako je to izgledalo?

Iako sad više ne radim u dramskom studiju, ostala sam raditi s djecom zato što godinama radim s lutkarima, u udruzi Aster. S njima i radim i režiram predstave zato što uživam raditi s djecom, posebno onom najmanjom.

NACIONAL: Što ste vi njih učili, a što ste vi od njih naučili?

Od njih se puno može naučiti, oni su nezamjenjiva publika. Aster napokon ima svoj prostor, imamo punu opremu kao pravi mali teatar.

NACIONAL: Kako komentirate činjenicu da u Hrvatskoj postoje četiri glumačke akademije?

To je pogubno za mlade glumce. Splitska akademija jedina održava prijamne svake dvije godine, ali to je zaista puno previše. Da ne kažem da se tako gubi na kvaliteti. Ti mladi ljudi upisuju glumu jer misle da će biti u serijama i zaraditi novac, a ne znaju koliko je „slobodnjaka“ i koliko se bore. Godinama zovem mlade glumce da dođu u KMD jer tu se radi, kod nas se igra, ne statira se. A gdje ćeš steći iskustvo nego na sceni? Pa poslije možeš statirati ispred kamere.

NACIONAL: Budući da ste u Dubrovniku, jeste li tijekom karijere imali osjećaj da ste na margini?

Što južnije to tužnije. Kao što sam rekla, što si bliže oltaru, bolje misu čuješ. „Gore“ su to kafanska druženja, drugačije se dolazi do posla, ima i trgovine, ima tu svega. Zato sam ostala u Dubrovniku.