Objavljeno u Nacionalu br. 498, 2005-05-31

Razgovor s novoimenovanim predsjednikom Uprave Kraša i dugogodišnjim čelnikom Hrvatske gospodarske komore o njegovu nedavnom napadu na monetarnu vlast, poslovnim planovima s Krašem, političkoj karijeri i ljubavi prema likovnoj umjetnosti

“Volio bih da za dvije godine na čelu Hrvatske gospodarske komore vidjeti nekoga od svojih kolega. Tu osobu, osim stručnosti i iskustva, moraju odlikovati domoljublje i osjećaj za ukupne hrvatske prilike kako bi mogla afirmirati hrvatskog gospodarstvo i društvo u cjelini. To je jedini uvjet da se ne kandidiram i četvrt put za šefa Komore”, kaže Nadan Vidošević, novoimenovani predsjednik Uprave vodećeg proizvođača slatkiša u Hrvatskoj, tvrtke Kraš, i dugogodišnji čelnik Hrvatske gospodarske komore. Iako je preuzeo čelno mjesto u Krašu, vrativši se tako u biznis nakon 15 godina, Vidošević je ostao predsjednik HGK i tu će dužnost do kraja, sada već trećeg mandata, obavljati kao volonter, što je u javnosti izazvalo oprečne reakcije. Osim toga, neposredno nakon imenovanja na čelnu poziciju u Krašu, žestoko je napao Hrvatsku narodnu banku i guvernera Željka Rohatinskog, optužujućih ih da svojom monetarnom politikom ruše državu.

Vidošević već 15 godina uspješno manevrira između politike i biznisa. Prije demokratskih promjena radio je u cementnoj industriji, kao istaknuti član HDZ-a bio je splitsko-dalmatinski župan, ministar gospodarstva i zastupnik u Županijskom domu Sabora. Na čelo HGK došao je 1995. i do danas je na toj funkciji nedodirljiv. To su pokazali prethodni izbori za čelno mjesto te institucije na kojima nije imao protukandidata te odluka skupštine HGK, koja mu je jednoglasno odobrila volontersko odrađivanje mandata do 2007. Istaknuo se kao predsjednik nogometnog kluba Hajduk, koji se pod njegovim vodstvom plasirao u četvrtfinale Lige prvaka, a jedno je vrijeme vodio i Hrvatski nogometni savez. Za Split ga danas vežu samo majka, koja živi u Varošu, i atelier Ivana Meštrovića na Kašteletu, koji je nedavno kupio za 500 tisuća eura.

Premda je vlasnik brojnih nekretnina i umjetnina neprocjenjive vrijednosti, Vidošević živi u stanu na zagrebačkoj Savici i vozi VW Vento star deset godina. Osim umjetnina, velika strast su mu ptice, koje često lovi sa sinom Antom u šumama oko Zagreba. Jedna od sjenica, koja nije stala na balkon stana na Savici, završila je u uredu za odnose s javnošću Hrvatske gospodarske komore.

NACIONAL: Zašto ste ostali na čelu HGK kao volonter, nakon što ste imenovani predsjednikom Uprave Kraša?
– To je više bila želja mojih kolega gospodarstvenika. Gospodarska komora je kad-tad morala prijeći na oblik organizacije s predsjednikom volonterom. Osim Slovenije i Švedske u Europskoj uniji nema zemlje gdje je predsjednik gospodarske komore profesionalac. Izvan Europe gotovo da ne znam ni jednu takvu zemlju. Predsjednik Austrijske gospodarske komore, koji je predsjednik i Europske gospodarske komore s 15 milijuna poduzeća (Eurochambres), Christoph Leitl, ujedno je i predsjednik svoje kompanije. Predsjednike profesionalce imaju samo Rusija, Bugarska, Rumunjska, SiCG i Makedonija. Htio sam završiti modernizaciju HGK koja je počela sredinom mog prethodnog mandata.

NACIONAL: Kako ćete usklađivati obveze koje iziskuju obje funkcije? Primjerice, ovih dana kao čelnik HGK putujete u Moldovu.
– To će mi omogućiti izgrađeni sustavi u institucijama kojima sam sada na čelu. Kraš nije kompanija u kojoj startam od početka. Uvijek sam vjerovao u sjajnu rečenicu britanskog povijesničara Travelliana: “Moć sustava očituje se u tome što on funkcionira i kad kruna dođe na ludu glavu.” On je tu mislio na britanski imperij, ali njegova se misao može primijeniti na svaki sustav.

NACIONAL: Kako komentirate to što je Konfederacija industrije i poduzetnika vaš ostanak na čelu HGK ocijenila sukobom interesa, a rad i ustroj Komore apsurdnim? Osim toga istaknuti ste član vladajuće stranke.
– Njihova ocjena upućuje na totalno nepoznavanje sustava Komore. Od 20 predsjednika županijskih komora, 12 su volonteri te predsjednici ili djelatnici uspješnih kompanija. Pri ocjeni rada Komore često se previđa činjenica koju smatram vrlo značajnom, snažna depolitizacija kuće kojoj sam na čelu. Ljudi koji komuniciraju s HGK čine najširi spektar u političkom i socijalnom smislu. To znači da su u Komori prepoznali kuću u kojoj nema politiziranja i zlouporabe političke situacije. To što sam ujedno predsjednik jedne uspješne kompanije čini me još neovisnijim, a komoru dodatno depolitiziranom. Sada je nemoguće ići korak unatrag i dovesti HGK pod politički nadzor.

NACIONAL: Što smatrate svojim najvećim uspjehoma na čelu HGK?
– Istaknuo bih, osim navedenoga, nekoliko stvari. Prvo je doprinos u otvaranju stranih tržišta za hrvatske gospodarstvenike. Osim zemalja bivše Jugoslavije velik iskorak napravljen je prema zapadu, poglavito u jugoistočnoj Njemačkoj, Austriji i sjevernoj Italiji. Zaslugom ljudi i iz HGK Hrvatska je povećala robnu razmjenu na tržištima jugoistočne Europe za gotovo 2 milijarde eura. Uostalom, lani sam dobio i priznanje Republike Austrije za doprinos u razvoju gospodarskih odnosa. Naša je želja snažniji povratak na tržišta bivšeg Sovjetskog Saveza, ali i pokreta nesvrstanih. Vjerujem da je kuriozitet planirani posjet Palestini potkraj srpnja. Uspostavili smo kvalitetnu suradnju s predsjednikom Republike i premijerom kad je u pitanju suradnja u otvaranju novih tržišta.

Uspjehom smatram i osnivanje Centra za kvalitetu pri HGK i promoviranje znakova “Izvorno hrvatsko” i “Hrvatska kvaliteta”, što je bilo promotivno poduprto akcijom “Kupujmo hrvatsko”. Danas 95 posto ljudi zna za tu akciju, a oko 200 tvrtki dobilo je znak kvalitete. Time smo nametnuli standard po kojem je kvaliteta kriterij uspjeha. U zemljama poput Hrvatske, koje imaju ekonomiju malih brojeva, standard kvalitete je odlučujući. Centar nadzire i primjenu ISO standarda 9001:2000 u sustav HGK.

NACIONAL: Zbog čega ste napali HNB kad je poduzeo mjere da se uspori rast inozemnog duga, koji je dosegnuo 80 posto BDP-a?
– HNB sam kritizirao na Skupštini Hrvatske godspodarske komore ? da se skupština ranije održala, ja bih prije progovorio o tom problemu. Neposredni povod bili su loši gospodarski pokazatelji u prvom polugodištu ove godine. U prošloj godini prvi put u 12 godina pojavila se blaga konjunktura u izvozu, i to ne slučajno. Nakon što je došlo do snažne aprecijacije kune koja je u odnosu na kraj prosinca prošle godine iznosila više od 4 posto, netko je morao o tome progovoriti. To nije nikakav moj osobni inat ni inzistiranje na vođenju bitke kad se čini da to više nema smisla, nego reagiranje na nešto vrlo aktualno. Sudeći po medijskoj reakciji na moj nastup, Hrvatska nije spremna za promjene.

NACIONAL: Na koje promjene mislite?
– Nikada nitko u 10 godina, koliko sam ja u HGK, nije govorio o devalvaciji kune. Ali govorilo se o tečaju po paritetu kupovne snage u usporedbi s nama glavnim izvoznim tržištima. Točno je, tečaj je formiran na osnovi ponude i potražnje, ali ponuda i potražnja nisu se formirale iz tekućeg poslovanja države nego iz prenesenih vrijednosti ? bilo vlastitih dobivenih privatizacijom, bilo tuđom akumulacijom putem zaduženja u inozemstvu. Takav je sustav stvorio privid jeftinih deviza, što je omogućilo dobar standard širokom krugu populacije. Ne može se ovdje govoriti o uskom krugu ljudi ako se u Hrvatsku godišnje uveze 70 tisuća automobila. To se ne odnosi samo na stanovništvo nego i na državu u najširem smislu. Taj je standard financiran u prosjeku godišnje s 4,5 milijarde dolara vanjskog zaduživanja.

NACIONAL: Jeste li, kritizirajući HNB, nastupili kao predsjednik HGK ili kao čelnik Kraša, kompanije koja gotovo pola prodaje ostvaruje u inozemstvu i tako ovisi o izvozu?
– To sam rekao na redovitoj Skupštini HGK, gdje se u pravilu govori o takvim temama. Dakle radi se o koincidenciji pa su moje riječi izazvale veći medijski interes.

NACIONAL: U čemu je odgovornost monetarne vlasti?
– HNB je odgovoran što se kuna postavila kao fetiš i kao cilj, a ne instrument ekonomske politike.

NACIONAL: Ali činjenica je da HNB svake godine poduzima mjere za zaustavljanje jačanja kune.
– Istina je, ali nedovoljno. Kad fetišizirate kunu i kao monetarna vlast ne reagirate usklađeno s kretanjima u fiskalnoj politici, pa i onda kad je ta fiskalna politika neodgovorna, dolazi do deformacije u strukturi gospodarstva. Tada stradava izvoz, a to je jedina osnova stabilnoga rasta na dugi rok. Vraćam se na 1998., godinu najvećeg udara na hrvatski gospodarski sustav. Tada je uveden PDV s jedinstvenom stopom, a sve je bilo bazirano na fikciji ? smatralo se da će se siva ekonomija obuhvatiti sustavom PDV-a. Stopa od 22 posto stvorila je privid velikih prihoda za državu. Meni su se stotine poduzetnika žalile da im financijska policija kuca na vrata čim zatraže povrat poreza, a mnogi su se morali zaduživati za financiranje PDV-a. Uskoro je državni proračun povećan za 40 posto, što Hrvatska, svojim gospodarskim rastom, nikada nije uspjela nadoknaditi. Narednih godina rupa se morala zatvoriti novcem iz inozemstva, a kako se ponašala država, tako se ponašao i privatni sektor. Tečaj je tome idealno pogodovao ? uvoz je punio proračun i svi su bili zadovoljni, naročito uvoznici. U takvim okolnostima izvoz je, naravno, stradao. Ne govorim samo o brodogradnji i drugim sektorima s neriješenim problemima, nego o tvrtkama koje imaju kvalitetan izvozni proizvod i potencijalnu konkurentnost na međunarodnom tržištu, ali ih guši tečaj koji ne prati rast domaćih cijena.

Možemo prihvatiti činjenicu da se ništa ne poduzima, ali već sljedeće godine bit ćemo dužni još 4,5 milijardi dolara, a do kraja mandata ove vlade još toliko. Netko mora reći dosta. U ovu situaciju ulazili smo desetak godina i iz nje nećemo izaći preko noći. Pa tako i rast zasnovan na domaćoj potražnji ne smijemo zaustaviti naglim rezanjem proračunskog deficita i zaduživanjem bilo u zemlji bilo u inozemstvu. Ali to moramo usporavati uz istodobno poticanje izvoza svim sredstvima.

NACIONAL: Ne bojite li se da bi devalvacija kune bila udar na standard građana kojima bi poskupio povrat kredita? Danas gotovo i nema obitelji u Hrvatskoj koja se nije barem jednom zadužila kod banaka.
– To bi se sigurno dogodilo. Ali ja ne govorim o jednokratnoj devalvaciji kune nego o početku postavljanja novih kriterija i dugoj seriji u kojoj ćemo pratiti tečaj koji će biti konkurentan, odnosno koji će sačuvati određenu postignutu razinu konkurentnosti hrvatskoga gospodarstva. No društvo se ne može transformirati a da baš nitko ne plati cijenu. To nije moguće.

NACIONAL: Kao predsjednik HGK nerijetko ste kritizirali izvoznu politiku Vlade. Zbog čega niste prihvatili mjesto ministra gospodarstva ili potpredsjednika koje je zauzeo Damir Polančec i pokušali s te funkcije nešto napraviti?
– Informacija o ministarskomu ili potpredsjedničkomu mjestu koja se povlačila po medijima bila je netočna.

NACIONAL: Zašto već deset godina odbijate povratak u aktivnu politiku, iako ste član Središnjeg odbora HDZ-a? Kao da ne želite biti više od kritičara?
– U HGK sam pokrenuo dosta projekata i smatrao sam da najveći doprinos društvu mogu dati vodeći ovu instituciju. Ne mora čovjek biti u izvršnoj vlasti i političkom strukturama da bi mogao operativno djelovati. Neke stvari koje su pokrenute iz HGK imale su dalekosežne političke implikacije, a nisu bile produkt čiste politike. Naša je zasluga što je zrakoplov Croatia Airlinesa bio prvi civilni zrakoplov koji je sletio u Sarajevo nakon rata u Bosni i Hercegovini. Danas je BiH jedan od najvažnijih gospodarskih partnera Hrvatske. Podsjetio bih i na odlazak gospodarstvenika na Kosovo 1999. i u Beograd godinu dana poslije u organizaciji HGK. Iako ekonomski inspirirani, to su bili snažni politički potezi.

NACIONAL: Kako to da ste preuzeli čelnu poziciju u Krašu i tako se vratili u biznis nakon 12 godina?
– Za povratak u biznis pripremao sam se postupno. Bio sam svjestan da taj dan mora doći, a pri donošenju odluke važan je bio tajming. U ovom trenutku to je nekako koincidiralo s potrebom Kraša da popuni mjesto predsjednika Uprave, nakon što se gospođa Zvjezdana Blažić odlučila povući. Moram biti iskren i reći da je Kraš gotovo idealna kompanija za nastavak politike koju sam promovirao u HGK. Odlaskom u neku drugu tvrtku, a bilo je kontakata posljednjih godina, izgubio bih vjerodostojnost. Jer govorio sam da Hrvatska može imati nacionalni kapital na zdravim osnovama i da ga može internacionalizirati te da može razvijati vlastite brandove, ali da pritom za to mora postojati volja. Uvjeren sam da je Kraš kompanija koja pruža mogućnost za ostvarenje takvih ideja. Hoću li uspjeti, pokazat će vrijeme.

NACIONAL: S kakvim ste poslovnim idejama preuzeli Kraš?
– Primarna je obrana vodeće pozicije na hrvatskom tržištu konditorskih proizvoda. Zatim jačanje onih regionalnih tržišta gdje je Kraš već prisutan. Moja je velika želja da Kraš dosegne 50 posto svoje proizvodne realizacije putem rasta kroz izvoz. Nadam se da ću uspjeti mobilizirati ljude u Krašu i osloboditi nihovu kreativnu energiju. Promijenio sam nekoliko poslovnih sredina u karijeri i nikada nisam bio pristaša velikih kadrovskih rošada i dovođenja ljudi izvana. Volim puštati da život teče uhodanim ritmom i u hodu raditi ispravke kvalitetnim potezima. Moj stil poslovanja uvijek je bio ne provoditi revoluciju. Zakleti sam protivnik radikalnih promjena i velik zagovornik evolucije, tako da se sustav sačuva od velikih potresa, a pritom raste i razvija se.

NACIONAL: S obzirom na vaše dobre poslovne veze u Srbiji, hoće li Kraš uspjeti tamo napraviti veći iskorak i napokon preuzeti Soko Štark?
– Istina je da njegujem dobre poslovne odnose u Srbiji. No nisam pobornik samo preuzimanja kao modela ulaska na neko tržište i ne smatram da se rast nužno mora ostvarivati preuzimanjem neke tvrtke. Postoje i druge solucije. Pratit ćemo što se tamo događa, a ne isključujem ni mogućnost greenfield investicije.

NACIONAL: Svojedobno ste kao čelnik splitskog Dalmacijacementa bili jedan od najmlađih generalnih direktora u zemlji. Kako ste uopće počeli poslovnu karijeru?
– Počeo sam 80-ih kao referent za plan i analize u tvornici salonita u sklopu tadašnjeg Dalmacijacementa. Prvu značajniju rukovodeću funkciju obavljao sam kao pomoćnik direktora za ekonomsko i financijsko poslovanje u tada najvećoj jugoslavenskoj tvornici cementa Partizan, današnjem Svetom Jurju. Jedno vrijeme bio sam generalni direktor Dalmacijacementa, a onda je uslijedio moj prvi izlet u politiku ? kraće razdoblje 1993. bio sam zastupnik u Saboru i prvi splitsko-dalmatinski župan, a od kraja 1993. do kraja 1995. ministar gospodarstva u vladi Nikice Valentića. U rujnu 1995. prvi sam put izabran za predsjednika HGK, a na mjestu ministra gospodarstva zamijenio me Zlatko Mateša, koji je nakon nekoliko mjeseci postao premijer.

NACIONAL: Kakve planove imate s atelierom Ivana Meštrovića u Splitu, koji ste nedavno kupili?
– Trenutačno nemam konkretnih ideja. Moja djeca još idu u školu, cijela je obitelj u Zagrebu i mislim da se narednih nekoliko godina tamo neće događati ništa.

NACIONAL: Što vas je navelo da kupite atelier?
– Mislim da ni jedan Splićanin koji ima financijske mogućnosti ne bi propustio priliku kupiti nekretninu na tako atraktivnoj lokaciji. To je bio osnovni motiv kupnje. Meštrovićev atelier prodavao se u pogodnom trenutku za mene jer sam neposredno prije toga prodao stan u Splitu.

NACIONAL: Koliko ste platili atelier, za koji je bivši vlasnik Paško Vukoja navodno tražio 1,2 milijuna eura?
– Ne znam koliko je bivši vlasnik tražio, ali ja sam atelier platio 500 tisuća eura, na koliko je procijenjen i od poreznika. Iako se radi o atelieru Ivana Meštrovića, taj objekt nema nikakvu povijesnu vrijednost, jer je umjetniku bio skladište. Atelierom se više služio poznati splitski kipar Andrija Krstulović, nakon čije je smrti potpuno zapušten. Jedina njegova vrijednost je u lokaciji.

NACIONAL: Nije tajna da ste velik kolekcionar i da posjedujete pravo bogatstvo u umjetninama. Odakle ta strast?
– Fama volat, ali ipak nije baš tako. Na sklonost prema umjetninama utjecalo je okruženje u kojem sam odrastao. Afinitete sam stekao u obitelji, na što se nadovezao utjecaj naobrazbe u klasičnoj gimnaziji u Splitu. Osim toga, tu je i dugogodišnji strpljiv rad i učenje. Kolekcionarstvom se može baviti samo onaj tko za to ima strast i to mogu razumjeti samo istinski kolekcionari . Ponekad treba imati hrabrosti i kupiti nešto što drugi neće.

NACIONAL: Je li kupnja umjetnina oblik poslovnog ulaganja?
– U mom slučaju radi se o čistom zaljubljeničkom kolekcionarstvu. Kad kupujem neku umjetninu ili kolekciju, nikada mi kriterij nije komercijalna isplativost. Kupovao sam neke stvari za koje gotovo da i nije postojao tržišni interes. Jednom zgodom u Beogradu sam kupio jedan Tartaglin portret tako ružne žene da nikome nije bio interesantan. Meni se činila zanimljivom jer je bila obilježje Tartaglina ranog rada.

NACIONAL: Koliko ste danas vezani za Split?
– U Splitu mi je ostala samo majka koja živi u Varošu, a za grad sam vezan još samo emotivno. Moj brat živi u Zagrebu, pa čak i naša majka dobar dio vremena provodi u Zagrebu. Možda se pred kraj profesionalne karijere vratim u Split, a onda ćemo razgovarati o planovina s Meštrovićevim atelierom.

NACIONAL: Želite li ponovno biti predsjednik Hajduka?
– Sa 32 godine bio sam vjerojatno najmlađi predsjednik Hajduka. Uspjeli smo tada svi zajedno u klubu doći do petog mjesta u Europi i to će biti teško nadmašiti, iako bih kao navijač Hajduka to žarko želio. Kad odradim jednu životnu priču, nemam se zašto vraćati. Slično kao kod bivše ljubavi.