U petak, 28. siječnja, u Galeriji Galženica u Velikoj Gorici, u sklopu ovogodišnje Noći muzeja, otvorena je druga samostalna izložba mlade i već afirmirane fotografkinje Sare Pukanić, studentice diplomskog studija fotografije na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu. Pod nazivom izložbe ‘’Toga su dana svi u kući bili sretni’’ koja će se moći razgledati do početka ožujka, Sara Pukanić izložila je tri serije analognih fotografija (Jedna za dušu, 2019.; Roza, 2020.; Oni i ja, 2021.) u kojima poput fotografskog triptiha zaokruženo prikazuje vrlo intiman i analitički pogled na obiteljsku povijest, naslijeđe, sjećanje na preminule članove obitelji, ali i granice vlastita identiteta.

Sara Pukanić rođena je 1991. godine u Zagrebu. Završila je preddiplomski studij novinarstva (2013./2014.) i diplomski studij upravljanja poslovnim komunikacijama na Veleučilištu Vern (2017.). Godine 2020. upisala je diplomski studij fotografije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. O fotografiji se dodatno educirala na fotografskoj radionici „Drugi kadar“ (2019./2020.) te na Studiju dizajna pri Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu na kolegiju „Fotografija“ (2014.). Godine 2018. predstavila se samostalnom izložbom fotografija naziva „A tko si ti?“ u R3a Galeriji u Zagrebu, a 2021. godine u Galeriji F8 u Zagrebu predstavila se serijom fotografija „Oni i ja“, u sklopu ispitne izložbe studenata 1. godine diplomskog studija fotografije Akademije dramske umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu naziva „Ispit 2021.“. Snima modne editorijale za časopise i portale (Journal, Fashion.hr, Buro 24/7, Elle, Glorija In, Story Magazin, Badland Magazine). U svojem je umjetničkom radu fokusirana na obiteljsku, portretnu i modnu fotografiju.

U ekskluzivnom razgovoru za Nacional otkrila je zašto se već za vrijeme studija novinarstva počela profesionalno baviti fotografijom kao vrlo važnim medijem i sredstvom komunikacije prema van, ali i umjetničkim područjem u kojemu je pronašla sebe.

Novinarka Nacionala Iva Körbler sa Sarom Pukanić na otvaranju izložbe. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

„Fotografija me počela zanimati još u srednjoj školi, ali onda sam je na neko vrijeme napustila. Na prvoj godini fakulteta shvatila sam da se ipak želim više baviti fotografijom, i to primarno analognom, koju sam tada počela istraživati te sam pohađala satove fotografije kod profesora Stanka Hercega koji me mnogo toga važnoga naučio, primjerice, tehničkom dijelu fotografije, kako gledati fotografiju, kompoziciji kadra i perspektivi“, pojašnjava mlada fotografkinja.

Iako se odmah nametnulo pitanje koliko je tata Ivo Pukanić utjecao na njezin afinitet i razvoj senzibiliteta prema fotografiji, Sara pojašnjava kako je tata nažalost prerano preminuo te nisu stigli razgovarati i razmijeniti poglede na fotografiju kao umjetnički medij. „No definitivno me podržavao u fotografiranju, govorio mi je da imam talenta, ali opet, nije li da to svaki roditelj govori svome djetetu? Žao mi je da nije tu, ali sigurna sam da bi bio ponosan na moj rad“.

Odrastanjem je otkrivala neke svoje nove uzore u svjetskoj i hrvatskoj modernoj i suvremenoj fotografiji jer slaže se s tezom da je važna ta relacija prema drugim povijesnim uzorima.

„Smatram da imamo puno dobrih fotografa, a posebno mi se sviđa estetika naših mladih fotografa i fotografkinja Glorije Lizde, Luke Pešuna, Denisa Butorca te Nives Milješić. Od inozemnih imena istaknula bih posebno Larryja Sultana sa svojom serijom fotografija ‘Pictures from Home’ – to mi je možda najljepša serija fotografija ikada – te fotografkinju Tinu Barney, osobito njezinu seriju ‘Theatre of Manners’. Oboje umjetnika u spomenutim serijama bave se obiteljskom fotografijom koja je i jedan od mojih fokusa. Smatram da je važno pratiti umjetnike, kolektive i institucije koje djeluju u polju fotografije jer je nužno biti svjestan stvari koji se događaju oko tebe, o tome razgovarati s kolegama i stalno si postavljati nove izazove, promišljati kako nadograditi ono što radiš, ali i o različitim perspektivama koje drugi ljudi mogu imati na tvoj rad – ne samo struka, nego i šira publika“.

Bez obzira na to što je već ranije pohađala fotografske radionice i tečajeve, o fotografiji je na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti naučila važne teorijske temelje i neke drugačije rakurse promatranja svijeta.

„Na Akademiji sam fotografiju počela doživljavati daleko ozbiljnije nego do tada. Upoznala sam se s akademskim pristupom fotografiji, naučila sam u koliko mnogo sfera fotografija zalazi i koliko ‘slojeva’ može imati. Mislim da me je Akademija naučila kako promišljati fotografiju na jedan više teorijski način“, ističe Sara Pukanić.

U svoja nova tri ciklusa fotografija vrlo se hrabro sučeljava s obiteljskim uspomenama, korijenima i identitetom, ali i pozicioniranjem svojeg identiteta. Struka te cikluse već osjeća i prepoznaje kao iznimno zrele umjetničke artefakte i statemente, poput doslovnog i metaforičkog ulaska u zrelu odraslu dob, a fotografkinja je sklona složiti se s nekim od tih zapažanja.

Prve dvije fotografije iz serije ‘Jedna za dušu’ iz 2019. prikazuju Sarina strica Borisa, a treća je autoportret iz serije ‘Oni i ja’ iz 2021. (sjećanje na mamu Mirjanu). FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Kustosica velikogoričke izložbe, Jozefina Ćurković, u predgovoru kataloga izložbe pojašnjava kako „povijest obitelji, povijest gubitka, selektivno sjećanje, dijeljeni pogled, gledanje između redaka, gledanje u budućnost, odvraćanje pogleda – nerijetko premrežuju naše suočavanje s obiteljskim albumom i pripadajućim mu imaginarijem likova i uloga jer fotografija uvijek i neizbježno jest suočavanje – bilo da smo iza objektiva, ispred njega, ili promatramo rezultat toga procesa. Fotografije Sare Pukanić nastaju na sjecištu tih pojmova. Međutim, ona se ne suočava samo s konkretnim događajima ili osobama iz svoje obitelji, nego i sa svojom genealogijom, koju su drugi ispisali iz različitih uglova, nastojeći se u njoj suvereno pozicionirati. Njezino se vizualno pripovijedanje odvija kao izmjena triju činova uprizorenih u tri serije fotografija, mahom portreta i autoportreta“.

„Mogu definitivno reći da sam se sa spomenutim serijama prvi put udaljila od modne fotografije s kojom sam se bavila zadnjih osam godina. Prvi put sam ‘zagrebala’ ispod površine same sebe. Na formalnoj razini, subjekt pred objektivom više nije žena, već sam to ja sama ili muškarac, u ovom slučaju stric Boris. Sve te fotografije imaju naglašen introspektivni moment koji možda nije toliko izražen u komercijalnoj modnoj fotografiji. Ne bih to nazvala ‘ulaskom u zrelu dob’, ali sigurno je da izložba ‘Toga su dana svi u kući bili sretni’ reflektira neke pomake u mojem pristupu i uopće shvaćanju fotografije. Mislim da imam još dosta puta za prevaliti da bih došla do zrelosti u fotografskom i životnom smislu, ali veselim se tome putu“, pojašnjava Sara Pukanić. Sama je dodatno opširno pojasnila svaku od izloženih serija fotografija, što fotografijama nimalo ne oduzima umjetničku zagonetnost ili dodatna značenja, već nam pomaže da ih doživimo u njihovoj slojevitosti.

Tako je u seriji od 28 fotografija „Jedna za dušu“ iz 2019. glavni protagonist njezin tetak Boris. „Bio je nepokolebljivi avanturist. U zimu 2019. godine odlučila sam napraviti seriju njegovih portreta. Boris je tada već sedam godina bio onkološki pacijent. Kad sam ga počela fotografirati, nisam mislila da će osam mjeseci poslije preminuti. Moja želja kroz proces fotografiranja bila je približiti se njemu i upoznati mjesta na kojima je on volio provoditi vrijeme, istraživati ih i shvatiti ga još bolje. Svaki put kada bismo se našli, bio je pun energije i spreman za avanturu, odjeven u jedan od svojih ribičkih ili kaubojskih outfita. Tijekom svih naših druženja energija je bila toliko pozitivna da bih na trenutke zaboravila koliko je on zapravo bolestan. Volio je pecati, volio je konje, volio je boraviti u prirodi. Čini mi se kao da mu priroda skreće misli od boli. Iz tog razloga, u prirodi je i nastao najveći broj fotografija. Imala sam osjećaj da, kada bih okinula fotografiju, malo produžujem njegov život. Zadnji put sam ga imala priliku fotografirati za njegov rođendan, u svibnju 2020. Nakon toga je izgledao sve bolesnije te se odbijao fotografirati. Mislim da nije želio razbiti magiju vječnog dječaka”, tumači fotografkinja.

U seriji „Roza“ (2020.) od 12 fotografija Sara se intenzivno bavila vlastitim i obiteljskim identitetom: „Roza stvara osjećaj skrbi, nježnosti, samopoštovanja i ljubavi te osjećaj prihvaćenosti. Roza je za mene boja univerzalne ljubavi. To je moja omiljena boja. Roza se sastoji od fotografija Barbika, moje mame i tate, kreveta, cvijeća, škampa, mobitela, četkica i konaca za zube te mene same. Barbike su simbol toga da sam kroz cijelo djetinjstvo dobivala uvijek ono što sam htjela. Volim zamišljati mamu i tatu u ružičastom svijetu, o njima razmišljam svaki dan. Kada bi mama radila škampe na buzaru, znala sam da je poseban dan, obično bi taj dan svi u kući bili sretni. Kroz djetinjstvo nisam mogla kontrolirati neke situacije, zato sada imam potrebu kontrolirati i male stvari, primjerice često pranje zuba i čišćenje zubnim koncem. Mobitel je uvijek uz mene, ne volim biti sama sa svojim mislima. Krevet mi pruža osjećaj mira, u njemu mogu biti u svom ružičastom svijetu. Cvijeće pomaže kod tretiranja poremećaja raspoloženja jer smanjuje tjeskobu i nemir. Dok se prvi put fotografiram gola, zanima me kako ću se osjećati ispred roze pozadine, ulazeći u vlastiti rozi svijet.”

Novi ciklusi fotografija Sare Pukanić zapravo su neka vrsta intimnog obiteljskog fotodnevnika. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Najnovija serija od 36 fotografija iz 2021. godine „Oni i ja“ nastala je pod mentorstvom Jelene Blagović i Davora Konjikušića u okviru kolegija Umjetnička fotografija na diplomskom studiju fotografije na ADU u Zagrebu.

„U toj seriji fotografija bavim se rekreacijom obiteljskog albuma. Kroz proces fotografiranja odlučila sam se približiti očevu pogledu u ulozi fotografa, ali isto tako približiti se i majci u ulozi modela. Oponašanjem njihovih uloga pokušavam ostvariti dijalog koji je u ovom slučaju neverbalna komunikacija između nas troje. Nadahnjujući se kadrovima, interijerom i odjećom koju su oni koristili, pokušavam postati dio tih sjećanja, no istovremeno težim stvaranju novih sjećanja koja uključuju i mene. Intenzivnijim pregledavanjem obiteljskog albuma, biranjem pojedinih fotografija kako bih ih rekreirala, analizirajući ih, određeni kadrovi toliko su mi se usjekli u sjećanje i dali mi osjećaj pripadanja tom trenutku”, prisjeća se Sara Pukanić.

Složit će se kako su novi ciklusi fotografija zapravo neka vrsta intimnog obiteljskog fotodnevnika u koji dodaje i jednu (psiho)analitičku dimenziju sjećanja jer se u fotografijama ne radi samo o dokumentiranju i rekreiranju sjećanja, nizanju arhivskih fotografija; dodajući nove fotografije same sebe, s time i ona prema vlastitim riječima u vremenu postaje dio tih sjećanja.

Vrlo se rano, gotovo programatski odlučila za analognu fotografiju, u vremenu koje prečesto daje prednost površnosti, brzini i dostupnosti ‘svega svima’ u mediju fotografije. Mnogi se hrvatski fotografi sve više vraćaju analognom procesu koji kao da više poštuje medij i zanatski dio stvaranja fotografija, čak se neki poznati fotografi vraćaju starim zaboravljenim tehnikama iz 19. stoljeća jer ih nervira da svatko ambiciozan s kvalitetnim mobitelom može okidati fotke i gurati se na izložbe.

„Volim tu koncentriranost pri radu s analognom fotografijom, nemaš priliku za sto puta okinuti fotografiju, već samo jednom i to zahtijeva da budeš fokusiran i u nekom stanju flowa. Uz to, jako volim proces čekanja razvijanja i skeniranja filma, neku vrstu ugodne neizvjesnosti. Analogne fotografije imaju sebi svojstvenu kvalitetu i jako ih malo ili nimalo dodatno obrađujem. Mislim da je analogna fotografija moja ljubav za cijeli život“, reći će Sara.

Jedna od 12 fotografija Sare Pukanić iz serije ‘Roza’ iz 2020. godine. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO, privatna arhiva Sare Pukanić

I drugim fotografskim angažmanima mlada fotografkinja ne prilazi površno ili profesionalno rutinski. Na snimanjima modnih editorijala ne odvaja emocije od objekta snimanja. „Jako mi je važan subjekt, osoba koju snimam, a većinom je riječ o ženama. Ja nešto moram osjetiti, vidjeti u njoj da bih je odlučila fotografirati. Ona mora imati nešto što ja prisvajam za sebe u trenutku okidanja fotografije, mora mi dati specifičnu emociju koju do tada nisam doživjela“.

Čini se kako je upravo to postojana formula kvalitetnih i kompozicijski zanimljivih fotografija Sare Pukanić, nakon dugog trenda u recentnoj domaćoj art-fotografiji gdje se nije smjelo vidjeti ili pokazivati emocije i gdje je sve moralo biti beživotno, sivo i odsutno, da ne kažemo pretenciozno.