Naša najveća tragedija je u tome što je Alan Ford kod nas dokumentarni zapis, a ne fantazija.” Tim je riječima stručnjak za marketing i komunikacije Lazar Džamić opisao glavnog junaka svoje knjige “Cvjećarnica u Kući cveća” – strip heroja kojem je, kao i njegovim kolegama iz Grupe TNT, posvećena izložba “Alan Ford trči počasni krug”, otvorena prošloga tjedna u beogradskom Muzeju Jugoslavije.

Izložba je organizirana u povodu više od pola stoljeća od izlaska prvog broja tog stripa “koji predstavlja značajan fenomen pop kulture iz perspektive jugoslavenskog nasljeđa”. Izložene su 152 originalne crtačke table iz prvih 75 izdanja, kada su strip stvarali talijanski majstori Luciano “Max Bunker” Secchi i Roberto “Magnus” Raviola. Uz Alana Forda, tu su i ostali članovi Grupe TNT – Bob Rock, Sir Oliver, Broj 1, Grunf, debeli Šef, Jeremija, kao i njihovi brojni suparnici, uključujući Superhika i njegovu nezaboravnu poruku: “Kradem siromašnima i dajem bogatima.”

Direktorica Muzeja Neda Knežević izjavila je da je covid-19 spriječio organiziranje izložbi o 75. godišnjici oslobođenja Jugoslavije u Drugom svjetskom ratu i prve štafete mladosti, sedam desetljeća od uvođenja radničkog samoupravljanja, pola stoljeća od prve titule košarkaških prvaka svijeta, ali je ocijenila da Alan Ford “nije nedostojan događaj jer je jedan od mnogobrojnih fenomena koji karakteriziraju jugoslavensko nasljeđe i iskustvo”.

Izložba je u Beograd stigla iz Slovenije, gdje je 2019. u Narodnoj galeriji u Ljubljani imala u pet mjeseci oko 10.000 posjetitelja pa je, prema riječima svog autora Roka Glavana, “vjerojatno bila najveći kulturni događaj godine”.

Glavan tvrdi da “Alan Ford nije strip koji pročitaš; Alana Forda čitaš”.

“Često se nađem u alanfordovskoj situaciji na šalteru, u trgovinama… Skoro svugdje je Alan Ford… Ako su stari ratnici prijatelja prepoznavali po istim bojama na licima, danas prijatelja prepoznaš po nekoliko fraza izabranih iz velikog asortimana izreka, besmislica, dosjetki i dijaloga iz Alana Forda”, rekao je Glavan, uz konstataciju da je taj strip u Jugoslaviji stekao popularnost veću nego u Italiji.

Džamićeva knjiga objavljena je 2012. godine i doživjela je pet izdanja, što je za autora bilo neočekivano, ali samo donekle.

“S jedne strane, znao sam koliko je Alan Ford utkan u naše kulturno tkivo, da će priča rezonirati sa svima, a s druge, nikad se s knjigama i kulturom ne zna, imaju neke svoje puteve. Ali znao sam da će malo tko ostati ravnodušan, bio sam spreman da ljudi knjigu ili vole ili je odbace kao jedno ekstremno osobno tumačenje nečega što je svima nama također duboko osobno, pa ‘ko sam onda ja da im dajem svoje interpretacije. Na svu sreću, desilo se ovo prvo, možda i zato što je to bila prva knjiga koja je pokušala objasniti fenomen tog stripa kod nas tijekom 40 godina. Mislim da je sam novitet pokušaja već radio u njenu korist”, izjavio je Džamić Nacionalu.

Izložba je postavljena u zgradi Muzeja Jugoslavije, udaljenoj nekoliko desetaka metara od Kuće cvijeća, gdje je u svibnju 1980. sahranjen predsjednik SFRJ Josip Broz Tito. Teško je vjerovati da je Džamić znao da će se to dogoditi kada je prije osam godina knjigu nazvao “Cvjećarnica u Kući cveća”.

“Naslov je samo moja mala kreacija, karmička simetrija i zanimljiva metafora. Srce Grupe TNT, njihovo sklonište, bila je cvjećarnica u New Yorku. Posljednje utočište našeg stvarnog povijesnog Broja 1 – Tita je Kuća cvijeća u Beogradu. Obje kuće cvijeća simboli su pretvaranja, diskrepancije između realnosti i želja, iznevjerenih nada i disfunkcionalnosti, samo fasade za nešto drugo što se krije/krilo iza njih. Magnus i Bunker upišali bi se od smijeha, vjerujem. Ako me pitate zašto hrvatska riječ ‘cvjećarnica’ umjesto srpske ‘cvećara’ u naslovu, bilo mi je interesantno, kao još jedan mali ex-YU simbol, imati hrvatsku riječ u naslovu knjige napisane na srpskom, čije je prvo izdanje objavio hrvatski izdavač, a onda preuzeo srpski. Cijeli put knjige je jugoslavenski, kao i samog stripa”, rekao je Džamić.

Desetljećima se tvrdilo da je u jednoj od epizoda Alana Forda junak bio i Tito, ali da je taj broj konfisciran, zabranjen i cenzuriran. Pokazalo se da je to urbana legenda, odnosno da se radi o stripu o posjetu članova Grupe TNT Brozu u beogradskom Belom dvoru, objavljenom 1989. u osam brojeva ljubljanske Mladine. Autor stripa bio je zagrebački ilustrator Mladen Brčić – Flumiani. On je nacrtao i naslovnu stranicu jednog broja Mladine, na kojoj je Titova supruga Jovanka uz radiostanicu, sa šiframa sovjetske tajne službe KGB-a u ruci, dok je pored nje preplašeni Bob Rock, a u pozadini predsjednik SFRJ ošamućen leži na krevetu. Ti brojevi Mladine nisu bili zaplijenjeni, a u Muzeju Jugoslavije izložene su stranice s objavljenim stripom.

Prema Džamićevim riječima, Alan Ford je bio žrtva cenzure “iz raznih, uglavnom ideoloških razloga”.

“Mnogi legendarni slogani s Grunfovih majica bili su kreacija prevoditelja Nenada Brixyja jer su u originalu bili neprihvatljivi partijskim komesarima koji su u to vrijeme bili dio velikih redakcija. Isto je i s Grunfovim pozdravima uz uzdignutu ruku – nitko tada nije mogao prihvatiti ‘Sieg Heil!’” rekao je Džamić.

Naveo je i da je slika nacističkog vođe Adolfa Hitlera na zidu Grunfove sobe retuširana u austrougarskog cara Franza Josepha.

“Još bolje, ako mene pitate, vrlo je alanfordovski: zvijezde na ruskim kapama nekih likova skidane su da se saveznici ne bi uvrijedili. Cenzure je bilo, ali osim par neobjavljenih epizoda, do kasnijeg perioda tranzicije, nije bila jako teška i, paradoksalno, omogućila je Brixyju prostor za igru, na radost i uživanje svih nas! Ograničenje je zaista majka inovacije”, izjavio je Džamić.

On smatra da je Brixy nesumnjivo treći autor Alana Forda u Jugoslaviji.

“Jezik je na našim prostorima važniji od pasoša. I rat je kod nas počeo gramatikom. Jedan od najčešćih odgovora koje sam dobivao na pitanje o tome zašto je strip Alan Ford kod nas postao to što nije nigdje drugdje, jest ′hrvatski prijevod′. Na moje sljedeće pitanje ′a što je to u hrvatskom prijevodu što ga je učinilo toliko smiješnim i adekvatnim?′ dobivao sam uglavnom šutnju. Iako nitko za koga znam nije vidio izdanje Alana Forda na originalnom talijanskom (ja imam pet originalnih brojeva, uključujući i jedan sa Superhikom), a kamoli da ga je razumio i bio u stanju usporediti, činjenica je da je Brixyjev prijevod bio ključni element uspjeha. Bilo je to više od prijevoda: takav stupanj intervencija na Zapadu se naziva ′transkreacija′, skoro ponovno pisanje djela na domaćem jeziku. Taj jezik nije bio svakodnevni hrvatski-zagrebački jezik, jer uopće nema kajkavice, na primjer. Brixyjev hrvatski je bio smiješan i samim Hrvatima jer nije bio svakodnevni, nego ceremonijalni, krležijanski, uzvišeni gornjogradski hrvatski; hrvatski izgovor je Srbima u provinciji jezik farse, kao i beogradski, pa je tako fantastično korespondirao s farsičnom nadrealnom satirom stripa”, tvrdi Džamić.

Pored talijanskog i izdanja zagrebačkog Vjesnika, Alan Ford je preveden na portugalski, francuski, grčki, danski, ali nigdje nije bio uspješan kao u SFRJ. Džamić smatra da “bez Jugoslavije kakva je bila tada, nema ni Alana Forda, barem ne u obimu i značaju kakve je kod nas dobio”.

“Mnogi aspekti tadašnjeg društva jako dobro su rezonirali s poetikom Alana Forda. Potpuno je simbolična činjenica da je naš nekadašnji Broj 1, Tito, svoje krajnje boravište dobio u cvjećarnici”, primijetio je Džamić.

Kao prvi razlog popularnosti Alana Forda na prostorima Jugoslavije Džamić navodi da je “naš prirodni oblik mentalnog i društvenog funkcioniranja nadrealna farsa”.

“Ni kapitalizam ni socijalizam, nego nadrealizam. Zato je strip rezonirao tako jako. Alan Ford je kritika svakog nekompetentnog, korumpiranog i propagandističkog sistema. I kapitalizma, i komunizma, i svega između što ima te karakteristike. Siguran sam, mada to nemam potvrđeno od autora, da je Alan Ford bio kritika Italije i Rusije isto koliko i Amerike. Pored toga, Alan Ford je modernizirana verzija ′commedije dell′arte′, stare i arhetipske umjetničke forme koja je u mnogome oblikovala modernu kulturu masovnih medija. Još je nekoliko razloga, od društvene satire kao jake umjetničke forme nekadašnjih komunističkih zemalja, preko načina na koji je hrvatski jezik percipiran u ostatku Jugoslavije, do prevladavajućeg kulta amaterizma u našim društvima”, izjavio je Džamić.

Uz konstataciju da je Alan Ford “možda prvi ‘reality show’ na našim prostorima”, Džamić je dodo: “Da bi netko pružio otpor nadrealizmu kod nas, morao bi pružiti otpor čitavoj zemlji, što je prilično nemoguće ako netko u toj zemlji želi ostati. Morali bismo pružiti otpor nama samima.”

S obzirom na dojam da niz moćnih aktera svjetske političke scene podsjeća na likove iz Alana Forda – predsjednik SAD-a Donald Trump, britanski premijer Boris Johnson, bivši predsjednik talijanske vlade Silvio Berlusconi – na pitanje je li tako bilo i ranije ili smo tek proteklih godina počeli uviđati sličnost, Džamić je odgovorio: “Oduvijek je bilo tako, ali je više Alana Forda u modernom životu jer su takve kreature sada više na vlasti. Svijet sve više postaje crna farsa, a neoliberalizam kreira atmosferu koja je vrlo alanfordovska. Okruženi smo superhikovima, samo što oni danas nose Armani odijela i Rolex satove.”

Rečenice iz Alana Forda ušle su u svakodnevni govor cijele generacije: “Cijena? Prava sitnica.” “Ako kaniš pobijediti, ne smiješ izgubiti.” “Bolje živjeti 100 godina kao milijunaš nego sedam dana u bijedi.” Tijekom ratova posljednje dekade prošloga stoljeća, u Beogradu, gdje je odaziv na vojnu mobilizaciju bio prilično nizak, bile su popularne majice s alanfordovskim mudrostima “Bolje živa kukavica nego mrtvi heroj” i “Bolje hrabro ustuknuti nego kukavički pobijediti”. Tu postoji sličnost s citatima iz filmova “Ko to tamo peva?”, “Maratonci trče počasni krug”, “U raljama života”, “Nacionalna klasa”… Predrag Lucić je napisao predstavu “Alan Ford – Povratak otpisanih”, koju je režirao Kokan Mladenović, a izvodili glumci Gledališča Koper i sarajevskog Kamernog teatra 55. Na pitanje o prevođenju Alana Forda u neki drugi medij, Džamić je odgovorio kako redatelj Slobodan Šijan smatra da bi se strip fino prenio na film.

“Šijan bi to sjajno učinio ili Jean-Pierre Jeunet. Satira modernog društva, farsa, crni humor i doza nadrealnosti recept su za to”, ustvrdio je Džamić.

Što se tiče položaja stripa u masovnoj kulturi, Džamić je rekao da su njemu stripovi “bili dio odrastanja, bijega od dosadnog života i propagande, a i kao mali priručnici za odrastanje”.

“Stripovi su meni bili ono što su ‘Odiseja’ i ‘Ilijada’ bile zapadnoj civilizaciji – uputstvo za oblikovanje života. Kao i stimulacija kreativnosti jer su mi pokazali na koliko se različitih načina možemo izraziti. Ali nisam imao veliki dijapazon stripova, ne kao mnogi moji vršnjaci. Naprimjer, nikad se nisam primio na Corta Maltesea, Tin Tina i slično – to je sve došlo kasnije, u odraslom dobu. Priča o značaju stripova u to vrijeme ima nekoliko aspekata. Strip u ondašnje vrijeme nije imao veliku konkurenciju, samo film i sport, jer sve ostalo oko nas bilo je sivo, dosadno i ‘službeno’. Sada imamo internet, kompjutorske igrice i sveprisutnu i lako dostupnu pornografiju, što je konkurencija s kojom se strip, kao ni knjiga, ne može baš nositi. Ništa ne može. To je po meni glavni razlog što strip više nema ulogu koju je nekada imao. Sada stripove čitaju više odrasli nego djeca”, zaključio je Džamić.