Prije 150 godina Eugen Kvaternik je poveo ustanak protiv Austro-Ugarske Monarhije s ciljem stvaranja nezavisne hrvatske države. Ustanak započet 7. listopada 1871. završio je Kvaternikovom smrću nad kovčegom i spisima koji danas predstavljaju glavne atrakcije izložbe “Rakovički ustanak 1871. i Eugen Kvaternik: od pobune do kulta nacionalnog junaka”, koja je u Hrvatskom državnom arhivu Zagreb otvorena do 15. prosinca, a autori su Diana Mikšić i Hrvoje Baričević iz Hrvatskog državnog arhiva i Leon Bošnjak iz Hrvatskog povijesnog muzeja. Osim Kvaternika stradali su Vjekoslav Bach i Ante Rakijaš kao vođe ustanka i dio pobunjenih krajišnika koji su ustanak vojno poduprli, dok je dio njih osuđen na višegodišnje zatvorske kazne. Na neko vrijeme prestala je djelatnost Hrvatske stranke prava, a Ante Starčević je zatvoren iako nije sudjelovao u ustanku. Osim spomenutog kovčega u kojem su pohranjeni okrvavljeni spisi, na izložbi se mogu vidjeti i brojni izvorni dokumenti vezani uz ustanak, sudski postupci protiv ustanika, kao i nastanak kulta. Od predmeta tu su ostaci četverocijevnog pištolja tipa Biedermann koji je pronađen u Rakovici na mjestu gdje su pokopani Kvaternik i ubijeni vođe ustanka te jatagan “bjelosapac” pronađen oranjem između Rakovice i Drežnika. Izloženi su i odjeća i pribor iz tog vremena, ilustrativno oružje, kao i karakteristična crvena serežanska kabanica te oružje i pribor kakvim su naoružani ustanici i krajišnici koji su poslani da uguše ustanak.

Hrvoje Baričević objasnio je da je ustanak započeo preuranjeno te da je na vodstvo ustanka koje se okupilo u Broćancu pored Rakovice, selu u kojem je živio ustanički vojskovođa Rade Čuić, naišla patrola u potrazi za Vjekoslavom Bachom koji je dan prije iz pošte uzeo novac za financiranje ustanka.

“Može se reći da je mladi pravnik i urednik ‘Hervatske’ bio nevješt pljačkaš pošte. Naime, umjesto da zamete trag, nakon pljačke se zaputio glavnim putem prema Broćancu. Ustanici su zabilježili inicijalni uspjeh, patrola se povukla, a oni su sljedeći dan putem prema Rakovici u Luketić Selu naišli na odjel od četrdesetak regruta. Došlo je do prve razmjene vatre i stradanja dvojice pro-austrijskih vojnika. Po uspješnom okončanju sukoba ustanici ulaze u Rakovicu i hotel ‘Plitvice’ pretvaraju u ‘glavni stan narodne hrvatske vojske’ i ‘sjelo narodne hrvatske vlade’. Već istoga poslijepodneva Ante Rakijaš i Rade Čuić s 300 ustanika, uz pratnju bubnjeva i predvođeni hrvatskom zastavom, pokušavaju pobunu proširiti u Drežnik, no to im ne uspijeva. Nakon neuspjeha u većinski katoličkom Drežniku, ustanici pokušavaju s većinski pravoslavnim Plaškim. Već u Plaškom dolazi do osipanja broja ustanika, okruženi su carskim trupama, proglašen je prijeki sud, a lokalni uglednici vode protuustaničku propagandu. Kvaternik se odlučuje za povlačenje prema Bosni, ali već je kasno, dio ustanika se odmetnuo i priredio zasjedu u blizini Močila. U zasjedi su stradali Kvaternik, Bach i Rakijaš, dok se Rade Čuić uspio sakriti i preko Bosne pobjeći u Kneževinu Srbiju. Kvaternik je u trenutku smrti pao na kovčeg, a njegova krv je natopila spise, knjige i bilješke. Tijela poginulih temeljito su opljačkana, a novac otet iz pošte nikada nije pronađen. Na izložbi se nalazi popis krajišnika koji su ubili vođe ustanka, kao i popis naknadno strijeljanih ustanika”, rekao je Baričević.

Eugen Kvaternik je rođen 31. listopada 1825. godine u Zagrebu, otac mu je bio profesor povijesti, a majka učiteljica. U dobi od 25 godina oženio se Rozalijom Homotarić iz Karlovca. Nisu imali djece. Čitav Kvaternikov dnevnik, objasnio je Hrvoje Baričević, prožet je nježnim riječima upućenima supruzi. Gimnaziju je pohađao u Zagrebu i Rijeci, studirao je filozofiju, teologiju, pravo i pedagogiju. Na osnovu svih sačuvanih diploma koje se mogu vidjeti na izložbi, može se zaključiti da je bio odličan učenik. Koristio je hrvatski, latinski, francuski, talijanski, mađarski, slovački, njemački i ruski jezik. Kako je istaknuo Hrvoje Baričević, nakon ženidbe Kvaternik je radio u Brodu na Kupi, a potom i u Rijeci, sve dok mu 1857. nije zabranjena odvjetnička praksa, što ga je uz egzistencijalnu oskudicu motiviralo da diljem Europe traži saveznike za ideju samostalne Hrvatske.

“Kvaternik je tako dio života proveo u Sankt Peterburgu, Budimpešti, Beču, Torinu, Genovi, Milanu, Rimu, Firenzi, Parizu i Zürichu, gdje se povezivao s raznim vlastima i emigrantskim skupinama nastojeći osigurati da se hrvatsko pitanje uključi u različite geopolitičke kombinacije. Bio je nacionalni revolucionar u eri nacionalnih revolucionara. Uz sve to, uspio je 1861. biti izabran u Sabor, gdje je u poznatom govoru istaknuo kako hrvatski narod može između robovanja Beču i Pešti izabrati i treći put, put samostalnosti. U istom govoru se zalagao i za sjedinjenje svih hrvatskih zemalja. Svakako je stvaranju kulta Eugena Kvaternika najviše pridonijela njegova uloga u neuspješnom ustanku i spremnost na žrtvu zbog ideje samostalne države. Danas o Kvaterniku, ali i o njegovim suradnicima ne znamo dovoljno, barem kada je riječ o široj javnosti, jer Kvaternik je puno više od nekoliko redaka o neuspjelom ustanku za neovisnost u nekom udžbeniku povijesti. Vjerujem da ga dio javnosti brka s njegovim imenjakom i prezimenjakom koji je djelovao 70-ak godina kasnije. U nekim svojim razmišljanjima, možemo reći da je još dan danas relevantan kao politički mislilac.”

Kako je rekao Hrvoje Baričević, ideja o organizaciji ustanka provlačila se kroz Kvaternikov dnevnik dok je putovao po Europi u potrazi za saveznicima, financijama i suradnicima.

“Tako je, primjerice, još 1859. nudio Napoleonu III. ustanak u Vojnoj Krajini. Međutim, njegove ideje počele su se provoditi u djelo tek 1865. kada je u emigraciji susreo Antu Rakijaša. Taj austrijski vojni bjegunac, kojeg u Dnevniku Kvaternik naziva Uranom – a to je planet koji u astrologiji simbolizira revolucije, originalnost, invencije i neočekivane promjene – dobio je zadatak dizanja ustanka u Lici i Dalmaciji. Otišao je u Anconu, od tamo na Brač, prebacio se u Split i nastavio do Polače, gdje ga je uhitila žandarmerija i zatvorila u Kninu. Zadarski vojni sud osudio ga je na jedanaest mjeseci teške tamnice i pedeset batina zbog dezertiranja. Nakon izdržane kazne vraćen je u vojnu jedinicu na talijanskom ratištu, odakle je ponovno pobjegao, da bi se početkom 1867. u Milanu ponovno javio Kvaterniku. Drugi put se prebacio u Dalmaciju iz Poljica, da bi na koncu ponovno bio uhićen i osuđen na robiju u Komoranu u Ugarskoj. U lipnju 1867. zbog krunidbe Franje Josipa I. za kralja Ugarske i Hrvatske, biva obuhvaćen amnestijom i pušten na slobodu. Po puštanju iz zatvora preko pravaških veza zaposlio se kao redarstveni stražmeštar u Karlovcu i počeo pripreme za treći pokušaj ustanka”, rekao je Baričević.

Ante Starčević i Eugen Kvaternik su 1861. osnovali Hrvatsku stranku prava. Hrvoje Baričević odgovorio je na pitanje što se zna o odnosu Ante Starčevića i Eugena Kvaternika i Starčevićevoj ulozi u ustanku: “Ante Starčević svakako je jedan od duhovnih pokretača ustanka, ali o njegovom sudjelovanju, odnosno nesudjelovanju, u ustanku možda nam najbolje govori njegovo pismo koje smo izložili na Starčevićevom stolu, upućeno tijekom ustanka, 10. listopada 1871., pravaškom meceni Eduardu Halperu. Iz pisma je jasno da ne zna ništa o tome da se Kvaternik stavio na čelo ustanka u Rakovici. Što se tiče odnosa, on je svakako morao biti kompleksan. Starčević je tek nešto stariji i teško da je mogao Kvaterniku držati lekcije i podučavati ga, kako to ponegdje nalazimo u literaturi, s obzirom na to da je iz arhivskog i muzejskog gradiva vezanog uz Kvaternikovo obrazovanje jasno da je on cijelim tijekom svog obrazovanja bio odličan učenik. Isto tako, privatno su bili prilično različite osobe, Starčević više realist i cinik, a Kvaternik po prirodi idealist i sanjar.”

Leon Bošnjak iz Hrvatskog povijesnog muzeja, jedan od autora izložbe, opisao je kako se tijekom druge polovice 19. stoljeća stvarala politička misao o modernoj i neovisnoj Hrvatskoj:

“Hrvatske zemlje su u drugoj polovini 19. st. bile administrativno, politički, ekonomski, ali i prometno razdijeljene te je prioritet bio ostvariti jedinstvo i očuvati državnost unutar mogućih političkih okvira, prvo unutar Habsburške Monarhije, a nakon Nagodbe 1867. i unutar Austro-Ugarske Monarhije, kada ta podjela na ugarski i austrijski dio postaje još izraženija. Ideja o samostalnoj Hrvatskoj tada je bila marginalna, radikalna ideja inspirirana naslijeđem Francuske revolucije te su je u to vrijeme u Hrvatskoj zastupali pravaši koji su tada bili tek u počecima svog političkog djelovanja. Dok je građanski dio Hrvatske gravitirao prema narodnjacima i austro-slavenskoj ili južnoslavenskoj ideji, aristokracija i zemljoposjednici bili su uglavnom na strani unionista ili tzv. mađarona. Do 1870-ih godina pravaši su uglavnom djelovali s namjerom da se među stanovništvom, a posebno inteligencijom, prvo proširi svijest o potrebi stvaranja nacionalne države. Tek nakon ustanka, tj. polovinom 1870-ih počeli su aktivnije politički djelovati, a 1890-ih pravaške ideje dobile su na popularnosti i proširile su se iz Banske Hrvatske na Dalmaciju, BiH i Istru.”

Nakon početne šutnje, izazvane strahom od represije, naveo je Hrvoje Baričević, Kvaternik i Rakovički ustanak dobili su kultni status među dijelom pravaške omladine. Kako je rekao, ideju ustanka za nezavisnost vjerojatno su nastavili isti oni pravaški omladinci koji su 11. listopada 1871., u trenutku propasti ustanka, ne znajući oblijepili Zagreb plakatima s natpisima o pobjedama ustaničke vojske nad “švapsko-madžarskim” trupama.

“Početkom 1880-ih izdan je ‘Životopis Eugena Kvaternika’, a u pravaškim glasilima Sloboda, Stekliš i Pravaš objavljeni su tekstovi koji gaje uspomenu na rakovičku žrtvu i Eugena Kvaternika. Ideju ustanka i spomen na Kvaternika nastavio je Matoš u nekoliko svojih pjesama, od kojih se naročito ističe ‘Epitaf bez trofeja’ nastao 1911. Međutim, istražujući po arhivskim fondovima i mi smo ostali iznenađeni time tko je sve pisao o Kvaterniku. Tako smo pronašli i proznu pjesmu mladobosanskog revolucionara i anarhista Vladimira Gaćinovića, objavljenu 1916. u New Yorku. Novi život kultu Kvaternika dala su i Braća hrvatskog zmaja koja su 1921. prenijela kosti poginulih u zagrebačku katedralu. Nešto kasnije, krajem 30-ih godina, Kvaternikom se pozabavio i hrvatski književnik i ljevičar August Cesarec koji je 1940. na pozornici HNK-a u Zagrebu postavio dramu ‘Sin domovine’. Godinu kasnije život je izgubio od režima koji je isto tako slavio Kvaternikov lik i djelo. Ukratko, Kvaternikovu smrt i tragediju rakovičkog ustanka koristile su sve države nakon 1918. Nekima je odgovarao narativ o ustanku protiv Austro-Ugarske, neke je fascinirala činjenica da se pojedinac vratio iz emigracije i ‘za Hrvatsku spasio 19. stoljeće’, drugi su se poistovjećivali s ustankom protiv okupatora koji su zajednički vodili katolici i pravoslavci”, objasnio je Baričević.

Leon Bošnjak analizirao je u kojoj je mjeri taj događaj prisutan kao motiv u hrvatskoj umjetnosti.

“Veliku ulogu u održavanju kolektivnog sjećanja imala je slika Otona Ivekovića ‘Rakovička pogibao’ koja se u obliku reprodukcija nalazila u hrvatskim kućanstvima uz bok poznatim djelima poput ‘Hrvatskog narodnog preporoda’ Vlahe Bukovca ili brojnih reprodukcija slika Nikole Šubića Zrinskog i opsade Sigeta i sličnim domoljubnim motivima. Oton Iveković je Kvaterniku posvetio dva djela koja smo izložili – osim slike ‘Rakovička pogibao’ koja se čuva u Nacionalnom muzeju moderne umjetnosti i koja je neizostavan dio svih udžbenika iz povijesti, tu je i nedovršeno djelo ‘Prizor poslije mise’ koji se čuva u Hrvatskom povijesnom muzeju. Osim toga, 1933. je u Rakovici postavljena bista s popratnim postoljem, rad akademskoga kipara, Meštrovićeva učenika, Marijana Matijevića, a negdje između 1959. i 1961. poznati hrvatski kipar Vanja Radauš izradio je kip Eugena Kvaternika, danas postavljen u Gliptoteci u Zagrebu. Kip je nastao od obojene sadre i čini dio ciklusa ‘Panopticum Croaticum’ posvećenog tragičnim sudbinama hrvatskih kulturnih ličnosti”, zaključio je Bošnjak.