Za vrijeme života Marina Getaldića, najistaknutijeg hrvatskog fizičara i matematičara na prijelazu iz 16. u 17. stoljeće, kružila je legenda o njemu kao o čarobnjaku Beti. Vjerovalo se da je svojim paraboličnim zrcalima branio rodni Dubrovnik, paleći iz svoje spilje na obiteljskom imanju Getaldića neprijateljske brodove na pučini. Slična priča postoji i o velikom antičkom matematičaru i fizičaru Arhimedu, za kojeg se tvrdilo da je branio rodnu Siracusu pa je možda po uzoru na nju nastala i ova legenda. Prema zapisima, Marin Getaldić radio je različite pokuse sa zrcalima i palio malene modele brodova pa je u dosege onodobne znanosti neupućeni puk mogao vjerovati da je pored toga čitao budućnost iz zvijezda i upravljao različitim predmetima. Za razliku od današnjih staklenih zrcala, Getaldić je konstruirao zrcala od metala koja su mu služila za provođenje optičkih pokusa i određivanje tališta tvari. Neoborivi dokaz da je konstruirao zrcala isključivo u znanstvene svrhe je njegovo jedino sačuvano zrcalo koje je načinjeno od vrlo tanke i krhke kovine, opsega od oko dva metra i vrlo kratkog žarišta. Danas se nalazi u postavu Nacionalnog pomorskog muzeja u londonskom Greenwichu, nakon što je više od dva stoljeća bilo izloženo u muzeju Barberini u Rimu.

To je jedna od zanimljivosti koje se o Marinu Getaldiću mogu saznati na edukativnoj interaktivnoj i multimedijalnoj izložbi “Marin Getaldić: pogled u novo doba”, čija je autorica matematičarka, fizičarka i povjesničarka znanosti Marijana Borić, voditeljica Akademijina projekta “Upoznajmo hrvatsku znanstvenu baštinu”. Izložbu je do 15. listopada moguće razgledati u Strossmayerovoj galeriji starih majstora Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, nakon čega seli u Dubrovnik. Prva izdanja Getaldićevih djela danas se čuvaju u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, u Znanstvenoj knjižnici u Dubrovniku i onoj u Zadru. Akademija je prije 50 godina, povodom 400. obljetnica Getaldićeva rođenja, pokrenula izdavački projekt i tada su načinjena reprint izdanja svih sedam njegovih djela, objavljenih pod naslovom “Opera omnia”, kao i njihovi prijevodi koji se mogu vidjeti na izložbi. U duhu novog vremena, za izložbu su priređena i digitalna izdanja njegovih knjiga pa posjetitelji mogu na računalu pogledati sve Getaldićeve radove, a nakon izložbe djela će biti dostupna na internetskim stranicama HAZU-a.

‘Getaldićev doprinos nije samo u području matematike i fizike, nego je posredno sudjelovao u nastanku i oblikovanju moderne znanosti’, kaže Marijana Borić

Iako je Getaldić bio glasoviti učenjak još za života, do danas nije izrađena i postavljena njegova bista. Zbog toga se Marijana Borić dosjetila da je 450. obljetnica njegova rođenja i ova izložba dobar povod da se umjetnici nadahnu njime:

“O njegovu liku svjedočio je samo portret Marina Getaldića iz 17. stoljeća koji se čuva u Dubrovniku. Autor je nepoznat, kao i godina nastanka. Za ovu izložbu mladi su umjetnici dali svoje priloge i napravili nekoliko kiparskih djela nadahnutih Marinom Getaldićem. Načinjen je i portret Marina Getaldića koji ga metaforički prikazuje kao našeg suvremenika: nosi poruku da je Getaldićev doprinos utkan i u znanost našega doba. Uz matematička djela na izložbi se pokazuje i njegov interes za fiziku i sklonost eksperimentalnom radu. Izloženo je nekoliko starih instrumenata kao i optička klupa koja služi za izvođenje interaktivnog pokusa nazvanog “Knjiga prirode napisana jezikom brojeva”. Govori o međusobnom prožimanju matematike i fizike, što je jedno od važnih obilježja Getaldićeva rada. Među instrumentima nalazi se i jedan od najstarijih dalekozora u Hrvatskoj koji je u 18. stoljeću načinio čuveni londonski optičar John Dollond. U Dubrovniku je u 17. stoljeću postojao jedan dalekozor koji su u literaturi sve do sredine 20. stoljeća neki autori povezivali s Getaldićem. Premda je Getaldić prijateljevao s Galileom Galileijem koji je 1609. konstruirao dalekozor, Getaldić se nije bavio dalekozorom već je istraživa druge aspekte optike”.

Marin Getaldić rođen je 2. listopada 1568. u uglednoj dubrovačkoj plemićkoj obitelji, kojoj se rodoslovlje može pratiti od druge polovice 13. stoljeća, a umro je 8. travnja 1626. u Dubrovniku. Marijana Borić objasnila je po čemu se razlikovao od drugih znamenitih učenjaka iz hrvatske povijesti:

“U razdoblju renesanse, pa i kasnije hrvatski učenjaci uglavnom su poticali iz plemićkih kuća koje su im mogle omogućiti školovanje kao što je bio slučaj s Faustom Vrančićem ili su bili vezani uz crkvene redove. Primjerice, Ruđera Boškovića Isusovački red poslao je na školovanje u Rim. U Getaldićevo doba u Hrvatskoj nije bilo visokih škola na kojima se mogao usavršavati. Premda ugledna, njegova obitelj s vremenom je zapala u financijske poteškoće i nije ga mogla poslati na studije u susjednu Italiju. Školovao se u rodnom gradu, u dubrovačkoj gimnaziji smještenoj u palači Divoni, današnjoj Sponzi. U dobi od dvadeset godina primljen je kao plemić u Veliko vijeće i obavljao je različite vlastelinske poslove u službi Dubrovačke Republike. Možda se nikada i ne bi bavio matematikom da 1595. godine, u 27. godini života, nije dobio ponudu koja je promijenila tijek njegova života. Te godine preminuo je bogati dubrovački trgovac Nikola Gučetić koji je imao razgranate poslove diljem velikih gradova Europe. Nasljednici nisu imali povjerenja u izvršitelja oporuke pa je Getaldić, koji je dobro poznavao klasične jezike, angažiran da pomogne nasljedniku Marinu Gučetiću na putovanju po Europi, gdje su trebali rješavati probleme ostavštine. Putovanje je potrajalo šest godina. Getaldić se nije čitavo vrijeme bavio pravnim poslovima, nego je u slobodno vrijeme započeo izučavati matematiku i fiziku”.

Svoje poslovno putovanje koristio je kao studijski boravak u europskim znanstvenim središtima, u kojima je dobio i presudne poticaje za bavljenje znanošću u susretima sa znanstvenicima kao što su Michel Coignet u Antwerpenu, François Viète i Alexandar Anderson u Parizu te Galileo Galilei u Padovi. Getaldić se u Parizu 1600. susreo s Vièteovom algebarskom metodom. U samo nekoliko godina svog europskog putovanja, on je tako duboko savladao matematiku toga doba da su mu otvarali vrata najelitniji znanstveni krugovi u Europi:

“Kada je u Parizu upoznao Viètea, francuski matematičar tada je osmislio simboličku algebru i algebarsku analizu. Getaldić je vrlo brzo shvatio potencijal nove metode i uključio se u njen razvoj i afirmaciju, što je dalo mnoge nove rezultate, a nakon toga je prvi put došlo i do osmišljavanja pojma formule u matematici. Getaldić je napisao prvi cjeloviti priručnik nove simboličke algebre, najaktualnijeg područja renesansne matematike koja je omogućila njezin razvoj. Getaldićev doprinos sastoji se ne samo u razvoju matematičkih metoda, nego i u tome što je bio jedan od prvih znanstvenika koji su istovremeno koristili eksperimentalni i matematički pristup u istraživanju prirodnih pojava. Uveo je matematiku u fizikalna istraživanja, što je bilo u suprotnosti s tadašnjim tradicionalnim pristupom. Naime, od perioda antike, pod utjecajem Aristotela, fizika, odnosno prirodna filozofija, tumačila se kvalitativno, a ne kvantitativno kao danas. Tek su se u renesansi postupno uvele promjene, a matematika i fizika još uvijek bile su u interakciji s filozofijom. Getaldić je izraziti primjer novovjekovnog matematičara i fizičara koji je ta područja razvijao neovisno od okrilja filozofije. On je duboko shvaćao da je matematika ključna karika u lancu razvoja moderne prirodne znanosti. Bez njezinih metoda i primjene u drugim područjima ne bi bilo ubrzanog napretka koji je ostvaren tijekom novovjekovlja”.

Nakon povratka iz Europe u Dubrovnik 1601. Getaldić je nastavio s eksperimentalnim radom započetim u Europi. Otišao je u Rim 1603. tiskati prva djela: “Neki stavci o paraboli” i “Prošireni Arhimed”, fizikalno djelo o relativnim omjerima težina, sistematizirano u teoreme, probleme i tablice s rezultatima mjerenja vlastitom hidrostatskom vagom, što je rani primjer novovjekovnog, eksperimentalno utemeljenog i matematiziranog pristupa istraživanju prirodnih znanost. Kako je istaknula Marijana Borić, Marin Getaldić, koji se dopisivao s Galileom, u svojim djelima koristio je eksperimentalni pristup i matematiku, znatno prije nego što je Galilei to načela postulirao u svojim djelima:

“Kada je Getaldić zbog poslova u vezi Gučetićeve ostavštine boravio u Padovi, uključio se u kulturni krug koji se u to vrijeme okupljao oko Galilea. Getaldić je već tada bio respektabilan kao matematičar pa je ostvario suradnju s Galileom i s njime se do kraja života dopisivao i razmjenjivao pisane radove. Postoji opis zajedničkog susreta koji je zabilježio Fulgenzio Micanzio, u biografiji Paola Sarpija, talijanskog filozofa i teologa. O Getaldiću je napisao da je bio anđeo po ćudi i demon u matematici. Getaldićeva djela imala su velikog odjeka u literaturi 17. i 18. stoljeća, a i danas je predmetom istraživanja renomiranih povjesničara znanosti, i u Hrvatskoj i u inozemstvu. Razvijajući algebarsku metodu, rezultatima se približio utemeljenju novog područja – analitičkoj geometriji. Pored toga, bio je glasovit po svojim restauracijama zagubljenih matematičkih djela antičkog matematičara Apolonija iz Perge”.

Osim što je bio matematičar i fizičar, Getaldić se čitavoga života bavio različitim poslovima u službi Dubrovačke Republike:

“Bio je vojni zapovjednik Stona, apelacijski sudac i obnovitelj Podzvizda, najviše utvrde u fortifikacijskom sustavu Stona, a radio je i u uredu za naoružanje i onome za prodaju soli. Bio je i poklisar harača te je 1606. i 1607. boravio u Istanbulu. Točnije, nosio je 12.500 dukata opasnim područjima od Dubrovnika do Istanbula i tamo zastupao Dubrovačku Republiku pred Visokom portom. Riješio je u Istanbulu neka važna pitanja koja mu je Senat povjerilo. Tada je, naime, nastupila jedna od velikih kriza Dubrovačke Republike, Lastovska buna. Lastovo, koje je bilo pod nadležnošću Dubrovačke Republike, tražilo je autonomiju i Getaldić je dobio naputak da zatraži osmansku podršku, pa čak i prijetnju intervencijom osmanske flote ne bi li se potaknulo Mlečane da odstupe i ne pružaju pomoć pobunjenicima. Mlečani su također željeli balkanske trgovačke putove, koji su tada išli preko Dubrovnika, prebaciti na mletački Split, čime bi Dubrovnik znatno gubio. To su bili problemi koje je Getaldić u Istanbulu uspješno riješio. No da je bio znanstvenik do kraja pokazuje činjenica da je pored toga tada uspješno odredio zemljopisne koordinate Istanbula, bolje od svojih suvremenika te je tražio i zagubljeni Apolonijev spis, ali ga nije uspio pronaći”.

Što se zna o njegovu privatnom životu i što je od njegovih tragova ostalo danas?

“Marin Getaldić na pragu svojih pedesetih godina oženio je mladu plemkinju Mariju Sorkočević. Ubrzo je dobio tri djevojčice. Međutim, nedugo nakon rođenja treće djevojčice preminula je njegova supruga, a Marin Getaldić živio je još kratko vrijeme dok njegovo glavno djelo “O matematičkoj analizi i sintezi” nije poprimilo konačne obrise. Danas je ostalo relativno malo toga sačuvano od obiteljskih posjeda. Ogranak obitelji Getaldić koji je dao matematičara Marina Getaldića nestao je sredinom 17. stoljeća. Danas na imanju Getaldića izvan gradskih zidina nema više renesansnog ljetnikovca: ostali su sačuvani samo fragmenti zidina i kapelica obiteljskog imanja. Tom imanju pripada i Betina špilja, u kojoj je izvodio pokuse i koja je dobila ime po njegovu dubrovačkom nadimku Bete. Obrubljena je bogatim zelenilom i na svom stropu ima ovalni otvor kroz koji u nju prodire svjetlost, a dostupna je samo s mora. Ulazna vrata imanja Getaldić krasi i danas stari natpis na latinskom iz tog vremena, a na njemu piše: “Budite daleko zavisti, taštine i brige, mir i spokoj krasi pećine, perivoje, hridi.””

Marijana Borić smatra da je Marin Getaldić jedan od znamenitih Hrvata koji zaslužuju da ih se ne zaboravi i da njegov opus pokazuje da su Hrvati u prošlosti značajno doprinosili europskoj znanosti. Ističe da je hrvatska znanstvena baština, kao dio kulturne baštine i nacionalnog identiteta, bogata, ali da ona nije puka činjenica i da treba uložiti više truda da bi bila sačuvana i prenesena mlađim generacijama:

“Zbog toga nastojimo već nekoliko godina kroz projekt “Upoznajmo hrvatsku znanstvenu baštinu” potaknuti niz aktivnosti za afirmaciju i popularizaciju našeg znanstvenog nasljeđa pa svake godine, u zemlji i inozemstvu, održim predavanja, radionice, izložbe i znanstvene kolokvije. Voljela bih da i Marin Getaldić dobije prostor u kojem bi se mogao postaviti njegov memorijalni centar, kao što postoji Memorijalni centar “Faust Vrančić” na otoku Prviću i Dom Marina Držića u Dubrovniku. Možda ova velika obljetnica bude poticaj da se institucije u to više uključe. Marina Getaldića naša javnost najviše poznaje zahvaljujući optičkoj kući Getaldus pa je lako zaključiti da je bio optičar, iako je u fokusu njegova izučavanja bila matematika. Zahvaljujući tomu njegovo ime živi u hrvatskom narodu, ali svijest o tome tko je bio i što je radio nešto je na čemu još treba raditi. Učenici u našim školama svakoga dana zapisuju formule, a bilo bi izvrsno da znaju kako su bila potrebna dva tisućljeća u razvoju matematike da se dođe do pojma formule i da je u tom procesu važne zasluge imao upravo Marin Getaldić. Ovom izložbom željeli smo pokazati da Getaldićev doprinos ne treba samo usko sagledavati u području matematike i fizike, nego naglasiti da je svojim prinosima posredno sudjelovao u nastanku i oblikovanju moderne znanosti, a ona je jedan od najvažnijih događaja u povijesti naše civilizacije”.