Depresivni bolnički prostori za pacijente sigurno ne nude utjehu ili baren mrvicu dobrog raspoloženja. Onkološki bolesnici još su u težoj situaciji zbog prirode bolesti koja im mijenja život. Rezultati istraživanja u svijetu nedvojbeno pokazuju da neki vid umjetnosti – izložba, koncert, ples – uvelike popravlja ne samo njihovo opće stanje, već i smanjuje tjeskobu, ponekad i potrebu za lijekovima. Iako u Hrvatsku svjetski trendovi dolaze nešto sporije, djelatnici volonteri zagrebačke Klinike za tumore KBC-a Sestre milosrdnice uspjeli su uloviti korak i onkološkim pacijentima unijeti barem malo svakodnevnog i običnog u prostor u kojem borave. Centar za umjetnost i medicinu jedina je službena bolnička jedinica koji strukturirano pacijentima omogućava ugodniji prostor i edukacije u vidu vježbi disanja i relaksacije, različitih radionica i terapija koje sadrže neku vrstu umjetnosti. Zahvaljujući volonterima Yoga saveza Hrvatske koje vode Danijel Dubičanac i Katarina Luketina, pacijenti uče kako pravilno disati i opustiti se prije operacije. U suradnji s udrugom IGET i profesoricom Ljubicom Uvodić Vranić imaju psihološke radionice koje u grupama obrađuju određene teme vezane uz novonastalo stanje. U prostoru za čitanje police su s knjigama o kojima brine Anica Vrdoljak. U suradnji s Muzičkom akademijom redovito se u prostoru održavaju koncerti, dok se u suradnji s Likovnom akademijom svaka dva mjeseca u galeriji Panacea postavlja nova izložba suvremenih umjetnika.

Kako kaže Iva Kirac, specijalistica kirurške onkologije i abdominalne kirurgije na Klinici za tumore KBC-a Sestre milosrdnice, jedna od liječnica koja volontira u Centru za umjetnost i medicinu, sve je počelo 2011. godine:

„Liječnik patolog profesor Fabijan Knežević, koji se u slobodno vrijeme bavi kiparstvom, u dogovoru s tadašnjim predstojnikom Dankom Velimirom Vrdoljakom osnovao je galeriju Panaceu. On je uredio atrij Klinike, postavio je skulpture i složio cijelu priču oko toga. Tada je krenuo i niz izložbi: Vesna Sokolović, Osmana Berberović, Goran Vranić… Nažalost, 2013. doktor Knežević otišao je iz bolnice i tada smo kao volonteri preuzeli projekt. Ivanka Herman, voditeljica Centra, uspostavila je kontakt s tadašnjim dekanom Likovne akademije Peruškom Bogdanićem. Uz potporu tadašnjeg sanacijskog upravitelja KBC-a Sestre milosrdnice profesora Vrdoljaka, u travnju 2015., dakle prije punih osam godina, Centar je postao bolnička jedinica – prva i jedina takva u Hrvatskoj. Iste godine s Alis Marić i Europom donnom, odnosno Vesnom Ramljak, otvorili smo mali prostor za čitanje gdje pacijenti mogu čitati, posuditi ili ostaviti svoje knjige, a 2019. smo sklopili sporazume s Muzičkom akademijom posredstvom profesorice Mojce Piškor i Ivana Ćurkovića s kojom radimo projekt MuK-Muzika u klinike, te s Likovnom akademijom, odnosno profesorom Rašićem koji su odgovorni za sadašnje postave. Zaista smo imali sjajne umjetnike – Đuru Sedera, Tonija Franovića, Damira Fabijanića, mlade umjetnike Ivanu Vulić, Ivu Višošević, Moniku Meglić, Ivana Tudeka, skupne izložbe ‘Humor i Humanost’ i trenutačno Anu Ratković Sobotu. Umjetnicima smo na početku prilazili s podatkom da kroz Galeriju, odnosno glavni hodnik, prođe 20 tisuća ljudi u dva mjeseca, a to je posjećenost koju imaju samo rijetki izložbeni prostori.“

Ivanka Herman, glavna inženjerka Odjela za onkološku radiologiju Klinike za tumore – Centra za maligne bolesti, i Iva Kirac, specijalistica kirurške onkologije i abdominalne kirurgije na Klinici za tumore KBC-a Sestara milosrdnica, volonterke su u Centru za umjetnost i medicinu. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Iva Kirac kaže da je razlog osnivanja Centra za umjetnost i medicinu potreba da se niz inicijativa skupi na jedno mjesto, objedini logistika i profesionalno se posloži cijela priča:

„Postoji trend ‘razbijanja zidova bolnica’ koji je aktualan posljednjih godina, što znači da nije sve u liječenju bolesti već u održavanju zdravlja, tranzita iz bolesnog stanja u zdravlje. Ključno je znati da okolina može utjecati na to kako se čovjek osjeća, tako da više nema potrebe da bolnice izgledaju kao mjesta u kojima još više oboliš čim uđeš, od te atmosfere. To nam je svima postalo jasno, a pacijenti Klinike za tumore vraćaju se ciklički pa im je jako važno imati prostor koji nije dodatno odbojan. Kad smo krenuli s postavljanjem izložbi 2011. shvatili smo da im puno znače transformacije prostora, ciklus od dva mjeseca predstavljao je kompromis između logistički mogućeg i naših želja. “

Iva Kirac pojasnila je i gdje su najveće prepreke, najveći izazovi. Ovaj projekt ne predstavlja realan prioritet sustava, stoga može rasti i sazrijevati prirodnim ritmom uz uvažavanje mišljenja svih uključenih, kao i svih povratnih informacija, do rješavanja financijskog aspekta:

„Profesor Davor Vagić, ravnatelj KBC-a Sestre milosrdnice, prvi je ravnatelj koji je prepoznao važnost ovoga što radimo i dodijelio nam fond za izložbe, što je jako puno značilo jer dosad je sve bilo ‘krpanje’. Prije covida-19 imali smo i art-terapeuta, plesnu terapiju i muzikoterapiju što sada pokušavamo oživjeti javljanjem na projekte. Trenutačno surađujemo s Yoga savezom Hrvatske, a njihovi instruktori održavaju radionice disanja za pacijente. Sve intervencije su u fazi pilotiranja i dokazivanja efikasnosti u lokalnim uvjetima kako bi legitimno ušle u sustav. Naime, za dobar dio art terapeuta i radnih terapija uključenost u rad bolnice nije regulirana. Kroz Centar i udruge koje su najčešće nosioci psihološke potpore pokušavamo aktualizirati ove probleme. Alarmantno je da niti jedna onkološka ustanova u Hrvatskoj nema stalno zaposlenog psihologa, što je standard u akreditaciji.“

Kad se govori o pacijentima i na koji način se u Centru rade intervencije, doktorica Kirac kaže da se po dolasku u bolnicu objasne sve intervencije koje ih očekuju, u koje spadaju i programi Centra. Objasnila je kako to izgleda na primjeru, kad pacijentu objasne što oni nude i koji su benefiti takve usluge:

„Konkretno, prije pandemije imali smo jedan pilot-projekt vježbi disanja za operne pjevače, koje su bile totalni hit. Čak smo išli na kirurški kongres jer smo na malom broju ljudi dobili konkretne rezultate. Baš zato što je to sve bilo malo ‘pomaknuto’, motivirali smo ljude da probaju. Nakon tih vježbi pacijenti su imali bolju oksigenaciju zato što su pravilno disali, imali su manje infekcija, a ono što smo dobili kao rezultat istraživanja jest činjenica da se nakon takvih jednokratnih vježbi skraćuje boravak na odjelu za intenzivnu njegu i kasnije na odjelu. Rezultati su nas motivirali da nastavimo. Uz vježbe disanja koje su trajale oko pola sata dodali smo i relaksaciju, koja može razbiti anksioznost i smanjiti količinu lijekova koje pacijent uzima.“ Trenutačno, ističe doktorica Kirac, rutinski svi pacijenti prolaze vježbe disanja jer se svima njima najavi o čemu se radi i jako dobro ih prihvaćaju.

Ivanka Herman, glavna inženjerka Odjela za onkološku radiologiju Klinike za tumore-Centra za maligne bolesti KBC-a Sestre milosrdnice, voditeljica Centra za umjetnosti i medicinu, opisala je na kakve radionice pacijenti mogu ići. Organizirali su ih mnoge i bit će ih još u budućnosti, sve je na volonterskoj osnovi:

„Uputili smo pozive raznim kanalima i javili su nam se ljudi različitih profila – muzikoterapeuti, plesni terapeuti, jedna gospođa, knjižničarka po struci, javila se u želji da čita pacijentima i to je bilo jako emotivno i lijepo i za njih, ali i za nas koji radimo u Centru. Kad je muzikoterapija u pitanju, tijekom takvih terapija pacijentima se puštaju različiti zvuci koji djeluju na njihovu psihu, a Ljubica Uvodić Vranić jednom mjesečno u suradnji s udrugom IGET vodi radionice. Ovakav vid terapije i pomoći onkološkim bolesnicima praksa je koja se godinama uspješno provodi u svijetu. Mi smo tu dosta tihi, ali ustrajni već osam godina otkad je Centar osnovan, ali smo radili i prije toga. To je trend u medicini – cjelovit pristup pacijentu. Dosad smo imali princip, kako bih rekla, po organima. Međutim, čovjek je puno više od svoje bolesti i ima toliko stvari koje su neizrecive kad je čovjek bolestan. I zato treba uvesti umjetnost jer se oni na taj način lakše mogu izraziti, lakše mogu odžalovati. Ako im kažemo da odu psihologu ili psihijatru, onda ih oni stave na medikaciju. A ne treba njima uvijek medikacija! Oni su samo žalosni zato što su teško bolesni.“

Ivanka Herman kaže da je sve to što rade u Centru i za njih, djelatnike volontere, jedno strašno emotivno putovanje. Osjećaju se ganuto, da su na dobrome mjestu, na ispravnom putu:

„Ja sam oduvijek imala afinitet prema umjetnosti, to je čaroban svijet iznimno dobrih ljudi pa sam se pomalo uključila u sve to. Ono što vidite kad radite s pacijentima, ali i s kolegama, jest to da mi teško nosimo njihove bolesti. I tako se pojavila potreba da u sve to damo nešto osobno i osoblju, jer jako je teško raditi u onkološkoj ustanovi desetljećima. Vidite tijekom tih svih godina da i kolege imaju neke svoje bjegove – samoliječenja, negiranja, gledanja u pod tijekom razgovora s pacijentom. I vidjela sam da to ne ide u dobrom smjeru i da nam treba nešto, neki drugačiji pristup svemu tome. A to je zaista i moja terapija. Voljela bih kad bi i za osoblje bila organizirana neka psihološka pomoć, radionice ili barem prostor gdje se mogu nakratko povući i resetirati. Sadašnji krov klinike planiramo preurediti u zeleni krov, prostor u kojem će takvo nešto biti moguće. Sve što smo dosad napravili na bazi je volontiranja i vrlo skromnih donacija. Nadamo se da će kontinuitet koji smo postigli kroz ovih osam godina privući i financijsku podlogu.“

U centru su izložene slike akademske slikarice Ane Ratković Sobote. FOTO: Josip Regovic/PIXSELL

Ivanka Herman kaže da ono što treba njihovim pacijentima jest da se promatraju cjelovito, da se ne gleda samo jesu li napravili sve potrebne preglede. To, ističe, nisu excel tablice niti ljude možete svrstati u tablice:

„Ono što bismo mi željeli ponuditi i što je naš krajnji cilj jest da Centar za umjetnost i medicinu bude pravi odjel koji ima ljude koji su u njemu zaposleni, koji se svojim poslom bave na sustavan znanstveni način. Postoje studije koje dokazuju da ako se ljudi bave ovakvim aktivnostima, koje mi nudimo pacijentima, onda uzimaju manje lijekova, njihova je anksioznost manja, njihove obitelji su uključenije i razumiju da je bolest trajan ili dugotrajan dio njihova života, ali se s tom bolešću može dugo i kvalitetno živjeti. Naš cilj je da Centar bude model i da naše znanje i iskustvo možemo ponuditi drugim ustanovama i pacijentima izvan naše ustanove. Izrađena su dva diplomska rada koja su Centar iskoristili kao temu istraživanja u kojima se pokazalo koliko je to što radimo korisno. Dakle, polako se razvijamo, ali je važno da naša zdravstvena administracija shvati da smo relativno jeftini i vrlo efikasni dodatak, možda uskoro i integralni dio, zdravstvenog sustava.“

Ivan Fijolić, nastavnik na katedri za kiparstvo Likovne akademije Sveučilišta u Zagrebu, ‘’naslijedio’’ je suradnju s centrom najprije od profesora Ante Rašića, zatim i od Snježane Ban. Kaže da Likovna akademija sudjeluje na način da odgovorno biraju suvremene umjetnike koji će se izložbama predstaviti u Centru, ne bi li barem malo pacijentima olakšali boravak u bolnici:

„Trudimo se radovima postaviti pitanje u širem kontekstu, ali zapravo je prva misija i cilj uljepšati život. Mi smo stvoreni radi kreativnost i kreativnost nas je stvorila, ne govorim samo o slici ili skulpturi, već i o svakoj drugoj vrsti umjetnosti. Kad društvo funkcionira onda ima sjajnu umjetnost, kad ne funkcionira umjetnosti nema. Zašto baš u Klinici za tumore? Možda baš zato što sam prostor znači da u njemu nema šale, da su stvari ozbiljne. Izložbama se uglavnom predstavljaju akademski umjetnici, koji već imaju iskustva i čiji rad odgovara takvom jednom prostoru jer unosi veselje, boje, radost, svjetlost. Ne biramo umjetnike koji su u svojim radovima politički aktivni, primjerice, već je ipak riječ o nekima koji unose radost u te zidove. I sam imam iskustva s izložbom u Centru, a moj je otac boravio u toj klinici prije nekoliko godina pa sam možda osjetljiviji na pacijente koji su tamo. Lijepo je pomoći čovjeku, nema ljepše stvari od toga da nekom svojom umjetnošću uljepšate dan.“

Brigita Vilč, nastavnica Odsjeka za glazbenu pedagogiju i tambure Muzičke akademije Sveučilišta u Zagrebu, organizira koncerte u Centru, odabire koji će umjetnici održati koncerte, a i sama je ondje svirala, a i odrađivala staž jer je diplomirala i na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu. Kako kaže, Muzička akademije u radu Centra za umjetnost i medicinu sudjeluje na način da studenti daruju koncerte u sklopu projekta MuK:

„Studenti se dobrovoljno jave i nemamo problem s ‘regrutacijom’, svi oni uživaju u tome da naprave nešto dobro za drugoga. Ovo nije koncertna dvorana i ne svira se radi glazbe same, već je cilj puno širi. Stoga svi studenti nakon svirke su oduševljeni atmosferom, osjećajem koji dobiju od svoje publike. Organiziram koncerte, a osim studenata koncerte su svirali i sad već bivši studenti, dakle profesionalni glazbenici. Meni je to fantastičan osjećaj, ja sam i sama svirala u Centru i želim svojim primjerom potaknuti druge da dođu, nastupe, dožive taj neopisiv osjećaj. Uvijek mi je jako drago kad vidim kako se osjećaju tijekom koncerta ne samo pacijenti nego i osoblje – vrijeme stane, pacijenti barem na trenutak zaborave na tretman kroz koji prolaze.“

Centar je jedina zdravstvena ustanova u kojoj se na ovakav način, sustavno i godinama, organiziraju koncerti, ističe Brigita Vilč. Imaju nastupe u raznim drugim zdravstvenim ustanovama, ali je to povremeno, rijetko, u nekim posebnim prigodama. Ispričala je kako su reakcije bolesnika neponovljive. Na posljednjem ju je koncertu dirnuo jedan pacijent. Svirale su dvije gitaristice, a on je 30 godina podučavao gitaru. Brigita Vilč kaže da joj je teško zamisliti kako se on osjećao u tom trenutku, da kao profesionalni glazbenik dočeka takvo nešto u Klinici. Isto tako, jedna gospođa je došla na terapiju i poslušala koncert pa je rekla da joj je nevjerojatno da se takvo nešto događa i da je Centar dodana vrijednost Klinike.

Brigita Vilč s pacijentima Centra za umjetnost i medicinu radila je terapije, radionice muzikoterapije. To je bilo tijekom njezina jednogodišnjeg stažiranja:

„Radila sam s pacijentima različite elemente opuštanja u predoperativnom razdoblju, vježbe disanja kako bi se smanjile postoperativne komplikacije. Pacijenti koji su dolazili na operacije tako su imali priliku biti na vođenom sastanku u trajanju od 45 minuta u kojemu smo ih uz glazbu podučili pravilnom disanju, mišićnim relaksacijama. Muzika, kao i svaki drugi vid umjetnosti, nevjerojatno puno pomaže, čini život ljepšim.“