Objavljeno u Nacionalu br. 1081, 08. siječanj 2019.

O VILI ZAGORJE, NEKADAŠNJOJ ZAGREBAČKOJ REZIDENCIJI JOSIPA BROZA TITA i današnjoj službenoj rezidenciji hrvatske predsjednice, više se može saznati na izložbi ‘Iz arhiva arhitekta: Vila Zagorje’ u prostoru Zbirke Richter na zagrebačkom Vrhovcu do 24. veljače

Novi projekt Titove vile, koji smo, dakle, potpisali Kazimir Ostrogović i ja, zapravo je bio relikt koncepcije Drage Iblera. To je u čitavoj mojoj karijeri bio najslabije plaćen posao, s najvećim angažmanom i maksimalnom odgovornošću, a bio sam onemogućen da se kao arhitekt u potpunosti izrazim. Svoj dio autorstva shvaćam kao odgovornost od koje se, uz sve olakotne okolnosti, ne treba bježati.”

Tim je riječima arhitekt Vjenceslav Richter, koji je živio od 1917. do 2002., opisao svoj rad na Vili Zagorje, za koju je jednom izjavio da je prevelika i preglomazna. To je samo jedna od zanimljivosti koje se o nekadašnjoj zagrebačkoj rezidenciji Josipa Broza Tita i današnjoj službenoj rezidenciji predsjednice Republike Hrvatske mogu saznati na izložbi ‘’Iz arhiva arhitekta: Vila Zagorje” koja je u prostoru Zbirke Richter na zagrebačkom Vrhovcu otvorena do 24. veljače. Izložbu čine nacrti, fotografije, prikazi interijera, nacrti namještaja i izbor malobrojnoga sačuvanog namještaja i rasvjetnih tijela iz šezdesetih godina 20. stoljeća. Prezentirani su nacrti iz Arhiva Vjenceslava Richtera koji se čuvaju u Muzeju suvremene umjetnosti i dio su Zbirke Richter te građa koja je posuđena iz Ureda predsjednice Republike Hrvatske, Hrvatskog državnog arhiva, Hrvatskog muzeja arhitekture HAZU-a i Muzeja Jugoslavije u Beogradu. Autorice su izložbe Vanja Brdar Mustapić, muzejska savjetnica MUO-a i Vesna Meštrić, viša kustosica MSU-a. Vila Zagorje projekt je na kojem su arhitekti Vjenceslav Richter i Kazimir Ostrogović s brojnim suradnicima radili od 1963. do 1965., a projektirali su je za biro Centar 51 koji je vodio Ostrogović. Richterov projekt “Bela hiža” izabran je na pozivnom natječaju 1963., a on se nadovezao na projekt Drage Iblera koji je na svemu radio od 1960. do 1962. Arhitekt Nebojša Weiner, jedan od suradnika na projektu, u vrijeme izgradnje Vile Zagorje radio je za biro Centar 51, u kojem je počeo karijeru još kao student. Kada je Ostrogović bio na odmoru, Nebojša Weiner ga je mijenjao i uživao njegovo puno povjerenje. Odgovorio je na pitanje zašto je odbačen projekt Drage Iblera:

“Visoki partijski funkcioner Stevo Krajačić za vrijeme Drugog svjetskog rata bio je komandant partizanske jedinice koja je spasila Josipa Broza Tita tijekom njemačkog napada na Drvar. Tita je osobno poznavao i arhitekt Drago Ibler i tada se pričalo da Krajačiću nije bilo po volji što se Ibler telefonom izravno obraćao Titu i dogovarao detalje projekta. Iz tog razloga je navodno organiziran arhitektonski pozivni natječaj na kojem je Richter dobio prvu nagradu. Nešto se međutim već bilo počelo graditi pa je u realizaciju neizbježno ugrađen i Iblerov projekt. Kada je riječ o velikim državnim arhitektonskim projektima, stvaralačka sloboda je prilično ograničena. Tako se dogodilo da je Jovanka Broz trebala imati veću kupaonicu nego Tito jer je žena i imala je drugačije potrebe. No kada je Krajačić došao, pogledao i vidio da je trebalo biti tako, odmah je rekao da se trebaju rušiti zidovi i da Tito mora imati veću kupaonu. Nakon što se Tito razbolio, u podrumskom dijelu trebalo je napraviti kupaonicu s kadom tipa jacuzzi, s masažnim valovima jer bi to bilo preporučljivo za Titovo zdravlje. Kada je to doznala Jovanka, nazvala je iz Ljubljane, gdje je Tito bio u bolnici, i rekla da kupaonica pod hitno mora biti kakva je bila. To su samo neki od detalja koji govore o tome što su značila takva ograničenja. Sastanci kod Krajačića bili su česti i dugotrajni, Ostrogoviću je to kao strastvenom pušaču teško padalo jer Krajačić nije dozvoljavao pušenje tijekom tih sastanaka, dok je Richter te sastanke stoički podnosio.”

Prisjetio se još nekih zanimljivosti vezanih uz svoj trogodišnji rad na tom projektu i svih ideja za prenamjenu Vile Zagorje:

“Tijekom rada na zgradi, 1963., ubijen je američki predsjednik John Kennedy. U prizemlju krajnjeg istočnog dijela zgrade projektom je bila predviđena otvorena terasa s niskim kamenim zidom preko kojega se vidjela ulica Pantovčak. S obzirom na to da je Kennedy pogođen s velike udaljenosti, taj se zid odmah morao nadozidati i podići iznad visine stojeće osobe. Znalo se da je Tito volio fotografije pa je u vili napravljen jedan fotolaboratorij, ne znam je li ostalo nešto od toga. Jovanka je imala zimski vrt unutar kuće, u kojem je mogla uzgajati cvijeće. Postojale su velike kontrole za vrijeme rada na predsjedničkoj rezidenciji, sve se provjeravalo. Dobili smo posebne propusnice za dolazak na gradilište, a nije ju dobio jedan projektant. Mlađi čovjek, ideološki čist, bez razloga nije dobio dozvolu te nikada nismo saznali zašto se to dogodilo. Morali smo nadležnima priložiti sve nacrte, što mi se činilo smiješnim jer sam i onako sve imao u glavi i mogao sam to uvijek ponovno nacrtati. No takva su bila pravila. Ni danas nemam nijednu svoju fotografiju s gradilišta jer nije bilo dopušteno fotografiranje. Kada se počelo raditi jedna starija gospođa pitala je mene i kolege: ‘Vidite li ovdje crkvicu?’ Kada smo ju začuđeno pogledali jer nije bilo nikakve crkve, rekla je da je logično da nema crkve s obzirom na to da je teren tako loš. To je bila istina, ogroman novac utrošen je u sanaciju terena. U jednom je trenutku postojala ideja da se vila pretvori u kancelarije socijalističkih političkih rukovoditelja, to bi značilo pregraditi je u manje prostore pa bi svaki političar imao svoj prostor i svoju sekretaricu. Nas su kao nasljednike projekta kontaktirali pa se srećom od toga odustalo. Richter se zalagao za to da taj prostor bude dom Muzeju suvremene umjetnosti, ali ni do toga nije došlo”.

Nebojša Weiner kazao je da je imao neke sugestije u tijeku rada na projektu, ali je dodao da je to teško izmjeriti i vrednovati tako da je sebe ubrojio u izvršitelje projekta. Na projektu Vile Zagorje radio je tri godine i bilo je to, priznao je, intenzivno razdoblje obilježeno velikim pritiskom. Ističe da je imao sreću što je mogao raditi s arhitektima kao što su Richter, Ostrogović ili pak Ivan Vitić:

“To jako puno znači, osobito kada je osoba na početku karijere. Rižin odnos prema arhitekturi – a tako smo zvali Richtera – bio je obilježen osjećajem za kompletnost arhitekture. Bilo mu je važno sve: pod, zidovi, stol, stolica, lampa… To je nešto što vas ne uče na fakultetu. On je bio i praktičar i umjetnik i teoretičar, sve u jednom, a to su rijetki arhitekti. S njim se dalo pričati o svemu i svačemu, nije nikada nametao svoje mišljenje, za razliku od Ostrogovića koji je po tom pitanju bio malo tvrđi. Richter je bio izuzetan čovjek i mogu reći da smo donekle bili i u prijateljskom odnosu. Sjećam se, jednom smo zajedno bili u Dubrovniku jer smo tamo radili Babin kuk, veliko turističko naselje. Mi mladi smo htjeli u grad, da vidimo što se tamo događa zimi, a on se dignuo i pitao nas kamo idemo. Kada smo mu odgovorili, rekao je: ‘A ja?’. To je tako prirodno rekao, kao da se to podrazumijeva, i to pokazuje njegov vedri duh. A puno je toga prošao u životu: jedni su ga optužili za nacizam, a drugi za komunizam. Imao je zbog toga velikih problema, ali nikada se nije žalio. Primao je stvari kakve jesu, imao je prijateljski način ophođenja s ljudima. Treba reći i da smo mi u Jugoslaviji i u umjetnosti i arhitekturi imali određenu slobodu i modernu crtu koju su ljudi poput Richtera i Ostrogovića, čak i u slučaju ovakvih projekata, uspjeli zadržati”. Suautorica izložbe Vesna Meštrić istaknula je da bi se, da je došlo do prenamjene Vile Zagorje u Muzej suvremene umjetnosti, poništila ideja same zgrade, a to je transparentnost i povezanost s prirodom:

“Kada uđete u prostor, ono što odmah upada u oči iz unutrašnjosti zgrade je povezanost unutarnjeg i vanjskog prostora. Bilo da ste u prizemlju ili na katu, jedina barijera između unutarnjeg i vanjskog prostora su velike staklene površine pa ste stalno u kontaktu s prekrasnom prirodom koja tu zgradu okružuje. To je zaista jedan vrlo lijep ambijent i takva bi vila u nekim drugim okolnostima mogla biti luksuzno turističko odmaralište na tragu u tu svrhu izgrađenih vila na moru. Što se interijera tiče, sve je usklađeno: na izložbi je prikazan čajni stolić na kojem su prikazani isti motivi kakve imamo u oblikovanju parketa te plohama drugih stolova dizajniranih za ovaj interijer. Vila je u prizemnom dijelu rezidencijalnog karaktera; prostorna organizacija je prilagođena obavljanju javnih funkcija te su projektirani prostori za obavljanje državničkih funkcija poput svečanog i sjevernog salona, radne sobe i blagovaonice, dok je na katu privatni dio, sobe i druge prostorije za boravak.Ova se vila sasvim sigurno može smatrati primjerom reprezentativne arhitekture toga doba: ona je dobar primjer arhitekture šezdesetih godina prošlog stoljeća, izgrađene u duhu modernizma. Slični primjeri su, recimo, Radničko sveučilište u Zagrebu i Richterov jugoslavenski paviljonu Bruxellesu, rađen za svjetsku izložbu 1958. Zanimljivo je da je taj objekt danas zaštićeno kulturno dobro u Belgiji: jer nakon izložbe prodan je gradu Wevelgemu, rastavljen je i ponovno sastavljen u Wevelgemu i danas se koristi kao škola. Ovo ljeto smo tamo imali izložbu posvećenu Richteru”.

Suautorica izložbe Vanja Brdar Mustapić objasnila je da je Richter bio zadužen za interijersko uređenje prizemlja, dok su prvi kat uredile suradnice Božica Ostrogović, supruga Kazimira Ostrogovića, i Daša Crnković. Kako je rekla, na izložbi je naglasak na Richterovu doprinosu projektu, onome što se prepoznaje kao njegov “rukopis” u uređenju Vile Zagorje, ali u projektu takvog opsega bilo je nužno imati veliki broj izvođača:

“Upečatljiva su reprezentativna ulazna vrata izvedena od raznobojnih staklenih elemenata. Richter je radio i nacrte za parkete te su i oni prezentirani na izložbi. Arhitektica Maja Šah-Radović, suradnica na projektu Vile Zagorje, sjeća se da je pri njihovoj izradi Richter bio inspiriran parketerijom u kompleksu dvoraca, muzeja Ermitaž u Sankt Peterburgu koji je tada posjetio. Naravno, to je bila njegova suvremena interpretacija. Nadstrešnica na ulazu izvedena je od drvenih letvica koje tvore optičku iluziju isprepletenih kružnica. Vrata, nadstrešnica, kasetirani strop u Svečanoj dvorani Richterova su rješenja na tragu vizualnih eksperimenata tadašnjeg međunarodnog umjetničkog pokreta Nove tendencije.

Dizajnirao je i rasvjetna tijela, potpuno u skladu s njegovim promišljanjem elemenata u interijeru. Tako su rasvjetna tijela u nekadašnjem radnom kabinetu, današnjem Južnom salonu, te u Sjevernom salonu sastavljena od staklenih cjevčica, odnosno prizmi koje formiraju različito grupirane forme. Drvo je bilo jedno od omiljenih Richterovih materijala. Stropovi sastavljeni od drvenih letvica nalaze se i u njegovoj kući, čak je htio pohraniti u Muzeju suvremene umjetnosti drveni strop iz kavane Corso nakon što je promijenjeno Richterovo kontroverzno uređenje tog kultnog mjesta”.

Kako je objasnila, sve što nije pokretno ostalo je intaktno u Vili Zagorje: “To su parketi, stropovi, vrata, ulazni dio, fina spirala glavnog stepeništa… Sve je to bilo dio projekta, kao i likovna oprema s dvjema slikama koje dominiraju Svečanim salonom: ona Krste Hegedušića i Miljenka Stančića. Međutim, treba naglasiti da Richter nije birao likovnu opremu, slike i skulpture. Ono čega danas nema je pokretni namještaj koji je originalno dosezao do visine tih dviju slika.

To su bili tapecirani naslonjači i sofe te intarzirani niski stolići koji su u potpunosti bili usklađeni s motivima parketa. Ta cjelovitost je u skladu s Richterovim sinteznim pristupom i izjednačavanjem čiste i primijenjene umjetnosti, ali i isticanjem dizajna i industrijske proizvodnje koje je zagovarao u teoriji i praksi tijekom svog stvaralačkog rada. Danas ima nešto malo sačuvanih tih stolića na drugim mjestima, većina današnjeg namještaja je razmještena iz Banskih dvora, nakon raketiranja, u Vilu Zagorje. Kao suradnik za pokretni namještaj prizemlja navodi se arhitekt Zvonimir Radić, dugogodišnji Richterov kolega. Obojica su bili članovi grupe EXAT 51 i predavali su na zagrebačkoj Akademiji primijenjenih umjetnost.

Osamdesetih godina, nakon Titove smrti, u Vili Zagorje je održano više izložbi zbog čega je, kako sam čula od suvremenika, razmješten originalni namještaj”. Vesna Meštrić odgovorila je na pitanje u čemu se, u širem smislu, sastoji značaj Richterove arhitekture: “Povjesničarka umjetnosti Vera Horvat Pintarić u svojoj je monografiji koja je objavljena 1970. obuhvatila Richterovo arhitektonsko i umjetničko stvaralaštvo i detektirala njegov specifičan istraživački i eksperimentalni pristup u stvaralaštvu. Richter je arhitekturi pristupao kao jednom organizmu unutar kojeg je povezivao arhitektonske i umjetničke elemente. Šezdesete su godine za Richtera bile intenzivne jer je zakoračio u područje umjetnosti: 1963. godine priključio se međunarodnom umjetničkom pokretu Nove tendencije, ne samo kao umjetnik, nego i kao aktivan član organizacijskog odbora. Zanimljivo je kako je Richter s jedne strane imao inovativne ideje u oblikovanju arhitekture, a s druge je strane na jednoj konferenciji Novih tendencija koja je bila posvećena kompjuterskoj umjetnosti iskazao skepsu o uporabi kompjutera kao medija. Šezdesetih godina Richter je realizirao mnoge projekte na međunarodnom planu, poput jugoslavenskog paviljona za izložbu rada u Torinu 1961., i paviljona za Milanski trijenale 1963., za koji je posebno nagrađen.

To je vrijeme njegova intenzivnog rada na arhitektonsko- urbanističkom projektu Sinturbanizam. Potrebno je istaknuti kako je Richter predavao na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Zagrebu koja je postojala kratko vrijeme. Ta je institucija izrasla na postulatima Bauhausa, a osnovana je prije znamenite ulmske škole koja je bila europski sljedbenik znamenite škole za arhitekturu umjetnost i dizajn Bauhaus. Dakle, u Zagrebu je vrlo rano, krajem četrdesetih godina, postojala Akademija primijenjenih umjetnosti, a u Ulmu je ta škola počela raditi početkom pedesetih godina.

To isto ponešto govori o tome da je u svojoj sredini imao adekvatne uvjete za rad i promišljanje arhitekture”.