U povodu desete obljetnice smrti jednog od najradikalnijih hrvatskih suvremenih umjetnika, Željka Jermana, zagrebačka Galerija Forum priredila je izložbu “Deset godina poslije”, što se otvara u petak s izborom radova koji daju presjek njegova opusa.

“Izložbom je obuhvaćen Jermanov cijeli opus u nekim segmentima, od sedamdesetih godina do samoga kraja, 2006. godine. Oblikovali smo je u mjeri u kojoj to veličina galerije dopušta, želeći odrediti kote njegova rada”, rekao je autor izložbe Antun Maračić za Hinu.

Izloženo je tridesetak radova, od prvih fotografija iz sedamdesetih, te katalozi, knjige i uvezi autorovih kolumni, dok zbog prostora nije predstavljena dokumentacija o performansima kojima je obilježio povijest domaće umjetnosti.

Maračić kaže kako bi cjelovito predstavljanje Jermanova rada zahtjevalo veći prostor, no ne zna postoje li takvi planovi s obzirom na okruglu obljetnicu.

“Jerman zasigurno ima svoje mjesto u suvremenoj hrvatskoj umjetnosti, to se ne može izbrisati, no pitanje je našeg ‘stanja stvari’ da neke jake domaće umjetnike nedovoljno cijenimo nakon što fizički utihnu”, napomenuo je.

Maračić opisuje Jermana kao “neumoljivog nonkonformista, kako u životu tako i u radu”. “Kao buntovno ‘dijete 68.’ nastojao je širiti granice te, redovno nezadovoljan učinjenim, uvijek kretao dalje u negiranju konvencionalnih uzusa, građanskih zahtjeva i poimanja umjetnosti”, ocijenio je.

Po njegovim riječima, Jermanovi radovi bili su djelatni izraz otpora prema ljepuškastom, urednom, primjenjenom, upotrebljivom i sadržavali prvenstveno čežnju za istinitim, samospoznajnim, svjedočeći “osobni ulog uz razotkrivanje bez ostatka”.

Željko Jerman (1949.- 2006.) krenuo je u umjetnički svijet s pozicije fotografa, prve je fotografske radove, aktove i portrete, izlagao još 1968. godine, a dvije godine kasnije u svojoj kući u zagrebačkoj Voćarskoj ulici otvara fotografski atelijer. Od 1972. do 1974. dopisno studira fotografiju na FPS -u (Famous Photography School).

Rane fotografije, među kojima i rad “Krepaj fotografijo!”, iz 1973., samo tri godine nakon što je otvorio fotoradnju “Blow up” kojom je kanio zarađivati za život, svjedoči o njegovoj sabotaži tehnički dobrih fotografija na koje intervenira različitim napisima i fotopostupcima.

Granice medija istražuje od početka sedamdesetih, a 1974. započinje ciklus elementarne fotografije, postupak koji je reduciran na neposrednu upotrebu fotokemikalija na papiru, bez upotrebe fotoaparata. Također, ostavlja trag vlastita tijela na fotopapiru te u pijesku i svježem betonu i sve se češće koristi tekstom u radovima.

Od polovice sedamdesetih počinje izvoditi akcije u javnim prostorima sa skupinom umjetnika, kasnije poznatom kao Grupa šestorice. Jedan od reprezentativnih radova tog perioda mu je “Moja godina”, a niz performansa i akcija kasnije izvodi sa suprugom Vlastom Delimar.

U isto vrijeme počinje pisati kritike i autorske tekstove za Polet, Studentski list, Danas, Studio, Oko, a polovicom osamdesetih intenzivno radi na ciklusima fotoslika, realiziranih ekspresivnim tragovima fotokemikalija na fotopapiru.

Početkom devedesetih gubi sluh nakon teške operacije uha te prekida rad na godinu dana, a 1992. započinje ciklus “Spaljeni svjetloris”.

Retrospektivnu izložbu je imao 1996. u Modernoj galeriji u Zagrebu, kasnije je predavao na Slobodnoj umjetničkoj akademiji i vodio Galeriju Ghetto u Splitu te objavljuje seriju feljtona o suvremenim umjetnicima u Jutarnjem listu, što je tiskano u knjizi “Zagubljeni portreti”. Do kraja života je pisao kolumnu “Egotrip” u Zarezu.

Izlagao je na pedesetak samostalnih te sudjelovao na više od 200 skupnih izložbi u zemlji i svijetu, a njegova izložba u Galeriji Forum bit će otvorena do 30. srpnja.