Kada se na nekoj slikarskoj izložbi nađe osoba koju osjetilo vida služi savršeno, mala je šansa da se zapita na koji način umjetnička djela mogu doživjeti slijepe i slabovidne osobe te koliko su im ona dostupna. Osoba koja ima izražen senzibilitet za tu skupinu ljudi i problematiku definitivno je slikarica i grafičarka Anabel Zanze, Dubrovkinja sa zagrebačkom adresom koja je 1996. diplomirala na Grafičkom odsjeku zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti u klasi profesora Ante Kuduza. Njezina izložba „NE–PRE–PRE–KE“ u Tiflološkom muzeju u Zagrebu bit će otvorena do 5. rujna, a nakon toga će biti postavljena i u Muzeju grada Rijeke i u Galeriji umjetnina grada Slavonskog Broda. Naredni projekt Anabel Zanze planira raditi za obje populacije, i za videće i za nevideće. Na ovoj je izložbi predstavljeno 15 radova koji komuniciraju sa slijepima i slabovidnima, a u tu svrhu poslužila se grafičkim znakom Brailleovih slova uobličivši ih u umjetničku formu.

Kako je objasnila autorica izložbe, slovo joj je odavno osnovni element u izradi slike. Bilo je samo pitanje vremena kada će se, uz latinicu, poželjeti izražavati nekim drugim pismom. Godine 2022. pripremajući izložbu „Slovokracija” za Galeriju Josip Račić NMMU-a, koja je bila njezin prvi izričito jasan društveno angažiran projekt, rastvorio joj se svijet Brailleovih slova. S ravnateljicom Tiflološkog muzeja Ninom Sivec prošla je obuku o prilagodbi likovnih djela osobama s oštećenjem vida, na temelju koje je izradila „Brailleovu dionicu”, koja je izložbu obojila empatijom i nadom. Nada Beroš, nekadašnja voditeljica Pedagoškog odjela MSU-a, hrabrila ju je da prihvati poziv za samostalno izlaganje u Tiflološkom muzeju.

„Za izložbu smo izabrale moje slike s jednostavnim likovima, izraženog kontrasta boja, s velikim slovima, a konceptualno jasne, pa mogu biti i edukativne. Uspjele smo posložiti retrospektivan pregled, s djelima od 1994. do 2024. Razmišljajući o naslovu prihvatila sam Nadin prijedlog ‘NE–PRE–PRE–KE’ jer je odlično definirao moj odnos prema temi približavanja publici s oštećenjem vida i moj rad općenito. Viši kustos Muzeja Igor Maroević, oslanjajući se na našu lingvo-slikovnu zaigranost, izveo je zanimljiva prostorna vizualna i audiorješenja, a dodao je izložbi i jedan enigmatski sadržaj. Za sedam izložaka izrađene su taktilne grafike i zvučni opisi, za svih 15 napisala sam statement o radu s ciljem da nevidećima prokrčim put do značenja slike. Spoznajno u likovnom djelu mi je važno. Likovni su elementi u mene svedeni na minimum, pa je taktilnim grafikama lako predstaviti takve slike slijepima. Tumačenjima sam ponudila svoje viđenje slike, ali i ostavila prostora za osobne interpretacije. Interpretaciji ne pomaže samo mašta nego i stupanj i širina naobrazbe, formalne ili neformalne, i mnogi drugi faktori. Što se mene tiče, kada je o ovoj izložbi riječ, ne mogu precizirati je li riječ o aktivizmu ili o društvenoj odgovornosti, no u projekt sam ušla otvorena srca i na dulji rok“, rekla je Anabel Zanze.

Jedna od posjetiteljica izložbe Anabel Zanze bila je studentica komparativne književnosti i kroatistike na zagrebačkom Filozofskom fakultetu Kristina Krsnik, koja ima 25 godina i slijepa je od rođenja. Izložba joj se jako svidjela, a poseban dojam na nju je ostavio, kaže, trud koji je Anabel Zanze uložila da se približi slijepima. Kristina Krsnik je od 2020. do 2023. sudjelovala u međunarodnom projektu MSU-a BEAM UP / Pristup, koji je za cilj imao prilagoditi dio sadržaja slijepim i slabovidnim osobama, pri čemu su kustosice slijepima i slabovidnima opisivale djela, a Kristina Krsnik je, zajedno s Andrejem Hatarom, visoko slabovidnim mladićem, odradila stručna vodstva za ljude koji vide, pri čemu su im iz vlastite perspektive govorili kako doživljavaju prilagođene izloške. Zanimljivo je da je na jednom od tih vodstava bila i Anabel Zanze, kojoj je i to pomoglo da pripremi izložbu posebno orijentiranu na slijepe i slabovidne osobe kao publiku.

Kristina Krsnik ima interes za različite umjetnosti. Likovna umjetnost i samoj joj je jedan od načina izražavanja, a korijene tog interesa nalazi u djetinjstvu i tvrdi da je za to uvijek imala poticaje u okolini, od obitelji do profesora u školama i specijaliziranim ustanovama. Kako je objasnila, iako je od rođenja slijepa, ni u vrtiću nije bila oslobođenja crtanja i modeliranja, nego su je se odgajateljice trudile uključiti na njoj prilagođen način. Baka je s njom izrađivala figurice od plastelina da bi joj dočarala oblik koji ne može opipati, primjerice krošnju stabla ili gnijezdo s pticom, a poslije su tako radile s tijestom.

Nataša Jovičić, ravnateljica Hrvatskog muzeja naivne umjetnosti Foto: Saša Zinaja/NFoto

Kada je krenula u 3. gimnaziju u Zagrebu, nasuprot škole nalazila se Škola za slijepe Vinko Bek, gdje se upisala na likovnu radionicu kod profesorice Tanje Parlov, koja radi sa slijepima.

„Ta profesorica likovnog zna da ne vidim boje, dala mi je da bojim radove, ali nije to forsirala, boja je nešto naučeno u mom mozgu, ali nije primarni način mog izražavanja, doživljavam ih isključivo verbalno, za razliku od slijepih koji su nekad vidjeli. Izražavam se, primjerice, putem oblika, tekstura ili različitih površina. Što sam starija, to više razumijem poantu likovnih djela koja ne mogu vizualizirati. Najviše volim onu likovnu umjetnost koju mogu opipati bez posebne prilagodbe, to su prvenstveno skulpture, ali dotaknula sam i nekoliko slika koje su napravljene tako da se boje osjete pod prstima, to mi je poseban doživljaj. Apstraktne slike su puno zahvalnije za prilagodbu jer one realistične imaju puno detalja i perspektiva. Ako se taktilno prilagodi apstraktna slika, slijepa će je osoba moći doživjeti jednako kao i osoba koja vidi. Kada je riječ o skulpturi, reljefu ili sličnom, važno je da slijepa osoba može dirati barem repliku. Konceptualna umjetnost je također zahvalna za prilagodbu zato što uvijek ima neku priču i pozadinu, pa je to lakše razumjeti. Ako se pak prilagođava arhitektonsko djelo, puno je bolje izraditi maketu nego izrađivati crtež skulpture ili građevine, većina slijepih ljudi snalazi se bolje kada ima nešto u 3D formatu nego kada je nešto što je trodimenzionalno u prostoru prebačeno na jednodimenzionalnu površinu“, rekla je Kristina Krsnik.

Nataša Jovičić, ravnateljica Hrvatskog muzeja naivne umjetnosti, također je relevantna sugovornica za ovu temu jer je osmislila edukativno pomagalo za slijepe i slabovidne osobe pod nazivom DiTacta. Istaknula je da smatra kategoričkim imperativom uljudbene Europe za budući novi muzejski postav HMNU-a prilagoditi neka djela za slijepe i slabovidne posjetitelje dok će stručni tim biti obučen za prezentiranje DiTacte publici. Interes za njezin rad bio je, kaže, velik, posebice u Finskoj i Velikoj Britaniji, te je u Hrvatskoj i inozemstvu održala izložbe na kojima je koristila svoju metodu i prilagodila neka djela slijepim i slabovidnim osobama. Za svoj rad je dobila i odličje Danica za inovacije u kulturi s likom Nikole Tesle. Rezultati projekta Di Tacta potakli su je na pisanje knjige „Povijest umjetnosti za slijepe i slabovidne osobe / multimedijski vodič kroz dodir i zvuk“ što je, kaže, prva takva knjiga u Hrvatskoj.

Sve je počelo kada si je u interdisciplinarnom okruženju Columbia Collegea Chicago, gdje je studirala obrazovanje i povijest umjetnosti, postavila pitanje kako slijepim osobama dočarati umjetničko djelo, dodirnuti sliku i približiti likovnu umjetnost, pa je posjetila mnoge značajne galerije koje nude likovne sadržaje za slijepe i shvatila da „slika slike“ mora biti taktilni dijagram, kakve je poznavala i ranije pohađajući Hadley School for the Blind u Winnetki u Chicagu. Odlučila je za početak obraditi sebi najdražu sliku Hrvatske moderne umjetnosti „Autoportret sa psom“ Miroslava Kraljevića. Analizirala je tu sliku, ističe, vrlo detaljno, opisala je kompoziciju, elemente forme, detalje u slici.

„Imala sam na umu da se obraćam slijepoj ili slabovidnoj osobi te sam u slici tražila detalje za koje sam držala da ih treba povećati, zumirati kao u filmu. Znamo da detalji čine cjelinu te da opisivanjem detalja dolazimo do razumijevanja cijele slike. Do takve interpretacije mora se doći timskim radom, na temelju zajedničkog rada slijepe i videće osobe. Kada bi slika bila „ispričana“, molila sam mojeg prijatelja Ivicu, koji je slijep, da „odigra“ tekst, moj opis slike, da sjedne onako kako Kraljević to čini na slici. Tek kada je Ivica prema opisu slike to točno učinio, znala sam da sam na pravom putu. No ubrzo smo shvatili da jedan dijagram prikaza slike nije dovoljan. Ivica nije prestajao inzistirati da u opis uključim boju, iako se meni činilo da je ta dimenzija slijepim osobama nedokučiva. Rješenje je bilo stvoriti paletu boja – svako boji u slici pridružiti određenu teksturu te da se boje prikažu u zasebnom dijagramu. Odlučila sam se za interpretaciju s pomoću pet dijagrama od kojih je posljednji, peti, tumačio boju. Na primjer: crvenu prezentiraju uvijek paralelne kose linije, smeđa su kvadratići itd. Paleta boja je zaštićena autorskim pravima i nju sam koristila pri prezentaciji svake slike. No kada se tako precizno izrađeni dijagrami pokažu slijepoj osobi, ona bez audiovodstva neće znati što prikazuju“, rekla je Nataša Jovičić.

Ravnateljica Tiflološkog muzeja Nina Sivec naglasila je da je Tiflološki muzej u različitim vremenskim kontekstima, od osnutka do danas, po prirodi svog postojanja njegovao senzibilitet prema osobama s invaliditetom, s naglaskom na osobe oštećena vida, a u tom smislu je važna i Taktilna galerija koja se još početkom šezdesetih razvila unutar muzeja.

„Koncept Taktilne galerije ne predviđa zaseban izložbeni prostor, nego ona predstavlja ideju o izložbenoj aktivnosti u okviru koje će slijepe osobe, ali i sve ostale kategorije osoba s invaliditetom, imati mogućnost postati ravnopravni posjetitelji i sudionici izložbenih aktivnosti, a sve kako bi se pokazalo da potreba za kreativnim izražavanjem može biti nevjerojatno snažna da je čak ni nedostatak vida ne može zatomiti. Drugim riječima, i slijepe osobe mogu stvarati i pokazati svoj kreativni potencijal, ali isto tako i uživati u umjetnosti drugih likovnih umjetnika. Tijekom godina u okviru Taktilne galerije TM-a su osim osoba oštećena vida izlagali mnogi akademski umjetnici, od Ljerke Njerš, Zdravka Brkića, Hrvoja Dumančića, Ljubomira Stahova, Petra Barišića, Damira Mataušića, Vaska Lipovca pa sve do konceptualnih umjetnika poput Marka Pogačnika i Vlade Marteka. Osnovni princip prilagodbe je da se umjetničko djelo prilagođava na način da se ne interpretira, nego da ga se objektivno verbalno opiše. Na temelju tog opisa i taktilnog doživljaja skulpture, taktilne grafike i drugog, slijepa osoba stvara vlastitu predodžbu o umjetničkom djelu. Postoje različiti oblici prilagodbe od izrade replika preko modela do taktilne grafike i sličnog. Sve to postoji i kod nas te se neprekidno razvijaju novi originalni oblici prilagodbe. Neki autori dozvoljavaju čak i dodirivanje originala“, istaknula je naša sugovornica.

Kako je rekla, do prije nekoliko godina hrvatski muzeji nisu bili prilagođeni osobama s invaliditetom, a o prilagodbi se pričalo u kontekstu arhitektonske pristupačnosti:

„Tiflološki muzej se snažno založio i kroz svoje programe promovirao sadržajnu pristupačnost. Mnoge kulturne institucije u Hrvatskoj, ali i šire, prepoznale su našu misiju i trud, a naše programe već godinama podržava Ministarstvo kulture i medija. U prošlosti je često bio prisutan osjećaj inferiornosti u odnosu na postignuća u tzv. zapadnom svijetu, no danas je situacija drugačija, sve je zastupljenija svijest o potrebi prilagodbe. Doneseni su neki zakonski akti koji podupiru i reguliraju pitanja pristupačnosti, a muzeji sve češće u svoje programe, a osobito nakon obnove od nedavnih potresa, uvrštavaju pitanja vezana za prilagodbu. Djelatnici TM-a se neprekidno educiraju i produbljuju svoja znanja na području prilagodbe i pristupačnosti te se danas sve češće govori o TM-u kao referalnom centru prilagodbe za baštinske ustanove. Iz tog razloga održavamo veze s inozemnim partnerima, pa putem raznih konferencija, savjetovanja i drugog produbljujemo i unapređujemo svoja znanja na području prilagodbe. Naši kolege u hrvatskim muzejima to prepoznaju, pa gotovo svakodnevno dobivamo upite za suradnju, superviziju, podršku, kao i izradu koncepta i metodologije prilagodbe. Također, unazad nekoliko godina TM provodi edukaciju ‘Pristupačnost za sve’, koja je namijenjena muzejskim djelatnicima i drugim djelatnicima u kulturi i šire, a vezana je za pristupačnost, prilagodbu sadržaja i komunikaciju prilagođenu za osobe s invaliditetom.“

U fundusu muzeja postoji tristotinjak djela slijepih osoba, uglavnom skulptura i reljefa. Kao zanimljiv primjer hrvatske slijepe umjetnice naša sugovornica navodi Sanju Fališevac, koja je završila Školu primijenjenih umjetnosti i dizajna, ali nije nikada uspjela upisati Akademiju zbog, tumači ravnateljica Tiflološkog muzeja, raznih prepreka, primarno u glavama ljudi. Što se tiče inozemstva, po njoj je jedan od fenomena turski umjetnik Eşref Armağan, koji je 1953. rođen slijep u siromašnoj obitelji i sam je naučio pisati i slikati.

„Otprilike 35 godina slika uljanim bojama. Koristeći Brailleovu olovku za urezivanje obrisa svog crteža, Armağan zahtijeva potpunu tišinu za stvaranje umjetnosti. Prstima nanosi uljanu boju i ostavlja je da se potpuno osuši prije nanošenja nove boje. Ovu metodu koristi da se boje ne bi razmazale. Umjetnička djela stvara potpuno samostalno, bez pomoći bilo koje osobe. Zanimljiva je, a mnogima vjerojatno i nepoznata, činjenica da su mnogi od najznačajnijih svjetskih slikara imali probleme s vidom. Tako je Leonardo da Vinci patio od intermitentne egzotropije zbog koje je često ljude, mjesta i predmete vidio u dvije dimenzije, kao da je svijet oko njega oživljeno platno. Edgar Degas je bolovao od retinopatije kojom je bio pogođen njegov središnji vid, zbog čega su mnoge njegove kasnije slike izgledale mutno. Claude Monet je u starosti razvio mrenu oka koja je utjecala na njegovu percepciju boja i oštrinu vida. Mnoge njegove slike izgledaju mutno kao rezultat slabijeg vida jer je tako vizualno doživljavao svijet oko sebe. Rembrandt van Rijn, jedan od najvećih slikara ikad, imao je tzv. stereosljepilo. Mnogi od njegovih autoportreta pokazuju njegove oči okrenute prema van, što je uzrokovalo nedostatak percepcije dubine. S druge strane, ovaj nedostatak percepcije dubine pridonio je monokularnom vidu, što znači da svako oko vidi drugačije. To se često smatralo prednošću jer je značilo da je mogao lako primijetiti detalje koje njegovi vršnjaci s binokularnim vidom, što znači da je vid isti na oba oka, možda neće uhvatiti“, ispričala je Nina Sivec.