Stevan Luketić imao je zaista zanimljiv i bogat život. U dobi od 16 godina, na početku Drugog svjetskog rata, pridružio se antifašističkom pokretu. Dvaput je bio u talijanskim logorima, u Crnoj Gori i Italiji, a nakon pada Italije pridružio se Prvoj proleterskoj brigadi pod zapovjedništvom Koče Popovića. Obišao je različita mjesta, od Korčule na koju je došao na slavnom partizanskom brodu Bakar, do Beograda u čijem je oslobođenju sudjelovao. Umjetnik koji je imao i kovački zanat ranjen je na Srijemskom frontu zbog čega je, baš kao i Hefest, bog kovača iz grčke mitologije, imao jednu kraću nogu. Kao prvoborac, dobio je spomenicu NOB-a koje je odbio jer nije želio kapitalizirati tegobno iskustvo rata. Ni u razgovorima s drugima nije volio govoriti o ratu. Tek ponekad ispričao bi neku simpatičnu priču koja nije imala ratnu potku, nego je sadržavala razne zgode i nezgode iz tog razdoblja.

Ipak, taj gotovo fikcionalizirani život nije bilo ono što je motiviralo direktora Galerije Forum i povjesničara umjetnosti Feđu Gavrilovića da pokuša izvući iz zaborava umjetnika koji je smatran jednim od najzanimljivijih stvaralačkih osobnosti u zagrebačkoj sredini 60-ih godina prošlog stoljeća. Kao skromni podsjetnik tomu, njegov reljef od inoksa i danas se nalazi u Kockici, nekadašnjoj zgradi Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske koja je građena po planovima arhitekta Ive Vitića. Feđa Gavrilović prvenstveno je iz estetskih razloga i uvjerenosti u kvalitetu Luketićeva kiparskog izraza osmislio nedavno otvorenu izložbu “Oficir, džentlmen, umjetnik” koja će trajati do 18. travnja u Galeriji Forum. O tome je za Nacional rekao: “Ovom izložbom uspostavlja se kontinuitet između različitih faza Luketićeva stvaralaštva i njegova shvaćanja skulpture. Ono što je zajedničko cijelom njegovu opusu i svakako poticajnije od puke školske periodizacije jest njegov odnos prema uređenoj strukturi unutar koje autor unosi kaos, kako bi se iz njega rodila nova harmonija, odnosno umjetničko djelo. Inzistiranje na materiji je postupak koji ga veže uz enformel, ali čak i u fazi uvjetno rečeno konstruktivističkih skulptura, elegantnih i načinjenih od sjajnih kovina poput inoksa, vidimo zanimljiv sraz elemenata, stalno odupiranje harmoniji i život umjetničkog djela koji se manifestira kroz borbu.

Stevan Luketić rođen je u Budvi 1925., a u Zagrebu je živio od 1949. Nakon što je 1950. napustio vojnu karijeru, upisao je Likovnu akademiju u Zagrebu i završio kiparstvo u klasi Frane Kršinića, a zanat je do 1957. kovao i kod kipara Vojina Bakića. U Domu HDLU-a priređena mu je retrospektiva 2002. Umro je iste godine. Iako je 53 godine proveo u Zagrebu, bio je vrlo cijenjen i u Crnoj Gori, gdje je radio različite projekte, od Rektorskog lanca Sveučilišta Crne Gore do spomeničke plastike. Kada je riječ o privatnom životu, za njega je bila značajna 1968. godina kada je, u dobi od četrdeset i šest godina, upoznao Eleonoru Luketić, studenticu koja je tada imala dvadeset i tri godine i s kojom je proveo 30 godina u braku. Eleonora Luketić opisala je u razgovoru za Nacional da ju je te godine prijatelj Dubravko Prokop, čiji je fotografski portret nje također predstavljen na ovoj izložbi, odveo u atelje Stevana Luketića. On je već imao grupu studenata koji su za njega obavljali različite fizičke poslove: “Tako sam počela za njega raditi, vladala je dobra atmosfera, svi smo se družili, pasalo mu je, kao umjetniku, da ima oko sebe i mlade ljude različitih zanimanja i stremljenja. Nakon tri, četiri godine mojeg rada između nas nešto se dogodilo i počeli smo se družiti na jedan drugi način. Dugo smo si vremena persirali pa nije znao kako da preskoči tu granicu između radnog i romantičnog odnosa. Onda me pozvao u Dubrovnik jer tamo nisam prije bila i u tom gradu proveli smo dva dana. Još nisam mislila da će se među nama nešto dogoditi. Zatim mi je predložio da odemo u Budvu kod njegove obitelji. Uzeo je taksi, iz Dubrovnika smo otišli u Budvu i tamo se dogodio naše zbližavanje”.

Naglasila je da u njihovu odnosu nije bilo ni razmimoilaženja ni ljubomore niti nepoštovanja. Osjećala se slobodno i njemu je davala apsolutnu slobodu. Najbitnije joj je bilo njegovo stvaralaštvo, ali i sama je sklona umjetnosti jer se bavila dizajnom, u čemu ju je on podržavao. Kako kaže, bio je izuzetno zabavan čovjek koji je do kraja, iako je bio 23 godine stariji, ostao duhom mlađi od nje. Privatno je bio boem koji se nikada nije štedio kada je bilo u pitanju druženje:

“Uostalom, bilo je i takvo vrijeme: ljudi su bili slobodniji i usredotočeniji na međuljudske odnose, nisu toliko bili opterećeni imanjem, a njega materijalno zaista nije zanimalo. Volio se družiti i sa svojim majstorima, odnosno obrtnicima koji su mu pomagali u radu na skulpturi. U njima je vidio temeljnu narodnu svijest i filozofiju, uvjetno rečeno, običnih ljudi. Od poznatijih ljudi njegovi bliski prijatelji bili su arhitekt Ivo Vitić, pjesnik Jure Kaštelan, slikar Edo Murtić, povjesničar umjetnosti Božo Bek, slikar Đuro Seder, arhitekt Vojtjeh Delfin i drugi. Osim druženja, bio mu je iznimno važan rad za koji je govorio da je jedino što ostaje. U tom je smislu bio izuzetno angažiran, a to se vidi i po tome što je svoje radove prijavio na 107 natječaja, a pola njih dobilo je nagradu ili su radovi izvedeni”.

Eleonora Luketić objasnila je da je bio vrlo političan, ali ne aktivno jer se izražavao prvenstveno kroz skulpturu. Smatrao je da je doba Tita “Periklovo doba” i da je svatko imao šansu za zaposlenje uz osigurano školstvo i zdravstvo. Prisustvovala je nekim njegovim obračunima s neistomišljenicima kada je branio Jugoslaviju:

“Na večeri kod jednog poznatog sveučilišnog profesora došlo je do sukoba na tu temu između Stevana Luketića i slikara Otona Glihe. Stevan je smatrao da je Oton dobio od države atelje i druge povlastice i da je bio zadnji koji se trebao žaliti na situaciju u hrvatskoj kulturi. Došlo je do dizanja tenzija pa je Stevan pozvao domaćina van i onda se sve slegnulo. Kasnije je Jure Kaštelan rekao: ‘Stevane, oni tebe ne razumiju jer nisu ratnici’. Tako je krasno to rekao, s punim plućima. Stevan se i kao predsjednik Saveza udruženja likovnih umjetnika Jugoslavije suprotstavljao raznim ljudima pa je tako polemizirao i sa Stipom Šuvarom da bi se, pred kraj 80-ih godina, između njih stvorilo prisno prijateljstvo”.

Bio je osam godina u dvama mandata predsjednik HDLU-a i četiri godine predsjednik Saveza udruženja likovnih umjetnika Jugoslavije. Tijekom svog društvenog rada bio je član i Društvenog komiteta kod Božidara Beka: “Kao javni radnik u kulturi pokrenuo je neke postupke koji su bili upamćeni. Primjerice, u zgradi na Trgu Petra Starčevića, gdje su se nalazili HDLU i ULUPUH, na prvom katu bio je Generalturist koji je stjecajem okolnosti 80-ih napustio taj prostor. Stevan je dao taj prostor za Galeriju proširenih medija, što i danas konceptualni umjetnici vrednuju i pamte. Poslije 90-ih nije imao problema, ali povukao se iz društveno-kulturnog života i nije dobivao pozive ni za što, čak mu ni HDLU nije slao pozivnice na izložbe. Zatvorio se u atelje i družio samo sa svojim prijateljima, od Ede Murtića kojem je bio kum na vjenčanju do drugih. S ljudima koje smo znali nismo nikad imali problema. Kuriozitet je da nas je od glavnog zagrebačkog trga dijelila jedna tramvajska stanica, a sedam godina nije otišao do trga”.

Arhitekt Ivo Vitić projektirao je Luketićev atelje u Vlaškoj ulici u Zagrebu. Eleonora Luketić priča kakvo je danas stanje s tim ateljeom: “Ja i dalje uporno sjedim u njegovu ateljeu. Vodim sudske sporove oko najamnine koju je gradonačelnik toliko povisio da su svi umjetnici napuštali svoje ateljee i odlazili u bespuća naše stvarnosti. Ostala sam u ateljeu jer je moj suprug povećao njegove gabarite zahvaljujući Vitićevu projektu. Također sam željela dati donaciju gradu i osmisliti na tom mjestu Muzej Stevana Luketića, ali ni dan danas nemam ni status niti određenu stanarinu. Sama održavam taj atelje, napravila sam krov i fasadu. Potrebni su još neki radovi, ali grad nabija stanarinu, vodim bitke i dalje. Postoji i šest drugih suvlasnika, no spremna sam to otkupiti i ući u projekt s muzejom, ali ne znam ima li interesa”.

Povjesničar Tvrtko Jakovina jedan je od autora tekstova objavljenih u knjizi “Socijalizam i modernost; umjetnost, kultura, politika 1950.–1974.” koja je pratila istoimenu izložbu održanu na prijelazu iz 2011. u 2012. u Muzeju suvremene umjetnosti. Država je puno ulagala u umjetnost koja je bila apstraktna, odnosno neideološka. No Josip Broz Tito 1963. u jednom govoru napao je suvremenu umjetnost. Zbog toga je povjesničarka umjetnosti Vera Horvat Pintarić željela otkazati izložbu u Studentskom centru koju je trebala otvoriti s Luketićem. On se tome usprotivio i izložba je ipak otvorena, čime je po mišljenju Eleonore Luketić omogućen daljnji razvoj suvremene umjetnosti u Jugoslaviji. Tvrtko Jakovina to je ovako komentirao: “Tito privatno nije volio apstraktnu umjetnost, ali je s druge strane za Dušana Džamonju izjavio da njegova umjetnost odražava svu grandioznost jugoslavenske oslobodilačke borbe. Apstraktna umjetnost pojavila se tek kada se Jugoslavija promijenila iznutra. To se dogodilo nakon 1948., kada je došlo do razlaza sa SSSR-om. Tada je biti apstraktni slikar ili kipar nosilo poruku političke liberalizacije, odnosno značilo je biti različit od SSSR-a. S te strane Jugoslavija je pokazivala svoju različitu poziciju, ali je imala i veliki broj apstraktnih umjetnika koji su bili uz režim. Neki od njih, poput Luketića, sudjelovali su i u partizanskoj borbi. Dakle, najvažniji hrvatski i jugoslavenski umjetnici velikim dijelom bili su ljevičari koji su favorizirali apstrakciju. Apstraktna umjetnost ne samo da nije ugrožavala režim, nego je ona Titovu vlast činila snažnijom i modernijom, osobito kad je ona gledana iz inozemstva”.

Gavrilović je istaknuo da je zaboravljenih opusa u hrvatskoj umjetnosti puno i da su u svakom slučaju neki od njih zaboravljeni iz društveno-političkih razloga. Iako je to, kako kaže, slučaj i s Luketićem, smatra da ne treba od prezentacije umjetnosti i opusa jednog umjetnika stvarati ikakve političke platforme: “Naprosto, društveno-političke prilike su se promijenile i vrijeme je za revalorizaciju mnogih opusa, među njima i onoga Stevana Luketića. Uostalom, nije li Miroslav Krleža rekao da ne vrijedi nijedan spomenik koji nije barem dvaput srušen? Luketić pripada hrvatskoj, crnogorskoj, jugoslavenskoj, europskoj i svjetskoj kulturi, kako vam drago. Zanimljiv je zbog svoga jedinstvenoga pristupa modernom oblikovanju: ekspresivan, dinamičan i profinjen. Veliki umjetnik je onaj koji zaokruži svoju poetiku, a Luketić je to učinio. Pogledamo li njegov reljef u zgradi CK u Zagrebu, kao i druge radove koje je arhitekt Ivo Vitić naručio za taj građevinski dragulj, shvaćamo da je šezdesetih hrvatska umjetnost bila na visokoj razini, da je ta razina puno viša nego ona danas i da je tome tako jer naručitelji, to jest država, nisu škrtarili. Kockica Ive Vitića primjer je fenomenalne državne umjetnosti lišene svake ideologije. Danas smo u situaciji da država više ne bi trebala imati vodeću ulogu u financiranju umjetnosti, što smatram pozitivnim jer se time smanjuje utjecaj politike i poželjnih ideologema na stvaralaštvo, ali s druge strane ne postoji podloga za bilo kakva druga, privatna ulaganja u umjetnost.”

Zaključio je da je Luketić bio oficir, džentlmen i umjetnik, veliki dendi među kiparima, čovjek od manira i stava: “Njegov čin odbijanja brojnih privilegija koje je mogao imati zbog sudjelovanja u NOB-u govori o njemu kao principijelnoj ličnosti. Bio je osoba kojoj je borba protiv fašizma bila prvenstveno moralni čin i netko tko je odluke donosio čiste savjesti. To se odnosi na odluke u ratu i miru, ali i na trenutak kada se trebalo pozicionirati u sustavu nove vlasti i pri stvaranju umjetničkog djela. Nije ga zanimala društvena moć, nego gradnja cjeline. Nju nije doživljavao kao dovršen i kanonizirani poredak, nego kao neprestanu mijenu. Unutar nje ni propast socijalističke ideologije, niti eventualni zaborav koji će jedno vrijeme njegovo djelo pretrpjeti nisu uopće važni. Vjerovao je u snagu i ispravnost svojih životnih i umjetničkih odluka, snagu koja će preživjeti sve društvene potrese i mislim da je bio u pravu”.