Andrej Plenković djelovao je – pokazuje snimka – prilično zbunjeno dok otvorenih usta sluša Zorana Milanovića koji ga napet k’o puška suočava s ultimatumom: „Ako niste u stanju osigurati uvjete, ja u tome neću sudjelovati!“, rezolutan je predsjednik Republike. Premijer se nemoćno okreće svojim ministrima i sliježe ramenima. Šef države potom demonstrativno napušta svečano obilježavanje 25. obljetnice oslobodilačke operacije Bljesak u Okučanima. Novinarima je prethodno gnjevan pokušao objasniti da pojavljivanje ustaškog pozdrava „Za dom spremni!“ na majicama dvojice sudionika svečanosti smatra namjernom i potpuno neprihvatljivom provokacijom. Milanović ne ostavlja mjesta dilemama odakle taj  presedanski prodor kompromitiranog znakovlja u službeni protokol hrvatske države zapravo dolazi. Odmah je aludirao na odgovornost ministra branitelja Medveda. Dok će premijera naknadno optužiti za manjak hrabrosti. Pokazali su, rekao je, strah, nerazumijevanje i kukavičluk.

I zaista, Andrej Plenković podvio je rep pred vlastitim ministrom u čijoj se režiji, po svemu sudeći, incident u Okučanima i dogodio. Premijer vjerojatno nije znao što se sprema, ali je ministar Medved,  kao glavni organizator ovogodišnje proslave, producirao izvedbu. Pa je prvo pokušao izostaviti, ne pozvati predsjednika države. Potom je mijenjao scenario obilježavanja Bljeska, kako bi se momci skloni skidanju u problematično znakovlje našli u prvom planu. Teško je vjerovati da nije znao kako će mu se jarani s kojima je u dnevnoj komunikaciji svući u majice i pred kamerama i šefovima države prošetati sa ZDS-om na prsima. Iz vremena NDH naslijeđeni pozdrav ovoga je puta osvanuo i na jednom od položenih vijenaca. Svakako, sabotažu državne proslave jedne važne ratne pobjede ministar Medved nije ni pokušao onemogućiti. Nego je na sva usta naknadno opravdava.

Dio veteranskih krugova jako je bijesan na predsjednika Milanovića zbog izjave, iz Jasenovca, da HOS-ovu ploču zatrovanu ustaškim zločinačkim urlikom treba maknuti. Dodatak da je treba „baciti negdje“ zaista ne zvuči taktično. Naravno da ljudi imaju pravo na svoje stavove i svoje povrijeđenosti. Neslaganje sa šefom države posve je legitimno. Ali, potreba da za njegovo demonstriranje iskoriste državno okupljanje nad grobovima, u parku spomenika, apsolutno je neprihvatljiva i skandalozna. Premijer Plenković nije bio spreman na incident koji se u Okučanima dogodio, ali ga je naknadno, zajedno sa svojim udarnim ministrima faktički odobrio i blagoslovio. Predsjednikov potez složno osuđuju kao incidentan, dok o izgrednicima koji su službenu proslavu Bljeska iskoristili za razvijanje ZDS-a ni riječ da bi rekli. Predsjednik Sabora Gordan Jandroković čak će govoriti o Milanovićevoj „smišljenoj provokaciji“. Provokatorom, dakle, smatraju šefa države, a ne onoga koji je ZDS uveo na državnu svečanost. Sve bi, kao, bilo u redu da predsjednik nije odlučio dići glas i otići. Umjesto da iz Okučana ode, da bude odstranjen crnokošuljaški mučki provokator koji je proslavu Bljeska zloupotrijebio.

Za proboj ZDS-a u državni protokol nikako nema opravdanja. Ta se diverzija sada pokušava braniti kontroverznim stavom Plenkovićeva ad hoc formiranog Vijeća za suočavanje s prošlošću koje je pokušalo pomiriti nepomirljivo – činjenicu da je upotreba ZDS-a protivna hrvatskom Ustavu kombinira s dopuštenjem da se u nekim strogo ograničenim situacijama, prigodom HOS-ovih komemoracija, iznimno ipak može koristiti. Ne otvarajući ovom prilikom pitanje elementarne koherentnosti tog stava – kako nešto što je suprotno Ustavu istodobno može biti ustavno dopušteno? – ali preporuke Vijeća nikada nisu pretočene u zakone, pa se stoga i ne mogu smatrati obavezujućima. A dok se to ne napravi, u Hrvatskoj bi morali vrijediti Ustav i već postojeći zakoni. Nije nepoznato da je Ustavni sud u nekoliko navrata posve nedvosmisleno utvrdio da je javno isticanje ZDS-a, kao službenog pozdrava NDH, kao i drugih simbola vezanih za ustaški pokret, bez iznimke suprotno Ustavu.

Ali, čak i da nije tako, čak da su stavovi Plenkovićeva vijeća mudraca ugrađeni u zakon, oni u ovom slučaju ne vrijede. Jer, HOS u Bljesku uopće nije sudjelovao. Tri godine prije te operacije Tuđmanovom je odlukom rasformiran, odnosno uključen u Hrvatsku vojsku. Niti su ona dva junaka koja su se u Okučanima kostimirali u ZDS ikad bili u HOS-u. Medvedovo rastezanje preporuka premijerova Vijeća za prošlost, tvrdnje da je netko od pedesetjednog poginulog sudionika Bljeska nekad i negdje možda pripadao HOS-u, nije ništa drugo nego silovanje logike. Slično je i s tumačenjem ministra Božinovića da u Okučanima nije bilo kršenja zakona. Pogotovo je karikaturalno  objašnjenje. Da je netko od građana na svojoj majici prošetao ZDS, to bi, kaže ministar, bilo kršenje zakona, ali kad isto znakovlje nose članovi državne delegacije, kad se radi o promenadi u organizaciji državnog protokola, povijesno smeće više nije izvan zakona niti je kažnjivo. Potpuno je u pravu književnica Ivana Šojat, koja je devedesetih bila pripadnica HOS-a, a danas manekene ZDS-a šiba kao šačicu onih koji svojim  maloumnim ispadima sustavno kaljaju Domovinski rat i skupljaju političke poene na mrtvima, na onima koji su Hrvatsku branili od fašizma, a oni ga sada, piše Šojat, pokušavaju rehabilitirati. Ako bi se gledalo po recentnoj poplavi HOS-ovih simbola, lako bi se moglo zaključiti da nije Franjo Tuđman 1992. preveo HOS u regularne postrojbe Hrvatske vojske, nego je zapravo bilo obratno. Ispada kao da je HOS asimilirao Hrvatsku vojsku.

Zoran Milanović, koji se kao predsjednik Hrvatske zakleo na Ustav, morao je reagirati. Da je marširanje ZDS-a u prvom redu državne svečanosti u Okučanima odšutio, trebalo bi ga šibati kritikom. Spominjanje da su HOS-ove sporne insignije legalizirane u vrijeme vlade Ivice Račana ništa ne mijenja. Račanova je vlast pogriješila, tu je slučajnu ili namjernu podvalu trebalo kasnije korigirati, stavljajući ZDS izvan zakona. Nešto su validnija podsjećanja da je Milanović i sam u vrijeme svog premijerskog mandata pokušavao kovati trule kompromise s ljutom, ponekad i proustaškom desnicom, što mu je bilo potpuno pogrešno. Ali eksplozija hosovizacije Domovinskog rata i njegovih memorabilija dolazi kasnije. Datira iz vremena postavljanja Tomislava Karamarka na čelo HDZ-a. Do njega se pitanje afirmacije ZDS-a držalo na margini, između ostalog i zaslugom HDZ-a. S Karamarkom simboli NDH pokušavaju prodrijeti u javni prostor, postati dio mainstreama. To postaje HDZ-ova politika. Koje se stranka do dana današnjeg faktički nije odrekla. Ni aktualno HDZ-ovo rukovodstvo – što iz uvjerenja, što iz kalkulantskih razloga – nije daleko odmaklo. Ono što je Karamarko gurao, Plenkovićevo vrijeme realizira. Od jatakovanja ZDS-a u vrhu HDZ-a još se nije odustalo.

Reagirajući na provokaciju za proslave Bljeska Zoran Milanović usprotivio se pogrešnom kontekstualiziranju i sramoćenju hrvatske države. Povukao je državnički odgovoran potez. Izložio se napadima, promičući određene vrijednosti. Predsjednička ga dužnost obavezuje da ne dopusti povezivanje Hrvatske s propalim i poraženim politikama. Od njega se, kako sam ovih dana kaže, ne može očekivati da šuti, da se pokrije ušima po glavi ili postane nečiji podrepaš. „Mene su građani birali jako dobro znajući koga biraju. Znali su za što ću se zalagati, odnosno što više neću dopuštati.“ A neće dopuštati, kaže, kompromitiranje Hrvatske. „Tu sam da neke stvari napravim za hrvatsko dobro, ime i ugled. Za dom spremni i oni koji ga koriste notorne su i opasne štetočine. Ti ljudi nas sramote.“ Ako je to važno, a može biti, bojkot ZDS-om intonirane državne proslave u Okučanima u međunarodnoj je javnosti jako dobro ocijenjen. Tako The New York Times vrlo afirmativno bilježi njegov protest protiv „Pro-Nazi Salute“.

Na predsjednika Milanovića sada je nasrnula kompletna desnica, na čelu s vladajućim HDZ-om. Andrej Plenković pustio je s lanca sve svoje kerbere. I osobno ga pokušava denuncirati, tvrdeći da ne poštuje ratne žrtve, da je obezvrijedio poginule branitelje. Premda je jasno da predsjednik traži uklanjanje HOS-ove ploče ne zbog imena branitelja, nego zbog na njoj uklesanog ZDS-a. Iz HDZ-ova vrha sipaju optužbe da dijeli naciju i hrvatsku je javnost, u posljednje vrijeme okupiranu koronom i drugim vitalno važnim temama, opet bacio u ideološke sukobe. Premda ideološke frontove zapravo obnavljaju ljubitelji ustaškog znakovlja. Oni koji bi ZDS-om kao pod normalno zasadili cijelu Hrvatsku, očekujući pritom da nitko ne vrisne, da se ne pobuni. Aktualni predsjednik na takav kolaboracionizam jednostavno ne pristaje.

Milanovićeva se intervencija u Okučanima vidi i kao pokušaj uključivanja u izbornu kampanju, samo je pitanje u čiju korist, SDP-ovu ili HDZ-ovu. Iz Plenkovićeva kruga optužuju da je šef države preuzeo ulogu lidera hrvatske ljevice, kad se već jadni SDP-ov šef pokazuje kao u tom pogleduj tragično nesposoban. Milanović nikada nije bio nekakav ozbiljan ljevičar. Njegovo odbijanje da se postroji iza ZDS-ovih promotora civilizacijsko je pitanje. Normalno da se za njega sada hvata obezglavljena lijeva Hrvatska, koju je SDP-ov Davor Bernardić svojom uličarskom  retorikom upravo zabio u zemlju, opetovano predsjednika Sabora nazivajući „rektalnim alpinistom“. Takav se primitivan i prostački ispad na hrvatskoj političkoj sceni odavno nije dogodio. O Jandrokoviću se svašta može misliti, ali ozbiljni se političari baš nikada ne smiju spustiti na razinu pijane krčme. Ivica Račan se jadan prevrće u grobu. Njegova je stranka uvijek funkcionirala kao uzdanica ako ne baš lijeve, ono svakako pristojne Hrvatske. Sada se našla na samom dnu dna.