Birače treba pitati žele li da se komunisti vrate na vlast – tako je HDZ-ov veteran Vladimir Šeks odmah nakon objavljivanja po njegovu stranku šokantnih rezultata prvog kruga predsjedničkih izbora predložio SOS strategiju spašavanja Kolinde Grabar-Kitarović. Dakle, glasače Miroslava Škore treba privući i HDZ-ovu kandidatkinju spasiti sijanjem straha od povratka komunista na Pantovčak.

Bliski suradnik premijera Andreja Plenkovića komunistom naziva Zorana Milanovića i one koji će na predsjedničkim izborima za njega glasati. Milanović, naravno, nije komunist, nikada nije bio član nekadašnje komunističke partije, veliko je pitanje i koliko je socijaldemokrat. Više je komunističkog nasljeđa u, čini se, vječnom Vladimiru Šeksu, nego u Milanoviću kao pripadniku nove, u samostalnoj Hrvatskoj formirane generacije. Komunisti su oni koji ga biraju? U Hrvatskoj ne postoji komunistička stranka. Institucionalizirana ljevica vrlo je umjerena, čak bezuba. Na tekućim predsjedničkim izborima po prvi put se pojavila opcija koja zagovara socijalističku platformu, ne komunističku, ali rezultat je prilično mršav. Plašenje povratkom komunista ide u red tipičnih HDZ-ovih manipulacija. Kad se nađu na skliskom terenu, bez argumenata, uvijek raspale po crvenima ili komunjarama, svoje stado pokušavajući homogenizirati širenjem domoljubne panike.

Dok Andrej Plenković, u ulozi glasnogovornika Kolinde Grabar-Kitarović, Milanovića optužuje kao političara podjele – „On sada glumata da je uključiv i pun zajedništva, ali mislim da hrvatski narod nije zaboravio tko je dijelio Hrvatsku.“ – HDZ-ovi jurišnici političku utakmicu pretvaraju u pravi ideološki rat, svaku konkurenciju optužujući kao neprijateljsku. Milanovićeva svojedobna izjava „Ili mi ili oni“ bila je, naravno, u najmanju ruku pogrešna, ali ne treba zaboraviti da je nasuprot sebi tada imao Tomislava Karamarka, koji je kao šef HDZ-a jahao na najavama o ponovnom otvaranju Kevinih jama. Kolinda Grabar-Kitarović, podsjetimo, Karamarkova je predsjednička kandidatkinja. Što je sve do danas ostavilo traga. Retorika njenih današnjih zagovornika kao da je prepisana iz vremena u kojem je Karamarko logiku građanskog rata pokušavao ucijepiti u Hrvatsku. Od Vladimira Šeksa, koji javnost plaši navodnim povratkom komunista, do šefa splitskog HDZ-a Petra Škorića, koji će reći kako vjeruje da će „u drugom krugu Split potvrditi da je hrvatski Split i da HDZ stoluje u njemu“. Dakle, Split u kojem Milanović pobijedi nije hrvatski? Samo su glasači HDZ-a Hrvati? Što je ostatak nacije?

Implicitno proglašavanje nehadezeovske Hrvatske anacionalnom, antidomoljubnom, nehrvatskom, čak antihrvatskom, prilično je drago i aktualnoj predsjednici, koja će u izbornoj noći, zalažući se navodno za zajedništvo, svoju sljedbu proglasiti domoljubnom, na konkurenciju se nabacujući optužbama da se, premda navodno manjinska, prevarom želi dočepati vlasti. Samu će sebe čak identificirati s državom, imputirajući onima koji za nju ne glasaju da ne vole Hrvatsku.“Možete ne voljeti mene, ali kao domoljubi ne možete ne voljeti Hrvatsku”, izjavila je, što bi trebalo značiti da sebe smatra mjerom patriotizma i ljubavi prema Hrvatskoj, odnosno da sve ostale koji joj ne daju glas pokušava diskvalificirati kao izrode ili izdajnike.

Kad se razgrnu HDZ-ove fraze o zajedništvu, kao tvrda činjenica ostaje da gospođa Grabar-Kitarović sije zloćudne podjele, političkim suparnicima prišivajući neprijateljski odnos prema Hrvatskoj. Činjenica je također da Zoran Milanović uglavnom nastupa državnički odmjereno i inkluzivno. „Hrvatska je moja država, ali država nisam ja“, rekao je u izbornoj noći. Prva istraživanja na ulasku u drugi izborni krug pokazuju da birači razumiju razliku.