Prošloga tjedna u Islamskom centru u Zagrebu svečano je obilježena trideseta obljetnica Humanitarnih putova mira i ljubavi za pomoć Bosni i Hercegovini. Svečanosti su nazočili ministrica kulture i medija Nina Obuljen Koržinek kao predsjednica Odbora za vjerska pitanja, predstavnici Katoličke Crkve i Islamske zajednice, veleposlanica Republike Bosne i Hercegovine Elma Bajtal-Kovačević, predstavnik Grada Zagreba, predstavnici Merhameta BiH, direktor Caritasa, predsjednik i direktor Crvenog križa, predstavnici diplomatskog zbora i mnogi drugi uvaženi gosti.

Riječ je o projektu koji su devedesetih zajednički pokrenuli ljudi dobre volje iz različitih vjerskih i humanitarnih organizacija kako bi uputili hitnu i značajnu humanitarnu pomoć stanovnicima ratom poharane BiH. U projektu su, s jedne strane, sudjelovali predstavnici Franjevačke provincije Bosne Srebrne – Sarajevo, Caritasa Vrhbosanske nadbiskupije, Karitativnog društva Kruh svetog Ante i Akcije Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu, a s druge strane čelnici Rijaseta Islamske zajednice Republike BiH, Mešihata Islamske zajednice za Hrvatsku i Sloveniju, Muslimanskog humanitarnog društva Merhamet BiH i Muslimanskog humanitarnog društva Merhamet – Crveni polumjesec Hrvatske. Oni su u siječnju 1994. potpisali Sporazum o suradnji, a cijeli projekt dobio je podršku pape Ivana Pavla II. i kardinala Franje Kuharića. U razdoblju od 23. siječnja, Dana molitve za mir u BiH, do 13. ožujka 1994., prvog dana Ramazanskog bajrama, te 3. travnja 1994., katoličkog Uskrsa, dopremljeno je 2000 tegljača s oko 20.000 tona pomoći. Zajednički konvoji Hrvata i Muslimana otvorili su vrata prestanku ratnih sukoba, što je okrunjeno 18. ožujka 1994. godine potpisivanjem Washingtonskog sporazuma između Hrvata i Muslimana o trajnom prekidu sukoba. O svemu tome tjednik Nacional razgovarao je s Izetom Aganovićem, vodećim hrvatskim i europskim stručnjakom za endokrinologiju i dijabetologiju, dugogodišnjim predsjednikom Hrvatskog internističkog društva, članom Kraljevske liječničke akademije Velike Britanije i savjetnikom dvojice predsjednika Republike, Stipe Mesića i Ive Josipovića. Izet Aganović bio je, uz Miru Jakovljevića, jedan od koordinatora Humanitarnih putova mira i ljubavi za pomoć Bosni i Hercegovini.

NACIONAL: Kako je došlo do inicijative za formiranje Humanitarnih putova mira i ljubavi za BiH u jeku rata?

To je doista bilo najgore vrijeme ratnog sukoba između Muslimana i Hrvata s jedne strane, dok su Srbi vršili agresiju s druge strane. Bila je velika hladnoća, ljudi su gladovali, nije bilo lijekova, nije bilo pomoći za oboljele i ranjene. Inicijativa je došla od Hermana Vukušića, koji je vodio nekoliko konvoja Caritasa, kao i Šefka Omerbašića, našeg muftije, te nekoliko nas volontera. Mi smo sjeli zajedno, odlučili nešto napraviti i dogovorili modalitete. Trebalo je rat zaustaviti! Sastavili smo jedan preliminarni program, koji smo usuglasili na obostrano zadovoljstvo i onda je potpisan Sporazum. Bio je to prilično značajan događaj, popratili su ga svi mediji i dali nam podršku. Nažalost, Herman Vukušić koji je bio sukreator cijelog projekta hospitaliziran je dva dana prije potpisivanja sporazuma i na kraju nije sudjelovao u tim konvojima.

NACIONAL: Kakva je bila uloga političara u toj priči?

Mi smo tražili od političara da nam samo omoguće nesmetan prolaz s obiju strana, da nema ratnih aktivnosti u to vrijeme, kao i da nema zaustavljanja na granici. Dobili smo suglasnost tadašnjeg predsjednika Hrvatskog sabora Stipe Mesića, kao i predsjednika Tuđmana i Alije Izetbegovića s druge strane.

NACIONAL: To s Tuđmanom baš nije išlo lako?

Iskreno, nije. On je zapravo oklijevao i prvo nas nije htio primiti na razgovor. Onda sam ja kontaktirao apostolskog nuncija i objasnio mu u čemu je problem. Onda je nuncij nazvao Tuđmana. Predsjednik se nakon toga javio i rekao: „Dođite sutra.“ Mi smo sljedećeg dana otišli u Ured predsjednika, on je potpisao suglasnost, dao nam punu podršku i naglasio da će biti na našoj strani.

NACIONAL: Bila su to olovna vremena u kojima su dva naroda žrtve četničke agresije u BiH, Hrvati i Bošnjaci, međusobno zaratili. Kako ste se vi osjećali u to vrijeme?

Bilo je teško. Ne biste vjerovali koliko ima Bosanaca koji žive i rade u Hrvatskoj. Dobio sam bezbroj poziva, mnogi od njih tada su mi se obraćali i molili da pomognemo nekako BiH. Zato smo mi koji imamo bosanske korijene odlučili organizirati jedan takav humanitarni konvoj, bez ikakvih ideoloških i političkih predrasuda, bez političke podrške, bez ministarstava. Doduše, u to vrijeme u našem Savjetu bio je Zvonimir Šeparović, dok je važnu podršku dao i pokojni don Živko Kustić, čija kći je sudjelovala na obilježavanju ove obljetnice. Tom prilikom smo posthumno uručili priznanje njezinu ocu. Od početka rata u RH bio sam predsjednik Merhameta i već tada sam bio jako uključen u cijelu priču. U prvo vrijeme zbrinjavali smo mladiće koji su bježali iz JNA, osiguravali smo im smještaj i novi identitet. Kada je počeo rat u Hrvatskoj, bježalo je puno ljudi iz pograničnih područja. Kada je 1. siječnja 1992. potpisan Sporazum Hrvatske i Srbije o nenapadanju, pozvao me je moj kolega dijabetolog, tadašnji ministar Mate Granić, s glavnim imamom zagrebačke džamije Mustafom Cerićem kod sebe na razgovor. Rekao nam je da imaju informacije kako se nakon prestanka vojnih operacija u Hrvatskoj nešto sprema u BiH i kako bismo mi kao muslimanska zajednica trebali biti spremni primiti između pet i šest tisuća izbjeglica. Nažalost, bila je to loša procjena. Iz BiH je došlo preko pola milijuna izbjeglica koje smo trebali zbrinjavati tijekom rata.

NACIONAL: Koliko ste osobno bili uključeni u ta zbrinjavanja?

Na samom početku rata stigla su tri autobusa ljudi iz Srebrenice, gdje je već bio počeo srpski teror i pokolj. Oni su imali dogovoren prihvat u Nizozemskoj, imali su sve papire, ali su zaustavljeni na slovenskoj granici kod Brežica. Slovenija im nije dopuštala prolaz. Mene su zvali, a ja sam rekao: dolazim, ja ću biti s vama na granici! I proveo sam tamo kao pregovarač tri dana. Nakon tri dana helikopterom je doletio slovenski ministar vanjskih poslova iz Ljubljane, dao je suglasnost i oni su nastavili svoj put kroz Sloveniju. Ti ljudi su mi na tome bili jako zahvalni i rekli su mi da će jednu ulicu u Srebrenici imenovati po meni.

NACIONAL: Kako biste ocijenili ulogu predsjednika Stipe Mesića, koji je tada bio predsjednik Sabora? Naime, on je već tada izražavao svoje neslaganje s Tuđmanovom politikom prema BiH i uskoro je izišao iz HDZ-a. 

Predsjednik Mesić je uvijek imao nepogrešiv instinkt da bude u pravo vrijeme na pravom mjestu i na pravoj strani. Uostalom, on je i dan danas omiljen u cijeloj BiH osim u jednom njenom dijelu.

‘Kad jednom BiH uđe u Europsku uniju i kada se uvide sve prednosti toga, vjerujem da će biti sve drugačije i puno bolje nego što je sada’, izjavio je za Nacional Izet Aganović. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Da, u Republici Srpskoj, budući da nije želio imati kontakte s Miloradom Dodikom i nije mu dopustio da uđe u Hrvatsku tijekom svog predsjedničkog mandata.

Predsjednik Mesić se od početka snažno protivio sukobu Hrvata i Bošnjaka jer su se cijeloga rata borili na istoj strani. Osim toga, preko 50 posto HVO-a su bili Muslimani. To je zaista bilo strašno – danas se borite rame uz rame, sutra se međusobno šalju u logore. Predsjednik Mesić pokušavao je sve da se taj sukob spriječi i nastojao je pružiti stvarnu pomoć BiH. On je kao predsjednik Sabora dao zeleno svjetlo našoj humanitarnoj akciji i svu podršku koja nam je bila potrebna. Njegova uloga za nas je bila izuzetno važna jer nam je omogućila da nesmetano prolazimo kroz ratne zone. Fra Božo Blažević, koji je vodio prvi konvoj, priča da su, kada je u Bugojnu istovarena humanitarna pomoć, u kamione utovarili nekoliko stotina ranjenika i djece i prevezli ih u Hrvatsku. A zahvaljujući tom našem projektu preko 300 ljudi oslobođeno je iz logora koje su držali Muslimani, a onda su i Hrvati počeli puštati Muslimane.

NACIONAL: Je li bilo teško okupiti humanitarne i vjerske organizacije s katoličke i muslimanske strane da se udruže u takav projekt? 

Nije, ni najmanje. Ja sam s Caritasom uvijek dobro surađivao. Kada je krenulo skupljanje humanitarne pomoći, svatko je dao ono što je imao. Brašno, šećer, ulje… Puno toga dolazilo je i preko njemačkog Caritasa, ali i s američke strane, davao je puno i Crveni križ. S muslimanske strane bile su jako angažirane humanitarne organizacije iz Saudijske Arabije, Kuvajta, Turske. To je bio ogroman logistički posao, dvije tisuće kamiona, nepregledna kolona koja prolazi, a na filmu koji je o tome snimljen, vidi se kako im ljudi mašu. Film smo prikazali na svečanoj obljetnici i svi su na kraju plakali. Morate znati da smo se mi uz svoje redovne poslove bavili i time. Ja sam radio na Rebru, kolega Jakovljević koji je bio koordinator s druge strane, sa mnom se dogovarao u hodu, na dežurstvima. Nikakvih nesuglasica nije bilo. Kada je jednom krenulo, to je išlo samo od sebe. Ljudi su donosi hranu, sve moguće potrepštine, kako bi pomogli BiH, samo kako bi to uspjelo. Ima i jedna zgodna priča iz tog doba. Naime, kada su počeli prvi konvoji, javio se jedan bogati čovjek, Indijac koji je odrastao u Britaniji, a sada živi u SAD-u. On je enormno pomagao, bio u BiH po mjesec dana, vozio kamione. U tom konvoju zaljubio se u jednu Bosanku, oženio se i sada imaju troje djece. On i dalje dolazi u BiH i ostaje po mjesec dana. U međuvremenu je postao multimilijarder, drugi čovjek Microsofta. Njegovo ime je Irfan Mirza. Eto kako su konvoji dali doprinos miru i ljubavi.

NACIONAL: Na simboličkoj razini jedan je detalj vrlo znakovit: kad se prvi konvoj iz serije zajedničkih konvoja vraćao iz srednje Bosne u Split, muftija Šefko Omerbašić i fra Tomislav Duka, koji su bili u kabini kamiona, vidjeli su da je netko na kamenom podzidu napisao velikim slovima ZA NAS JE RAT ZAVRŠEN. 

Da, baš se taj detalj vidi i u filmu. Ima još jedan zanimljiv podatak: Šefko Omerbašić i fra Tomislav Duka voze se u kamionu i zajedno sjede. Kada su došli na kontrolnu točku s hrvatske strane, čuvar kaže: „Mate, vidi, Bog te mazo, mi ratujemo, a pop i hodža zajedno u kamionu nose pomoć!“

NACIONAL: Koliko je ta akcija utjecala na potpisivanje Washingtonskog sporazuma? 

Svakako jest. Pokazali smo da je to moguće. U onome što političari do tada nisu mogli, mi kao volonteri i zanesenjaci smo uspjeli. I doista, vrlo brzo potpisan je i Washingtonski sporazum. Kada sam nazvao fra Božu Blaževića, koji je danas svećenik u Austriji, on mi je rekao: „Vi ste prvi koji ste mi zahvalili na onome što smo napravili.“ A koliko je tih 20 tisuća tona pomoći koje smo dopremili u BiH u tom trenutku značilo ljudima, možda najbolje ilustrira podatak da se prije našeg dolaska kila brašna ili soli prodavala za 100 njemačkih maraka. Bio je to zapravo početak koji je omogućio da konvoji s pomoći kontinuirano nastave dolaziti, što je kasnije bilo puno lakše. Pomoć je stizala u sve krajeve BiH, kao i u Sarajevo. Prvi su išli u Zenicu i Usoru, tog se dobro sjećam.

NACIONAL: Nažalost, i 30 godina kasnije BiH je podijeljena država, a odnosi između Bošnjaka i Hrvata prilično su napeti. Dapače, čini se da se Dragan Čović, predsjednik HDZ-a BiH, bolje slaže s negatorom genocida u Srebrenici, separatistom i putinofilom Miloradom Dodikom, nego s bošnjačkom stranom. Zašto je tako? 

Moram priznati da me to jako čudi. Jer svima njima Bosna je u srcu. Čudi me da se Bošnjaci i Hrvati ne mogu dogovoriti. Zna se da kada se neki sukob dogodi, svaka strana mora malo popustiti. S druge strane, već godinama ni Europa ni Amerika ništa ne mogu Dodiku. Stalno mu nameću neke sankcije, ali do sada nisu djelovale. On ima zaleđe u Srbiji, Rusiji i Kini, ali mislim da to neće dugo trajati. Nadam se da će ljudi u BiH ipak shvatiti kakva je budućnost za njih najbolja.

NACIONAL: Kako je moguće da se Bošnjaci sada predstavljaju kao najveća prijetnja Hrvatima u BiH i njihovim pravima? 

Pogledajte Sarajevo. U Sarajevu tih sukoba nema. To je bio i ostao multietnički i multikulturalan grad. Ni kada dođem u Bosansku Posavinu, toga nema.

NACIONAL: Nema zato što tamo od Daytonskog sporazuma gotovo da i nema Hrvata…

Treba stvoriti uvjete da se ljudi što više odluče na povratak. Proces je dugotrajan, ali ja sam optimist iako su neke dosadašnje politike doprinijele tom iseljavanju.

NACIONAL: Misli se, dakako, na Tuđmana, koji je Posavinu predao Miloševiću. A njegov ideološki sljednik je Milorad Dodik s kojim se Čović odlično slaže. Kako to objašnjavate? 

Smatram da su Hrvati narod koji zaslužuje da u oba entiteta Republike BiH ima jednaka prava, da se prema njemu postupa pošteno i na njegovu dobrobit. Predlažem da nama koji smo organizirali humanitarni konvoj za BiH, prepuste da riješimo taj problem u BiH, mi bismo to sigurno sredili. Inače, ja Hrvate iz Bosanske Posavine izuzetno cijenim. To je jako vrijedan i pošten narod i gdje god dođu, tu uspiju. Svaka im čast. Siguran sam da će se oni ipak jednog dana vratiti u svoju domovinu i da će se za to stvoriti uvjeti.

NACIONAL: Što kažete o tezi da su Hrvati kao manjinski narod ugroženi postojećim izbornim zakonima zato što njihova predstavnika u Predsjedništvu BiH biraju Bošnjaci? Iako je po tom istom zakonu u predsjedništvo BiH svojevremeno biran i Dragan Čović, najveći problem hrvatskim političarima je Željko Komšić.

Da, do tada to nije bilo problem. U principu, svi smo za poštivanje zakona i sve dotle dok se oni ne promijene, situacija će ostati ista. Ako dođe do dogovora, situacija će se bitno promijeniti i svi bi tada mogli biti zadovoljni. Kao i u našem konvoju, sve je u dogovoru i uvjeren sam da se to može postići.

‘Mislim da Plenković stvarno ima poštene namjere i da iskreno gura BiH prema Europi. Jer zna što će Europa donijeti BiH, a to će puno značiti i za Hrvatsku. Osim toga, velika većina građana BiH želi u EU’. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Kako komentirate davnu ideju Stipe Mesića o BiH kao građanskoj državi u kojoj ne bi bilo nacionalnih podjela? Je li to moguće?

U politici je sve moguće kad se hoće. Ja sam optimist i vjerujem da će otvaranje pristupnih pregovora s EU-om dati vjetar u leđa smirivanju tenzija. A kad jednom BiH uđe u Europsku uniju i kada se uvide sve prednosti toga, vjerujem da će biti sve drugačije i puno bolje nego što je sada.

NACIONAL: Kako ocjenjujete odnos aktualne hrvatske vlasti prema BiH? Plenković se stalno hvali da je napravio najviše za otvaranje pregovora s EU-om. Je li doista tako?

Mislim da jest. Mislim da on stvarno ima poštene namjere i da iskreno gura BiH prema Europi. Jer zna što će Europa donijeti BiH, a to će puno značiti i za Hrvatsku. Osim toga, velika većina građana BiH želi u EU, preko 82 posto. Naravno, taj postotak je manji u Republici Srpskoj. Jer kada jednom BiH uđe u Europu, sigurno će dolaziti manja pomoć, ali i utjecaj Rusije i Srbije na Srbe u Republici Srpskoj. No pitanje je želi li EU tako skoro BiH u svom članstvu.

NACIONAL: S Dodikom je u dobrim odnosima i predsjednik RH Zoran Milanović, koji je izgovorio neke ružne riječi na račun BiH, propitivao genocid u Srebrenici i nikada nije posjetio Sarajevo. Kakav je njegov status u BiH? 

On je sam o tome sve rekao. Rekao je da ne želi ići u Sarajevo i da zna da nije tamo dobrodošao. On ide u Banju Luku i Mostar. To sve govori o Milanoviću. Nažalost. Morate znati da su i predsjednik Mesić i predsjednik Josipović do dana današnjeg jako cijenjeni u BiH. Kada je Hrvatska ušla u EU 2013. godine, prvi međunarodni službeni posjet predsjednika Ive Josipovića bio je upravo u BiH. Sjećam se, 2. srpnja 2013. išli smo zajedno avionom u Sarajevo i tamo je predsjednik obećao da će BiH od Hrvatske imati svu podršku i pomoć.

NACIONAL: Može li obilježavanje obljetnice Humanitarnih puteva mira i ljubavi potaknuti novi dijalog između Bošnjaka i Hrvata u dijelovima BIH u kojima to ne funkcionira, a stoljećima je funkcioniralo? Mostar je podijeljeni grad…

Više puta bio sam u Mostaru i uvijek sam bio dobrodošao, imam tamo puno prijatelja s obiju strana i u tome ću uvijek maksimalno pomoći. Inače, ova obljetnica Humanitarnih putova mira i ljubavi za pomoć Bosni i Hercegovini bit će obilježena za nekoliko tjedana i u Sarajevu. Bit će tamo predstavnici Katoličke Crkve i Muslimanske vjerske zajednice i opet ćemo pokušati implementirati ideje tih naših konvoja mira i ljubavi u današnji kontekst.