Desetak pisaca za djecu i mlade tužit će izdavačku kuću Alfa zbog toga što ih, kako tvrde, nije obavijestila da su u njihove udžbenike, radne bilježnice i čitanke uvršteni njihovi tekstovi. Stoga su im prekršena autorska prava, a nisu ni dobili naknadu, koliko god ona bila simbolična. Alfa nema komentara jer, kako su rekli, ne objavljuju podatke koje smatraju službenom tajnom. Nacional je istražio kako je moguće da jedan nakladnik školskih udžbenika za osnovnu školu, u ovom slučaju iz Hrvatskog jezika, nije javio autorima da su u njihovim izdanjima objavljene priče, pjesme, tekstovi ili dijelovi tekstova više desetaka autora te zašto se ta praksa – uobičajena prije desetak godina – još uvijek nastavlja i zašto Ministarstvo znanosti i obrazovanja ne može kontrolirati koji nakladnici na tržištu krše zakon.

Kako kaže Snježana Babić Višnjić, predsjednica Društva hrvatskih književnika za djecu i mlade koja ima oko 180 članova, jedan od glavnih razloga zbog kojih je to društvo osnovano bio upravo poboljšanje statusa i ugleda pisaca za djecu i mlade te promocija pisaca koji zapravo odgajaju najmlađe i potiču ih na osobni rast i razvoj. Tvrdi da jedan od inicijalnih ciljeva bio reguliranje upravo ove udžbeničke sive zone – prostora stalnog nedopustivog posezanja za tuđim djelima uz ispriku da je to namijenjeno djeci:

“Najbolnije je u ovom problemu to što su udžbenici nevjerojatno profitabilna djelatnost, a pisce koji samo traže da ih se prije izlaska udžbenika iz tiska pita za dopuštenje osuđuje se da ne misle na djecu kojoj je to namijenjeno. Zar je uzimanje novca roditelja te djece izravno iz proračuna moralnije od toga da platite ljudima bez kojih te milijunske zarade ne bi bilo? Nije li problematično staviti djeci u ruke, kao odgojno i obrazovno sredstvo, udžbenik koji je simbol kršenja ljudskih prava ljudi koji su u nj uvršteni? To je nedopustivo i to treba poručiti roditeljima i učiteljima. Ne znamo o kojem je broju autora riječ jer ne jave se svi s istim problemom. Koliko znamo, riječ je o više desetaka pisaca čija su prava prekršena. Unatoč tome mnogi kolege podlegnu pritisku i prijetnjama moćnih nakladnika da će biti izbačeni iz svih njihovih izdanja ne pristanu li na ponižavajuće nagodbe pa se nagode s nakladnicima, a neki sami pokrenu tužbe. Tako da imamo i tužnih primjera uplašenih, koji se smrznu na sam spomen odvjetnika, kao i primjera da su kolege shvatili kako je sudski proces legitiman način rješavanja sporova u demokratskom društvu koji, unatoč sporosti, funkcionira jer imamo i zakonito i moralno pravo na odštetu. Onima koji nam se jave nudimo pomoć i savjet. S jedne ih strane informiramo o sudskim procesima koji su uspješno okončani i ohrabrujemo ih da se izbore za svoja prava. No kad se dogodi ovako veliko kršenje autorskih prava kakvom sada svjedočimo u izdavačkim kućama, nudimo posredništvo i pokušat ćemo iskoristiti kriznu situaciju da stvorimo nešto dobro. Naime, krajnje je vrijeme da dogovorimo i protokol koji će poštovati dignitet autora i poštenije naknade autorima za uvrštavanje u udžbenike. Ne možemo se ponositi sobom niti svojom zemljom dok se u njoj poslovni subjekti odbijaju držati zakona i kršenje autorskih i moralnih prava proglašavaju poslovnom praksom”.

Književnica Rosie Kugli, Snježana Babić Višnjić, predsjednica Društva hrvatskih književnika za djecu i mlade te književnica Silvija Šesto. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Prošloga tjedna s nakladnikom Alfa nekoliko članova Društva hrvatskih književnika za djecu i mlade održalo je zoom sastanak, na kojem se nije gotovo ništa promijenilo. Snježana Babić Višnjić o tome kaže: “Na tom sastanku ništa nije zaključeno. Autori su govorili i pitali i očekivali ispriku, ali je nisu dočekali. Odgovori su se vrtjeli oko spominjanja propisane naknade od sedam kuna po retku. Nevjerojatno je što se izdavači postavljaju prema piscima kao da su im neprijatelji, a ne oni koji su im nužni za njihovo poslovanje. Bez pisaca nema ni izdavaštva. Ne plaćaju svi i plaćaju sporadično pa ne možemo govoriti o pravilnoj poslovnoj praksi. I sada smo se uvjerili da su neke autore obavijestili, a neke nisu. Ali poziv na naplatu nakon što je udžbenik izašao nije više naknada i ne amnestira izdavača posljedice zanemarivanja zakonskog poretka i tuđih autorskih prava. Da se razumijemo: dopuštenje se traži prije izrade udžbenika, a nakon tiska riječ je o povredi autorskih prava koja zahtijeva obeštećenje prema zakonu.”

Upravo zbog toga s druge strane, u Alfi, nisu naišli na razumijevanje pa je desetak pisaca odlučilo tužiti tu kuću. Iako je Nacional poslao mnoga pitanja Alfi i omogućio pojašnjenje, u odgovoru Daniele Novoselić, direktorice nakladništva i urednice za Biologiju i kemiju, stoji:

“Autorska prava na tekstove u obrazovnim materijalima reguliramo ugovorima. Takav pravni posao kao i postupak pregovora između ugovornih strana smatramo poslovnom tajnom slijedom čega nismo u mogućnosti dati više informacija.”

Kako je rekla Snježana Babić Višnjić, predsjednica Društva hrvatskih književnika za djecu i mlade, u slučaju bilo kakvih problema ona se kao čelnica tog društva uključi u pregovore kad je članovi zamole, ali i u svakog prigodi kad može uspostaviti dijalog s različitim izdavačima:

“Nudim svoju pomoć i kontakte naših autora na vrijeme, prije tiskanja udžbenika, kako bismo spriječili kršenje njihovih prava. Redovito svi kimaju i opet počine iste prijestupe. To mi je i nevjerojatno, ali i shvaćam da se treba dogoditi nešto stresnije, poput niza otrežnjujućih tužbi, da bi se promijenile okoštale navike; to nije lako niti pojedincu niti kolektivu. Nismo još zaključili broj onih koji će ići s tužbom, mnogi se još kolebaju. Kako opisati naše osjećaje? Kolege su mi opisivali osjećaj poniženja i razočarenja, neki su bili iznenađeni ignoriranjem, drugi su ostali zapanjeni uvredama i ucjenama kojima su ih zasipali neki izdavači. Osobno se osjećam potpuno spremnom da jednom zauvijek stanemo na kraj ovoj praksi i okrenemo se drugim problemima. Nevjerojatno je koliko treba upornosti i strpljenja da dopre do nekih ljudi svijest da se mora poštovati red, a mi imamo i jednog i drugog.”

Udžbenici, radne bilježnice i čitanke Alfe tiskaju se u desecima tisuća primjeraka. FOTO: Damir Spehar/PIXSELL

Iako s nekim drugim, nakladnicima školskih udžbenika još traju neki sudski procesi iz istog ovog razloga – nepoštovanja autorskih prava – Nacional saznaje da je riječ o zaostalim predmetima još od prije desetak i više godina te da se svi izdavači pridržavaju pravila. No Alfa je očito izuzetak te se zato upravo protiv te kuće spremaju tužbe.

Da bi se spriječile ovakve manipulacije i nepoštena igra na tržištu ne samo izdavaštva školskih udžbenika već i knjiga općenito, Zajednica nakladnika i knjižara pri HGK, kako je Nacionalu potvrdio predsjednik Zajednice Slavko Kozina, planira donijeti etički kodeks. Prema tom dokumentu o kojemu se govori već godinama, ovakva bi se i slična kršenja pravila sankcionirala, tako da bi se prijavilo Ministarstvu znanosti i obrazovanja te javno prozvalo tog izdavača koji krši propise. Na tu najavu Snježana Babić Višnjić nema baš pozitivan komentar:

“Što se kodeksa tiče, unatoč našim nastojanjima da uspostavimo kontinuirani dijalog sa Zajednicom, nismo uspjeli o tome. Sve što smo ikad predložili, dočekano je s odobravanjem, ali nikad se ništa nije pomaknulo s mrtve točke. Voljela bih vjerovati da će ovaj put biti posve drukčije jer podržavamo svako poboljšanje uvjeta, ali moram izraziti skepsu u ovaj dio postupka da će Ministarstvo prozivati izdavače. Pokušali smo i sami poći tim putem i uvjerili se kako Ministarstvo ne želi otkrivati nikakve svoje postupke niti obrazlagati javnosti svoje odluke, na što su donekle obvezni, pogotovo ako ih na to pozivaju sredstva javnog priopćavanja. Davno su naši dužnosnici zaboravili da su oni tu da nama služe jer ih mi zbog toga i biramo.”

Nacional je tražio odgovor ili komentar na ‘’slučaj Alfa’’ i od Grupacije nakladnika školskih udžbenika koji su dio Zajednice nakladnika i knjižara pri HGK: “Grupacija nakladnika školskih udžbenika o spomenutom slučaju nije službeno informirana. Budući da ne raspolažemo relevantnim informacijama nismo u mogućnosti komentirati. Grupacija nakladnika školskih udžbenika ne donosi pravila o radu nakladnike te nema nikakav uvid u poslovanje članica.”

Još se jedan problem istaknuo kao važan kad je riječ o školskim udžbenicima, a to je naravno cijena naknade autorima za objavljene tekstove. S obzirom na poznatu činjenicu da se naklade za udžbenike kreću u desecima tisuća primjeraka, nevjerojatno zvuči podatak da se autoru čije se djelo nađe u školskom udžbeniku isplaćuje sedam kuna po objavljenom retku. Sedam kuna. S obzirom na to da se u udžbenicima objavljuje maksimalno 15-ak, 20 redaka, računica je jasna – sretan je onaj autor koji uspije dobiti par stotina kuna, bez obzira na to što udžbenici, čitanke, radne bilježnice, imaju ogromnu nakladu. Čak i ta cijena od sedam kuna po objavljenom retku interne je prirode, što znači da je proizašla iz razgovora i dogovora izdavač,a odnosno između autora i nakladnika. Snježana Babić Višnjić o tome kaže:

“Problem je službenog cjenika zamršen. Naime, imamo izvrsne zakone, ali ih ne primjenjujemo, ne želimo da se to dogodi i s cjenikom: nije dovoljno da ga donesemo, nego ga moraju prihvatiti oni koji se njima služe. Znate, postoje različiti službeni cjenici, primjerice, za lektoriranje koji propisuju da kartica teksta bude 40 kuna, ali izdavači lektoru plaćaju deset kuna ili manje. I što možemo napraviti? U tijeku su i pregovori među udruženjima pisaca koji pokušavaju uspostaviti neke korektnije i dostojanstvenije honorare. I mi ćemo donijeti neke prijedloge i ponuditi neka rješenja, ali izdavači ih neće prihvatiti ako im se neće svidjeti ili ako ih netko na to ne prisili. No ako se nećemo odvažiti na odlučniji iskorak pri potraživanju svojih prava, ne samo autorskih nego i ljudskih, nikad nećemo zaslužiti poštovanje koje svi tako zagovaramo i za kojim čeznemo, a koje bi trebalo biti utkano i u naša djela koja ostavljamo budućim naraštajima. Poštovanje se stječe djelima koja mijenjaju sliku svijeta i ne dopuštaju da u prostorima gdje postoje zakonska rješenja za sve situacije i dalje caruje zakon jačega. Jači nije uvijek i najpametniji: sjetimo se samo Davida i Golijata! Moram istaknuti da iako se stalno vrtimo ovdje oko novčanih iznosa, to je sekundarno i nitko ne ulazi u tužbeni proces da bi se obogatio. Nama je u ovom trenutku novac u drugom, trećem planu. Riječ je o borbi za vladavinu zakona, za naša pogažena prava i za osobno dostojanstvo. Želimo ispriku, želimo promijeniti ignorantski odnos prema autorima jer i nakladnici trebaju nas kako što i mi trebamo njih. Kad bi to shvatili, da nismo neprijatelji nego prirodni saveznici, prije bismo uspostavili produktivnu komunikaciju – za koju smo više nego spremni – i mogli početi na rješavanju naših otvorenih problema.”

Iako je Nacional Ministarstvu znanosti i obrazovanja poslao mnoga pitanja, od kojih je jedno od važnijih upravo pitanje cjenika, u odgovoru su se referirali samo na manji dio brojnih problema. No, odgovorili su na važno pitanje oko toga tko kontrolira kakvi su udžbenici na tržištu i postoji li način da se nakladnici učinkovitije zaustave u ovakvom kršenju zakona. Iz Ministarstva su odgovorili:

“Stručna povjerenstva imenovana temeljem Zakona o udžbenicima i drugim obrazovnim materijalima za osnovnu i srednju školu i Pravilnika o udžbeničkom standard te članovima stručnih povjerenstava za procjenu udžbenika i drugih obrazovnih materijala provode postupak utvrđivanja usklađenosti udžbenika s predmetnim kurikulumom i međupredmetnim temama te usklađenost sa standardima i zahtjevima za izradu udžbenika prema Pravilniku o udžbeničkom standardu. Povjerenstva za prosudbu udžbenika ne mogu nikako znati kakav je odnos između nakladnika udžbenika i autora pojedinih dijelova udžbenika bilo da se radi o pisanom ili audio ili slikovnom dijelu. Nakladnici su se dužni pridržavati Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima kojim je propisano na koji način se kontrolira i sankcionira odnosno naplaćuje korištenje autorskog djela. U skladu s navedenim, Ministarstvo znanosti i obrazovanja nema mehanizme niti smije procjenjivati slučajeve povrede autorskih prava u sporovima o autorskim pravima između autora djela u udžbenicima i izdavača udžbenika, već je to pitanje regulirano spomenutim Zakonom jednako kao što je istim zakonom regulirano na koji način i u kojem iznosu će autor biti obeštećen ako tijela navedena u Zakonu o autorskom pravu i srodnim pravima utvrde da je autorsko djelo bilo korišteno bez dozvole i/ili naknade. Do sada nismo dobivali primjedbe, odnosno pritužbe te vrste.”

Radovan Fuchs, ministar znanosti i obrazovanja koje daje dozvolu izdavačima. FOTO: Igor Kralj/PIXSELL

Silvija Šesto jedna je od oštećenih autorica koja kaže da je ‘’posudba’’ njihovih djela bez pitanja, znanja i eventualnog obeštećenja problem koji ih dugo prati. Kaže da trenutačno ima saznanje da je nisu obavijestili o njezinim radovima u dvjema nastavnim jedinicama u školskim materijalima Alfe za Hrvatski jezik:

“Usput i moje fotografije uz djela preuzete su bez pitanja, a autorsko su djelo također autora koji od fotografija živi. Kad bismo govorili o financijskom oštećenju, jer su na tržištu udžbenik/čitanka/radna bilježnica, postavljam se kao dioničar i pitam: kolika je naklada, na koji rok i koliki mi je postotak od izvjesne zarade. Jer niti sam znala, niti me se pitalo niti sam potpisala ikakav ugovor pa i eventualni ugovor o besplatnom pristanku. S obzirom na to da sam uredila više od dvjesto naslova, znam da je prvo i osnovno prije negoli uđem u realizaciju potpisivanje ugovora s autorima. Pa to su osnove. Kad je riječ o duševnom oštećenju ono je nemjerljivo i osjećam se vrlo, vrlo loše, ne prvi put.

Kako su u pitanju visokoprofitabilni naslovi, nazovimo ih robom na sigurnom tržištu, jer ne zaboravimo, udžbeničke cijene su prenapuhane, a kad se odobre u Ministarstvu znanosti i obrazovanja, oni se otkupljuju u 100% iznosu, za razliku od književnih djela čiji su distributerski rabati porasli i do 60%. Dakle, kad sastavite udžbenik, čitanku i radnu bilježnicu a u zadnje vrijeme to popratite i videomaterijalima na mreži svih mreža, vi ste u taj plasman sigurni, i to u 100% cijene. I sad, kad kao autor slučajno saznate da je vaše autorsko djelo materijal u cijeloj toj trgovini, a da vas nitko nije ni pitao, moram priznati da to nije najljepši osjećaj. Prije desetak godina poneki nakladnici reagirali su na naše istupe i obeštetili nakladnike post festum, no izgleda da je vrijeme izolacije i pandemije vratilo praksu, pa dok smo mi s radošću darivali svoja djela kadgod bi nas netko pristojno upitao, donirali i nastupali neki su opet počeli ‘delati’. Osobno mi vrlo teško pada saznanje da dok sam bila i potresena, dok mi je pandemija zabranila rad i putovanja, a uz to doživjela i gubitak majke, netko je tamo uvrstio moja djela u udžbenik/čitanku/radnu bilježnicu i snimio na YouTubeu isti sadržaj. Moram naglasiti da smo mi autori doista skloni i dokazali smo to nebrojeno puta, na pristojni upit i darovati svoj udio bez obzira na to što udžbenici nisu besplatni, dapače!”

Kako kaže Silvija Šesto, iskreno je čudi ovaj Alfin zaborav pravila, jer u igri je doista puno autora. No osvrnula se na odgovor Ministarstva znanosti i obrazovanja: “Iako je krucijalna stvar kako uopće Ministarstvo obrazovanja može dati zeleno svjetlo nečemu, a da ne vidi jesu li ili nisu regulirana autorska prava. Istovremeno, na svim udžbenicima i čitankama u impresumu piše da je zabranjeno otuđivanje bilo kojeg dijela, pa tako ispada da mi iz vlastitih otuđenih tekstova ne smijemo ‘posuditi’ vlastite riječi. Ministarstvo ne bi smjelo odobravati bez stavke suglasnosti autora, a uz to i Ministarstvo bi trebalo formulirati unificirani cjenik autorskog obeštećenja. Ovako je moja kolegica koja ima svjetski nagrađeni haiku plaćena po principu retka za djelo 35 kuna, a djelo ‘s puno više slova’ ‘nagrađeno’ je s dvjesto ili tristo kuna. Uz to nemamo pojma ni za kolika izdanja, ni za koliko primjeraka, što su neke tipske zadanosti u izdavačkim ugovorima. Mi autori smo lišeni ikakvih saznanja i doista je to loš osjećaj. Jedno vrijeme, kad smo se bunili, bivali smo izbacivani i neuvršteni, pa su neki udžbenici bili lišeni mnogih autora koji su i nagrađivani i lektirni i rado čitani. U prvom redu treba uspostaviti službeni cjenik i to mora riješiti Ministarstvo obrazovanja koje amenuje udžbenike. Vjerujte, ni jedan autor ne računa obogatiti se na udžbeniku, mi samo tražimo da nas netko pita, javi nam, a mi ćemo pristati na taj propisani cjenik i jedan primjerak na svojoj polici.”

Rosie Kugli još je jedna autorica koja je oštećena potezom Alfe. Njezin status na Facebooku – da je kuća nije obavijestila da je njezin rad uvršten u udžbenik – izazvao je dosta pozornosti jer zaista ovakvo što zvuči nevjerojatno. Kako kaže, ovaj problem postoji već neko vrijeme, a očituje se tako da svako malo ‘’nalete’’ na neki ulomak ‘’otuđen’’ iz nekog djela: “Ponekad bi to prepričali uz kavicu, uz komentar ‘možeš li vjerovati? Jesu te zvali? Nisu!’ Ponekad bi možda još i s većim čuđenjem, čak i zgražanjem komentirali sramotne cifre, sedam kuna po retku, propisane kao naknada, ako bi izdavač osjetio potrebu javiti se i obznaniti da nas želi uvrstiti u udžbenik. U mom slučaju konkretno, počelo je to kad su mi djeca bila mala. Svako malo dolazili bi i ponosno uzviknuli: ‘vidi, mama, ti si u čitanci!’ Vjerujte, meni je to bila velika čast, osjećaš se sretno, jer valjda si napisao nešto vrijedno, edukativno. Djeca te čitaju, pa to je ono zbog čega mi književnici živimo, radimo, postojimo. No nakon nekog vremena počinješ se osjećati u najmanju ruku glupo. Mislim, pa da baš nitko ne osjeti potrebu, prije nego što ‘uzme’ ulomak, pristojno nazvati pitati? Radi se o nekom elementarnom bontonu. Pa zar ne učimo djecu da treba pristojno pitati za dopuštenje, dozvolu? Ne zaboravimo da su udžbenici tu da educiraju naše najmlađe, one na kojima svijet ostaje. Samo sam jednom razljućena nazvala jednog nakladnika i pitala kako je to moguće da su me uvrstili u udžbenik bez mog znanja i znaju li da se radi o kršenju autorskog prava. Na to su se slabašno ispričali rekli da će mi naknadno poslati ugovor i ponuditi naknadu. No kad su rekli o kojoj bi se smiješno-sramotno-ponižavajućoj svoti radi, odbila sam. Rekla sam, neka mi samo pošalju udžbenik. Kasnije su mi djeca odrasla, tako da više nisam imala ‘pregled’, no znalo se dogoditi da mi prijateljica kaže da me njeni klinci čitaju na satu hrvatskog.”

Unatoč svemu, Rosie Kugli kaže da nikada ništa nije poduzimala. Kao samostalni umjetnik i samohrana majka, kaže, nema vremena za takve stvari: “Osjećam se oštećeno, jer u konačnici i jesam. Ne samo da me nisu obavijestili da su ‘uzeli’ ulomak iz knjige ‘Zov dubine’, nego su ga malo i prepravili… Sastanak s Alfom ništa konstruktivno nije donio. Rekli su da će svakog ponaosob pozvati kako bi se dogovorili. Međutim, to je trebalo biti učinjeno prije nego što su nas uvrstili u udžbenike. Preskočeno je previše koraka. No sukus cijele ove priče jest da su udžbenici visokoprofitna roba i ispada da netko itekako dobro zarađuje na nama. A ova uvredljiva cifra, e to zbilja ne bih komentirala, ali to je realnost nas književnika. Teško je, užasno se teško živi. Mi samostalni umjetnici posebna smo kasta, izdržavamo sve ovo jer pisanje je naša strast, ne možemo bez toga, ali saznanje da je ovo maltene postala uobičajena praksa, da se zarađuje na grbači nas umjetnika… To je kap koja je prelila čašu.”