Došlo je vrijeme da se konji sedlaju – objavio je Zoran Milanović i ulaskom u izbornu utakmicu dramatično promijenio ne samo odnose snaga na skorim, za mjesec dana sazvanim parlamentarnim izborima.

Šokantna odluka šefa države nosi dinamitan potencijal, sličan svojedobnom također posve neočekivanom Sanaderovom napuštanju premijerske pozicije. Riječ je o potpunoj promjeni igre. Moguće o prekretnici kojom se dubinski mijenja politička karta Hrvatske. Izbori se pretvaraju u sudar dva politička titana: Milanović protiv Plenkovića. Gledat ćemo bitku svih njihovih bitaka.

Milanovićev je potez hrabar i riskantan. Šefu države nije trebalo da ide u ring. Mogao je s Pantovčaka mirno s kokicama u ruci čekati ishod izborne makljaže. Uskakanje u izbore podsjeća na onog mladog Milanovića koji je nakon Račanove smrti sam sebe kandidirao za šefa SDP-a. Ustavni su stručnjaci odmah reagirali. Tvrde da ne može tako. Da ne smije istodobno voditi državu i kampanju. Čak da njegovo kandidiranje bez podnošenja ostavke na predsjedničku dužnost predstavlja udar na ustavni poredak. Ali, teško da se na neku konkretnu ustavnu odredbu mogu pozvati. Milanović se više ne može izbjeći. Ako bi ga Ustavni sud i skinuo s izborne liste, to ne znači da njegov plan propada. Intonirat će kampanju, vjerojatno i dominirati. S ozbiljnim izgledima da bi opet mogao postati premijer.

Naravno da njegovo uključivanje jako pomaže opoziciji. Dobila je lidera. Ono što joj je po mišljenju političkih analitičara najviše nedostajalo. Premda šef države u ovu bitku ne ulazi vođen željom da pomogne ljevici. Pokretački je motiv smjena Plenkovićeva HDZ-a. Okidač za odluku – instaliranje vezama s krim miljeom kompromitiranog Turudića na čelo Državnog odvjetništva. Naravno, Milanović nije junak bez mane. Premijerski mu mandat nije bio blistav, neki su njegovi politički stavovi strašno problematični. Ali, za njim se ne vuku korupcijski repovi. Niti je donosio zakone protiv medijskih sloboda ni ugrožavao dostignuti stupanj demokracije.

Andrej Plenković se precijenio. Vjerovao je da zaista može i smije sve što hoće. Eskalirao je do nepodnošljivosti. Možda je izbor Turudića bilo točka loma. Trenutak kada je izgubio izbore. Pogodovanjem hobotnici i zatiranjem demokratskih stečevina proizveo je ogromno nezadovoljstvo i otpor u javnosti. Nije se znao zaustaviti, sam je isprovocirao Milanovićevo uključivanje. Sada protiv sebe više nema samo jedva sklepanu oporbenu koaliciju, nego visokokalibriranog fajtera. Izbori bi se mogli pretvoriti u referendum o njegovoj korupcijom preplavljenoj vlasti.

HDZ-ovi predizborni skupovi, masovke s mnogo hvalisanja, otkrivaju da je Plenković naučio držati gromoglasne govore. Pokušava glumiti Franju Tuđmana, diže ruke na njegov prepoznatljiv način, ali kopija nikada neće biti original. Nebuloze da je šef države ruski igrač, preko kojeg se Hrvatska pokušava otrgnuti iz Europske unije i NATO-a, neće pomoći. Potpuno su neuvjerljive. Milanović svojim ulaskom u kampanju i najavama da je vrijeme za formiranje vlade nacionalnog spasa šalje poruku, osnažuje dojam da je zemlja u svojevrsnom izvanrednom stanju. Superiornim ga čine i koalicijski kapaciteti. Za razliku od  Plenkovića, šef bi države zaista mogao formirati vladu velike lijevo-desne koalicije.

Bitka, naravno, nije gotova, pravi okršaj tek počinje, ali rezultati će – sigurno je – dugoročno odrediti Hrvatsku.