Smjena Ivana Turudića, ukidanje Lex AP-a i uvođenje novog usklađivanja mirovina – tako Peđa Grbin s čela SDP-a najavljuje prve poteze vlade koju će njegove Rijeke pravde nakon pobjede na skorim izborima, uvjeren je, formirati.

Udarna su obećanja prilično dobro pogođena. Promjena na čelu Državnog odvjetništva prije nego kompromitirani HDZ-ov odabranik tamo zasjedne, što potrebu i namjeru borbe protiv korupcije snažno naglašava.

Zatim ukidanje zakona kojim se premijer Andrej Plenković od neugodnih otkrića odlučio braniti ograničavanjem medijskih sloboda i prava javnosti da o funkcioniranju vlasti bude obaviještena. Potom poboljšanje položaja umirovljenika, kao najava veće socijalne pravednosti.

Slično govori i SDP-ov premijerski kandidat u pričuvi. Ali, Zoran Milanović s objašnjenjima namjeravanih promjena ide mnogo šire i svašta je tu, prilično nekonzistentno, udrobio. Njegovo se spominjanje vlade nacionalnog spasa u medijima počelo tumačiti kao spremnost na stvaranje kabineta u kojem će se ljevica kombinirati s ljutom desnicom. Od SDP-a i Možemo! do Mosta i Domovinskog pokreta. Mogućnost formiranja takve frankenštajnovske vlade koristi se za dizanje moralne panike u javnosti.

Konsternirano se špekulira kako će se osobe velikog javnog ugleda uvezati s političkim spadalima. Ali, vlast koja spaja nespojivo već imamo. Oko HDZ-a umreženu koaliciju od Milorada Pupovca do skarednog Hrvoja Zekanovića, kojega premijer Plenković i ovih dana hvali kao uzoritu akviziciju. Zbog njegova lanca ljubavi nema moralnog zgražanja. Upravo suprotno, proglašavaju se faktorom stabilnosti.

Razloga za mistifikacije zapravo nema. Posve je jasno da će izborni rezultati određivati sastav i modalitete buduće vlade. Bude li SDP u prilici dobiti mandat, logično je da će prvo razgovarati s politički bliskim strankama. Sličnost omogućuje stvaranje koherentnije vlasti. Ne budu li imali potrebnu većinu, krug se sugovornika, naravno, širi. Dogovori postaju kompliciraniji, kompromisi potrebniji. Osim toga, za velike promjene, kakve su Hrvatskoj imperativ, nužna će biti potpora većeg kruga stranaka. Ne treba zanemariti još jedan razlog za kovanje lijevo-desne vlade.

Kad god je ljevica u samostalnoj Hrvatskoj došla na vlast, u dva navrata u skoro 35 godina, HDZ je pokrenuo desničarske udare, ulične bukače i šatoraše, koji su joj onemogućili funkcioniranje. Vlada širokog spektra, s participacijom desnih stranaka, spriječila bi HDZ-u ponavljanje tog scenarija.

Moraliziranje o strahotama ideje da ljevica u vlast uvede i desnicu služi samo obezvređivanju i prikrivanju činjenice da je SDP-ov i Milanovićev koalicijski kapacitet trenutno mnogo veći od Plenkovićeva i HDZ-ova.

Užasavanje nad nekom budućom navodno neprincipijelnom koalicijom i mogućim sastavom neke buduće vlade također pokušava zamagliti i anulirati činjenicu koja bi se u izbornoj kampanji mogla pokazati jednom od ključnih – već uznapredovalo stvaranje svojevrsnog sanitarnog kordona prema HDZ-u.

Točka oko koje su ljevica i desnica u Hrvatskoj gotovo bez ostatka suglasne.

MILANOVIĆ NA USKRS ‘Upozorenje Ustavnog suda u mom političkom svijetu ima karakter bukve’