Kampanja bez kampanje, izbori bez iznenađenja – tako bi se u finišu borbe za Pantovčak mogli rezimirati izgledi osam kandidata koji pokušavaju osvojiti funkciju predsjednika Republike. Jako kratka kampanja dodatno je skraćena zbog blagdana Božića i strašne tragedije u školi u Prečkom. Ali, da je i potrajala, ništa se vrlo vjerojatno ne bi promijenilo. Zoran Milanović apsolutni je favorit, koji se oko svoje vrlo izgledne pobjede nije mnogo naradio . Glavni izazivač, HDZ-ov Dragan Primorac, bio je posvuda, po Hrvatskoj i po medijima, ali uzalud. Ništa se nije primalo. Ostalih šest kandidata nemaju ozbiljne šanse, što ne znači da su potpuni gubitnici. Neki će od njih na koncu od predsjedničkih izbora politički jako profitirati.

Za predsjednika Milanovića osnovno je u kampanji bilo pitanje hoće li sam sebe uspjeti držati pod kontrolom. Svoju, po političkom iskustvu i retoričkim sposobnostima superiornu poziciju mogao je ugroziti samo vlastitim proklizavanjem. Ulijetanjem u okršaje u kojima će njegova fajterska strast nadvladati racio. Zato su ga premijer Plenković i njegov predsjednički kandidat Primorac na svaki način pokušavali isprovocirati. Kako bi planuo i nešto pogano lanuo, što su mu – prema za Milanovića urađenim istraživanjima – i birači najviše zamjerali. Ovoga puta vlastiti je karakter uspio zadržati na uzdi. Za njega vjerojatno jako naporno, možda napornije nego da je izgarao u kampanji. Svoja je obraćanja javnosti jako dozirao, pred novinarskim se kamerama ni u jednom trenutku nije raspojasao. Za putovanja po Hrvatskoj komotno se družio s ljudima, po sajmovima jeo čvarke i puštao da ga psi izližu po obrazima. Ali za to je vrijeme premijer Plenković udarnički radio za njega. Žestokim ga je napadima i blaćenjem etablirao kao glavnog protivnika svoje vlasti. Kao jedinu visokopozicioniranu branu svome autokratskom uzurpiranju države. Što će funkcionirati kao vjetar u krilima Milanovićeve kampanje.

Plenković je najzaslužniji i za vjerojatni slab skor HDZ-ove predsjedničke akvizicije. Izabrao je lošeg kandidata, pa ga u kampanji dodatno diskvalificirajuće patronizirao. Kao da mu je mali od kužine, a ne pretendent na funkciju šefa države. Dragan Primorac ima silnu ambiciju i veliku sposobnost umrežavanja, ali politički je i ljudski vrlo neuvjerljiv, s mnogo dubioza u biografiji. Afere mu se u kampanji ne prestaju otvarati, sam ih zadovoljavajuće ne uspijeva zatvoriti. Stranka mu je organizirala velike predizborne skupove, na njega je potrošila brdo para, sve bez bilo kakvog pomaka u rejtingu. Čovjek koji se predstavlja kao ujedinitelj nacije oko svoje kandidature ne uspijeva ujediniti ni sve HDZ-ova glasove. Njegova forsirano sentimentalizirana lupetanja, poruke o srcu i ljubavi, zajedništvu i domoljublju, djeluju prazno i neinteligentno. Premda je proxy kandidat, Primorčev vjerojatni neuspjeh predstavljat će za Andreja Plenkovića i osobni vrlo realan i moguće zloslutan poraz.

Marija Selak Raspudić s desnog centra i Ivana Kekin s ljevice mogle bi biti zadovoljne rezultatima svojih kampanja. Pokazale su se kao artikulirane, borbene i perspektivne političarke. Od Mosta odustala Marija Selak Raspudić od prvog je trenutka, od slogana svoje kandidature, nasrnula na Milanovića, tvrdeći da je ona jedina koja ga u drugom krugu može pobijediti. Njeno hvalisanje ne djeluje baš utemeljeno, ali cilja na HDZ-ove glasove. U pokušaju da se HDZ-ovom biračkom tijelu predstavi politički potentnijom od Primorca možda bi moglo pomoći. Njen je profesorski diskurs na koncu postao naporan, ali politički kapital koji će, po svemu sudeći, u predsjedničkoj utakmici uspjeti steći može poslužiti kao solidan temelj za formiranje vlastite stranke.

Kekin se uspjela nametnuti kao nada onog dijela lijeve Hrvatske koja bi htjela da na izbore ne mora začepljena nosa. Mlada se psihijatrica, pripadnica nove ljevice, pokazala borbenom i socijalno jako zainteresiranom. Kampanja joj je bila moderna i sadržajna. Sve dok se njenom mužu, glazbeniku Mili Kekinu nije dogodio susret s Nikicom Jelavićem, čovjekom koji se u javnosti najviše spominjao vezano uz crne kronike i krim-milje. Slijedila su podmetanja iz Primorčeva, odnosno HDZ-ova kruga. Premda ništa od toga nije bilo ozbiljno kompromitirajuće, kampanja Ivane Kekin izgubila je dah. Kandidatkinja se iscrpljivala u raskrinkavanju podvala, što je publici moglo sugerirati nesimpatično inzistiranje na statusu žrtve.

Svi su se ostali kandidati nagužvali po desnici. Bez nekog velikog efekta. Miro Bulj, kao uzdanica Mosta, nije ni za sebe ni za svoju stranku puno napravio. Stalno je vrtio tri iste ksenofobične i desničarske fraze. Tupio protiv migranata, a za vojsku na hrvatskim granicama i protiv Milorada Pupovca, optužujući ga za etnobiznis, kao navodno izvor svih zala što more Hrvatsku. Nije pomogao ni vlastitoj ambiciji da se formatira kao pučki tribun. Više je funkcionirao kao gigant trabunjalo.

Odvjetnik Tomislav Jonjić, navodno načitan i elokventan, otvoreno se predstavlja kao pripadnik proustaške desnice. Za sučeljavanja na javnoj televiziji svoju je političku agendu povezao s onima koji su se, kako je rekao, nakon 45., dakle nakon okončanja Drugog svjetskog rata, našli „među poraženima“. Njegovi zakašnjeli ratovi s komunizmom i odavno mrtvom Jugoslavijom, njegovi vapaji zbog, kako kaže, „rashrvaćivanja hrvatskih institucija“ djeluju danas prilično deplasirano.

Slično je i sa Brankom Lozom, kandidatkinjom stranke Domino, koju je nakon razlaza s Domovinskim pokretom osnovao Mario Radić. Na koncu, zagrebački poduzetnik Niko Tokić Kartelo može djelovati simpatično kad se rasplače pred kamerama, kad pusti suzu i zaziva majku sretan što je uspio skupiti za predsjedničku kandidaturu potrebnih deset tisuća potpisa, ali svojom kampanjom, bez odgovora na bilo koje politički relevantno pitanje, sam je sebe profilirao kao najbizarnijeg aspiranta na funkciju šefa države.

Ured na Pantovčaku korisnika, sudeći po svemu, neće morati mijenjati.