Washington Mail

Muslimani BRZO POSTAJU NOVIM ŽIDOVIMA, a antisemitizam, glavni oblik europskog rasizma prethodnih desetljeća, pretvara se u islamofobiju

Europa se priprema za ljetnu sezonu, kad se pritjecanje migranata i tražilaca azila povećava do nekoliko desetaka tisuća ljudi. Većina migranata ulazi u Europsku uniju da izbjegne žestoke sukobe na Bliskom istoku i siromaštvo u subsaharskoj Africi, ali oni utječu na to da eskaliraju sentimenti protiv stranaca diljem EU-a.

Većina izbjeglica i tražilaca azila završava u sjevernoj i zapadnoj Europi. Prema Eurostatu, za azil ih se lani prijavilo do 44 posto. Samo iz Sirije broj slučajeva povećao se od 50.000 aplikanata 2013. do 123.000 lani. Summa summarum, 660.000 tražilaca azila pojavilo se u EU-u tijekom 2014., a ove će godine taj broj biti premašen, uz trećinu onih koji pridolaze preko Sredozemnoga mora.

U žarištu ksenofobije diljem je EU-a islamsko stanovništvo, bilo novopridošli migranti, ili pak već etablirane manjine. Mnogi ljudi pritjecanje izbjeglica vide kao invaziju nekršćana koji ugrožavaju preživljavanje Europe. Muslimani brzo postaju novim Židovima, a antisemitizam, glavni oblik europskog rasizma prethodnih desetljeća, pretvara se u islamofobiju.

EUROPSKI EKSKLUZIVIZAM BUJA SVAKI PUT kad se pogoršaju ekonomske okolnosti, a imigranti tada bivaju viđeni kao oni koji oduzimaju posao od domaćeg stanovništva te opterećuju stambeno zbrinjavanje i zdravstvo. K tomu, rast ustanka Islamske države Iraka i Levanta (ISIL) i periodični teroristički incidenti u EU-u služe brkanju islama s nasiljem i kaosom što ugrožavaju živote svih Europljana.

Neki analitičari boje se da bi antiislamski ekstremizam dugoročno mogao postati većom opasnošću i od samog džihadističkog terorizma. Izvještaji londonskog Međunarodnog centra za proučavanje radikalizacije i političkog nasilja završavaju zaključkom da je sve veće antiislamističko gibanje usredotočeno na navodnu prijetnju europskoj kulturi od islamske religije i muslimanskih useljenika.

U zrcalnoj slici antisemitskog klevetničkog govora o tome, kako se Židovi zaplotnjački uroćuju kako bi zavladali svijetom, islamofobi vjeruju u globalnu urotu sa svrhom “islamizacije” Europe. Džihadistički terorizam prividno (ili očito) najnoviji je primjer stoljećima dugoga napora muslimana da zagospodare Zapadom namećući šerijatske zakone te zabranjujući kršćanstvo i sekularizam.

Novi paneuropski nacionalizam mogao bi izvanjski braniti liberalne vrijednosti, ali on sadržava unutarnju rasističku komponentu. Prikazujući sve muslimane kao kolektivnu prijetnju, on priprema tlo za društvenu diskriminaciju, ekskluziju, protjerivanje, pa čak i za fizičko nasilje. Takve teorije urote mogu nadahnuti novi soj terorizma nalik na zvjerstvo protiv nenaoružanih civila, što ga je u srpnju 2011. počinio protuislamski militant Anders Breivik u Norveškoj. I u Njemačkoj su posljednjih godina neonacisti poubijali nekoliko turskih useljenika. Ksenofobi tvrde da je islam monolitni sustav, kojemu nedostaju ikakve demokratske vrijednosti. Umjesto toga, navodno je fundamentalno sklon terorizmu. Stoga, vele, muslimani ne mogu biti asimilirani u europska društva i protiv njih se treba boriti, oni, navodno, moraju biti segregirani, denacionalizirani i protjerani. Ne poduzmu li se hitno prikladne mjere, kako bi “islamizacija” bila zaustavljena, Europa će se tobože suočiti s građanskim ratom.

Nekoliko protuislamskih “obrambenih liga” aktivno je u državama Unije te su neke od njih uspostavile krovne organizacije, poput “Zaustavite islamizaciju nacija” (Stop the Islamization of Nations, SION). Te međunarodne alijanse teže širokoj strukturi, kako bi mobilizirale frustrirane građane. One su inscenirale okupljanja u raznim europskim gradovima, koja često privlače pozamašne gomile ljudi.

Sve veći uspjeh ekstremnih nacionalističkih i populističkih stranaka u izborima za Europski parlament pokazuje širinu otuđenja javnosti od političkog procesa, kao i zaokret prema nacionalizmu i rasizmu, što potkopava liberalni i multikulturalni projekt Europske Unije.

Novi ksenofobi uključuju se u ekonomsku i političku stagnaciju Europe. Raširena nezaposlenost mladih, kao i otuđenje javnosti od političkog establišmenta i protivljenje glavnostrujaškim strankama, povećavaju popularnost rasizma usredotočujući pozornost na zajedničkog pankontinentalnog neprijatelja. U začaranom samoperpetuirajućem krugu, predrasude, diskriminaciju i neprijateljstvo prema muslimanskim populacijama iskorištava manjina islamskih ekstremista, tvrdeći kako je jedina obrana od islamofobije nasilni džihadizam.

SAV PROGRAM EU-a ZASNIVA SE na pretpostavci rastućega prosperiteta za većinu državljana. Ekonomska neizvjesnost dovodi u pitanje provedivost Unijina plemenitog modela države blagostanja (socijalne države). Ta je neizvjesnost također produbila razočaranje strankama lijevoga i desnog centra, što ih mnogi birači vide kao dva lica iste medalje i pretolerantne prema useljenicima.

Zadnjih se godina pojavilo mnoštvo novih političkih stranaka koje su izazov za etablirane političke formacije i temeljne političke hipoteze nacionalnih vlada. Neke populističke partije čak zazivaju raspad EU-a i povratak nacionalne ekskluzivnosti. Nedavna izborna pobjeda Konzervativne stranke u Britaniji uvelike je bila rezultat obećanja da će se održati referendum o redukciji članstva u EU-u, osobito stoga što su mnogi birači protiv EU-ova liberalnog useljeničkog zakonodavstva. Mnoge od novih prosvjednih stranaka odbacuju gubitak nacionalnoga suvereniteta, protive se multikulturalizmu i ogorčene su na ulogu Bruxellesa u forsiranju nepopularnih politika. Nacionalna fronta u Francuskoj, Stranka za neovisnost u Britaniji i Nizozemska stranka slobode na prednjoj su liniji protuunijskog vala.

Oživljavanje nacionalizma u Europi i nadalje će izazivati podjele te slabiti proširenje Europske unije i politike dobrosusjedstva na Balkanu i na istoku Europe. Nacionalisti, populisti i ksenofobi suprotstavljat će se i dalje širenju EU-a u pokušaju da Europu okrenu prema njoj samoj kao opkoljenu tvrđavu na koju nasrću stranci.