Mariupolj je postao simbol vojnog otpora i humanitarne katastrofe u ruskom ratu protiv Ukrajine. Izbjegli pričaju što su preživjeli.

Od početka ruskog rata protiv Ukrajine rijetko koji drugi ukrajinski grad mediji i političari širom svijeta spominju tako često kao Mariupolj. Pod stalnom vatrom lučki grad na Azovskom moru postao je simbol vojnog otpora ruskoj vojsci i humanitarne katastrofe. Uništenje rodilišta u kojem su boravile trudnice i bombardiranje kazališta gdje su se sklonili civili šokiralo je cijeli svijet. EU je djelovanje ruskih trupa opisao kao najteže ratne zločine.

DW je razgovarao s ljudima koji su uspjeli pobjeći iz grada na teritorij pod kontrolom Ukrajine.

Mikola Osičenko, šef Mariupoljske televizije

“Klinika je 500 metara od moje kuće. Kada je zrakoplov bacio bombu mislili smo da je pogodila našu kuću, eksplozija je bila tako snažna. Ali to je bila dječja bolnica, s rodilištem na trećem katu. Dan prije napada moj ozlijeđeni susjed, muškarac star 60 godina, otpušten je iz te klinike. Završio je u dječjoj bolnici jer nigdje drugo nije bilo mjesta. Ruski mediji su prenijeli da tamo nema djece i žena, već da je u pitanju zapovjedništvo jednog bataljuna. Ali u stvarnosti je bilo mnogo žena i djece”, prepričao je.

“Pokušali smo odvratiti našu djecu u autu da ne gledaju te prizore”

“Prije nego što smo napustili Mariupolj podijelili smo zalihe vode onima koji su već bili u svojim autima i onima koji su ostali u našem bloku. Dali smo im i hranu koju smo još imali, jer tamo ne možete više ništa naći. Skladišta su uništena i opljačkana, kao i trgovine”, dodao je.

“Na izlasku iz grada nismo vidjeli nijednu netaknutu zgradu – svuda popucali prozori i porušeni zidovi između stanova. Nekima je nedostajao cijeli gornji kat. Tijela žena, muškaraca i djece ležala su svuda. Pokušali smo odvratiti našu djecu u autu da ne gledaju tamo. To je jednostavno grozno”, prisjeća se priozora.

Medicinska radnica Natalija Korjagina napustila je Mariupolj 14. ožujka.

“Otišla sam s lijeve obale rijeke Kalmius u Mariupolju s rancem do kuće u centru grada jer je tamo bilo manje granatiranja. Moja majka, koja ima 79 godina, nije htjela krenuti sa mnom. Ni moje suze ni moja upozorenja nisu joj mogla promijeniti mišljenje. Samo sat vremena nakon što sam napustila naš zajednički dom, pogođena je škola i dvije obližnje kuće. Kod naših susjeda su svi prozori popucali, ali su mamini ostali netaknuti. Ali kasnije je isključena struja i voda i rekla sam majci da ću sutra ujutro doći po nju, na što je ona pristala”, prisjeća se medicinska radnica Natalija Korjagina.

Moj muž je u vojsci i brani našu zemlju. Prvih nekoliko dana nisam imala kontakt s njim. Moj sin je u Harkivu. Srce mi se nekako raspuklo na tri dijela. Ali, mora se živjeti. Kako se obruč oko našega grada stezao, tako su isključeni struja, voda i plin. Određene zalihe hrane smo mogli kupiti na tržnici, jer su sve trgovine odavno bile zatvorene, bez struje i brzo su opljačkane nakon granatiranja. Morali smo kuhati hranu na vatri. Drva smo skupljali gdje smo stigli i tijekom granatiranja.

Na kraju se i na naš smještaj pucalo sa svih strana. Uništeni su svi prozori i krov. Kuća se toliko tresla da smo mislili da će se srušiti. Ali podrum je izdržao. Na katu kuće temperatura je bila jedan do dva stupnja, u podrumu četiri do pet. Najgori je nedostatak vode. Ali dva puta je pao snijeg i imali smo sreću da dvije kade napunimo snijegom.

Oleksandr Skorobohatko, radnik jedne međunarodne humanitarne organizacije, napustio je Mariupolj 15. ožujka.

“Početkom ožujka postalo je jasno da čitavom gradu prijeti humanitarna katastrofa. Kada su prestali stizati hrana i lijekovi, ljudi su se uspaničili. Nekada sam o humanitarnim katastrofama slušao samo u teoriji. Nikada nisam radio u stranim misijama i nikada se nisam suočio s takvim problemima.

Sestra i ja smo se smjestili kod rođaka. Spavali smo na podu u hodniku, tamo smo se osjećali sigurnije. Nekako smo se navikli na granatiranje, nedostatak hrane. Susjedna kuća je već bila uništena. Proveli smo puno vremena sa susjedima i kuhali na vatri.

Na humanitarni koridor se dugo čekalo. Ljudi su skoro izgubili nadu i uvjeravali su jedni druge da je sigurnije ostati u gradu. Kada smo na radiju čuli da je 500 automobila stiglo do Zaporižžja, u početku nismo mogli vjerovati. Ali sutradan je došao poznanik i rekao da će biti još jedna kolona. Odmah smo krenuli prema autu. Intuitivno smo krenuli sporednim ulicama i poslije pet do deset kilometara od grada konačno je zavladala tišina.”

SAD šalje oružje u Ukrajinu. Biden: “NATO nikad nije bio ujedinjeniji”