Italija je bila jedna od zemalja pobjednica u prvom svjetskom ratu s velikim gubicima, a nije dobila sve teritorijalne oblasti koje su joj obećane od saveznika kad je 1915. prešla na njihovu stranu. Poslije Prvog svjetskog rata fašistima počinje rasti politička podrška, a kada talijanska vlada prolazila kroz period duboke krize, fašisti odlučuju pokušati preuzeti vlast u državi kroz vojni udar.

Dana 28. listopada 1922. godine oko 40.000 fašista-crnokošuljaša Benita Mussolinija krenulo je iz Napulja u marš na Rim. Dva dana kasnije kralj Viktor Emanuel III povjerio je Mussoliniju mandat za sastav Vlade. Zanimljivo je da je Mussolini tada zapravo došao na čelo vlade zakonitim putem, koji je bio u skladu s tadašnjim talijanskim ustavom. Dakle, “Marš na Rim” nije bio puč ili revolucija, u kojem bi se na nasilan način uzelo vlast.

Nakon osvajanja lokalne vlasti i “pohoda na Rim”, Mussolini postaje premijer, a raznim represivnim i autoritarnim mjerama do 1925. i talijanski diktator. Tijekom 1930-ih vodi agresivnu vanjsku politiku (vojni pohod na Etiopiju) i približava se Adolfu Hitleru i nacističkoj Njemačkoj s kojom 1940. ulazi u rat protiv zapadnih saveznika. Nakon niza neuspjeha i američke invazije, 1943. je smijenjen s položaja i pritvoren, no nakon kapitulacije Kraljevine Italije oslobađaju ga Nijemci i postavljaju za diktatora marionetske Talijanske Socijalne Republike (marionetska država Velikoga Njemačkog Reicha) kojom vlada do potkraj rata, kada su ga, pri pokušaju bijega u Švicarsku, zarobili partizani i sljedećeg dana strijeljali.