Književnik Ivo Vojnović rođen je 9. listopada 1857. godine u Dubrovniku u uglednoj obitelji. Školovao se u rodnom gradu te u Splitu, a potom i u Zagrebu, gdje je završio studij prava. Posvećen kazalištu, bio je dramaturg u HNK u Zagrebu do 1911. godine, a nakon toga je živio kao profesionalni književnik te je u potrazi za poslom putovao u Italiju, Prag, Budimpeštu i Beograd. U Dubrovniku ga je u srpnju 1914. austrougarska vlast optužila za veleizdaju te je uhićen i zatvoren u Šibeniku do 1915. godine, odakle je zbog bolesti prebačen u Bolnicu sestara milosrdnica u Zagrebu. Umire gotovo slijep u Beogradu 1929. godine, a pokopan je u obiteljskoj grobnici u Dubrovniku kad je „sav grad bio u dubokoj crnini“, a u tužnoj povorci prema Mihajlu bili su „kraljev i vladin izaslanik te veliko mnoštvo građanstva uz predstavnike svih vojnih i civilnih vlasti.“

Najznačajniji je pisac (lirik, pripovjedač i dramatičar) razdoblja hrvatske moderne i posljednji u nizu od trojice velikih dubrovačkih književnika, dakle, uz Marina Držića i Ivana Gundulića. Najpoznatiji je po svom djelu Dubrovačka trilogija, koja zahvaća cijelo jedno stoljeće, a kojim je na pozornici povijesti prikazao propast Dubrovačke Republike te, za njega kao pripadnika vlastele, nikad prežaljeni gubitak slobode i nestajanje jednog svijeta. Taj “suton” nekadašnje slave naš još uvijek slavni Ivo prati kroz tri jednočinke – tri struka lovorike, pelina i vrijesa, kako ih naziva u posveti ocu – od ulaska Francuza u Grad (Allons enfants!), preko komornog drugog dijela u kući Mare Beneša i intimne drame njezine najmlađe kćeri Pavle (Suton), sve do trećeg dijela (Na taraci), koji se zbiva u poslijepodnevnim i predvečernjim satima jednog dana 1900. godine, kad dolaze oni „koji su sve zaboravili“.

Smatra ga se začetnikom moderne hrvatske drame.