Na samom početku 90-tih godina, kada je elektronička glazba još bila u povojima Ivo T. Montina, Robert Gigi Grizilo i Sven Gleđa osnivali su grupu Cortex Thrill sa željom da naprave nešto na elektroničkoj sceni. 30 godina kasnije, odnosno početkom ove godine grupi Cortex Thrill dodijeljena je nagrada Ambasador za najbolji album plesne suvremene elektroničke glazbe za novi studijski album ‘3.0’ kojim ujedno obilježavaju 30 godina uspješne karijere. Album ‘3.0’ objavila je belgijska diskografska kuća Bonzai Music koja je i prije 30 godina prva prepoznala njihov rad i zahvaljujući kojoj su svoju glazbu proširili svijetom putem 50 vinilnih i isto toliko digitalnih izdanja. Njihovu glazbu još je devedesetih prepoznao i svjetski popularni DJ Tiesto koji ih je uvrstio u svoje kompilacije aktualne svjetske klupske glazbe i zbog koje su uostalom nastupili ispred milijun i pol ljudi na Love Paradeu u Berlinu 2002. godine.

NACIONAL: Što vas je privuklo elektroničkoj glazbi koja je početkom 90-tih bila još u povojima i jedan posve novi glazbeni izraz?

Odrastao sam slušajući rijetke glazbene emisije urbanog karaktera s naglaskom na hip hop i acid house na hrvatskim radio stanicama koje su tada vodili Slavin Balen, Hamed Bangoura, Kristijan Frković Frx i vi. Robert Gigi Grizilo je u to vrijeme imao jedan od prvih Rolandovih sintesajzera na kojemu smo pokušavali i sami nešto slično svirati i snimati to na kazetofon. Nismo imali baš nikakvu potrebnu opremu za snimanje i produciranje glazbe. Zahvaljujući njemu puno sam slušao electrobody music, new age itd. Nekako istovremeno sam upoznao i Svena Gleđu s kojim sa počeo izlaziti u klub Gjuro II koji je tada bio jedan od prvih klubova koji je imao večer u cijelosti posvećenu elektroničkoj glazbi. Takav jedan program pod nazivom ‘Extravaganza’ su vodili DJ Mary odnosno Miljenko Rajaković i Dinko Bažadona.

NACIONAL: Što vas je posebno inspiriralo u toj glazbi?

Često slušajući te glasne zvukove u klubu, privukla me ta neka energija i taj neki novi sound. Iako nam se na prvu činilo sve nekako jednolično, za nas je ta elektronička glazba i dubina same glazbe imala smisla jer samim repeticijama ritma se stvarao jedan ‘hipno element’ kroz koji se gradila cijela priča postepenim ubacivanjem drugačijih zvukova u aranžman. Najviše nas je privukla spoznaja da tu glazbu možemo raditi kad god poželimo i da je izbor zvukova neograničen, te da možemo nastaviti drugi dan sa stvaranjem te glazbe točno tamo gdje smo stali. Osim toga nije mi trebalo uvježbavanje na nekom instrumentu kao da imam klasičan rock bend. Mogao sam razrađivati aranžmane korak po korak mjesec dana uzastopce. Privuklo me i to što u potpunosti mogu kontrolirano i precizno napraviti instrumentalnu stvar bez snimanja akustičnih instrumenata.

NACIONAL: Kakvu ste glazbu slušali prije toga?

Moje prijatelj Rober Grizilo iz Rijeke i ja se znamo od djetinjstva i on je prvi bio koji me usmjerio prema elektronskoj glazbi preko vinila od grupa poput Laibacha, Front 242, Kraftweka, Jan Michele Jarea, Vangelisa itd. U to sam vrijeme dosta slušao i old school hip hop poput grupe Run DMC. Bio sam zapravo otvoren za sve stilove.

NACIONAL: Spomenuli ste program s elektroničkom glazbom u klubu Gjuro II. Kako je uopće izgledala elektronička scena u Hrvatskoj u to vrijeme kada je i sama techno glazba bila još u povojima?

U to vrijeme bilo je svega par klubova odnosno programa u Zagrebu, a vjerujem i u cijeloj Hrvatskoj, s alternativnom elektroničkom glazbom. Ti klubovi i te večeri nisu bile toliko ni pune jer nije postojala ni scena u pravom smislu riječi. ‘Partijaner’ ili tzv. raveri nisu postojali u punom smislu tog pojma. Dolazili su mladi slušati glazbu, družiti se i plesati, malo nešto popiti i to je bilo to. U to vrijeme nije uopće postojalo puno projekata elektroničke glazbe. Mi smo bili jedni od prvih elektroničkih projekata u Hrvatskoj koji smo napravili službeno izdanje elektroničke glazbe u Zagrebu i Hrvatskoj.

NACIONAL: Kada ste točno objavili prvi singl?

Robert i ja smo napravili prve radove početkom 90-ih, i to preko tadašnjeg Amiga računala, da bih potom sa Svenom napravio još jednu instrumentalnu stvar koju smo odnijeli na tada popularni Radio 1 gdje smo uredniku radio emisije Crorock vrijeme ostavili kazetu s našim stvarima da dobijemo kakav takav feedback na to što smo napravili. Urednik je pustio naše pjesme u eter i ubrzo nam se javio, te nam ponudio da nastupimo u dvorani PAUK u SKUCU gdje je pripremao jedan od prvih koncerata elektroničke glazbe u Zagrebu. Mislim da je to bilo negdje u listopadu 1991. ili 1992. godine.

NACIONAL: Tko je zapravo onda objavio vaš prvi singl?

Dinko Bažadona i Damir Cuculić su pripremali kompilaciju elektroničke glazbe na koju su stavili četiri naše stvar, a kompilacija se zvala ‘Zagreb City Limited’ i objavio ju je Dancing Bear Records. To je bila prva hrvatska kompilacija elektroničke glazbe. Neposredno nakon toga Dinko Bažadona nas je pozvao na svoju večer u klub Gjuro II i ponudio nam suradnju nudeći da će nam objaviti vinilno izdanje za njegovu novu izdavačku kuću Loving ED Records. Prvi singl se zvao ‘Eyes of destrucion’ i prodana je cijela naklada od 500 komada u tjedan dana. Na tom EP vinilu smo bili mi i grupa Seraphim Codex.

NACIONAL: Kako ste se osjećali kada ste objavili prvi singl koji je potom krenuo u svijet?

Za nas koji smo tada imali svega 17 godina to je bilo nešto apsolutno fenomenalno. Totalno smo se ushićeno osjećali. Međutim vrlo brzo nakon toga Sven i Robert su me napustili zbog drugih obaveza pa sam zapravo ostao sam i nastavio kao Cortex Thrill.

NACIONAL: Kako se priča dalje razvijala?

Tada sam odlučio napraviti iskorak u zvuku i snimiti nove materijale. Scena se tada počela razvijati u smjeru trancea. Napravio sam potpuno nove trance stvari na novoj opremi. U to vrijeme sam često izlazio u klubove sa Petrom Dundovom. Zajedno smo srasli uz trance glazbu i postali dobri prijatelji kolege koji su si posuđivali opremu i nadopunjavali se s idejama. Tada niti on niti ja još nismo imali niti jedno izdanje objavljeno u inozemstvu.

NACIONAL: Kada i kako se dogodilo prvo inozemno izdanje?

Krajem 1992. godine sam poslao te nove materijale u par inozemnih diskografskih kuća da vidim što će se dogoditi. U to vrijeme bilo je nekoliko jakih izdavača elektroničke glazbe među kojima je bila i diskografska kuća Bonzai Records. Oni su po zvuku bili najbliži onome što sam radio pa sam mislio da bi bilo dobro i njima poslati nove materijale mada sam bio dosta skeptičan ne vjerujući da bi mogli objaviti moje stvari.

Montina danas često nastupa, a na Love Paradeu u Berlinu 2002. godine nastupio je pred milijun i pol ljudi. PHOTO: Privatna arhiva

NACIONAL: S obzirom na ono što se događalo slijedećih 30 godina očito su prihvatili vaš materijal?

Da, dobro se sjećam te večeri kada je zazvonio telefon u osam sati navečer. Nazvao me osobno Christian Pieterson poznat kao DJ Fly i jedan od čelnih ljudi belgijske diskografske kuće Bonzai Records i rekao da je dobio moju kazetu i da bi htio objaviti materijale na dva vinila. Imao sam samo 17 godina. Ostao sam potpuno bez teksta. Preplavio me osjećaj sreće, zadovoljstva i uspjeha, treme i nesigurnosti. Onda me pitao imam li fax jer bi mi odmah poslao ugovore na potpis. Kako nisam imao fax odmah sam počeo panično zvati svoje prijatelje da vidim tko ima fax kako bi javio da mi što prije pošalje ugovor da ne propadne ta nevjerojatna prilika. Bio je to jedan totalno pozitivan mix emocija.

NACIONAL: Kakve su bile prve reakcije koje ste dobili iz inozemstva?

1993 godine izašla su mi dva singla za Bonzai Records, sa startnim nakladama od oko pet tisuća kopija na vinilu i CD-u. Svaki singl na vinilu se prodao preko sedam tisuća, tako da su bili ugodno iznenađeni u Belgiji pa su te stvari sa singla licencirali dalje za druge kompilacije koje su se znale prodavati u vrlo velikim nakladama.

NACIONAL: Sve nakon toga je povijest i tijekom proteklih 30 godina ste objavili više od 50 vinilnih i isto toliko digitalnih izdanja. Što je to konkretno značilo u financijskom smislu? Jeste li zaradili neke ozbiljne novce?

S obzirom na dobre naklade u samom startu i vrijeme bez digitalnih platformi, a zahvaljujući belgijskoj Booking agenciji preko koje sam često nastupao, sav zarađeni novac sam uglavnom uložio u nadograđivanje studija. Ponovo sam nastavio surađivati sa Svenom i Robertom pa smo 2001. godine zajedno s pokojnim producentom Mirom Vidovićem otvorili zasebnu režiju unutar Morris Studija za urbanu glazbu i underground produkciju elektroničke glazbe gdje smo osim glazbe za Cortex Thrill radili i druge projekte povezane s elektroničkom glazbom jer nam je želja bila ići što više u širinu sa stilovima i istovremeno učiti te stvarati neke nove aranžmane i produkcije.

NACONAL: S prvim objavljenim singlovima i albumima počele su stizati i pozivi na brojne rave partye i festivale kao što su Loveparade, Vibe, Fantastica, Unite-Parade, Bonzai party itd. Po čemu najviše pamtite te prve nastupe na velikim festivalima i rave partyima?

Prvi nastup sam imao sa 17 godina u Belgiji na Bonzai Festivalu u jednom velikom cirkuskom šatoru na granici sa Nizozemskom u mjestu Breda. Imao sam užasnu tremu jer su nastupali svi poznati europski DJ-i pozvani kao gosti na taj party jer je tada Bonzai Records bila jedna od najvećih diskografskih kuća za elektroničku glazbu. Sjećam se kao danas da sam u mraku krivo spojio kablove prije nastupa i od treme nisam to primijetio sve dok nisam čuo distorzirani zvuk koji se čuo kroz zvučnike. Morali smo potom sve prespajati ali je na kraju bila jako pozitivna atmosfera i moj prvi nastup je bio jako dobro prihvaćen. S vremenom i kroz sve više nastupa trema je nestala i postajao sam sve sigurniji u sebe. Na Love Paradeu u Berlinu 2002. godine sam nastupio ispred milijun i pol ljudi. Fantastičan osjećaj i nevjerojatno iskustvo.

NACIONAL: U to su vrijeme sintetičke droge bile gotovo neodvojiv dio te subkulture i elektroničke glazbe. Kako ste se vi nosili s tim?

Mislim da svaka subkultura nosi svoje posljedice. U elektroničkoj glazbi sintetičke droge, u vrijeme Woodstocka halucinogene droge, a u rocku alkohol i razni opijati. Mislim da povezivanje glazbe s drogom nije nužno jer se može i bez droge proizvesti kvalitetna glazba. Mislim da bi i samo druženje u klubovima bilo kvalitetnije da nema toliko droge jer sama glazba i zvuk sa svojim gruvom imaju dovoljno energije da te ponesu i ‘podignu’. Smatram da je konzumacija bilo kakvih ‘modifikatora raspoloženja’ samo izgovor i nepotrebni ventil. Može se jednako dobro uživati i bez toga. Nažalost, mnogi ponekad dođu na teži način do takve spoznaje i takvog zaključka.

NACIONAL: Jedno od svojevrsnih velikih dostignuća grupe Cortex Thrill sigurno je i podatak da je jedan od najpopularnijih DJ-a na svijetu Tiesto vašu glazbu uvrstio na mixeve najbolje elektroničke glazbe koje je on slagao. Kako je došlo do te suradnje?

DJ Tiesto je redovito dolazio u Bonzai dućane u Antwerpen te pratio njihova izdanja. Kada smo izdali treći single za Bonzai Records, on je u to vrijeme počeo izdavati svoje mixane CD-e za ediciju ‘Forbidden Paradise’ za diskografsku kuću Quardian Angel. Svidjela mu se u to vrijeme glazba Cortex Thrilla pa ju je umixao na ta tri njegova CD-a Te kompilacije su se prodale u velikim nakladama. Danas je DJ Tiesto među najpopularnijim DJ-ima u svijetu tako da smo vrlo počašćeni što se naša glazba našla na tim njegovim kompilacijama.

NACIONAL: Nedavno ste otvorili i svoj tonski studio Endurance – Cortex Lab. Koliko vam vlastiti studio pomaže u stvaranje nove glazbe za Cortex Thrill i znači li to da možete živjeti samo od glazbe?

Nakon 30 godina i ovog zadnjeg albuma ‘3.0.’ nastavljamo razvijati Cortex Thrill samo Robert i ja jer Sven ima dosta posla vezanog za komercijalnu produkciju domaćih izvođača, a naša želja je ostati vjerni publici sa underground soundom. Zbog toga smo nedavno otvorili novi studio sa modernim touchscreen mix pultom RAVEN by Slate koji je sve popularniji u Americi i daje jednu potpuno novu dimenziju rada. Imamo dosta upita od strane vanjskih producenata i bandova za mastering i planiramo pripremiti nastupe te live streaming radionice da prenesemo svoje znanje i novim generacijama.