Jedino što ovog trenutka može spasiti Hrvatsku, potonulu u niz katastrofalnih poteza i pogrešnih odluka Vlade, jest ostavka premijera Andreja Plenkovića i formiranje vlade nacionalnog spasa u koju će ući stručnjaci sposobni za provođenje nužnih reformskih zahvata.“ Riječi su to Ive Peroša, iskusnog energetskog konzultanta koji je tijekom 40-godišnjeg profesionalnog rada surađivao s brojnim domaćim i inozemnim tvrtkama i čiji je zadatak većinom bio pronalaziti aktivna rješenja za probleme u poslovanju. Iako široj javnosti manje poznat, prvenstveno zbog činjenice da je veći dio svojeg radnog vijeka proveo izvan Hrvatske, Peroš je stručnjak koji je svoj profesionalni put započeo u domaćim energetskim tvrtkama Industroprojekt, Ina Naftaplin i DINA, da bi potom u narednim godinama kao predstavnik američke tvrtke Nalco Chemicals vodio tvrtku Nalco Gulf na Bliskom istoku. U Zagreb se vratio 1996. kao predstavnik američkih tvrtki WR Grace i General Electric, a 2008. u Njemačkoj preuzima funkciju direktora tvrtke WR Grace za europske zemlje Mediterana te centralne i južne Europe. U međuvremenu je i na američkom sveučilištu Stanford prošao obuku u pripremi i realizaciji projekata. I Nalco Chemical (danas dio američke grupe EcoLab) i WR Grace i General Electric spadaju u Fortune 500, grupu najutjecajnijih i najuspješnijih američkih kompanija u svijetu. Ogorčen ponašanjem premijera i svih ministara u Vladi, prošle godine odlučio je napustiti Hrvatsku i odseliti u Beč.

Osim bogatog konzultantskog iskustva, naš je sugovornik, među ostalim, apsolvirao i 15-mjesečni program „coachinga“, odnosno trenerski tečaj rukovođenja u poslovnom svijetu u renomiranoj međunarodnoj poslovnoj školi INSEAD, baveći se posebno temom rukovođenja promjenama. Stekavši certifikat trenera za “change management” – odnosno, menadžment rukovođenja promjenama – ovlašten je za rad s pojedincima na izvršnim funkcijama, timovima ili pak kompletnim ljudskim potencijalom tvrtki. Veliki dio programa školovanja u INSEAD-u posvećen je upravo području psihologije, gdje se obrađuju tipovi psiholoških poremećaja i prepoznavanja njihovih karakteristika i simptoma, te preporukama za njihovo saniranje, iznalaženju temeljnih uzroka otpora promjenama u poslovnim procesima, posebno među izvršnim direktorima i osobama na rukovodećim funkcijama, te njihovu uklanjanju kako bi se poboljšalo funkcioniranje tima, a time i poslovanje. A sve što vrijedi za rukovodeći kadar u tvrtkama, vrijedi i za političare. Peroš je u intervjuu Nacionalu kazao da je užasnut nizom najnovijih poteza Vlade, posebno najavljenim gubitkom novca iz fonda EU-a za obnovu potresom pogođenih područja, nesnalaženjem u obnovi gospodarstva nakon pandemijske krize i odustajanjem od otkupa dionica Ine. On smatra da bi za Hrvatsku bilo najbolje da EU imenuje posebnog povjerenika za Hrvatsku koji će nadzirati trošenje novca iz EU fondova i provođenje projekata obnove jer, kako kaže, ova Vlada to nije u stanju učiniti.

NACIONAL: Gdje je, po vama, rješenje i što učiniti da izbjegnemo takav pesimistični scenarij?

U ovom momentu situacija je, u najmanju ruku, alarmantna. Za rješenje bilo kojeg problema potrebno je najprije ustanoviti glavni uzrok. Po meni, u ovom slučaju to je, bez sumnje, predsjednik Vlade Andrej Plenković. On je opasan za ovu zemlju te će joj trajno i nepovratno naškoditi ako se njegov mandat održi do kraja. Prosječno inteligentan i educiran, ali elokventan i uglavnom uljuđen, ima niz mana. Jedna od njih je apsolutno odsustvo liderstva, a posebno me brine njegov izraženi narcizam. Upravo je to jedini način da se razumiju i objasne njegove mnoge slabosti. Narcizam je vrlo česta pojava i u većini slučajeva je bezopasan, no postaje opasan ako je pojedinac u poziciji političke moći i na položaju s kojeg donosi važne odluke. Kod premijera Plenkovića intenzitet je blizu maksimalnog, a on je nesporno u poziciji odlučivati o stvarima koje pogađaju ama baš svakog građanina ove zemlje. Narcisoidne osobe imaju silnu potrebu za vlastitom glorifikacijom i okružuju se osobama koje će takve potrebe bespogovorno zadovoljiti. To se najčešće manifestira iritantnom arogancijom, ali i preuzimanjem vođenja svake iole značajnije akcije Vlade, bez obzira na to što o predmetu nema baš nikakva znanja ili iskustva. Tu on gubi osjećaj realnosti i tako dolazi do deformacija njegove percepcije. Karakteristični su javni istupi kada na nezgodna pitanja odgovor počinje višeminutnim gaskonjadama i nabrajanjima uspjeha koje samo on vidi. Dugo sam se mučio s pokušajima razumijevanja njegova “antitalenta” za odabir najužih suradnika ministara, jer vjerujem da je dovoljno inteligentan da od dvoje ili više kandidata odabere najboljeg. A kako učenje škole INSEAD veliku snagu utjecaja na ponašanje pojedinaca nalazi u ljudskoj podsvijesti, koje je značajnije nego što to mislimo, zahvaljujući tim specifičnim znanjima zaključio sam da taj problem ima i Plenković. Taj kroki narcisa na vrhu vlasti objašnjava neshvatljivi niz odabira potpuno krivih i neodgovarajućih ministara u njegova dvama mandatima. Njemu podsvijest odabire pojedince koji će oko njega puzati i diviti mu se – što više, to bolje. Zato je većina ministara beskorisna i štetna. S druge strane, bilo kakva kritika ili oponiranje bit će riješeni po kratkom postupku. Posljedica takvog kadroviranja jest Vlada koja nije u stanju riješiti ni najjednostavniji problem. Sve to vodi logičnom prijedlogu rješenja: premijer mora odstupiti – i to odmah! Kap koja je prelila čašu upravo je posljednji sramotni skandal mogućeg gubitka korištenja sredstava Fonda solidarnosti namijenjenog saniranju šteta od potresa u Zagrebu i na Banovini. S oblaka samozadovoljstva i ružičastih naočala tresnuo je u blato nakon primitka pisma EK-a kojim je glatko odbijena i sama pomisao o odgodi postavljenih rokova za povlačenje 5,1 milijardu kuna pomoći na ime obnove. A sve to nakon njegova arogantno ležernog istupa na kojem je obavijestio hrvatsku javnost da će on pitanje odgode riješiti jednim telefonskim pozivom. Nakon tog gafa vjerujem da će mu se i u Bruxellesu mnoga vrata zatvoriti, pa će novu karijeru morati potražiti doma.

‘Ne mogu razumjeti zadovoljstvo Vlade postignutim učincima u borbi protiv pandemije. To što smo 11. na svijetu po smrtnosti po glavi stanovnika ne ulazi u Plenkovićevu jednadžbu balansiranja. Tragično odsustvo makar i tragova empatije’, rekao je Ivo Peroš Nacionalu . FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Kako onda dalje? Što se može učiniti da se ispravi propušteno?

Budući da je vrijeme sada kritični faktor, najbrži je način ustanoviti vladu nacionalnog spasa i v.d. sposobnog izabrati tim ministara koji će znati i moći izaći na kraj s ekstremno zahtjevnim izazovima. To bi bila zadnja slamka spasa za bolju budućnost Hrvatske. Naravno, poznajući karakter i psihu premijera, od njega se očekuje glatko odbacivanje bilo koje varijante na bazi svojevoljnosti. Hrvatskoj treba pomoć EU vezana uz provođenje Nacionalne razvojne strategije i povjerenik EU koji bi imao izvršnu vlast u ovom segmentu. To je vjerojatno posljednja mogućnost da se silna sredstva na raspolaganju ne upropaste. Za početak, postojeća Nacionalna razvojna strategija 2030. morala bi se revidirati te odabrati bitno ambicioznije ciljeve koji imaju smisla i nadasve razvojnu perspektivu.

NACIONAL: Spomenuli ste upozorenje Europske komisije da Hrvatskoj prijeti gubitak više od pet milijardi kuna pomoći EU-a za obnovu potresom pogođenih područja, i to zbog činjenice da je u proteklih godinu i pol uspjela iskoristiti tek oko dva posto tog iznosa. Može li se taj novac spasiti?

Moralo bi se pokušati izvući bar djelomične ili maksimalno moguće iznose. Neprihvatljivo je objašnjenje koje je plasirala Vlada da će se gubitak tih sredstava nadoknaditi iz drugih izvora i ostalih financijskih omotnica EU-a, primjerice, iz Fonda za obnovu i održivost. To „elegantno“ i ujedno glupo objašnjenje podrazumijeva da će ta sredstva morati eliminirati neke od već prijavljenih projekata Nacionalne razvojne strategije 2030. Time je Vlada priznala da imaju niz projekata koji su u portfelju samo zato da se potpuno dosegne raspoloživi maksimalni iznos financiranja EU-a. To što će oni, ako se ipak realiziraju, biti nepotrebni ili krivi, za Vladu nije važno. Mislim da bi se trebao iskoristiti poziv Europske komisije hrvatskoj strani da se hitno pojavi s detaljnim akcijskim planom i hodogramom povlačenja sredstava kako ga sada vidi. Tu treba iskoristiti i decentno plasirani prijedlog EK-a u pismu, kojim podsjeća na to da su sredstva namijenjena za ulaganja u hitne mjere sanacije. Po meni, na Banovini je situacija teža zbog velikog broja ljudi bez krova nad glavom, dok je u Zagrebu veći problem kako ubrzati sanaciju. Rekao bih da treba pokušati maksimalno iskoristiti sredstva koja su nam na raspolaganju za obnovu Banovine, jer se ti projekti mogu brže pripremiti, a Zagreb financirati iz drugih izvora, jer navodno ionako tih pet milijardi neće biti dostatno za obje lokacije. Tu prvenstveno mislim na hitnu izgradnju škola, vrtića, bolnica, pa i svih razorenih ili teško oštećenih kuća, ali i infrastrukture, pa se to može iskoristiti da se struja i voda dovedu i do najudaljenijih naselja koja ih još nemaju.

NACIONAL: Nedavno ste mi u razgovoru spomenuli da ne gledate s odobravanjem ni na brojne druge poteze i odluke Plenkovićeve vlade, koji su vas i motivirali da razočarani odete iz Hrvatske. Što još zamjerate Vladi?

Nažalost, riječ je o nizu skarednih i zabrinjavajućih odluka i poteza Plenkovićeve vlade, koji su doveli do moje odluke da se vratim u inozemstvo. Moram priznati da su mi svakodnevne frustracije onime što sam gledao i slušao u Hrvatskoj jednostavno postale nepodnošljive. Retrospektivno, čini mi se da su presudni bili događaji oko eliminacije kandidature Zlate Đurđević za mjesto predsjednice Vrhovnog suda, a onda i potvrda i prihvaćanje Nacionalne razvojne strategije 2030 u Saboru. Time je, bez ispaljenog metka, potvrđen kontinuitet bezvlađa, nepravde i besperspektivnosti Hrvatske. Na sijaset skandala vezanih uz političare, ministre i uglednike bliske vladajućoj eliti već sam oguglao, kao i mnogi građani. Vlada je jednostavno skupina nesposobnih, koruptivno suspektnih i neukih pojedinaca koje je izabrao značajan broj građana izravno ili neizravno ovisnih o državnom aparatu i kojima jedino odgovara status quo.

NACIONAL: Spomenuli ste nedavno prihvaćenu Nacionalnu razvojnu strategiju do 2030. Mislite li da će Vlada ispuniti ciljeve nabrojene u Strategiji i da će potpuno iskoristiti novac koji je Hrvatskoj na raspolaganju iz fondova EU-a za tu namjenu? Ili ćemo gledati scenarij sličan ovome s novcem za obnovu potresom pogođenih područja?

Uzmimo nekoliko najnovijih primjera koji ilustriraju mogućnosti i sposobnosti ove vlade. Prvi je propali pokušaj otkupa MOL-ova udjela u Ini. Drugi je sanacija područja pogođenih potresom. Tragični rezultati, nema ni traga obnovi. Sada je pristigla i vijest o gubitku sredstava iz Fonda solidarnosti zbog vjerojatnih probijanja rokova za njihovo povlačenje. Treći je razvlačenje i niz krivih poteza pri nabavama borbenih aviona i oklopnih vozila Bradley. Zamislite samo hipotetsku ugrozu agresije nečije vojske na Hrvatsku. Koliko bi Vladi, a posebice premijeru, u tom slučaju trebalo da reagira i donese hitnu i ispravnu odluku? Četvrti primjer je borba s pandemijom covida. Ne mogu razumjeti zadovoljstvo Vlade postignutim učincima, posebno u segmentu turizma i prognoza porasta BDP-a, ni ponos zbog „balansiranja mjerama“, navodno najblažima u Europi. To što smo 11. na svijetu po smrtnosti po glavi stanovnika ne ulazi u Plenkovićevu jednadžbu balansiranja. Tragično odsustvo makar i tragova empatije. Nakon samo grube skice nekih odluka, poteza ili nečinjenja ove vlade, pitanje se čini samo retoričkim. Svejedno, odgovorit ću: ova vlada sigurno neće ostvariti skromno postavljene ciljeve iz Nacionalne razvojne strategije 2030, a enormna sredstva od nekih 28 milijardi eura djelomično će propasti jer će se morati vratiti dijelom zbog neostvarenih ili zakašnjelih projekata, dijelom zbog novca ulupana u potpuno krive i nepotrebne projekte neusklađene sa strategijom, a dio će negdje, po starom dobrom hrvatskom običaju, završiti u mraku. Ja sam koncem 2020. godine na sve načine pokušavao ukazati na lošu strategiju, ali još i više zabrinjavajuću situaciju oko njene provedbe, jer za taj važan korak nemamo dovoljno kvalificiranih i educiranih resursa. Posljedice? Dodatno udaljavanje ekonomskih pokazatelja od prosjeka EU-a, odnosno divergencija umjesto konvergencije, koja i je smisao EU-ova financiranja. Za godinu-dvije prestići će nas i Bugarska. Naravno, prosječnog građanina to ne brine. Loša vijest je da će i prosječnom građaninu biti sve lošije i teže. Enormni i od Vlade ignorirani problem demografije vodit će daljnjem padu populacije, mladi će, kao i do sada, odlaziti izvan zemlje, na studije i rad, i to bez povratka. Jer bit će prepametni za povratak, svjesni da će u Hrvatskoj raditi nekakav glupi posao za crkavicu i za polupismenog šefa s čačkalicom u zubima. Sada postaje jasnije zašto smatram da premijer treba odstupiti i da nas u ovoj situaciji jedino vlada nacionalnog spasa ili imenovanje EU-ova gubernatora mogu spasiti.

NACIONAL: Premijer Plenković je predzadnjeg dana prošle godine objavio da Vlada odustaje od nastavka pregovora s MOL-om i pokreće postupak revizije arbitražne presude iz 2016. godine. Mislite li da hrvatska strana ima bilo kakve šanse doista postići poništenje prijašnje odluke Arbitražnog suda i pokrenuti novi postupak?

Šanse su samo teoretske. Dva su osnovna razloga. Prvo, revizije arbitražnih presuda su rijetke, uglavnom samo u slučajevima kada su počinjene ozbiljne proceduralne greške, što ovdje nije slučaj. Drugi razlog je upitna reputacija i vjerodostojnost hrvatskog pravosuđa. Informacije o miješanju i kontroli politike na svim razinama sustava sudstva, zasigurno su poznate švicarskim sudbenim autoritetima.

NACIONAL: U nedavnoj izjavi koju ste dali N1 televiziji konstatirali ste da su se i premijer Plenković i ministar gospodarstva Tomislav Ćorić trudili u hrvatskoj javnosti ostaviti dojam osoba koje znaju što rade kada su u pitanju odnosi s MOL-om, no da takav dojam nisu ostavili i na lidere MOL-a. Na što ste pritom mislili? Ili, da budemo precizniji, kako pregovarači u MOL-u vide hrvatsku stranu i kakvo mišljenje o njoj imaju?

U listopadu 2016. neprofitna organizacija Centar za strateške i međunarodne studije (CSIS) iz Washingtona objavila je knjigu „The Kremlin Playbook“ (Kremaljski scenarij) koja opisuje modalitete ostvarivanja strateških interesa Rusije u zemljama centralne i istočne Europe. Jedno poglavlje je posvećeno Mađarskoj. Prema autorima, crvena nit svih uspješnih poteza ulaska ruskog interesa u Mađarsku bila je korupcija, specifično ciljana k vrhovima vlasti. Najveći udio ruskog energetskog interesa u Mađarskoj je realiziran upravo u energetici kroz isporuke nafte i plina i udio u izgradnji nuklearne elektrane u Paksu. Uvjeren sam da su knjigu mogli napisati jednako tako, ili bolje, vodeći ljudi MOL-a. Krenuli su s kupnjom slovačkog Slovnafta. Slijedio je slučaj Ine i premijera Sanadera 2009., koji je bio pilot projekt za ulazak u Hrvatsku i danas znamo da je bio uspješan. Za današnje odnose hrvatskog premijera i ministra energetike s Mađarima može se reći da su bliski i prijateljski. Tu idilu ne mogu pomutiti ni trzavice oko pokušaja otkupa dionica MOL-a.

NACIONAL: Početkom prošle godine ste, kao stručnjak u naftnom sektoru, od ministra Ćorića i njegova Ministarstva gospodarstva i održivog razvoja pismenim putem zatražili uvid u izvješće koje je konzultantska kuća Lazard izradila za Vladu nakon „due diligencea“ poslovanja Ine, ali i u dokument koji je Vlada poslala MOL-u, a u kojem se navodi iznos ponude za otkup Ininih dionica. Odbili su vas. S kojim objašnjenjem?

To je avantura koja se protegla od veljače do listopada 2021. Moji zahtjevi i žalbe uvijek su završavali kod povjerenika za informiranje Zorana Pičuljana, čiji je ured imao funkciju sporog poštara. Na koncu, nakon dviju odbijenih žalbi, sam povjerenik Pičuljan je prema proceduri morao sročiti argumentaciju odbijanja. Taj je dokument teško suvislo prepričati. Moje je mišljenje da je zadatak pisanja rješenja o odbijanju mojeg zahtjeva dobio neki uhljeb iz Ćorićeva ministarstva, a povjerenik Pičuljan je kao pravnik tu papazjaniju morao nekako doraditi da barem donekle prijeđe prag sramote za kakvoću dokumenta koji izlazi iz Ureda Vlade. U par riječi u rješenju je navedeno otprilike ovo: Vlada je baš punom parom pregovarala pa nije bilo moguće otkriti cijenu dionica za otkup Ine, test razmjernosti moguće štete u odnosu na interes javnosti pokazao je da je interes javnosti ipak manji od moguće štete koja bi mogla nastati uslijed curenja informacija itd. Vidjevši amaterski i polupismeni tekst obrazloženja, pokušao sam zamisliti koje to tijelo provodi test razmjernosti na koje se poziva, kako i kojom metodologijom procjenjuje interes javnosti i kakve su kvalifikacije i znanja članova toga tijela. I kako se procjenjuje moguća šteta za državu ako se informacije proslijede ili predaju neovlaštenim osobama? Možda su mogli, bitno jeftinije, procijeniti i vrijednost Ine umjesto da za to plaćaju devet milijuna eura inozemnom konzultantu? Što bi im, uostalom, i bila dužnost kao suvlasnicima Ine.

NACIONAL: U svojem odgovoru Ministarstvu naveli ste kako je razlog vašeg zahtjeva bio isključivo motiviran vašim mišljenjem da Vladin tim nema potrebna znanja za obavljanje tog stručnog i kompleksnog zadatka, zbog potpune netransparentnosti njihova rada posumnjali ste i da s hrvatske strane postoje „nečasne namjere i osobni interesi umreženih“, a naveli ste i kako smatrate da su kvalificiranost i sposobnost Vladina tima, na čelu s ministrom Ćorićem, da taj posao obave kvalitetno, uz najmanju štetu za Inu, vrlo upitne. Možete li objasniti takav stav?

Točno je da je zadatak bio izuzetno kompleksan, što nažalost članovi Vlade nisu znali niti su mogli znati. Sastav Savjeta za Inu nije bio poznat javnosti, ali su se u rijetkim video-izvješćima sa sastanaka mogli prepoznati premijer i nekoliko ministara. Nepoznato je i je li Savjet angažirao neke od hrvatskih stručnjaka i koje. Sve je bilo apsolutno netransparentno, obavijeno velom tajnosti. To što je cilj Vlade bio doznati procjenu vrijednosti Ine te tako odrediti koliko će ponuditi MOL-u za otkup, već je bilo znak za alarm, ali i dokaz apsolutnog nepoznavanja predmeta potencijalnog kupca. Za kompleksan i jedini razumni pristup pregovorima Vlada je trebala imati puno više informacija i znanja kako bi ishod bio uspješan. Jedan od temelja za pregovore trebao je biti strateško razmatranje budućnosti Ine nakon otkupa. Treba li dovršavati modernizaciju i koje rafinerije? Samo one u Rijeci ili i rafinerije u Sisku? Kako vratiti tržišta koja je Ina imala prije strateškog udruživanja s MOL-om? Hoće li Ina imati potrebne ljudske resurse? Tražio sam na uvid ponudu Lazarda upravo kako bih saznao je li studija obradila i taj potrebni korak. Povjerenik je samo izvijestio da studiju nisu vidjeli, već samo prezentaciju u PowerPointu. Zar je ta prezentacija plaćena devet milijuna eura?

NACIONAL: Koji je, po vašem mišljenju, stvarni razlog zbog kojeg vam je Ministarstvo odbilo dati na uvid Lazardovo izvješće i svoju ponudu?

Da su dali tražene dokumente, morali su predvidjeti da ću se i ja, ali i bilo tko drugi, vratiti s nizom pitanja na koje oni ne bi imali ama baš nijedan obranjiv odgovor. Možda samo ako bi im pri ruci bio netko iz Lazarda. A to ne bi bila situacija kojom se mogu ponositi. Odnosno, time bi samo potvrdili sumnje javnosti u njihovo neznanje i nesposobnost.

NACIONAL: Jesu li Mađari, prema vašem mišljenju, sve ove godine navodnih pregovora hrvatske vlade s MOL-om oko otkupa dionica Ine, s druge strane stola, među hrvatskim predstavnicima, doista imali ravnopravne pregovarače?

Nisu. No pregovora s ovom vladom praktički nije ni bilo. A da ih je i bilo, bio bi to neuobičajeni okršaj: s jedne strane stola top momčad prekaljenih stručnjaka iz industrije, a s druge strane političari. Svako daljnje obrazloženje je suvišno. Ali Mađari su od prvog dana slali poruke da ne planiraju prodavati svoj udio. Naši su godinama pokušavali doći do procjene vrijednosti. Kada su je konačno dobili, pretpostavljam da su u prvom koraku poslali neobvezujuću ponudu koja je, siguran sam, bila podosta niža od one koju su stvarno namjeravali ponuditi. Na toj su se ponudi Mađari zahvalili. I tako još barem jednom, a možda i dva puta. Dozvoljavam da je bilo „prijateljskih“, neformalnih susreta, gdje su saznali isto što su znali i prije: odgovor Mađara bio je „ne, hvala“. Za kupoprodajnu transakciju je minimalni uvjet da su dvije strane voljne. Ovako, to je u startu bio beskoristan pokušaj.

NACIONAL: Svojedobno ste mi rekli da ste, čekajući izjavu premijera o statusu pregovora s MOL-om koja je bila najavljena za sam kraj prošle godine, očekivali da zaključak neće biti da se ide u otkup, ali vas je iznenadila odluka da će Vlada posegnuti za zahtjevom za reviziju presude Arbitražnog suda u Ženevi. Na temelju čega ste zaključili da se Vlada neće odlučiti za otkup Ine?

Upravo kao što rekoh, nije Vlada odlučila da neće otkupiti MOL-ov udio. Njih su, u stvari, Mađari odbili. Vlada je pokušala taj ishod prikazati kao remi, no to je de facto njen poraz. Najava pokretanja arbitraže je potez skretanja pažnje s poraza pokušaja otkupa te stvaranja privida hrabre i odlučne Vlade koja se bori za nacionalne interese, a protiv koruptivnih djela bivše vlade i „prijašnjeg“ HDZ-a kojeg je simbolizirao Sanader. Na kraju, to je i kupnja vremena te privremeno pospremanje pod tepih. Jednom riječju, to su potezi očajnika. MOL-u je u uvjetima koje imaju nakon dodatka Glavnom ugovoru iz 2009. vrlo komforno i korisno imati Inu, no ipak su iskoristili prigodu da Vladu pozovu na razgovor o zajedničkom strateškom razvijanju energetika dviju zemalja. Imajući u vidu dosadašnju stratešku suradnju, samo sam se naježio.

NACIONAL: Nakon svih događaja proteklih godina, kako vidite budućnost Ine?

Budućnost Ine je najvjerojatnije ostanak u MOL Grupi, uz prodaju dodatnih do 25 posto plus jedne dionice iz Vladina portfelja MOL-u. Otkup ne bi imao smisla jer bi Vlada odmah ili istovremeno morala naći novog investitora, koji će, siguran sam, nuditi manje no što bi Vlada potrošila za otkup. Ina u potpunom vlasništvu Hrvatske najgora je inačica. Zbog najgoreg mogućeg vlasnika – ovakve države.

NACIONAL: Kad pogledamo sve odluke dosadašnjih vlada vezane uz energetski sektor i energetsku budućnost Hrvatske, mislite li da su dosadašnji premijeri doista bili svjesni važnosti energetike u ekonomskoj budućnosti zemlje? Je li toga svjesna i sadašnja Plenkovićeva vlada?

Vlada nema nikakve suvisle strategije općenito, pa tako ni za energetiku. Za izradu takve strategije potrebna je vizija, a to je pogled najmanje 10 do 15 godina unaprijed. Članovima Vlade horizont – odnosno, osobni interesi – seže od mandata do mandata. Potvrda takve ocjene upravo je smiješni dokument nazvan Nacionalna razvojna strategija 2030, koji je sklepan isključivo i jedino kako bi se Hrvatska formalno kvalificirala kao kandidat za apsorpciju obilnih fondova EU-a za razdoblje do 2027. A za koje je sada posve upitno znamo li i hoćemo li ih iskoristiti.