‘Antisemitizam u Hrvatskoj od srednjega vijeka do danas” znanstvena je studija povjesničara s Filozofskog fakulteta u Zagrebu Ive Goldsteina, koju je nedavno objavio i proteklog tjedna u Zagrebu predstavio zagrebački izdavač Fraktura. Riječ je o opsežnoj studiji, dužoj od šest stotina stranica, koja prvi put cjelovito obrađuje povijest antisemitizma u Hrvatskoj, o kojoj su do sada bili dobro poznati samo neki dijelovi. “’Antisemitizam u Hrvatskoj od srednjega vijeka do danas’ enciklopedija je beščašća, katalog gluposti i mržnje, od kojih nisu bila imuna ni neka slavna imena hrvatske politike i kulture. Dokazi se nalaze u arhivama i najraznolikijim tiskovinama – scripta manent – koje je Goldstein pronašao mukotrpnim, strpljivim radom. Ovo je knjiga o strahu pred činjenicom da su mržnja i ubojstva bili mogući, ali i knjiga nade da se neće ponoviti”, urednička je ocjena Goldsteinove knjige. Recenzent Aleksandar Jakir iznio je ocjenu da će to djelo “potaknuti, po svoj prilici, raspravu o mnogim iznesenim tezama, primjerice, o tvrdnji da se kao ‘jedan od antisemitskih obrazaca specifičnih za Hrvatsku i dijelove Bosne i Hercegovine može prepoznati negiranje zločinačkog karaktera NDH, odnosno veličanje ustaštva’“. Upravo tim je fenomenom Nacional odlučio započeti intervju s jednim od najplodnijih hrvatskih povjesničara, o njegovu novom djelu.

NACIONAL: Počnimo od današnjice. Izaslanik Ministarstva branitelja, brigadir Hrvatske vojske Matko Raos, na polaganju vijenaca za poginule pripadnike 9. bojne HOS-a Rafael vitez Boban 10. travnja u Splitu, izjavio je sljedeće: “Morate znati, da nije bilo 10. travnja 1941., ne bi bilo ni današnje Hrvatske.” Kako to komentirate?

Jasno da se na mnogo načina radi o teškoj provokaciji prema državi Hrvatskoj, a ona sama ne reagira na pravi način. Osim toga, groteskno je da se to događa u Splitu, jer – što bi se dogodilo kad bi se u Splitu vratila 1941. godina? Vratili bi se talijanska fašistička policija i vojska, vratili bi se skvadristi, Hajduk bi prešao u talijansku ligu itd. Vratilo bi se i zapovjedništvo Štaba zapadnobosanskih, ličko-dalmatinskih i hercegovačkih četničkih odreda, a tada u Splitu stolujući vojvoda Ilija Trifunović Birčanin dobio bi svog nasljednika. Ta izjava je i duboko nepravedna prema tadašnjem Splitu, jer kad su Nijemci u rujnu 1943. okupirali grad, ustaše su se suočili s krajnjim nepovjerenjem lokalnog stanovništva. Obavještajna služba Ravnateljstva za oslobođene krajeve iz Splita izvještava u studenome 1943. godine: “Zbog iznimnih prilika u Dalmaciji je sada nepogodno tlo za direktno razvijanje ustaškog pokreta. Nažalost, neprijateljska promičba uspjela je politički zatrovati ogromnu većinu pučanstva i probuditi u njemu mržnju protiv ustaštva i ustaškog pokreta.” Da se pritom vratim na našu glavnu temu – antisemitizam. Radna definicija antisemitizma koju je 2016. usvojila 31 država članica Međunarodnoga saveza za sjećanje na holokaust (IHRA), među njima i Hrvatska, konstatira, između ostaloga, da je antisemitizam i “osporavanje činjenice, razmjera, mehanizama ili organiziranosti genocida nad židovskim narodom koji su počinili nacionalsocijalistička Njemačka i njezini saveznici tijekom Drugoga svjetskoga rata – Holokausta”. Jasno je da se pod tim podrazumijeva i relativizacija zločinačkog karaktera NDH koja u Hrvatskoj ima tridesetogodišnju povijest i manifestira se u različitim aspektima. Dakle, nema dvojbe da ove riječi izrečene u Splitu jesu antisemitizam.

‘Tijekom internetske kampanje mržnje protiv mog tek preminulog oca Slavka 2017. godine, postalo mi je jasnije nego ikad da antisemitizam ovdje nije samo povijesni fenomen, nego i itekako prisutna, teška anomalija’, rekao je Nacionalu Ivo Goldstein. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Zašto ste se odlučili napisati studiju o antisemitizmu u Hrvatskoj? Na promociji u Zagrebu spomenuli ste konkretan razlog.

Prvi značajniji prilog o povijesti antisemitizma u Hrvatskoj napisao sam 1996. godine, dakle, prije više od četvrt stoljeća. Odonda sam se s vremena na vrijeme vraćao na te teme. U rujnu 2017. mi je umro otac Slavko, zaslužni hrvatski izdavač, pisac, novinar, scenarist, političar. Tada su neki ljudi na internetu pokrenuli kampanju mržnje koja je izgledala kao puknuće kanalizacijske cijevi: “Lažov i licemjer cjeli život se trudio da ocrni Hrvate i cjeli hrvatski narod koda smo svi bili ustaše”, “Jedan smrad manje”, “sve je jasno, Hrvatska je izgubila jednoga velikoga neprijatelja”, “Hvala dragom Bogu jedna divna vjest.” “Govnar stari triba je davno umrit”, “Jedan čifut manje!!!!”… Jedan je svećenik na Facebooku objavio da ga je “obradovala vijest da je umro dr. Slavko Goldstein“. „Drago mi je da je jedan mrzitelj Hrvatske nestao s pozornice ovog svijeta. Ipak mu od srca želim pokoj vječni i da mu Jahve bude milosrdan sudac. Njegovo će mu milosrđe biti jako potrebno obzirom na more laži što ih je (svjesno i namjerno) širio pod krinkom znanstvenog autoriteta. Tim je lažima planski sramotio Hrvatsku i hrvatski narod. Iz Biblije znamo da Jahve mrzi laž”, pisao je. Postalo mi je u tim trenucima jasnije negoli ikada da antisemitizam ovdje nije samo povijesni fenomen, nego i itekako prisutna, teška anomalija. Odlučio sam sve postojeće tekstove objediniti, lakune u njima popuniti novim istraživanjima, sve cjelovito doraditi i – nastala je knjiga.

NACIONAL: Vaša knjiga, među ostalim, osvješćuje važan uvid: da antisemitizam, ni u Europi ni u Hrvatskoj, nije odvojen od nacionalne kulture, nego njezin dio, sviđalo se to njoj ili ne. S druge strane, antisemitizam kao pojava vrlo je rijetko predmet ozbiljnih i dubokih analiza. Je li hrvatska kultura, do vaše knjige, imala sveobuhvatnu analizu antisemitizma takve vrste? Kako razvijene kulture analiziraju antisemitizam?

Austrijski publicist, pjesnik i satiričar Karl Kraus, koji je živio od 1874. do 1936. godine, definirao je antisemitizam kao “tešku bolest većinskog naroda ili vjere koja je smrtonosna za Židove”, a njemački socijalist August Bebel (1840. – 1913.) da je to “socijalizam imbecila”. Čak i da ne citiramo te poznate autore, jasno je da je priča o antisemitizmu mnogo šira od pukog praćenja njegovih manifestacija unutar nekog društva. Tek je od osamdesetih godina 20. stoljeća, prvenstveno u Njemačkoj, a potom i u drugim europskim zemljama, posve prevladao stav da je povijest antisemitizma dio nacionalne povijesti. No u nekim zemljama i društvima ta se integracija, ili asimilacija, još uvijek nije dogodila – za mnoge je to još samo dio povijesti Židova u tim zemljama, koji se tiče uglavnom samo njih.

NACIONAL: Koje razdoblje u Hrvatskoj tijekom prošlog stoljeća smatrate najvirulentnijim za širenje antisemitizma, i zašto?

Hrvatski antisemitizam, osim u doba NDH, nije nikad bio osobito jak, pogotovo ne u odnosu na druge objekte mržnje, jer je hrvatski nacionalističko-šovinistički naboj desetljećima usmjeren prvenstveno na Srbe, pa onda i na sve „Jugoslavene“ i na komuniste. To je i razlog zbog kojega u ideologiji ustaškog pokreta u prvim godinama nema izraženog antisemitizma. No istovremeno u tim tridesetim godinama, nakon relativno mirnih dvadesetih, dolazi do eksplozije antisemitizma u Jugoslaviji, ali i drugdje u Europi – prve se promjene nagore osjećaju otprilike od 1932. i 1933. godine – ne slučajno baš u mjesecima kad je Hitler došao na vlast. Drugi „skok“ u Jugoslaviji i Hrvatskoj se događa otprilike od 1936. godine. Uvjetovan je s više faktora: intenzivira se nacistička propaganda, pokreću se različite tiskovine kojima je jedini ili prvenstveni cilj antisemitsko huškanje. Počeo je i Španjolski građanski rat u kojem Francove pristaše često koriste antisemitske invektive kako bi oblatili Republiku. U Hrvatskoj se ideologiji ekskluzivnog hrvatstva pridodaju i antisemitski elementi, čime se stvara ustaški antisemitizam. Kako integralno jugoslavenstvo nikad nije bilo demokratska opcija, bila je to podloga da se i u okviru tog pokreta razvije antisemitizam. Jugoslavenska je vlada – pri čemu je imala punu podršku vlasti Banovine Hrvatske – ujesen 1940. donijela “dvije uredbe o ograničenju prava Jevreja” kojima je određeno da se broj Židova upisanih u srednje škole i na sveučilišta uskladi s udjelom Židova u ukupnom stanovništvu, a trgovina prehrambenim proizvodima naveliko praktički je zabranjena tvrtkama koje su bile u židovskom vlasništvu ili suvlasništvu. Liberalna i lijeva javnost hrabro je odgovarala na sve te pritiske, ali to je bilo nedovoljno za bilo kakav pomak nabolje. Pa ipak, židovskoj je zajednici bilo lijepo znati da odnekud ima podršku.

‘Nedavna izjava Matka Raosa duboko je nepravedna prema tadašnjem Splitu, jer kad su Nijemci u rujnu 1943. okupirali grad, ustaše su se suočile s krajnjim nepovjerenjem lokalnog stanovništva

NACIONAL: Odnos Katoličke Crkve u Hrvatskoj prema Židovima i židovstvu, naročito u posljednjih stotinjak godina, predmet je ogorčenih polemika i rasprava. Možete li ga za čitatelje Nacionala pokušati sažeti? Je i Crkva širila antisemitizam?

Odgovor na to pitanje nije ni jednostavan ni jednoznačan. Naprimjer, Josip Juraj Strossmayer, jedan od najzaslužnijih za poticanje ključnih modernizatorskih trendova u Hrvatskoj u drugoj polovini 19. stoljeća, u privatnoj se korespondenciji žestoko protivio zakonu o civilnom židovsko-kršćanskom braku: ocijenio ga je nečuvenom uvredom kršćanima i golemom “sablazni”. U pismima Franji Račkom tvrdi da su Židovi “izrodi čovječanstva, neprijatelji kršćanstva, lihvari, mađaroni, narodne izdajice, nemoralne i smrdljive individue…” Tvrdio je i da “Žudije koji začetnika života i besmrtnosti na križ pribiše, koji noseći na čelu svome znak božjega prokletstva, toga istoga našeg Gospodina otada neprekidno moralno razapinju te posvuda i u svim narodima tolike progone protiv Katoličke Crkve podjaruju”. Naziva ih „sektom bezumnjaka i oholiša … kojoj je kršćanstvo trn u oku“. Kad je 1877. doznao da je na jednoj osječkoj školi privremeno postavljena učiteljica Židovka Tonka Neumann, oštro je protestirao kod vlasti u Zagrebu obrazlažući da je to „prava smrt i propast naše nacije” te da se tim postavljenjem “probudio u episkopatu strah kako postoji tajna struja u našem narodu koja želi dekristijanizirati našu mladež”. Strossmayer je predbacivao vlastima da to postavljenje „otvara širom vrata u kršćanske škole židovom, najljućim neprijateljem Krista i Evanđelja“. Kako je zaprijetio da će mobilizirati roditelje djece i organizirati bojkot škole, vlasti su, unatoč nominalnoj jednakosti i ravnopravnosti, kapitulirale i učiteljica je otpuštena. Međutim, u javnosti je Strossmayer ostavljao dojam tolerantnog prelata: iskazuje divljenje za židovsku etiku, kulturu i druge vrednote, prijateljuje s rabinima, pokrovitelj je đakovačke Hevra Kadiše, pogrebnog društva, koja njemu u čast dugi niz godina nosi ime Hevrat Jozef. U vrijeme dok su se u Mađarskoj događali razni antisemitski pritisci, pa i neredi, đakovačkim je Židovima obećao da “dok je on biskup đakovački, recite svojim vjernicima da se ne će nijednom ništa dogoditi”, i to nije zvučalo kao isprazna fraza. U međuratnom razdoblju je u katoličkim tiskovinama bilo „ovakvih“ i „onakvih“ tekstova o Židovima. Tako je 1925. redakcija Katoličkog lista, ključne crkvene tiskovine na hrvatskom prostoru, zabrinuta zbog tobožnjeg prevelikog židovskog utjecaja na tisak, konstatirala kako su “sva veća štamparska poduzeća čitavoga svijeta” u židovskim rukama. Dr. Dragutin Hren, profesor vjeronauka na Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji, smatrao je 1929. potrebnim upozoriti na negativne posljedice razvoja filmske industrije i na povezanost Židova s njom: “U gradovima filmovi upravo razaraju ćudoređe, no najbolnije je to da se kina šire već i u male gradiće, pa i u sela.” Problem je što novac zarađen distribucijom filmova navodno “pada u džepove mnogih tuđih ljudi, napose Židova”. Naravno, u Katoličkom listu se uporno ponavljala tvrdnja da Židovi stoje iza pokretanja i pobjede revolucije u Rusiji. Neki autori nabrojili su tri želje koje Židove navodno pokreću: “Neobuzdana želja za svjetskim gospodstvom, nezasitna glad za novcem i neugasiva mržnja na kršćanstvo”. Stjepan Bakšić, profesor, dekan Katoličkog bogoslovnog fakulteta i urednik Katoličkog lista od 1919. do 1936., tvrdio je da su “preuzeće vlasti u Rusiji po Lenjinu i Bronstein-Trockome financirali njujorški financijeri Janke Schiff i Warburg”. Makarski franjevci od 1925., prvi u tadašnjem Kraljevstvu SHS, objavljuju u nastavcima u svojoj reviji Protokole sionskih mudraca, antisemitski pamflet odnosno krivotvorinu u kojoj se opisuje tobožnji projekt Židova da zavladaju svijetom. U tridesetim se godinama Katolička Crkva snažno i dosljedno protivila tzv. rasnom antisemitizmu, ali je svih tih godina promovirala, kao što smo vidjeli, tzv. ekonomski i socijalni antisemitizam; prvi karakterističan po tezi da su „Židovi najgori bankari i kapitalisti“, a drugi da su „Židovi komunisti koji upravljaju svjetskom revolucijom“. Da se ne bi mislilo kako je u Srpskoj pravoslavnoj Crkvi bilo bolje, evo primjera žičkog episkopa Nikolaja Velimirovića, koji je umro 1956. godine, i jednog od najznačajnijih promotora svetosavskog nacionalizma, protueuropejstva i konzervativizma, što uključuje i antisemitizam. Velimirović je Hitlera smatrao branom koja bi narode zaštitila od “judeo-boljševizma” i “trulog Zapada”. Židove kolektivno okrivljuje kao bogoubojice koji “2000 godina ratuju protiv Hrista”. Razloge nevolja i rata vidi u činjenici da su “Jevreji i njihov otac đavo uspeli laganim dugotrajnim trovanjem duha i srca evropskog čovečanstva da ovo odvrate od pravog bogopoštovanja”. Zaključivši da je „sve svoje pronalaske Evropa uperila protiv Hrista; da li po svome sopstvenom krivoumlju ili po nagovoru Jevreja, ne znamo”. Kritizira “revnost za čistoćom koja je postala manijom za čistoćom. I ovde je Čivutin umešan… Vodovod, vodovod, vodovod. Kupatila, kupatila, kupatila! Čistoće, čistoće, čistoće! I svi klonuše od umora perući se i čisteći se spolja”. Ispisao je i neke od najosebujnijih stranica u povijesti modernog antisemitizma, barem kad je o ličnostima na visokim položajima riječ: “Sva moderna gesla evropska sastavili su Židi, koji su Hrista razapeli: i demokratiju, i štrajkove, i socijalizam, i ateizam, i toleranciju svih vera, i pacifizam i sveopštu revoluciju, i kapitalizam i komunizam. Sve su to izumi Židova, odnosno oca njihova đavola. I to je sve u nameri da Hrista ponize, da Hrista ponište.“

‘Hrvatski antisemitizam, osim u doba NDH, nije bio osobito jak, jer je hrvatski nacionalističko-šovinistički naboj desetljećima usmjeren prvenstveno na Srbe, na ‘Jugoslavene’ i na komuniste’

NACIONAL: Kontroverzna je i uloga zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca, naročito u razdoblju NDH; neki ga smatraju spasiteljem Židova, dok drugi tvrde da je suodgovoran za holokaust. Kako biste vi, u kontekstu antisemitizma i odnosa prema ustaštvu, opisali Stepinčevu ulogu?

Pozicija i Crkve i samoga Stepinca bila je ambivalentna: intervenirao je za mnoge osobe i grupe, katkad uspješno, katkad bez uspjeha. No u raznim je situacijama bio neprimjereno tolerantan prema onome što su činili ustaše, pa i više od toga: Pavelić je 26. lipnja 1941. objavio “Izvanrednu zakonsku odredbu i zapovijed” u kojoj je konstatirao da Židovi tobože „šire lažne vijesti u svrhu uznemiravanja pučanstva te svojim poznatim spekulativnim načinima ometaju i oteščavaju opskrbu pučanstva, te se kolektivno smatraju za to odgovornima i prema tome će se proti njima postupiti i spremati ih povrh kazneno-popravne odgovornosti u zatočenička zbirališta pod vedrim nebom”. Ta je odredba objavljena na čitavoj prvoj stranici Katoličkog lista, a po nadbiskupovu zahtjevu “svećenstvo ga je moralo proglašavati u crkvi”. I uistinu, počela su masovna hapšenja Židova; prvi put su bili obuhvaćeni i starci, i žene, i djeca. Nadbiskup Stepinac se predugo zavaravao da su zločini ustaškog režima samo ekscesi neodgovornih ljudi na terenu i nekih smutljivih pojedinaca u vlasti, a ne plod totalitarne ideologije i dio smišljene državne politike, pa nije nikad cjelovito osudio ustašku ideologiju ni režim niti se distancirao od NDH. Izveden je 1946. pred sud pod optužbama da je bio ratni zločinac, duhovni poticatelj genocidnih progona srpskog stanovništva u NDH. U publicističkim radovima u Jugoslaviji kasnijih desetljeća te su optužbe čak i proširivane, pa je nadbiskup Stepinac stigmatiziran kao glavni ideolog ustaštva i genocida nad Srbima, što je propagandistička laž. Alojzije Stepinac je bio čovjek s mnogo dilema u jednom mučnom vremenu, u kojem nije bilo lako naći jasne odgovore, pa ih ni on često nije nalazio. Valja reći da je bilo u krilu Crkve i mnogo gorih primjera: sarajevski Katolički tjednik je redovito prije rata objavljivao najagresivnije antisemitske, ali i protusrpske tekstove, pa je 1941. samo dodatno radikalizirao diskurs: “Židovi su gurnuli Europu i cijeli svijet u propast, propast vjersku, moralnu, kulturnu i ekonomsku – dobiše apetit na ništa manje nego na cio svijet. U jednom drugom članku konstatira se da današnja sudbina Židova tragična, ali kako nisu priznali Krista, Bog ih je udario „božanskom i povijesnom sankcijom“.

NACIONAL: Prešućivanje uloge partizana u spašavanju Židova u Drugome svjetskom ratu u Hrvatskoj je postalo posve uobičajeno: kada je, naprimjer, premijer Plenković prošle godine u Francuskom paviljonu u Studentskom centru održao dobar i zapažen govor na otvorenju izložbe o holokaustu u Zagrebu, čak je i tada izjavio da je Židove spašavao Alojzije Stepinac, ne spomenuvši partizane ni jednom jedinom riječju. Sažmite vi sada ovdje: kakva je uloga Titovih partizana u spašavanju Židova s područja NDH i Jugoslavije u Drugom svjetskom ratu?

Prije rata je na teritoriju na kojem je nastala Nezavisna Država Hrvatska živjelo oko 38 do 39 tisuća Židova. Genocid je preživjelo njih oko 8000 do 9000. Dakle, tijekom rata ubijeno je između 75 i 80 posto članova zajednice. U partizanskim jedinicama kraj rata dočekalo je 2339 Židova iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Poginula su 804. To znači da je u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini od preživjelih Židova čak svaki treći sudjelovao u antifašističkoj borbi. S partizanima se vratilo kućama još gotovo 2000 Židova neboraca koji su preživjeli rat na partizanskom oslobođenom području. Prema tome, od preživjelih Židova s područja tadašnje NDH, otprilike se polovina spasila kao pripadnici ili pripadnice antifašističkih partizanskih jedinica ili boraveći na oslobođenom teritoriju. Bilo je to proporcionalno najbrojnije sudjelovanje Židova u pokretima otpora u dijelovima Europe pod kontrolom sila Osovine i ujedno proporcionalno najveći broj spašenih Židova zahvaljujući antifašističkom otporu. Židovska zajednica bila je već tada na to ponosna. Šestogodišnja Mira Altarac je krenula u prvi razred u izbjegličkom logoru El Shattu. Na jednoj tatinoj fotografiji napisala je ponosno tek naučenim slovima: “Moj tata je partizan!’

‘U rujnu 2017. umro mi je otac Slavko, zaslužni hrvatski izdavač, pisac, novinar, političar. Tada su neki ljudi na internetu pokrenuli kampanju mržnje koja je izgledala kao puknuće kanalizacijske cijevi’

NACIONAL: Do koje je mjere javno širenje antisemitizma u Hrvatskoj pridonijelo stvaranju uvjeta za ustaške zločine i holokaust?

Mislim da će već i iz citata koje sam naveo svaki čitalac shvatiti da se u godinama prije uspostave NDH stvarala ideološka i psihološka podloga za ono što će se dogoditi nakon travnja 1941. godine. A u knjizi ima više materijala koji i citiram i objašnjavam, tako da se može steći i mnogo plastičnija slika o tome što se, kako i zašto dogodilo.

NACIONAL: Kako biste, u kontekstu o kojem govorimo, opisali devedesete godine u Hrvatskoj i dosadašnja tri desetljeća samostalne Hrvatske? Kakve trendove prepoznajete: krećemo li se prema poboljšanjima ili tapkamo u mjestu? Što govore ciklička ponavljanja proustaških i revizionističkih incidenata, poput onoga prošlotjednog u Splitu?

Propagandističke mašinerije svih strana u ratovima devedesetih na nekadašnjem jugoslavenskom prostoru stavile su Židove, filosemitizam i antisemitizam na važna mjesta svojih aktivnosti. Franjo Tuđman sa svojim osebujnim tumačenjima povijesti Jasenovca i tvrdnjama da revizionisti “ustaju protiv mitskih prikazbi Holokausta” i da su se “suprotstavili raširenim ‘sagama’ i ‘legendama’ ili ‘mitskim obmanama’ o šest milijuna umorenih Židova“, nije odigrao, najblaže rečeno, pozitivnu ulogu. Uslijedilo je smirivanje nakon 2000. godine, ali se ispostavilo da je bilo samo privremeno.

NACIONAL: Često se raspravlja o tome kako suzbiti antisemitizam. Koja je vaša sugestija?

Antisemitizam je u Hrvatskoj, nasreću, marginalna pojava, ali nepogrešivo detektira mnogo ozbiljnije bolesti u društvu. Treba ga poznavati, prepoznavati, o njemu treba govoriti, jer to je jedini način da se i te ozbiljnije bolesti pokušaju liječiti.

‘Propagandističke mašinerije svih strana u ratovima 90-ih na jugoslavenskom prostoru stavile su Židove, filosemitizam i antisemitizam na važna mjesta svojih aktivnosti’, kaže Goldstein. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO