Ivo Goldstein jedan je od najuglednijih i najplodnijih hrvatskih povjesničara i aktivni član židovske zajednice u Hrvatskoj. Osim brojnih djela općehistoriografskog usmjerenja, napisao je i neke od najiscrpnijih, referentnih prikaza o sudbini ovdašnje židovske zajednice, među kojima se ističu djela “Holokaust u Zagrebu”, “Jasenovac” i “Antisemitizam”. Potaknut, kako kaže, “tvrdnjama o ‘’kolonizatorskom režimu’’ i ‘’cionizmu’’ kao nekakvoj a priori negativnoj ideologiji koje se pojavljuju mjestimice i u hrvatskim medijima i javnosti otkako se u listopadu prošle godine razbuktao rat na Bliskom istoku, Goldstein je Nacionalu ponudio intervju u kojemu je objasnio svoja stajališta o tom sukobu i njegovoj medijskoj percepciji u Hrvatskoj i Europi.

NACIONAL: Tvrdnje o “kolonizatorskom režimu” i osporavanje izraelske državnosti u javnosti su se pojavili kao posljedica aktualnih zločina u Gazi.

Točno, ali sve je počelo Hamasovim zločinom 7. listopada. Da njega nije bilo, nijedan civil u Gazi ne bi stradao.

NACIONAL: Kad se dogodio taj strašan zločin nad civilima, mnogi su izražavali šok i solidarnost s Izraelom. Bio je to najveći zločin nad Židovima poslije Holokausta. Ali osveta je šokantna: 40.000 žrtava, razorena Gaza i ozbiljna opasnost regionalnog rata.

Ne bih to nazvao osvetom, nego potrebom da država koja štiti svoje građane odgovori jer zločinci su se sakrili u Gazi, među civile. Izraelska je vojska dobila zadatak poput rješavanja kvadrature kruga – trebalo je osloboditi taoce, neutralizirati nekoliko stotina ili tisuća artiljerijskih pozicija, kazniti zločince, a istovremeno poštedjeti civile. Samo 7. listopada iz Gaze je na Izrael ispaljeno nevjerojatnih 7000 različitih projektila. Bio je to peti put od 2007. godine, otkako je Hamas zagospodario Gazom, da se tako napada Izrael. Hamas, kojemu je jedini i isključivi cilj borba protiv „cionističkog režima“ do njegova uništenja, predvidio je tada dva scenarija: prvi, da će izraelska reakcija na njihov napad potaknuti opći napad na Izrael u kojem će složno nastupiti Hezbolah, šijitske milicije u Iraku i Siriji, iranski režim i Huti u Jemenu, Palestinci na Zapadnoj obali i, konačno, dva milijuna Arapa u Izraelu te da će to rastrojiti Izrael. Drugi scenarij bilo je očekivanje da će se pod međunarodnim pritiskom brzo dogoditi primirje. Međutim, izraelska vojska je, uz podršku javnosti, krenula u uništavanje Hamasa.

NACIONAL: Ali cijena je strašna. Prema podacima UN-a i međunarodnih organizacija, ubijeno je više od 40.000 ljudi. Međunarodni sud pravde tražio je od Izraela da obustavi napad zbog opasnosti od genocida. Cijelo stanovništvo Gaze je u proteklih 13 mjeseci barem jednom iseljeno; srušena je većina zgrada. Zar to nije previsoka cijena?

Mislim da tim statistikama o broju žrtava ne treba vjerovati. Britanski i američki izvori sumnjaju u te brojke. Kako se u jeku borbi mogu točno prebrojati žrtve i to istoga dana do navečer? Minimum korektnosti bio bi da palestinska strana razdvaja civilne od vojnih žrtava, pa da se kaže da je ubijeno najmanje 14.000 boraca Hamasa, što uopće nije sporno. Podsjećam da je Amos Oz, izraelski književnik, veliki zagovornik mira s Palestincima kojega je izraelska desnica smatrala izdajnikom, 2014. rekao: lako je docirati iz Pariza ili New Yorka – ili iz Zagreba, ja bih dodao – ali što biste učinili da vaš susjed u krilu drži dijete i puca na vas? Što biste tada učinili? A ovo je takva situacija – hamasovci su sustavno pucali iz civilnih objekata.

NACIONAL: Ali Izrael je snažna država. Zar je ovo način borbe protiv njih? Razaranja u Gazi su strašna. Zar ne postoji drugačiji način?

U nekim situacijama vjerojatno postoji, u drugima ne. Izraelci bi rušili zgradu ako bi se u njoj nalazilo skladište oružja, ali je moguće da su dronom ili minobacačem tražili onoga tko je ispalio minobacačku granatu iz neke kuhinje i pobjegao, a u stanu pored je žena s djecom. Podsjetit ću pritom da je Haški sud na suđenju Prliću i ostalima za zločine u Herceg-Bosni presudio kako je mostarski Stari most bio legitiman vojni cilj. Hoću reći: ako koristiš civilne objekte za vojne napade, oni postaju legitimni vojni ciljevi, čak ako su i zaštićeni spomenici kulture ili su u njima žene i djeca. Prema tome, da zaključimo, protivno je ratnom pravu da se puca na civilne objekte, škole, bolnice i tako dalje, ali je protivno ratnom pravu koristiti žene i djecu kao živi štit. Hamas je to radio tijekom svih dosadašnjih sukoba s Izraelom. Konačni je pravorijek o događajima prije dva tjedna izrekao Salman al-Dayah, bivši dekan fakulteta šerijata i prava u Gazi koji je u fetvi protiv Hamasa ustvrdio kako se 7. listopada 2023. „nisu stekli uvjeti za džihad, pa da Hamas nije smio krenuti u napad“. To je možda dobra naznaka da su Hamasovoj vlasti u Gazi dani odbrojani.

NACIONAL: Gaza je mala. Vjerojatno nisu ni imali igdje drugdje postaviti oružje.

Primjerice, Pariz je tri puta naseljeniji od Gaze. Nije istina da u Gazi nije bilo prostora za lociranje vojnih efektiva. Vojni efektivi, naprosto, nikada se ne stavljaju u civilne objekte. Hamas nije briga što njihove žene i djeca stradavaju. Uostalom, čelnici Hamasa su proteklih mjeseci i javno isticali kako su dvije trećine stanovnika Gaze došljaci, pa da za njih treba skrbiti UN, a ne oni.

NACIONAL: Međunarodni kazneni sud raspisao je tjeralicu za izraelskim premijerom Netanyahuom pod optužbom za ratni zločin.

Taj je čin vrlo sumnjive vrijednosti, pogledajte tko vodi sudsko vijeće. Ne može se Netanyahua, premijera demokratske zemlje, trpati u isti koš s Hamasovim teroristima. Izraelska je vojska morala neutralizirati prijetnju. Činjenica je da dobar dio izraelske javnosti sada želi primirje i povratak talaca. No hoće li se Izraelu, naprimjer, uzeti za dobro da je ovih tjedana u Libanonu izraelska vojska uništavala Hezbolahove sposobnosti da proizvodi i trguje drogom od čijeg konzumiranja bi inače umirali brojni Europljani?

‘Židovi u Hrvatskoj zgroženi su načinom na koji dio javnosti percipira ova događanja. Smatraju da je Izrael imao pravo odgovoriti, premda imaju i zadrške prema intenzitetu napada, posebno zadnjih mjeseci’

NACIONAL: Ne isključujete mogućnost da je IDF počinio ratne zločine u Gazi?

Neka se to istraži onako kako je to radio Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju.

NACIONAL: Kako biste opisali političku scenu u Izraelu? Vlada je izrazito desna.

Izraelska politika radikalizirala se s vremenom. Do sedamdesetih, Izrael je imao kontinuirano laburističke vlade u koaliciji s još ljevijim strankama. Nakon ratova 1967. i 1973. te dolaska većeg broja Židova iz arapskih zemalja i SSSR-a, koji nisu imali demokratske tradicije, a pogotovo nakon početka Intifade 1987. i početka niza terorističkih napada, izraelska politička scena sve više počinje skretati udesno. Izrael je uspješna država: kada je Tel Aviv 1909. osnovan, bile su to dine pokraj Jaffe. Nije bilo nijedne kuće. Danas je Tel Aviv svjetski grad, najveći grad u državi koja ima BDP viši od Švedske i Njemačke.

NACIONAL: Zanima me vaše mišljenje o medijskom refleksu rata na Bliskom stoku u Hrvatskoj.

Ono što se čuje kod nas, pogotovo iz lijevih krugova, dijelom je refleks starih veza ljevice, još iz vremena Jugoslavije s Naserom, Pokretom nesvrstanih, Jaserom Arafatom, PLO-om i s tezom da se Palestinci bore za slobodu, a ne za uništenje Izraela. Valja jasno reći: njihov „anticionizam“ i slogani poput „od rijeke do mora“ poziv su na uništenje Izraela i ne mogu se kvalificirati nikako drugačije nego kao antisemitizam. Međutim, ideološki bi bilo logičnije da se ljevica povezuje s Izraelom nego s Palestincima: u Izraelu imate, naprimjer, kibuce u kojima postoji kolektivno vlasništvo i egalitarizam kao i izrazito snažni sindikati koji se u obrani radničkih prava mogu pokazati čak i jačima od vlade.

NACIONAL: Kako tumačite sliku koja o izraelsko-palestinskom ratu prevladava na ljevici u Europi?

Ima tu, naravno, i antisemitizma koji je, kako stoji u definiciji IHRA-e, i „primjenjivanje dvostrukih mjerila zahtjevima da se Izrael ističe ponašanjem koje se ne očekuje ni od jedne druge demokratske države“. Dijelom je takav stav rezultat ideološkog lutanja, intelektualne jalovosti i općeg kolapsa ljevice u današnjoj Europi. Izgleda da europska ljevica smatra kako navijanje za Palestinu može biti točka okupljanja, kakva je bila prije skoro 90 godina Španjolski građanski rat. Ima tu neprijateljstva prema Americi, kapitalističkoj nepravdi, eksploataciji i onda se tome prikopča Izrael.

NACIONAL: Kako Židovi u Hrvatskoj gledaju ovu situaciju?

Mislim da većina misli što i ja. Dakle, svatko mora odgovarati za svoja djela: ako su izraelska politika ili vojska učinile nešto krivo, to neću podržati. Međutim, valja znati tko je glavni krivac, tko je počeo i tko iza toga stoji: počeli su Hamas i Hezbolah, monstruozne terorističke organizacije koje je davno trebalo ukloniti, a iza svega stoji Iran koji je ključ problema. Podsjećam vas da su arapske zemlje poput Egipta, Jordana ili Saudijske Arabije neprijateljski raspoložene prema Hamasu i Hezbolahu, ali to javno baš ne smiju iskazivati. Trenutna vojna i politička situacija je takva da je moguće deeskalirati stanje i krenuti u stvaranje nove arhitekture odnosa, jer je Hamas gotovo uništen, a Hezbolah na putu da mu se to dogodi. Time je bitno oslabljena i pozicija Irana. U svakom slučaju, Židovi u Hrvatskoj zgroženi su načinom na koji dio javnosti percipira ova događanja. Smatraju da je Izrael imao pravo odgovoriti, premda imaju i zadrške prema intenzitetu napada, naročito posljednjih mjeseci. Ali opet, mislim da je Hamas odgovoran za to ako su u Gazi ginule žene i djeca, jer su – najgore od svega – civile unaprijed smišljeno koristili kao živi štit. Nisu im dopuštali da se sklanjaju u tunele, niti su stanovništvu dopuštali da se seli iz jednog dijela Gaze u drugi, što su željeli dijelom i po sugestijama izraelske vojske. Hamas je samo u prvim danima rata ubio najmanje 30 stanovnika koji su protestirali zbog nepravedne distribucije hrane. A ima toga još. U našim medijima stvarala se mjesecima slika da Izraelci tuku nemilice po civilima koji se ne mogu braniti. Takvoj slici pridonijeli su i izvještaji nekih novinara iz Gaze – kasnije se ustanovilo da su barem njih četvorica bili u džipovima koji su 7. listopada ušli u Izrael. Jedan od njih je bio i aktivan borac, drugi je snimljen u zagrljaju s pokojnim vođom Hamasa Jahyom Sinwarom. Da su oni izvještavali objektivnije, a ne kao dio Hamasova propagandnog stroja, ne bi li slika o ratu u Gazi ipak izgledala malo drugačije? Dakle, da je objektivnosti bilo više, dobar dio javnosti bi shvatio da se radi o žestokim uličnim borbama u kojima je Hamas od 7. listopada u narednih godinu dana, između ostaloga, ispalio još 12.000 raznih projektila na Izrael.

NACIONAL: Hrvatska ima iskustvo suđenja na Haškom sudu, na kojemu se velika pažnja poklanjala proporcionalnosti obrane, naročito u slučaju Oluje.

Pitanje proporcionalnosti jest dobro pitanje.

NACIONAL: Sigurno nije proporcionalno srušiti cijelu zgradu.

Uvijek je to pitanje. No ja pitam – hoćeš li pucati na spomenutog susjeda koji puca na tebe i pritom se pitati, ne riskiram li da ću ubiti i dijete? To nije akademski problem, već pitanje života i smrti. Razgovarao sam s jednim mojim izraelskim prijateljem koji je godinama bio zagovornik mira s Palestincima. Rekao mi je: “Kad sam 7. listopada vidio ne samo kako su pobili ljude, nego kako su vozili po Gazi na džipu 85-godišnju ženu u pidžami, a rulja je egzaltirano pozdravljala, za palestinske patnje u mom srcu više nema mjesta.” Ja nikad ne bih tako rekao, ali ću vam reći i ovo: uvijek se osjećam loše kad neoustaše govore da se na Jadovnu i u Jasenovcu nije dogodilo ništa, a ondje su mi ubijeni djed i mnogi članovi obitelji; ali kad sam vidio kako po Gazi voze tu 85-godišnju ženu, sjetio sam se svoje prabake Adolfe, koju su ustaše odvele nepokretnu u kolicima, i koja vjerojatno nije ni stigla do Jasenovca, gdje je ubijen njezin suprug, moj pradjed Aron Goldstein. Dakle, hrvatski Židovi razmišljaju o svojim rođacima kojima se prijeti iz Irana, države s 90 milijuna stanovnika; iz Sirije, koja Izrael smatra teritorijem okupirane Palestine… Sve to većinu Židova diljem svijeta, pa i u Hrvatskoj, čini duboko frustriranima i zabrinutima.

‘Danas je federalna, zajednička država Židova i Palestinaca apsolutno nerealna’, uvjeren je hrvatski povjesničar Ivo Goldstein. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Što je povijest i bit ideje cionizma?

Cionizam je dobio ime po brdu Cion u Jeruzalemu. Korijeni cionizma leže u 3000 godina dugoj povezanosti Židova s Jeruzalemom. Nakon 136. naše ere Rimljani su masovno deportirali Židove iz Svete zemlje, ali je tijekom 2000 godina ostala ta veza židovstva s nekadašnjom domovinom – Židovi tradicionalno čestitaju novu godinu sa „sljedeće godine u Jeruzalemu“, postoji i biblijski psalam 137. u kojem se slavi Jeruzalem, mlađim generacijama poznat iz pjesme „Rivers of Babylon“ grupe Boney M. U 16. i 17. stoljeću pojavili su se mesije koji su nastojali nagovoriti Židove da se vrate u Palestinu. Tijekom 19. stoljeća u naprednim europskim državama Židovi postupno stječu punu ravnopravnost: u Hrvatskoj 1873., nešto ranije u drugim dijelovima Habsburške Monarhije, u Francuskoj… Međutim, ubrzo potom, kako su Židovi počeli ulaziti u dotad zabranjene razne profesionalne i društvene domene, diljem Europe razbuktao se antisemitizam. To je poticalo Židove da zaključe kako stjecanjem pune ravnopravnosti koju su čeznutljivo čekali, oni ipak nisu postali posvema ravnopravni. Novinar Theodor Herzl, Židov iz Budimpešte, svjedočio je 1894. antisemitskim demonstracijama u Parizu, kada je masa vikala „smrt Židovima“. Herzl je, „priznavši samom sebi ispraznost i beskorisnost pokušaja ‘borbe’ protiv antisemitizma”, promijenio dotadašnji stav da je židovsko pitanje moguće riješiti putem emancipacije i asimilacije i zaključio da je jedino moguće rješenje židovskog problema masovni odlazak Židova iz njihovih sadašnjih domovina u neku novu zemlju gdje bi osnovali vlastitu državu. Tako je 1896. objavio knjigu “Židovska država” te je sljedeće godine u Baselu organiziran prvi cionistički kongres.

NACIONAL: Herzlovu “Židovsku državu” vi ste preveli, uredili i objavili 2011. godine.

Nije to samo bio prvi prijevod u Hrvatskoj, nego i na području bivše Jugoslavije uopće. Herzlov je tekst pun liberalnih stavova iz čega se može zaključiti kako je smatrao da će se doseljeni Židovi moći mirno integrirati u novu sredinu. Planirao je da centralizirana institucija kupuje zemlju od starosjedilaca i tako dalje. Poručio je čitateljima da im se možda čini kako je projekt židovske države u tom trenutku fantazmagorija, ali da će vidjeti što će se dogoditi za 50 godina. Izrael je osnovan 52 godine kasnije.

NACIONAL: Je li “Židovska država” temelj cionističkog programa kojem je prvenstveni cilj stvaranje židovske države?

Jest, ali ne samo to. Cionizam je istovremeno i poticaj da se pokrene nacionalni preporod, proces koji su prošle i druge nacije. Ideja je bila da Židovi osvijeste vlastitu nacionalnost; dotad su bili određeni židovskom vjerom, židovstvo se percipiralo isključivo kao vjersko opredjeljenje, a Židovi su se smatrali građanima nacije odnosno države u kojoj su živjeli. Istovremeno je cionizam povratak židovskoj kulturi i jeziku. Tada se počinje revitalizirati hebrejski koji je dugo bio mrtvi jezik molitve. Također, cionizam je jačanje židovske samosvijesti, poziv da Židovi ne budu samozatajni, nego da se ponose time što su Židovi, ma kolike napade zbog toga morali podnijeti. Cionizam je, dakle, poziv Židovima da se vrate korijenima, među ostalim i u zemlju iz koje su prije 2000 godina protjerani, koju su zvali “Erec Izrael”. Nakon Prvog svjetskog rata tim je područjem vladala Velika Britanija koja će tamošnje stanovništvo dijeliti na “palestinske Arape” i “palestinske Židove”. Inače, ime “Palestina” potječe od imena naroda Filistejaca, kojemu je pripadao Golijat iz biblijske priče o Davidu i Golijatu.

NACIONAL: Je li bilo ideja da se židovska država napravi negdje drugdje?

Bilo je – u razmatranju su bili Uganda i Argentina, ali je 1905., godinu dana nakon Herzlove smrti, zaključeno da, iz mnogo razloga, zemlja gdje će se osnovati nova židovska država može biti jedino Palestina. Treba reći da je i nakon deportacija u 2. stoljeću dio Židova ostao na tom području, premda je srušen hram u Jeruzalemu, a grad ubrzo dobio ime Aelia Capitolina – dakle, Rimljani su pokušali zatrti židovsku kulturu sjećanja. Tako, eto, Židovi kontinuirano žive u Palestini/Izraelu, iako u malim zajednicama, sve do danas. Stoga ne stoji argument koji se u današnjim polemikama koristi da su Židovi samo kolonizatori i ništa drugo. Drugo, Židovi nisu otišli, nego su nasilno iseljeni, i treće, tvrdnja o kolonizatorima neprihvatljiva je zato što sugerira politički cilj: kako su došli, tako će i otići. U tome je ključni problem.

NACIONAL: Kako su počela naseljavanja?

Važna je Balfourova deklaracija iz 1917., nazvana po tadašnjem britanskom ministru vanjskih poslova Arthuru Jamesu Balfouru. Britanska imperijalna vlast trebala je saveznike na kraju rata, pa i Židove. Britanci su bacili oko na bliskoistočne dijelove tada umirućeg Osmanskog Carstva.

NACIONAL: Kako je podjelu doživjela arapska strana?

Arapska strana još nije bila ni politički uobličena ni organizirana. Nacionalne države su se tek osmišljavale. Kad se nakon Prvog svjetskoga rata useljavanje Židova u Palestinu intenziviralo, dio lokalnih Arapa je time bio nezadovoljan, a dio zadovoljan, jer je profitirao od prodaje zemlje kojoj je cijena ubrzano rasla i na druge načine zbog rastuće ekonomije. Otpočetka je između dviju zajednica bilo tenzija, ali i komunikacije i suradnje.

NACIONAL: Što je Holokaust značio za budućnost Izraela i židovstva uopće?

Bio je to dotad neviđen zločin, iskustvo bez presedana u povijesti, da se 12 godina, od 1933. do 1945., na velikom prostoru okupirane Europe uništava čitavo stanovništvo jednog naroda, svi, djeca, žene, starci, ne samo muškarci. Nestalo je dvije trećine europskog židovstva. Nakon rata mnogi od onih koji su se vratili kućama nisu našli nikoga svoga. Osjećali su se nelagodno i pokušavali su otići. Jedna od adresa bila je Palestina. Već 1945. krenuo je val useljenika, dok su se istodobno tenzije Arapa i Židova povećavale, pa je britanska mandatna vlast ograničila broj useljenika, što su Židovi kršili i mimoilazili.

NACIONAL: UN je 1947. omogućio osnivanje Izraela.

To je ključan događaj. Jednoglasno prihvaćenom Rezolucijom 181 UN-a Palestina je podijeljena na židovski i arapski dio i to je bio temelj za osnivanje Države Izrael.

NACIONAL: Ali arapski svijet nikada nije prihvatio tu rezoluciju, pa čak ni alternativni prijedlog koji nije dobio većinu, o osnivanju dvonacionalne države s kantonima. Čim je proglašena Država Izrael, okolne arapske zemlje su ga napale.

Točno, Izrael se obranio, ali su arapske zemlje istakle tri „p“ što se Izraela tiče – nema ni primirja, ni pregovora, ni priznanja. No, idemo dalje – u trećem arapsko-izraelskom ratu 1967. Izrael je zauzeo dijelove Sirije, Jordana i Egipta.

NACIONAL: Potom je UN usvojio rezoluciju 242.

Da, svaka razumna diskusija bliskoistočnog spora mora poći od te rezolucije koja poziva na povlačenje Izraela s okupiranih teritorija, ali traži da sve države u regiji, uključujući Izrael, imaju pravo na mir i sigurnost. To se rješenje otad u diplomatskom žargonu zove “teritoriji za mir”. Narativi radikala s jedne i druge strane – arapskih o kolonizatorima te izraelskih koji pak Zapadnu obalu, područje zapadno od rijeke Jordan koje je Izrael zauzeo 1967. godine, nazivaju biblijskim imenima Judeja i Samarija i tvrde da to mora biti dio Izraela – valja odbaciti. Treba se čvrsto držati odluke UN-a iz 1947. i rezolucije 242. Tvrdnje o “kolonizatorskom režimu” i “cionizmu” kao nekakvoj a priori negativnoj ideologiji pojavljuju se mjestimice i u hrvatskim medijima i javnosti. Važno je znati da su do danas Izrael priznali i Egipat i Jordan, važne arapske države, i još neke, a posljednjih godina Izrael razvija i sve bolje odnose sa Saudijskom Arabijom, ključnim bliskoistočnim igračem.

NACIONAL: Cionizam nije bio jedinstven pokret. Bilo je različitih mišljenja kako ostvariti izraelsku državu, čak i među uvjerenim cionistima. Jedna od njih bila je i Hannah Arendt. Još četrdesetih, za izbjeglištva u Americi, suprotstavila se pretvaranju židovske države u klasičnu nacionalnu državu europskog tipa, tvrdeći da će se u tom slučaju nužno dogoditi upravo ovo što se dogodilo: neizbježan sukob s Arapima i trajna ovisnost Izraela o svjetskoj sili, Americi. Ona je zagovarala federalnu židovsko-palestinsku građansku državu, po uzoru na SAD.

Danas je federalna, zajednička država Židova i Palestinaca apsolutno nerealna. Nekada davno, kada te razlike još nisu bile tako goleme, a arapska društva još bila otvorena modernitetu, to je možda još i bilo moguće. Danas su arapska društva zatvorena, tradicionalistička. Izraelsko je društvo otvoreno, demokratsko, ima, naprimjer, i značajnu LGBT zajednicu, dok arapska društva nisu još regulirala ni osnovna ženska prava, a ni ne žele to riješiti.

NACIONAL: Drugim riječima, posljednjih 70 godina možemo promatrati kao proces permanentnog udaljavanja i radikalizacije tih dviju zajednica.

Točno. Izraelce danas više ne treba smatrati Židovima u klasičnom, europskom značenju te riječi. Židovi u europskim i drugim zemljama imaju tisućljetno iskustvo života kao manjina, sa svim posljedicama tog statusa. U prvih 20-30 godina postojanja Izraela većina stanovništva imala je iskustvo života u manjinskim zajednicama u dijaspori. Danas je većina stanovništva rođena u Izraelu. Židovi u dijaspori osjećaju se drugačije nego Židovi – izraelski građani. I dok ljevica u Izraelu zagovara dogovor s Arapima iz interesnih i moralnih razloga, desnica ističe da su još uvijek živi snovi o uništenju Izraela. Naposljetku, ima razloga za optimizam – praktičnim uništenjem Hamasa i razbijanjem Hezbolaha temeljito je degradirana iranska osovina koja je mogla ugrožavati Izrael. Sada je moguće opet krenuti u približavanje Izraela i Saudijske Arabije, kao što se to radilo prije 7. listopada 2023. godine. A to bi bio bitan korak prema stabilizaciji primirja i otvaranju puta nekom novom mirovnom procesu.