‘Prokleta avlija’ je kratki roman, čije pisanje je Ivo Andrić započeo između dva svjetska rata, dovršio ga i objavio 1954. godine, a smatra se piščevim remek-djelom. Svi protagonisti ‘Proklete avlije’, ma koliko različiti, čuvaju u sebi iskustvo sužnja, pa i svijet, makar i nesvjesno, osjećaju kao ograničen, tjeskoban prostor. Kao da je samo postojanje tamnovanje (naslov romana simbolički je ključ čitanja). Andrić je rekao da su ‘u avliji’ ljudi sporedni i nevažni, jer avlija živi sama za sebe, sa stotinu promjena, i uvijek ista.

“Mi smo uvijek manje ili više skloni da osudimo one koji mnogo govore, naročito o stvarima koje ih se ne tiču neposredno, čak i da sa prezirom govorimo o tim ljudima kao o brbljivcima i dosadnim pričalicama. A pri tome ne mislimo da ta ljudska, toliko ljudska i tako česta mana ima i svoje dobre strane. Jer, šta bismo mi znali o tuđim dušama i mislima, o drugim ljudima, pa prema tome i o sebi, o drugim sredinama i predjelima koje nismo nikad vidjeli niti ćemo imati prilike da ih vidimo, da nema takvih ljudi koji imaju potrebu da usmeno ili pismeno kazuju ono što su vidjeli i čuli, i što su s tim u vezi doživjeli ili mislili? Malo, vrlo malo. A što su njihova kazivanja nesavršena, obojena ličnim strastima i potrebama, ili čak netočna, zato imamo razum i iskustvo i možemo da ih prosuđujemo i upoređujemo jedne s drugima, da ih primamo i odbacujemo, djelomično ili u cjelosti. Tako, nešto od ljudske istine ostane uvijek za one koji ih strpljivo slušaju ili čitaju. – tako je mislio u sebi fra Petar.”