Mlada glumica Ivna Bruck igra naslovnu ulogu u predstavi ‘Glorija’ Ranka Marinkovića u režiji Senke Bulić, koja se izvodi u Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca u Rijeci. To je prvi put nakon 26 godina da se u toj nacionalnoj kazališnoj kući izvodi nova produkcija ‘Glorije’

Dvadeset i šest godina nakon posljednjeg uprizorenja Marinkovićeve „Glorije“ na pozornici HNK-a Ivana pl. Zajca, riječka publika ponovno je može gledati, i to u režiji Senke Bulić. Naslovnu ulogu igra Ivna Bruck, članica ansambla Talijanske drame koja paralelno glumi i u predstavama riječke Hrvatske drame. O razlozima izbora upravo Ivne Bruck za ulogu Glorije, redateljica Senka Bulić kaže: „Ivna je glumica neobične senzibilnosti i snage. Rafinirane, nijansirane emocionalnosti. Otvorena za rizike i izvedbene pomake. Motivaciju i razloge dopiranja do igre pronalazi u čitavom glumačkom biću, fizički i intelektualno. Sugestivno, bez patetike. Talent i disciplina za snažne suvremene glumačke izvedbe.“

Ivna Bruck rođena je u Rijeci. Diplomirala je glumu na Nacionalnoj akademiji dramske umjetnosti „Silvio D’ Amico“ u Rimu, a školovanje je nastavila u Londonu gdje je provela nekoliko godina pohađajući predavanja o Shakespeareu i suvremenom teatru na Guildhall School for Music and Drama te satove filmske glume na Drama Centre, Central Saint Martins. S Talijanskom dramom HNK Ivana pl. Zajca surađuje još od 2001., a 2016. postala je stalna članica ansambla Talijanske drame. Ona je i likovna umjetnica, završila je Akademiju primijenjenih umjetnosti u Rijeci te je članica Hrvatskog društva likovnih umjetnika.

NACIONAL: U „Gloriji“ igrate naslovnu ulogu. Kakva su vam iskustva s tim tekstom, kakva je vaša Glorija?

Uloga Glorije je veliki izazov i istodobno lik koji svaka glumica može poželjeti jer pruža mogućnost istraživanja i izražavanja snažnih emocija. Već nakon prvog čitanja drame zaljubila sam se u tekst i u sve likove, pogotovo u Gloriju. Odmah sam osjetila bliskost s tim likom, toliko da mi je ponekad izgledalo kao da je lik nekim čudnim putem pronašao mene. Marinkovićev tekst je višeslojan i bavi se mnogobrojnim životnim pitanjima. Meni najzanimljivija je tema ideologije i njezine propasti. Krizna vremena zahtijevaju rubna rješenja. Tako u jednom malom mjestu, nakon završetka rata, jedan svećenik, da bi probudio vjeru i nadu među stanovnicima te da bi vratio vjernike u crkvu, dolazi do sulude ideje da postavi živu ženu na oltar kako bi ona „igrala“ Majku Božju. Zaslijepljen je svojim uvjerenjem da je ono što radi ispravno i da čini dobro. Ne uzima u obzir ni riječi starijeg i iskusnijeg svećenika, koji ga upozorava, s obzirom na to da je i sam prošao kroz nešto slično, da to što radi vodi u propast. Tu vidimo susret dviju generacija i kako čovjek, nažalost, uči samo iz vlastitih grešaka. Isto tako nevjerojatno je da ljudi počinju dolaziti u crkvu i vjerovati da prisustvuju čudu. Vidimo kako ljudi, kad su očajni, u sve povjeruju da bi našli spas i utjehu. Situacija izmiče kontroli.

Glumica Ivna Bruck članica je Ansambla talijanske drame te paralelno glumi i u riječkoj hrvatskoj drami, a kaže da joj je uloga Glorije veliki izazov Foto: Dražen Šokčević

NACIONAL: U svemu tome događa se i nešto što nitko nije očekivao – ljubav.

Da, ljubav koju velečasni nikako ne želi priznati, a kad to učini, već je prekasno jer Glorija je, iz protesta, odabrala smrt. Drama je sjajno napisana, svi likovi su razrađeni i svatko nosi svoju vrlo jasnu priču. Lik Glorije otvara vrata za mnogobrojna razmišljanja. Jedno od najočitijih je pitanje žene u patrijarhalnom društvu. Pitanje koje je i dalje aktualno. Uz sav tehnološki napredak vremena u kojem živimo, izgleda da neki postulati ostaju neizmijenjeni. Žena mora šutjeti i raditi što joj se kaže. Žena kojom svi žele upravljati kako bi ona služila njihovoj svrsi. Žena koju svi iskorištavaju. Žena koja ne smije osjećati niti misliti. Žena koja, nažalost, jedini izlaz vidi u smrti. Glorija je žrtva sistema u kojem živi i bira smrt kao protest svemu što je okružuje.

NACIONAL: Osim što učite tekst i ulazite u ulogu, istovremeno učite pokrete na trapezu, zar ne?

Da bi uloga bila vjerodostojno odigrana, glumac treba u nju unijeti sebe, svoje emocije i misli. Ovom liku treba dati sve. Ili sve ili ništa. Jer svaka, koliko god mala, zadrška odmah se vidi i to što se događa na sceni postaje lažno, a svaka kvalitetna predstava trebala bi težiti istini. Uloga Glorije, osim mentalne i emotivne predanosti, zahtijeva i veliku fizičku spremnost. Glorija je prije odlaska u samostan bila cirkuska artistkinja i radila je na trapezu. U zadnjoj slici nalazimo se u cirkusu. Glorija se nakon sedam godina vraća svojim korijenima. I spontano, rađa se pitanje možemo li ikada doista otići od toga što u biti jesmo. Ali izgleda da koliko se god trudili biti nešto drugo, dođe vrijeme kada moramo prihvatiti to što jesmo, što god to bilo. Za pripremu Glorije bilo je potrebno svladati cirkuske vještine, u mom slučaju trapez, ali okušala sam se i u drugima poput žongliranja i držanja ravnoteže na spravi koja se zove rolla bolla. Sve to nije nimalo lako. Kroz život sam se bavila različitim oblicima plesa i tjelovježbe od kojih bih istaknula tai-chi koji mi je puno pomogao u pristupu trapezu. Trapez je jako zahtjevan. Kada gledate akrobate kako izvode svoje točke na trapezu, sve izgleda vrlo lako. Satove je vodila Nives Soldičić koja me je budno pratila i pomogla mi da svladam osnove trapeza.

NACIONAL: Jeste li ikada radili sa Senkom Bulić? Ona radi moderno kazalište, kako vam se to sviđa?

Prije dosta godina gledala sam jednu predstavu u produkciji Hotela Bulić u Rijeci u kojoj je Senka igrala. Sjećam se da sam pomislila kako bih voljela jednog dana raditi s njom i, eto, zar se želje ne ostvaruju!? Jako volim njezinu poetiku. Proces rada je intenzivan. Senka je nemilosrdna i traži uvijek najviše od svojih glumaca. Budući da je i sama glumica, vrlo dobro „nanjuši“ kad je glumac prisutan i unesen u ulogu i situaciju, a kada nije. Treba sebe dati sto posto. Sve treba biti stvarno proživljeno za svaku probu. Senka uvijek naglašava kako misli moraju biti jasno izrečene kroz tekst, a emocije proživljene. Volim njen pristup, blizak mi je. Zahtijeva veliku koncentraciju i predanost radu.

‘Uz sav tehnološki napredak vremena u kojem živimo, izgleda da neki postulati ostaju nepromijenjeni. Žena mora šutjeti i raditi što joj se kaže. Ženom svi žele upravljati’

NACIONAL: Osim što ste glumica u Hrvatskoj drami, igrate i u Talijanskoj drami HNK-a Ivana pl. Zajca. To je jedinstveno kazalište i treba ga njegovati. Kako vam je igrati na dvama jezicima i koliko je važno imati oba teatra u Rijeci?

Mislim da svako znanje, vještina i sposobnost koju glumac posjeduje, obogaćuju njegov rad, pa čak i povećavaju mogućnost za dobivanje uloga, tako i sposobnost igranja na različitim jezicima. Govorim hrvatski i talijanski korektno i volim raditi na oba jezika. Na kraju krajeva, ono što je bitno jest da glumac uspije prenijeti misao na kojem god jeziku on govorio.

NACIONAL: Vi ste glumica, ali ste i likovna umjetnica. Završili ste Akademiju primijenjenih umjetnosti Sveučilišta u Rijeci, svoje radove izlažete na samostalnim i skupnim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu. Koliko vam je važno i to drugačije kreativno izražavanje, kroz likovnost, kako gledate svijet kao likovna umjetnica i koliko je taj svijet u korelaciji s onim koji vidite kao glumica?

Odmalena se bavim dramskom i likovnom umjetnošću, imala sam sreću da sam uspjela studirati oboje. Voljela sam studirati jer sam dobila čvrste osnove koje su me poslije vodile kroz moje umjetničko sazrijevanje i izražavanje. Treba upoznati povijest, sve ono što je bilo prije, sve ljude koji su bili prije tebe koji su gradili i stvarali te otvarali nove puteve u izražavanju, a onda napraviti odmak i naći svoj put. Bilo je i kriznih perioda kada sam mislila da čovjek, da bi bio izvrstan u nečemu, treba biti posvećen samo jednoj stvari. Bilo je i perioda kada nisam više ništa od toga htjela raditi, ali kao i u našoj drami, ima nešto iznutra što te zove i čemu se ne možeš oduprijeti. Moraš slušati taj glas, pratiti ga, bez da jasno znaš kamo će te on odvesti. Jako volim i jedno i drugo. I dramu i likovnost. Zapravo, nalazim ideal kada se te dvije umjetnosti spoje, kada gledam žive slike. Volim gledati predstave u kojima vidim da se puno promišljalo o estetici i da su glumci likovi iz slika kojima je udahnut život i data moć govora. Mislim da je za glumca vrlo važno da ima puno zanimanja, da je znatiželjan, jer to sve obogaćuje njegov rad. Likovna umjetnost je prisutna u meni i dok radim na liku. Često razmišljam o svojim likovima kao o slikama i pokušavam se sjetiti na koju me sliku podsjećaju. Tako sam si i za Gloriju stvorila niz slika poveznica. Za vrijeme studija vrlo smo detaljno obrađivali ikonografiju i ikonologiju religiozne umjetnosti. Pažnju sam obratila na poglede Bogorodice, ali i žena profane umjetnosti s obzirom na to da u Gloriji velečasni optužuje sestru Magdalenu da gleda „sa sitnom radoznalošću jedne lijepe žene kojoj je sva briga u tome da vidi je li se dopala“ dok on želi u njezinim očima vidjeti „svetu jezu mističnog izvršenja čuda, da povjeruju i oni koji ne vjeruju“. Jedna od mnogobrojnih tema ove drame jest susret religioznog i profanog. Dok na početku cirkus u liku sestre Magdalene dolazi u crkvu, na kraju crkva don Jere dolazi u cirkus. Tragedija je u tome što zbog forme oba lika završavaju tragično. Da se vratim pitanju, mislim da se u našoj predstavi dogodio taj spoj drame i likovnosti. Volim predstave u kojima se, baš kao u ovoj našoj, prožimaju različiti oblici izražavanja – riječ, slika, pokret, glazba… Uz sjajne glumce u predstavi sudjeluje i balet HNK-a Ivana pl. Zajca u koreografijama Lea Mujića. Za vizualni dojam zaslužan je Tomislav Ćurković, a za moćnu glazbu Ivanka Mazurkijević i Damir Martinović Mrle.

Što se tiče razlika između dramskog i likovnog izražavanja, najveća razlika je u tome što u kazalištu radiš s drugima i sve nastaje iz relacija, razgovora i suradnje s drugima. Kada slikam, sama sam sa sobom, sve dolazi isključivo iz mene iako je i tu prisutan jedan odnos, odnos s nepoznatim.