Europsko prvenstvo u vaterpolu ove će se godine održati od 27. kolovoza do 10. rujna u Splitu i to u Spaladium Areni, u kojoj će se ugraditi bazen tako da će utakmice gledati 10 tisuća ljudi. Split je tako ponovo nakon 41 godine dobio domaćinstvo, a kako je vaterpolo na reprezentativnoj razini jedan od najtrofejnijih sportova, tako se i ove godine očekuje osvajanje medalje. Međutim, hrvatsku reprezentaciju su nakon prošlogodišnjih Olimpijskih igara napustila petorica igrača, Maro Joković, Xavi Garcia, Andro Bušlje, Luka Lončar i Paulo Obradović. Stoga će hrvatska reprezentacija na ovom europskom prvenstvu, kao i na Svjetskom koje se igralo u Budimpešti prije nešto više od mjesec dana kada je Hrvatska osvojila četvrto mjesto, igrati prilično pomlađena. Stoga je i izbornik reprezentacije Ivica Tucak u razgovoru za Tempo priznao da pred Europsko prvenstvo ne može obećati medalju, ali je progovorio i o stanju u europskom i svjetskom vaterpolu u kojem, istaknuo je, hrvatsku ne cijene onoliko koliko bi je trebalo cijeniti zbog postignutih rezultata.

TEMPO: Osjećate li pritisak Europskog prvenstva u Splitu jer, s jedne strane, hrvatska vaterpolo reprezentacija od 2019. nije osvojila medalju na velikom natjecanju a, s druge strane, prošle se godine od reprezentacije oprostilo petorica vrhunskih igrača zbog čega Hrvatska više nije favorit za medalju?

U situaciji smo koja nije idealna s obzirom na ekipu koju smo oformili. Kada smo u savezu razgovarali o domaćinstvu Europskog prvenstva u Splitu, planirali smo da to prvenstvo izgura jedan broj igrača koji su se ipak oprostili prošle godine nakon Olimpijskih igara u Tokiju. Sada je tu jedna nova ekipa, ekipa u formiranju, a kako je pred nama Europsko prvenstvo u Splitu, tako jedno s drugim nije kompatibilno. Međutim, što je, tu je. Mi moramo iskoristiti pozitivnu euforiju koja će se sigurno desiti kako bismo ostvarili što je bolji rezultat. Ovo je nova ekipa, novi, mladi igrači koji nemaju iskustva igranja velikih natjecanja, koji nemaju iskustva igranja pred 10 tisuća ljudi, što može biti otegotna okolnost. Bit će izuzetno teško, ali ne treba razmišljati u tom smjeru, treba razmišljati o tome da podignemo razinu naše igre na što višu razinu.

TEMPO: Je li javnost svjesna koliko je reprezentacija oslabljena odlaskom tih petorice igrača?

Sigurno je da je to velik gubitak. Mi smo ostali bez stupova naše igre posljednjih 15 godina a to su Bušlje, Joković, Obradović, Xavi Garcia i Lončar. To su igrači koji su nosili igru hrvatske reprezentacije. Optimizam svih nas koji radimo u hrvatskom vaterpolu je nedavni rezultat sa Svjetskog prvenstva u Budimpešti. Kada smo formirali ovu reprezentaciju, bezbroj puta sam rekao kako je najteži posao za izbornika formiranje nečeg novog. To je užasno zahtjevan posao. Hrvatska će ostati u vrhu kako europskog tako i svjetskog vaterpola a hoće li to biti dovoljno za medalju koja nam je u Budimpešti izmakla za dlaku, hoće li Hrvatska osvojiti zlato ili će biti četvrta ili peta, to je teško prognozirati. Naročito što je u vaterpolu nikada veća konkurencija. Danas su drugačija vremena u odnosu na prije 20 ili 30 godina kada je bio sužen broj kvalitetnih vaterpolo reprezentacija. Danas imate 10 ili 12 odličnih europskih vaterpolo reprezentacija kojima dodate Ameriku, Japan i Australiju. Nikada u svjetskom vaterpolu nije bila ovako jaka konkurencija.

‘Ovo je nova ekipa, novi, mladi igrači koji nemaju iskustva igranja velikih natjecanja, koji nemaju iskustva igranja pred 10 tisuća ljudi’

TEMPO: Prema nekim izjavama, poput one Jokovića, čini se da ste bili iznenađeni odlukama nekih igrača da se oproste od reprezentacije.

Ne, nisam bio iznenađen. Završavao je jedan olimpijski ciklus i moja je želja bila da u tom novo ciklusu Joković ostane i dalje. S njim je 2020. postojao dogovor da pokušamo ići u još jedan olimpijski ciklus. Međutim, on je igrač koji je od 2007. godine neprestano u hrvatskoj reprezentaciji. Dakle, svako ljeto svjetsko prvenstvo, europsko prvenstvo, olimpijske igre, Svjetska liga, Svjetski kup, a uz to klupska sezona. Nakon Tokija sam u više navrata razgovarao s Jokovićem kako bih ga privolio da povuče svoju odluku i ostane na dispoziciji, ali on mi je u iskrenom razgovoru rekao da on više ne može pratiti program ovakav kakav jest. Rekao je da se ne bi osjećao ugodno ako bi mu se izašlo u susret kako bi preskočio jedan dio priprema. U svibnju prošle godine mi je iznio te razloge, ja ih potpuno uvažavam. Evo, nedavno je došlo do šuma u komunikaciji između mene i Josipa Vrlića. Vrlić mi nije na pravi način iskomunicirao da se osjeća umorno jer nikada nismo imali situaciju da u tri mjeseca imamo dva velika natjecanja. U principu, on je tražio odmor. Krapić i Vrlić su najstariji reprezentativci i ja moram izaći u susret. Oni ne mogu imati isti tretman, iste pripreme, kao i igrači od 20 godina.

TEMPO: Uostalom, Hrvatska je do prije dvije godine imala jednu od najstarijih vaterpolo reprezentacija na svijetu.

Da, zajedno sa Srbijom imali smo jednu od najstarijih reprezentacija, a sada dolazimo u situaciju da, ako maknemo Vrlića koji ima 36 godina, imamo jednu od najmlađih reprezentacija. To je mlada reprezentacija koja je u stvaranju, ali mislim da smo na dobrom putu. Hoće li to biti dovoljno za medalju u Splitu, ja to ne mogu garantirati.

TEMPO: Odlaskom spomenutih igrača, reprezentacija je izgubila „killera“, igrača koji će uzeti loptu i rješavati najteže situacije. Smatra se da je vaš zadatak pronalazak tog „killera“.

Ni jedan trener ne može pronaći „killera“, oni se rađaju. Mi sada nemamo taj tip igrača, nemamo igrača koji može uzeti loptu i zabiti četiri ili pet golova. Zadnji kojeg smo imali bio je Sukno, on je mogao u određenim trenucima uzeti loptu i sam rješavati utakmicu. To se dogodilo u finalu Svjetskog prvenstva u Budimpešti 2017. godine, kada smo ušli u probleme, digao se tri puta, zabio tri gola i završio priču. Takvog igrača ne mogu stvoriti ni ja u reprezentaciji niti trener u klubu. Mi nemamo takvog igrača, ali je zato bitno da svaki od igrača zna što radi te da taj sustav dovede određenog igrača u najbolju moguću situaciju za postizanje gola. Mi, nažalost, nemamo igrača kao što je Mandić iz Srbije, Zalánki i Vamos iz Mađarske ili Munarriz iz Španjolske, ali imamo druge kvalitete.

Ivica Tucak i Sandro Sukno (desno) slave svjetsko zlato osvojeno 2017. u Budimpeštu, on i Perica Bukić (lijevo) rodom su iz Šibenika. FOTO: Sanjin Strukic, Luka Stanzl/PIXSELL

TEMPO: Na nedavnom Svjetskom prvenstvu se dogodilo nešto što se vaterpolo reprezentaciji nije valjda dogodilo nikada, a to je da je jedan igrač, a to je bio Rino Burić, zbog prekršaja kažnjen s tri utakmice neigranja.

Ja sam već oguglao na to, meni suci ništa ne znače. Međutim, argumentirano tvrdim, Hrvatska nema status koji treba imati, što ću dokazati s činjenicama. Hrvatska je u nekim utakmicama, svjesno ili nesvjesno, oštećena. Mi smo u polufinalu Svjetskog prvenstva poraženi od Španjolske, reprezentacije koja je bila bolja. Španjolska je u ovom trenutku najkvalitetnija reprezentacija na svijetu, a u tri četvrtine nisu nam sudili tri peterca. Tri čista peterca. To, po meni, ne može biti slučajnost. Mi na tim stvarima moramo raditi. Drago mi je da je u svjetskom vaterpolu, u tehničkom komitetu FINA-e, došlo do promjena, jer ljudi koji su bili u komitetu posljednje tri godine nisu sa simpatijama gledali na Hrvatsku. Razlog za to ne znam. To ću vam dokazati i s kvalifikacijskim turnirom u Rotterdamu za Olimpijske igre u Tokiju gdje smo bili na svakoj utakmici masakrirani. Hrvatska mora imati status koji zaslužuje jer je to reprezentacija koja je u posljednjih 10, 15 godina napravila velike stvari u svjetskom vaterpolu i koja je i danas u samom svjetskom vrhu. I ne može se onda dogoditi da naš igrač, zbog udarca koji ne opravdavam, bude kažnjen s tri utakmice, a kada je grčki igrač u polufinalu šakom iznad vode udario talijanskog igrača, onda se to ni ne uzme u razmatranje. Ne može mi nitko reći da je to slučajnost.

TEMPO: Postoje priče o animozitetu između FINA-e, svjetske vaterpolo organizacije, i LEN-a, europske vaterpolo organizacije, a kako Hrvatska ima potpredsjednika LEN-a, Josipa Varvodića, onda se neke stvari „prelamaju“ u bazenu.

Uloga i rad Josipa Varvodića u hrvatskom vaterpolu je za svaku pohvalu. Ne znam je li bilo sukoba između FINA-e i LEN-a, neki ljudi koji su bili u tehničkom komitetu FINA-e nisu bili vrijedni spomena, ali njihov rad zaslužuje milijun kritika. Vjerujem da će novi ljudi i novi predsjednik, bivši igrač Tamas Malnar koji je s Mađarskom tri puta osvajao olimpijsko zlato, voditi to na drugačiji način. Znam o kakvom se sportašu radi i vjerujem da će to biti puno bolje no što je bilo do sada. U posljednje dvije, tri godine, kada je bila ta garnitura ljudi, hrvatska reprezentacija nije imala tretman koji zaslužuje.

‘Hrvatska i Srbija smetaju. U jednom se trenutku radilo na tome da se promjenom pravila smanji dominacija Hrvatske i Srbije. Pitajte Savića’

TEMPO: Imate li ponekad osjećaj da su u Hrvatska i Srbija na jednoj strani, a ostale reprezentacije na drugoj, i to zato što uspjesi Hrvatske i Srbije smetaju u svjetskim vaterpolo okvirima?

Budite sigurni da Hrvatska i Srbija smetaju. Možete nazvati mog kolegu Savića, izbornika Srbije i dvostrukog olimpijskog pobjednika kojeg iznimno cijenim i poštujem. On i ja imamo informacije da se u jednom trenutku radilo na tome da se promjenom pravila smanji dominacija Hrvatske i Srbije. Mi samo dobro igramo vaterpolo, ponekad bolje od ostalih. Sada imamo Španjolsku koja je sjajna reprezentacija, ali puno toga je napravljeno izvan bazena da bi oni bili tu gdje jesu.

TEMPO: Stvara se nova reprezentacija, ali kako gledate na klupske događaje pri čemu Mladost, koja je bila jedan od stupova hrvatskog vaterpola, ima financijske probleme i igrači je napuštaju? Nije bolja situacija ni u drugim klubovima.

Dok razgovaramo o reprezentaciji čini mi se da pod tepih stavljamo stvari koje su strašno bitne za opstojnost hrvatskog vaterpola. Činjenica je da mi u ovom trenutku nemamo, osim Jadrana iz Splita, ni jedan klub koji je financijski stabilan. Mladost, Mornar, Primorje, POŠK, Medveščak, Solaris su u takvim financijskim problemima da nama svake godine odlaze igrači u francusku ligu koja je do jučer bila treća kategorija. Odlaze za iznose koji nisu vrijedni spomena. Odlaze jer to u Hrvatskoj ne mogu dobiti. U Hrvatskoj se klubovi bore za život, to je problem koji stavljamo na stranu, ali dugoročno to neće izaći na dobro. O tome u cijelom sustavu hrvatskog sporta trebamo voditi više računa. Ista je situacija, ako ne i gora, u košarci, rukometu, odbojci, a naš klupski vaterpolo tone. Mladost je klub koji je stup hrvatskog sporta, nekoliko puta bio je prvak Europe, a sada glatko gubi u četvrtzavršnici kupa LEN od Telimar Palerma s četiri razlike, od petog talijanskog kluba. Primorje se do prije nekoliko godina borilo za titulu prvaka Europe a danas je na izdisaju, novca nema, igrači odlaze. Rezultati reprezentacije su iznad onoga što se događa u hrvatskom sportu i hrvatskom vaterpolu.

‘Rezultati koje sam postigao s reprezentacijom više su nego korektni. Znam da postoje ljudi kojima idem na živce, to me čini još jačim’

TEMPO: S druge se strane navodi kako Španjolska i Grčka imaju jake reprezentacije jer većima španjolskih igrača igra u Barceloneti a grčkih u Olympiakosu, dakle okupljeni su u jednom klubu.

Točno, ali morate znati da su ugovori u Olympiakosu takvi da ih uopće ne možemo pojmiti. Ne znam koliki su ugovori u Barceloneti, ali znam za Olympiakos. U Olympiakosu igrači igraju za tri do četiri puta veće iznose nego igrači u Hrvatskoj. A neki igraju i za pet puta veće iznose. Evo, iz Juga, koji je naš najjači klub, otišli su trojica Grka koji su bili okosnica te ekipe, u Hannover je otišao reprezentativac Hrvoje Benić, i to je ono što nije dobro. Iz Solarisa su otišla tri igrača u talijanski klub s dna prve lige za iznose koji su smiješni. Ne znam možete li onda pojmiti što se generalno događa u našem sportu.

TEMPO: Na koji način vodite mlade igrače u reprezentaciji, drugačija su vremena, na njih utječu i mediji i društvene mreže? Primjer za to je Jerko Marinić-Kragić kojeg su nakon utakmice protiv Srbije na Svjetskom prvenstvu gotovo svi mediji spominjali u kontekstu navijačkih ispada.

Iskreno, to sam saznao od Marinića-Kragića koji me zvao na razgovor. Ne pratim portale, naročito tijekom velikih natjecanja, a igračima sam sugerirao, ne mogu im narediti, da se ostave čitanja tih portala kako bi imali svoj mir. No, Marinić-Kragić je došao na razgovor sa suzama u očima. Pitam ga što se desilo, on mi kaže da je objavljen članak na jednom portalu gdje pišu da je orjunaš, Jugoslaven, ne znam što, uglavnom strava. Za mene je strašno da se tako piše u trenutku kada se dobije velika utakmica. On je imao navijačku prošlost, ali to mene ne interesira, on me interesira samo kao igrač hrvatske reprezentacije. On je svojim igrama, svojim zalaganjem, zaslužio da bude dio hrvatske reprezentacije.

Andro Bušlje i Maro Joković dvojica su od petorice vaterpolista koji su se prošle godine oprostili od igranja za reprezentacij. FOTO: Hrvoje Jelavic/PIXSELL

TEMPO: Za vas često kažu da ste, kao trener, pragmatičan i da znate kalkulirati u turnirskom načinu natjecanja gdje je Hrvatska znala izgubiti utakmicu kako bi dobila lakšeg protivnika u nastavku turnira. Je li to, zapravo, nužan način vođenja reprezentacije na velikim natjecanjima?

Sebe gledam kao čovjeka koji radi sve, ali baš sve, da bi hrvatska vaterpolo reprezentacija ostvarila što je moguće bolji rezultat. Ako netko misli da kalkuliram, reći ću da samo radim ono što je najbolje za hrvatsku reprezentaciju. A zar mislite da drugi treneri ne razmišljaju tako? Znam na što se aludira, na Olimpijske igre u Riju 2016. godine. Mi smo u Riju osvojili srebrnu olimpijsku medalju, igrali sjajan vaterpolo, i na to sam ponosan.

TEMPO: U Hrvatskoj je normalno da se, nakon što se ne osvoji medalja na nekom natjecanju, traži odlazak izbornika. Jesu li vam dojadile te prozivke ili ipak razmišljate o odlasku iz reprezentacije?

Ne razmišljam o odlasku. Ja obožavam ovaj posao, velika mi je čast da ga radim, mislim da su rezultati koje sam postigao s reprezentacijom više nego korektni. Reprezentaciju sam preuzeo 2013. godine i od onda smo gotovo na svakom natjecanju, osim u Tokiju, bili u borbi za medalju. Pa evo vam Srbija, aktualni olimpijski pobjednik, čija reprezentacija na Europskom prvenstvu 2020. nije ušla u borbu za medalje kao 2019. na Svjetskom prvenstvu. Znam da postoje ljudi kojima idem na živce, to mi je drago, to me čini još jačim.