Nova produkcija zagrebačkog Dramskog kazališta Gavella bit će ‘’Naš razred’’ Tadeusza Słobodzianeka koja će se u režiji Jasmina Novljakovića premijerno 2. travnja izvesti u Centru za kulturu Trešnjevka, gdje se Gavelline predstave igraju tijekom obnove zgrade u Frankopanskoj. Priča je to o skupini školaraca – Poljaka katolika i Židova – iz malog poljskog mjesta koje je doživjelo sovjetsku i njemačku okupaciju čija represija u posve običnim ljudima budi demone okrutnosti i nasilja. Glumac Ivica Pucar je u Gavellin ansambl ušao 2019. i igra Henieka, a osim o ulozi Pucar govori i o svojoj drugoj važnoj ulozi – novi je predsjednik Hrvatskog društva dramskih umjetnika.

NACIONAL: Pripremate predstavu “Naš razred” Tadeusza Slobodzianeka koji je tekst napisao prema istinitoj priči preživjelih Poljaka iz Drugog svjetskog rata, o čemu se radi, kako ste vi doživjeli tekst koji se smatra jednim od najbolje napisanih priča ovog tisućljeća?

Komad “Naš razred” napisan je prema istinitom događaju koji se dogodio u jednom malom poljskom gradu tijekom Drugog svjetskog rata kad je ubijeno 1600 ljudi. Taj nemili događaj ponovno je došao u centar pažnje kad se relativno nedavno, pred desetak godina, otkrilo da taj pokolj poljskih Židova nisu izvršili nacisti, nego njihovi poljski sumještani.

Slobodzianek dokumentarno prikazuje sudbinu skupine školaraca jednog razreda i kroz 14 lekcija nam govori o tragičnim posljedicama nacizma i staljinizma u Poljskoj koje su izazvale mržnju i podjelu među ljudima, prebacivanje krivnje, relativizaciju zločina, licitaciju s brojem žrtava, tko snosi odgovornost, tko je prvi počeo itd. Zvuči poznato, zar ne?

Dakle, iako se radi o konkretnom događaju, komad je napisan tako da zapravo govori o bilo kojem zločinu i posljedicama koje nužno iz njega proizlaze. U tom je njegova genijalnost. O najokrutnijim zločinima govori dokumentarno i gotovo poetično. Nije ni čudo da je proglašen jednim od najboljih komada u ovom tisućljeću i gotovo da nema države u kojoj nije doživio uprizorenje. Radeći na ovom komadu i proučavajući poljsku povijest, shvatili smo da nismo mi jedini koji nismo raščistili s našim neuralgičnim povijesnim temama. Svi imaju ‘‘svoje’’ ustaše, četnike i partizane. Poljska povijest je još okrutnija, rekao bih. Njihove povijesne traume su još mračnije i nismo mi jedini koji nismo artikulirali svoju povijest do kraja.

NACIONAL: Igrate Henieka, po čemu je on specifičan, na što ste stavili fokus?

Radeći ulogu Henieka najintrigantnije mi je pitanje što se to dogodi u jednom sasvim običnom čovjeku da u ekstremnim situacijama kao što je rat postane tako okrutan zločinac, i to prema svojim susjedima i prijateljima iz razreda. Kako je zapravo malo potrebno da ljudi pokažu svoje najniže i najodvratnije nagone. Iako Heniek nije najgori i nije kolovođa, ali nije imao ni snage ni razuma da se odupre podivljaloj gomili. Priključio joj se. Heniek je jedan od trojice likova koji su doživjeli starost. Zanimljivo mi je bilo kako je pronašao način da proživi tolike godine uz tako strašan počinjen zločin. Koju i koliku laž je izmislio na kojoj je izgradio svoj život. Ali kako kaže jedan lik u drami, “svaka istina dođe na vidjelo”, i moje je uvjerenje da sve što u životu napravimo kad-tad dođe na naplatu. Na tim razmišljanjima gradim lik koji ću igrati.

NACIONAL: Priča je to o odrastanju razreda tijekom niza godina, od 1920-ih naovamo, s naglaskom na zločine Holokausta i druge zločine nacizma i fašizma. Što vas se najviše dojmilo, je li teško igrati takve predstave, kako se glumac sprema da bi prezentirao sudbine takvih ljudi koji su prošle neviđene i neobjašnjive strahote? Što vam je najveći izazov u takvim ulogama?

Igrajući ovakve teške zadatke i ove najbolnije teme danas u 2022., najveći mi je izazov da se govori o njima i da se i dalje trudimo da se takvi zločini ne događaju ponovno. Mislim da je to danas glavni zadatak svakog umjetnika. U pripremi za predstavu pogledao sam ponovno već viđene dokumentarce o Holokaustu i neke nove. Također, nekoliko poljskih filmova o ovoj temi novijeg datuma koji su mi promakli. A što se tiče uloge – poznato je da su ovakvi likovi negativaca za glumce najzahvalniji. Daju puno prostora za glumačku maštu i igru.

NACIONAL: Iako zvuči nevjerojatno da se takve stvari ponavljaju, ponovno svjedočimo ratu, a svijet je unatoč mnogim koracima nemoćan u zaustavljanju novog zla. Kako komentirate činjenicu da se neprestano ponavlja isti scenarij?

Nažalost sve pouke, sve vijesti, svi filmovi i dokumentarci iz Drugog svjetskog rata, iz Domovinskog rata, pa rata u Bosni i ratova u drugim dijelovima svijeta nisu u stanju promijeniti ljudsku prirodu. Po tom pitanju bojim se da nikad nećemo naučiti lekciju do kraja. Nikako da naučimo da zlo rađa zlo. Ali ponavljam, mislim da je zadatak svakog dobronamjernog čovjeka, a pogotovo umjetnika danas, ukazivati na to da se takvi zločini ne bi događali iznova. Mislim da je to dovoljno vrijedna misija svakog umjetnika. Iako događanju u Ukrajini obeshrabruju, ne smijemo odustati.

NACIONAL: U ansambli Gavelle ste relativno kratko, od 2019., i niste tijekom tih godina nažalost baš previše imali priliku igrati na sceni u Frankopanskoj, kako ste se osjećali kao glumac beskućnik?

A što da vam kažem, ponižavajući je to osjećaj kad ne možete raditi i zaraditi svoju plaću. Mogu vam samo reći da su nažalost sućut i gostoprimstvo kategorije koje se troše i tope s vremenom. Znate kako se ono kaže: “svakog gosta tri dana dosta”.

NACIONAL: Je li atmosfera ipak bolja sada kad je poznato da će zgrada biti renovirana i da će od rujna Gavella ponovno imati staru adresu? Kako se vi glumci osjećate zbog toga?

Sudeći po broju radnika u Frankopanskoj, sve ukazuje na to da su radovi u punom zamahu i čini se da bi konačno trebali biti gotovi uskoro. Ali kako je taj datum više puta pomican, mi pušemo i na hladno. No ne preostaje nam drugo nego da vjerujemo da će to biti rujan. Potpisujem i da bude do kraja ove kalendarske godine. Ogroman je to građevinski pothvat. A što se tiče našeg osjećaja dok smo u iščekivanju, čini mi se, odnosno dojma sam, da smo u vrijeme lockdowna i ‘‘beskućništva’’ svi imali ‘‘viška’’ vremena ne samo da razmislimo o našim životima, nego i da podvučemo crtu i napravimo bilancu ispod naših glumačkih puteva, vizija i želja.

Zaključio sam da smo svi ili velika većina u lockdownu shvatili koliko volimo svoj posao i kako ga zapravo nikad ne bismo trebali shvaćati i uzimati zdravo za gotovo.

NACIONAL: Osim što ste glumac, novi ste predsjednik Hrvatskog društva dramskih umjetnika, zašto ste se uhvatili tog posla?

Moj angažman u HDDU-u dogodio se, rekao bih, neplanirano, gotovo slučajno. Iskreno, nikada nisam zamišljao da bih se mogao time baviti, barem ne u ovakvom obimu, kako sam to radio proteklih godina. Ali netko ipak mora… Počeo sam sudjelovati kao izaslanik u proširenoj radnoj grupi na izradi Zakona o umjetnicima, a onda, kako sam dublje ulazio u problematiku, Ministarstvo me ispred HDDU-a imenovalo članom uže radne grupe koja se bavi izradom novog Zakona o kazalištima koji je za nas dramske umjetnike od temeljne važnosti.

Vjerujem da je sad pravi trenutak da svojim dosadašnjim iskustvom i budućim angažmanom mogu Društvu pomoći i pridonijeti u njegovim najbitnijim aktivnostima.

NACIONAL: Ono što sam odmah primijetila odlaskom na stranicu HDDU-a jest činjenica da ćete, pritisnete li na Strategiju razvoja HDDU-a 2013.-2023., naći praznu stranicu, dakle ne postoji ta strategija. Kako je to moguće? Imate li vi kakvu viziju, kakvo bi hrvatsko glumište trebalo biti, gdje su najveći problem i kako ih riješiti?

Kad sam razmišljao, nakon analize, koje stvari treba odmah popraviti, onda je to svakako ažuriranje internetske stranice Društva i općenito premala prisutnost na društvenim mrežama. Tako da i one dobre stvari koje se rade u HDDU-u ostaju neobjavljene i nepoznate. O prošlosti neću govoriti, mogu samo reći kako ja vidim Društvo u budućnosti. Po meni, jedna od osnovnih zadaća Društva mora biti briga za naše članove kojima je to potrebno, socijalna zaštita naših članova, briga za razvoj dramske umjetnosti, praćenje zakonodavstva koje se tiče dramske umjetnosti, suradnja sa srodnim umjetničkim udrugama. Namjera mi je da se izborimo za veća prava tako da se bez naših izaslanika ne mogu donositi novi zakoni koji se odnose na kazalište, film, TV i sve što je vezano za kulturu i medije. Ugled, visoki umjetnički dosezi naših članova, tradicija od više od 100 godina i brojnost našeg Društva koje će uskoro doseći broj od 1300 članova, svakako nisu za podcijeniti i u skladu s tim se trebamo postaviti i pozicionirati sa svim relevantnim sudionicima na kulturnoj i društvenoj sceni. Mislim da je ključ djelovanja našeg Društva upravo u tome da jasno odredimo koji su naši ciljevi, kako da popravimo i poboljšamo status svih nas umjetnika i onda jasno i jedinstveno nastupimo prema zakonodavcu. A kad smo takvi, nijedan sugovornik nas ne može zaobići i ignorirati. Priznajem, i meni je trebalo da shvatim kako HDDU nije i ne bi trebao biti samo ured koji izdaje potvrde za porezne olakšice.

NACIONAL: Velik problem je taj što mnogi kolege glumci i drugi kazališni umjetnici HDDU smatraju poprilično politički obojenim tijelom, a tako se stvari koje su važne svima neovisno o političkim afinitetima ne mogu rješavati. Kako to komentirate?

Slažem se s vama da politici nema mjesta u strukovnoj udruzi kakva je naša. Tko je i je li netko član neke stranke ne znam i, sukladno kućnom odgoju, ne pitam nikoga. Mogu vam samo reći da ja nisam član ni jedne političke stranke i da ću napraviti sve da politika bude što dalje od HDDU-a. Uostalom, imamo Društvo s gotovo 1300 članova s isto toliko mišljenja i poznavajući naše “živopisne” umjetnike, vjerujte mi da je nemoguća misija staviti nas pod isti nazivnik. Neki su možda samo glasniji i ništa više.

NACIONAL: Isto tako, trenutačno u HDDU-u ne postoji Ogranak samostalnih umjetnika jer je još u prosincu 2012. Vitomira Lončar dala neopozivu ostavku na mjesto predsjednice. Znam da postoji, ali tako stoji na stranicama.

Maloprije sam spomenuo problem neažuriranja internetske stranice. Ogranak samostalnih umjetnika postoji i vrlo je aktivan. Marko Torjanac je na čelu Upravnog odbora samostalnih umjetnika koje broji šest članova. Ali moram vam isto tako reći da postoje neke objektivne okolnosti koje nam otežavaju rad Društva. Morate znati da su naše prostorije u zagrebačkom potresu teško stradale. Dugo vremena nismo uopće smjeli pristupiti našim uredima i kompjuterima. Grijanje i dalje ne radi, instalacije i internetska veza su jako loše, ali naše zaposlenice snalaze se najbolje što mogu. Bog zna kad će naši uredi doći na red za obnovu.

‘HDDU nema ovlasti sankcionirati kolege koje ne izvršavaju svoj posao. To je stvar poslodavca’. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Kad su u pitanju samostalni umjetnici, tu je čini mi se najviše problema, i zbog financiranja i zbog odnosa prema tim umjetnicima, da ne govorim o vremenu tijekom pandemije kad nisu mogli izvoditi predstave, a nisu imali matičnu kuću koja bi im isplatila neki prihod pa su doslovno životarili i čekali novac Ministarstva koji nije došao na vrijeme niti u dovoljnom iznosu. Jeste li vi kao predsjednik HDDU-a zadovoljni načinom na koji je njihov status bio rješavan u to vrijeme? Je li HDDU kao krovna organizacija trebao i mogao više? Mnogi kažu da jest.

Slažem se s vama da su samostalni umjetnici u najnezavidnijem položaju. I sam sam bio 12 godina samostalni umjetnik. Ali moram vas demantirati i kazati vam da je HDDU bila prva udruga koja je vršila pritisak na Ministarstvo kulture da se pomogne našim kolegama, samostalnim umjetnicima. Kada je Ministarstvo osjetilo da svaki član našeg Društva stoji iza ovog zahtjeva, nikad brže nije krenula pomoć za naše kolege. Ostalim udrugama koje su slijedile naš primjer bili smo putokaz. U jeku pandemije organizirali smo i poseban račun na koji su stalno zaposleni kolege uplaćivali za pomoć samostalnima. Primili smo u Društvo sve dramske umjetnike koji nisu bili članovi ni jedne strukovne udruge jer inače ne bi mogli dobiti pomoć države. Isplata je išla preko HDDU-a.

NACIONAL: Funkcionira li još uvijek Fond solidarnosti, kome je namijenjen novac iz tog onda?

Fond solidarnosti je jedna od naših glavnih funkcija. Biti pri ruci i pomoći našim potrebitim kolegama i onima kojima je pomoć potrebna.

Kako bi zaista bio u punoj funkciji i od pomoći našim najpotrebitijim članovima, nužno je provesti konsolidaciju financija, sponzorstva, donacije, dotacije Ministarstva i Grada, redovitiji prihodi od članarina. Podsjetio bih, još uvijek je članstvo u HDDU-u, od svih strukovnih Udruga, među najpovoljnijima. Samo za informaciju, umirovljenici ne plaćaju članarinu, a rad Upravnog odbora HDDU-a i predsjednika je volonterski. Uostalom, moja prva akcija kao predsjednika HDDU-a je bila humanitarna akcija za pomoć našem oboljelom kolegi. Eto, takvim se stvarima treba baviti Društvo, a ne politikom.

NACIONAL: Jedan od potencijalnih problema mogao bi se pojaviti novim zakonom, u čijem prijedlogu stoji da će se glumci – ne kao dosad – moći zapošljavati samo na određeno vrijeme, točnije svake četiri godine radit će se evaluacija. Iako zvuči okrutno, mnogi glumci koji puno rade rekli su da je to izvrstan način da se probude oni glumci i drugi umjetnici koji imaju stalan posao i ne rade niti jednu predstavu deset i više godina, a ima i takvih. Istovremeno, ti isti glumci, uz plaću u kazalištu – koju dakle ne zarade – snimaju serije, reklame, filmove i slično. Kakvo je vaše mišljenje o takvim vašim kolegama?

Što se tiče novog Zakona o kazalištima, on je još na stolu i radi se na njemu. Ovu opciju koju spominjete da se želi ukinuti stalne ansamble i da će se moći zapošljavati samo na određeno jednostavno nisu istinite. Od prvog dana sam član užeg radnog tima koji radi na novom Zakonu, nisam izostao ni s jednog sastanka i mogu odgovorno reći da se o toj opciji nije ni raspravljalo. A što se tiče ovih kolega koji izbjegavaju svoje obveze prema matičnim kazalištima, oni nisu problem Zakona nego ravnatelja i intendanata koji ne rade svoj posao. Vjerujte mi, takve kolege koje izbjegavaju i biraju poslove koje će raditi nisu omiljeni u ansamblima i nitko neće se za njih zalagati. I uvijek pričamo o nekoliko trulih jabuka, a ne spominjemo veliku većinu kolega koje vrijedno i pošteno rade svoj posao.

NACIONAL: Postoji li, prema statutu HDDU-a, neka sankcija za takve kolege koji su zapravo nemoralni jer primaju novac poreznih obveznika, a ne rade?

Ponovit ću, to vam je pitanje za ravnatelje i intendante koji za to dobivaju plaću. Moraju donositi i nepopularne odluke. Biti ravnateljem ne znači da izaberete godišnje četiri naslova i onda prst u uho. Ravnatelji i intendanti ne bave se samo repertoarom, nego imaju prema svojim ansamblima i određene dužnosti. Ravnatelji se brinu za ansambl, za njegov razvoj i ravnomjernom zaposlenošću glumaca, brine se o sastavu i, ako hoćete, o poetici ansambla. Brine se, dakako, i o WC papiru, grijanju, uvjetima rada… HDDU nema ovlasti niti je to njegova funkcija da sankcionira kolege koje ne izvršavaju svoj posao. To je stvar poslodavca.

NACIONAL: Možete li vi potaknuti takve, čini mi se, tektonske promjene? Koje će biti vaše najvažnije smjernice u novome mandatu? Kakvo HDDU očekujete nakon svog mandata?

Izbombardirali ste me s pitanjima i nisam dobio onih uobičajenih sto dana od dolaska na mandat. Ali moja je želja svakako popraviti rad HDDU-a i u sljedeće ga četiri godine unaprijediti. Iz prethodnih odgovora mogli ste vidjeti kako mislim usmjeriti i voditi rad HDDU-a. Platforma na kojoj će mladi umjetnici dobiti pomoć i sve odgovore na svoja pitanja i probleme, briga za naše potrebite članove, aktivno sudjelovati u zakonodavnim tijelima koji se tiču dramske umjetnosti. I još jedna važna stvar, voditi više dijaloga i unutar Društva i sa srodnim udrugama. Možda sam po tom pitanju napravio najveći napredak. Razgovarao sam s kolegicom Ksenijom Marinković iz Hrvatskog društva filmskih djelatnika da zajedno nastupimo u borbi oko priznavanja autorskih prava, podržali smo Društvo hrvatskih audiovizualnih prevoditelja (DHAP), vodio sam razgovore i sa Savezom scenarista i pisaca izvedbenih djela (SPID). Manjka nam dijaloga u svim sferama društva. Nažalost i predstave su nam često takve, ne otvaraju dijalog, a trebale bi. Polarizirali smo se, zakopali smo se u svoje rovove i živimo u balonu sa svojim istomišljenicima. I kad dođe do ‘‘sudara’’ tih polariziranih balona, normalno da dolazi do sukoba u kojima je u pravu onaj tko je glasniji i jače urla, a ne onaj tko ima jasnije i čvršće argumente.