Književnik i novinar Ivica Prtenjača predstavio je u utorak u Zagrebu svoj novi roman “Tiho rušenje”, najavljen kao tematski i motivski nastavak njegova prethodnog nagrađivanog romana “Brdo”, s time da ovaj puta pisac daje optimističniji ton preslagivanju života kojim se u njemu bavi.

Knjiga je objavljena u izdanju nakladnika VBZ, a uvodno je o njoj u klubu Botaničar govorio glavni urednik Drago Glamuzina. Istaknuo je kako je riječ o knjizi koja se može čitati kao svojevrstan nastavak “Brda”, ali je ona od Prtenjačina nagrađivanog prethodnika strukturno i kompozicijski kompleksnija.

“Tiho rušenje” ima puno sličnosti s “Brdom”, ali ne po principu što je bilo dalje, jer likovi su novi, nego kao sljedeća pjesma u pjesničkom ciklusu, u kojem sve tekstove povezuju dominantni motivi i teme, rekao je Glamuzina. “Također, dok ‘Brdo’ završava povratkom u dekadentnu civilizaciju, ovdje je kraj nešto optimističniji”, napomenuo je.

Ivica Prtenjača (1969.) pjesnik, prozaist, dramski pisac i novinski kulumnist, autor je knjiga poezije “Pisanje oslobađa” (1999.), “Yves” (2001.), “Nitko ne govori hrvatski” (s Brankom Čegecom i Miroslavom Mićanovićem, 2002.), “Uzimaj sve što te smiruje” (2006.) i “Okrutnost” (2009.), romana “Dobro je, lijepo je” (2006.), “Brdo” (2014.), te knjige priča “Kod Yvesa : 12 priča i 84 recepta iz Prtenjačine književne kuhinje” (2011.) i dramskog teksta “Nedjeljni ručak” izvedenog 2007. u riječkom HNK-u. Pojedine pjesme, ciklusi ili knjige prevedeni su mu na dvadesetak jezika. Dobitnik je nekoliko književnih nagrada te je uvršten u više antologija, izbora, pregleda i povijesti hrvatske književnosti.

Za “Brdo” je 2014. dobio književnu nagradu VBZ-Tisak Media za najbolji neobjavljeni roman. U romanu se bavi gubitkom identiteta suvremenog čovjeka.

Poetsko i stilski precizno preslagivanje života

U “Tihom rušenju” Ivica Prtenjača ponovo se uspinje na “brdo”, ali ovaj put ono se nalazi u jednom oronulom stanu u zagrebačkoj Haulikovoj ulici, rekao je Glamuzina. Glavni junak, soboslikar s diplomom profesora književnosti, sa svojim pomoćnikom treba učiniti ono što i inače radi – oljuštiti sve sa zidova i ponovo ofarbati. Čini se kao ugodan, prilično usamljen rutinski posao, daleko od nametljivih ljudi, baš onako kako najviše voli. Ali, čovjek koji ih je angažirao i njegova životna priča promijenit će živote svih likova u romanu.

Roman je najavljen kao velik roman pisan iznimno poetskim jezikom, stilski preciznih rečenica, prepun začudnih metafora.

Prevoditeljica i književna kritičarka Jagna Pogačnik ocijenila je kako taj roman čini svojevrsnu trilogiju s prethodnim Prtenjačinim romanima, “Dobro je, lijepo je” i “Brdo”. “Ne mislim tu samo na jednu specifičnu odliku stila Ivice Prtenjače, a to je ta sjajno kondenzirana fabula, sitni trenuci u kojima zastajete, predivne pjesničke slike kao nekakva poetska odmorišta, pri čemu se Prtenjača doista prepoznaje kao pjesnik u romanu. Doista je fascinantno koliko toga Prtenjača može sublimirati u samo jednoj slici, u samo nekoliko riječi”, rekla je Pogačnik.

“Ono što je svima trima zajedničko je i taj jedan specifičan tip antijunaka suvremene hrvatske proze, koji je u ‘Brdu’ bio čovjek koji želi pobjeći od svojeg života, lažnih vrijednosti, licemjera i otuđenosti. No, dok je u ‘Brdu’ bilo bitno vratiti povjerenje u ljude, u novom romanu ljudi na neki način pomažu da glavni lik presloži svoj život i učini promjenu”, dodala je.

Posebno se osvrnula na korištenje motiva rušenja i renoviranja kao metafore odmaka, kontemplacije i preslagivanja života, pri čemu je pisac ovaj put, za razliku od prethodnog romana, usprkos tragičnim događajima o kojima čitamo, optimističniji, a njegovi se junaci čine spremnijima za nastavak života.

Ljubavna priča, kapljica trilera i četiri ‘happy enda’

Prtenjača je istaknuo kako svi njegovi romani govore o mogućnostima životne promjene, pa tako predstavljaju, kao u priručniku za samopomoć, “tri koraka do samopouzdanja, do bajne sreće, pustog otoka”, a “ono što je pokretačka snaga ‘Tihog rušenja’ moglo bi biti podvedeno pod dva stiha Johnnyja Štulića: ‘Ako želiš da mijenjaš ljude, ne odmiči se'”.

“Tiho rušenje” utoliko je malo drugačiji roman od prethodnih jer u njemu ima malo elemenata trilera, “malo mraka, tapkanja po mraku, da se neke stvari taje i da se do njih dolazi u nekakvom malo drugačijem raspoloženju”, napomenuo je pisac.

“‘Brdo’ mi je dalo silno samopouzdanje i neku hrabrost da pišem, da se igram, i da znam da ću u kratkom vremenu doći do kraja romana. Ovu sam knjigu pisao lakše, nekako ohrabrenije, a iako u njoj postoji i ljubavna priča i četiri ‘happy enda’, jedan od ključnih motiva je roditeljstvo, jer u njoj postoji jasna relacija od oca prema vlastitome djetetu”, rekao je.

Knjiga je nastajala tijekom dva mjeseca “kratkoga sjedenja za računalom”, a u njoj su dvije paralelne radnje koje se kasnije spajaju “praktički u jednoj rečenici, pri čemu jedna radnja objašnjava drugu”.

Književnik koji “iza sebe ima više proznih knjiga nego pjesničkih”, svejedno sebe uvijek u prvom redu doživljava kao pjesnika, “jer bez poezije ne bi bilo ničega”, a, kako kaže, dok piše cijelo vrijeme misli o čitatelju i stalno je u nekakvom dijalogu s njim. “To ne znači da ću mu podilaziti, da ću ga besramno zavoditi, već samo želim s njim nekako taj tekst podijeliti. Ono što mene zanima su životne promjene, lomovi, počeci i krajevi, a najviše me veseli izmišljati sudbine ljudi koje mogu izmisliti, ali se pritom ne usuđujem tako živjeti”, poručio je.