Prije tri godine Ivica Prtenjača za roman “Brdo” dobio je nagradu od 100.000 kuna izdavačke kuće VBZ i TisakMedije, a u njemu glavni junak bez imena bježi iz Zagreba nakon što je dobio otkaz kao PR stručnjak u izdavačkoj kući i Muzeju suvremene umjetnosti. On zapravo doživljava klasični “burn out” te odlučuje iz korijena promijeniti život i presložiti prioritete. Trebaju mu mir i sloboda od svakodnevnih problema. Osim poraza na poslu, doživljava i raspad kratkog braka pa stoga odlučuje napustiti građansku egzistenciju, kojekakve promocije, govorancije i isprazna druženja na otvorenjima te odabire jedan jadranski otok na kojem se osamljuje preko ljeta i penje u napuštenu vojnu karaulu na vrhu brda, iz koje namjerava čuvati otok od požara. Društvo mu prave jedan pas i magarac Viskonti.

Ivica Prtenjača upravo je objavio i novi roman “Tiho rušenje”, svojevrsni nastavak “Brda”. U “Tihom rušenju” Prtenjača se ponovno uspinje na “brdo”, ali ovoga puta ono se nalazi u Haulikovoj ulici, u jednom oronulom zagrebačkom stanu. Glavni junak, soboslikar s diplomom profesora književnosti, sa svojim pomoćnikom treba učiniti ono što i inače radi – oljuštiti sve sa zidova i ponovno ofarbati. Čini se kao ugodan, prilično usamljen rutinski posao, ali čovjek koji ih je angažirao i njegova životna priča promijenit će živote svih likova u romanu. Tijekom rušenja i renoviranja događa se isto što i tijekom života na brdu u prošlom, nagrađenom Prtenjačinu romanu – odmak, kontempliranje i preslagivanje života. Ali pisac je ovoga puta, usprkos tragičnim događajima o kojima piše, optimističniji, a njegovi junaci čine se spremniji za nastavak života.

Ivica Prtenjača rođen je 1969. u Rijeci, gdje je studirao kroatistiku na Pedagoškom fakultetu. Radi od svoje petnaeste godine kao čitač vodomjera, naplatničar plina, dostavljač sladoleda, skladištar, građevinski radnik, galerist, serviser vatrogasnih aparata, trgovac, knjižar, voditelj marketinga, glasnogovornik. Piše poeziju, prozu, dramske tekstove, novinske kolumne, a često vodi i književne festivale, promocije i književne sajmove. Pojedine pjesme, ciklusi ili knjige prevedeni su mu na dvadesetak jezika. Sudjelovao je na dvadesetak europskih poetskih festivala i susreta, uvršten je u više antologija, izbora, pregleda i povijesti hrvatske književnosti. Predsjednik je odbora Goranova proljeća, a na Trećem programu Hrvatskog radija vodio je i uređivao vrlo slušanu emisiju “Jutro na Trećem” koja je nakon čistki na HRT-u tijekom mandata Siniše Kovačića skinuta s programa. U intervjuu za Nacional Prtenjača govori o književnosti i pisanju bez kojeg ne može živjeti, izdavačkoj industriju u Hrvatskoj, a dotaknuo se i pitanja slobode kao velike i vječne teme, kako kaže.

NACIONAL: Nakon velikih problema u koje je ušla izdavačka industrija u Hrvatskoj, što je “potvrđeno” stečajem Algoritma i raspadom distribucijskog sustava, kako vidite situaciju u izdavačkom i nakladničkom sektoru?

Već nekoliko godina u cijeloj toj priči sudjelujem samo kao pisac. Jako mi je žao što je do toga došlo, meni su kao čovjeku koji je ipak neke stvari znao raditi, sužene i mogućnosti za posao. Što reći kad smo dopustili da Split ostane bez knjižare? To je eklatantan primjer, a o stanju u zagrebačkim knjižarama moglo bi se svašta reći. Pametni ljudi su upozoravali, govorili i pisali o tome, na kraju kako izgleda Interliber? Sve je to dio velikog problema oko knjige za koji se bojim da nema stvarne želje za rješenjem. A često ni znanja.

NACIONAL: Kako vidite mandat ministrice kulture Nine Obuljen Koržinek?

Jedino što mogu reći o tome mandatu je to da je stvarno prerano da bih objektivno ocijenio bilo kakve poteze ministrice Obuljen Koržinek.

NACIONAL: Na posljednjem otkupu knjiga za knjižnice, o čemu je Nacional pisao, a to nije prvi put, utvrđeno je to da su dvojica članova vijeća koje odlučuje o tome koje će knjige biti otkupljene ujedno i autori knjiga koji su u tom ciklusu otkupljene. Iako su se izuzeli od glasovanja, na djelu je očiti sukob interesa. Takve stvari moraju se bolje riješiti, a nije to jedino što ne valja u sustavu. Kako takve stvari poboljšati i kako komentirate ovaj sukob interesa?

Ovo vam, nažalost, ne mogu komentirati, ne pačam se u politiku.

NACIONAL: Glavni lik vašeg novog romana “Tiho rušenje”, pripovjedač, profesor je književnosti koji radi kao soboslikar. Jeste li se time željeli pozabaviti problemom nezaposlenosti u Hrvatskoj, kao i problemom da mladi obrazovani ljudi, s diplomama, odlaze u Europu jer u Hrvatskoj ne mogu živjeti?

Iskreno, da sam dvadeset godina mlađi i ja bih otišao. Bez obzira na to što je za pisca teško otići iz svoga jezika, ali kako vidimo nije i nemoguće. Nisam se bavio nekom općom slikom, ali ona se možda i sama nameće. Poznajemo mnogo ljudi koji jedno završe, drugo rade, a na trećem dobiju otkaz. Karikiram malo, ali takav je naš sustav, nesređen i nerealan. Na kraju, žrtve te neuređenosti su svuda oko nas.

‘U Irskoj čak pedeset ljudi živi od pisanja knjiga, kod nas baš nitko. Norvešku i ne spominjem, a sve su to zemlje s približnim brojem stanovnika. To je zastrašujuća razlika’

NACIONAL: Kako vi vidite taj problem?

Nije lako otići u nepoznato, ali ponekad je i jedino moguće, da ne kažem ljekovito. Mislim da je to veliki problem s kojim će se prije ili kasnije netko morati uloviti ukoštac. Ili neće. Ali to je onda druga, skoro tipično naša priča. Koliko ja vidim i pratim stvari, nitko na to nema nikakav odgovor. A ljudi dobivaju plaću da te stvari riješe.

NACIONAL: I vi ste bili nezaposleni, kako ste se osjećali u tim trenucima? Što čovjek u Hrvatskoj uopće može u takvoj situaciji?

Naviknuo sam raditi svašta, kao mlađi sam prošao mnogo toga, naravno ne svojom voljom, nego iz nužnosti stvari. Snalazio sam se kako sam najbolje znao. Važno je uz svu tu nedaću raditi i nešto što ispunjava na neobičan način, za mene je to bilo pisanje. Najbolji savjet mi je dao Danijel Dragojević: svako jutro nešto napišite i stvari će se već nekako pokrenuti i posložiti. I tako je i bilo.

NACIONAL: Nije vas zaobišla čistka na Hrvatskoj radioteleviziji, za vrijeme mandata Siniše Kovačića. Do tada ste bili autor i jedan od voditelja slušane emisije “Jutro na Trećem”, zašto ste dobili otkaz? Je li vam itko objasnio razloge?

Meni vam to nije više važno, to je za mene prošlost. Danas na tu epizodu „Jutra na Trećem” gledam kao na lijepu uspomenu. U svakom slučaju, okrenut sam novim stvarima, život ide dalje pa i ja s njim, evo, imam nekoliko ideja za nove emisije, edukativne i vjerujem rado slušane.

NACIONAL: Sad ste ponovno na HRT-u, kao komentator odnosno autor priloga o gostima koje u emisiju „Nedjeljom u dva” pozove Aleksandar Stanković. Zašto ste prihvatili angažman, kako vam se sviđa?

Već petu godinu na Trećem programu Hrvatskog radija autorski i voditeljski potpisujem emisiju „Moj izbor” koja ide uživo petkom. Nisam ja ni otišao s HRT-a, a Stankovićev poziv u „Nedjeljom u dva” me jako obradovao. Najprije, dolazim u prostor koji su prije mene popunjavali sjajni autori, karizmatični ljudi, sjetimo se samo pokojnog Milorada Bibića Mosora, tako da je izazov bio velik. Ja ne skačem padobranom, bojim se i letenja avionom, ali ovo sam s radošću prihvatio. Gledanost ionako gledane emisije je još narasla, ne kažem da je to zbog mene, naravno, ali lijepo je biti dio uspješnog projekta i s urednikom imam sjajnu suradnju.

NACIONAL: Lik u vašem romanu “Brdo” za koji ste dobili brojne nagrade je knjižar, ljubitelj poezije, a voli i Treći program Hrvatskog radija. U novom romanu “Tiho rušenje” glavni je lik profesor književnosti. Iako kažete da ovo nisu autobiografski romani, upada u oči sličnost vas s vašim likovima.

U svom divnom romanu “Okrug Sinistra” Adam Bodor svog glavnog lika zove Bodor. I kad su ga jednom pitali zašto je to tako, on je jednostavno rekao: pa on je Bodor. Tako i ja nemam suviše obzira kad su moji likovi u pitanju. Pisac uvijek piše kompilacije sudbina i stvara lik po nekoj svojoj volji i po logici vlastita teksta. Ne znam ijednu dobru prozu bez upečatljivog lika, na kraju, po likovima i pamtimo napisano, najčešće upravo likove iz tekstova posvajamo i koristimo kao neko svoje vlasništvo. Ja sam svi moji likovi pomalo, pokušavam pisati iz poznatog, evo moj Viskonti je po mnogome sličan meni, sličniji od ovog soboslikara.

‘Dok sam bio nezaposlen, snalazio sam se kako sam znao. Najbolji mi je savjet dao pjesnik Danijel Dragojević: svakoga jutra nešto napišite i stvari će se nekako pokrenuti’

NACIONAL: “Brdo” je jedan od hvaljenijih, ali i čitanijih romana, što je možda čak i važnije. Prošle godine u zagrebačkim knjižnicama jedini od domaćih knjiga bio je u prvih deset posuđenih knjiga u knjižnicama, a dobili ste i lijepu novčanu nagradu za njega. Je li moguće u Hrvatskoj živjeti od književnosti?

Naravno da nije, ali mislim da su tome najmanje krivi pisci. Primjerice, u Irskoj čak pedeset ljudi živi samo od pisanja knjiga, kod nas baš nitko. To je, recimo, zastrašujuća razlika. Norvešku i ne spominjem, a sve su to zemlje sa sličnim brojem stanovnika, ali s očito mnogo boljim sustavima i više čitatelja. Na kraju, jedan od meni jako dragih norveških pisaca Frode Grytten svoje knjige tamo prodaje u stotinama tisuća primjeraka, kako bi on prošao u nas, bi li dobacio do dvije tisuće, teško je pitanje. A što se tiče posudbi u knjižnicama, ja nemam o tome nikakvo saznanje, meni se nitko nije javio i obavijestio me o tome, a da ne kažem da ni novac od toga nisam vidio.

NACIONAL: Zašto vi volite pisanje i knjigu?

Što bih drugo činio? U svemu ostalom sam čak ispodprosječan, svaki put kad pišem osjetim se živim i zdravim, shvatim da je to moj važni odnos sa svijetom i da me to čini ispunjenim. Naravno, tu su i druge stvari, ali one ne spadaju u profesionalnu zonu. Volim i radio, jako, ali ništa se ne može usporediti s pisanjem. Znate kako kaže veliki slovenski pjesnik Tomaž Šalamun: ja ljudima ulazim u usta, tamo ih ubijem i rodim jer pišem.

NACIONAL: Upravo se obilježava 200. godišnjica smrti velike Jane Austen koju Britanci slave kao jednu od najvećih heroina u povijesti. Zašto se Hrvati tako ne odnose prema svojim velikanima pisane riječi? Kako vidite odnos prema knjizi u Hrvatskoj?

Ja ne znam zašto, zaista se osjećam nedorastao tome pitanju. Možda zato što nemamo jasan sustav vrijednosti na mnogim poljima pa tako ni na umjetničkom polju. Mi smo jedan od rijetkih naroda koji sustavno prešućuje i zaboravlja, čak i mrzi svoje najveće pisce. Kako to popraviti, ja ne znam, ali svatko tko piše u Hrvatskoj treba biti svjestan te činjenice, da piše za malobrojne, za marginalce, pa i za razočarane.

NACIONAL: U knjizi “Tiho rušenje” pišete o tome kako čovjek ponekad bezrazložno plane zbog raznih frustracija u životu, ali i o tome da su mu zapravo dovoljne male stvari da bi bio sretan – ljubav i sloboda prije svega. Kako postići tu slobodu? Kako je vi postižete?

Sloboda je velika i vječna tema, skoro da sam se te riječi i zasramio sad kad sam je izgovorio. Mislim da je ključna stvar da čovjek djeluje, da radi, da se ne prepušta prevelikoj lijenosti i malodušnosti. Kad nešto radimo, odmah smo u realnosti, rješavamo probleme i nešto stvaramo. U tom smislu se postiže i kakva takva sloboda, barem ona od čemera vlastita postojanja. Svijet je, kako vidimo, sve nesretnije mjesto, a mi i dalje živimo u onom njegovu sretnijem dijelu.

NACIONAL: Koji su vam planovi? Što trenutačno radite?

Trenutačno se odmaram pod brdom, kraj mora. Planovi su veliki, neki od njih su samo moje fantazije koje mi pomažu da se ponekad lišim osjećaja nesigurnosti kad je posao u pitanju. Uglavnom, svako jutro nešto napišem pa shodno dobrom savjetu velikog pjesnika i poučen vlastitim iskustvom, očekujem da se stvari poslože same od sebe.