Ivica Olić napustio je prije četiri mjeseca A reprezentaciju da bi postao izbornik U21 reprezentacije, koja će 15. i 19. studenoga igrati protiv Gruzije u doigravanju za odlazak na Europsko prvenstvo

Prije četiri mjeseca Ivica Olić, dugogodišnji pomoćnik Zlatka Dalića u A reprezentaciji, postao je izbornik U21 reprezentacije. Razlog je bila alarmantna situacija u kvalifikacijama za U21 Europsko prvenstvo zbog koje se činilo da se mlada reprezentacija neće plasirati na to natjecanje koje će se sljedećeg ljeta igrati u Slovačkoj. Smjenom izbornika Dragana Skočića na to je mjesto došao Olić te uspio stabilizirati reprezentaciju, a prošloga mjeseca je pobjedom protiv Grčke 3:2 osvojeno drugo mjesto u skupini. Da bi se plasirala na EP, U21 će u doigravanju morati pobijediti reprezentaciju Gruzije s kojom će igrati 15. i 19. studenoga. O svemu što se događalo u protekla četiri mjeseca te očekivanjima od mlade hrvatske reprezentacije, Ivica Olić govorio je za Tempo.

TEMPO: Kako je došlo do toga da prije nešto više od četiri mjeseca, nakon ispadanja Hrvatske s Europskog prvenstva, postanete izbornik U21 reprezentacije?

Jednostavno, nakon dvaju svjetskih prvenstava, dvaju europskih prvenstava i Lige nacija, došlo je vrijeme da krenem u samostalne vode i odvojim se od A reprezentacije. O tome sam poslije Europskog prvenstva razgovarao i sa Zlatkom Dalićem i sa Savezom. U međuvremenu se otvorila opcija po kojoj bih mogao postati izbornik U21 reprezentacije, koja je imala izbornika ali je Savez tražio novo rješenje. Budući da sam u reprezentativnom sustavu toliki dugi niz godina, jednostavno sam rekao da je to za mene jako dobra početna stanica i jako lijepa prilika. Napravio sam to u dogovoru sa Zlatkom Dalićem s obzirom na to da smo imali sjajan odnos. Moram priznati, nije mi bilo lako. Tolike godine treniraš najbolje hrvatske nogometaše, sve što smo napravili, sve što smo osvojili, koliko je tu samo emocija bilo… Međutim, imao sam punu podršku izbornika i to me je guralo naprijed. Možda nisam ni bio svjestan svega dok nisam počeo skenirati svakog igrača. Iskreno, do tada sam pratio samo one mlade igrače koji su nam bili u prvom planu, koji su nam bili zanimljivi. Uglavnom su to bili igrači koji igraju u tri najveća kluba u Hrvatskoj. U stožeru A reprezentacije bili smo podijeljeni tako da sam ja pratio igrače koji su igrali u Austriji i Njemačkoj. Odmah sam krenuo po svim klubovima u kojima su bili potencijalni reprezentativci da ih još jednom uživo doživim, skeniram, porazgovaram. Tako da je uslijedilo radno ljeto, ali jako mi je bilo drago što je tako ispalo. S punim elanom sam krenuo u taj posao. U stožer je došao moja prva želja Niko Kranjčar. On je to prihvatio i to mi je bilo drago jer je dosta godina radio u U19 s Joeom Šimunićem tako da je određena generacija tih dečki već prošla kroz njegove ruke. Kada smo se sreli, dosta smo razgovarali o nogometu te sam shvatio da ima jako dobro zapažanje, jako dobro oko, tako da mi je bilo drago što je i on došao u stožer. Uz Marka Krnića koji je dugi niz godina bio u nogometu u Hrvatskoj, u raznim je klubovima radio kao pomoćni trener. Uklopili smo i trenera golmana, mog nekadašnjeg suigrača i bivšeg reprezentativca Vladimira Vasilja. On živi u BiH, ali je ostao u nogometu, na kraju krajeva i oba njegova sina su golmani, jedan je standardni reprezentativac BiH tako da se sklopila dobra ekipa.

TEMPO: Zanimljivo, kada ste vi bili mladi igrač, trener vam je bio Zlatko Kranjčar, 2002. osvojili ste titulu prvaka sa Zagrebom. Primjećujete li kod Nike Kranjčara utjecaj njegova oca, koji je bio izvrstan trener?

Naježio sam se na to pitanje. Cico je bio poseban trener u mojoj karijeri, on me, na neki način, lansirao u orbitu, imali smo sjajnu sezonu u Zagrebu. Prije toga upoznavanje u Slavonskom Brodu, u Marsoniji. On je bio veliki gospodin, veliki čovjek i odličan trener. Sigurno je da je utjecao na Niku. Ne samo ja, već i ljudi koji su razgovarali s Nikom kažu da ima taj trenerski gen. Samo je pitanje hoće li ga Niko htjeti do kraja razviti. Poznajem ga i znam da to što sam kod njega vidio nije ništa novo. U nekim situacijama, kada govorimo o veznoj liniji, s obzirom na njegovo iskustvo i njegov gen, postoji puno stvari na koje mi može ukazati. Velika je razlika kada netko cijeli život igra tu poziciju, dobro je imati u stožeru igrače koji su igrali razne pozicije. A ne da budemo trojica napadača koji samo gledamo gol.

Thomas Müller bio je na početku svoje karijere, kao mlad igrač, suigrač Ivice Olića u Bayernu te je vrlo brzo postao i standardni njemački reprezentativac. FOTO: imago sportfotodienst/GuliverImages

TEMPO: Je li vam netko rekao da će odlazak iz A reprezentacije kako biste postali izbornik U21 reprezentacije biti pad s konja na magarca? Ili takvih dilema niste imali?

Dosta ljudi čudilo se što odlazim u mladu reprezentaciju. Neke nisam akceptirao, a onima s kojima sam bliži objasnio sam da to nije dječji nogomet. To je U21 reprezentacija, mi kažemo mlada reprezentacija, ali to su sve dečki koji igraju seniorski nogomet. To su dečki koji su već dvije, tri sezone u seniorskom nogometu i koji su zapravo samo stepenicu ispod A reprezentacije. Zato na takve komentare uopće nisam obraćao pozornost. Ono što je mene zabrinjavalo bile su posljednje tri utakmice U21 reprezentacije u kojima su primili 13 golova, izgledali su kao razbijena vojska. Toga sam se plašio i time smo ja i moj stožer bili okupirani, kako u tako kratkom vremenu – s obzirom na to da nema puno vremena na okupljanju, imamo praktički dva, tri treninga – vratiti igračima samopouzdanje. Te utakmice i ti rezultati na utakmicama, kada smo protiv Portugala izgubili 5:1, od Švedske 5:2 i Irske 3:2, nisu pravo stanje te reprezentacije. Bez obzira na to što su petorica igrača iz njihova godišta u A reprezentaciji, ostali sigurno imaju određene kapacitete i kvalitete da jednoga dana i sami tamo zaigraju.

TEMPO: Često se kaže da je u mlađim generacijama bitnije proizvoditi igrače za A reprezentaciju od ostvarivanja dobrih rezultata na svjetskom i europskom prvenstvu. Je li takvo razmišljanje predstavljeno i vama prilikom preuzimanja izborničke dužnosti?

Svakako je najvažnije razvijati igrače za A reprezentaciju jer znam koliko smo mi u ovih sedam godina, koliko sam bio u stožeru A reprezentacije, bili posebno sretni kada su nam dolazili igrači kao što su Joško Gvardiol, Josip Šutalo, Baturina, oba Sučića. Neopisiva je sreća kada dobiješ igrača i shvatiš da je pitanje trenutka kada će on izbaciti onoga koji je 10 godina u reprezentaciji. A reprezentacija je najvažnija i od nje sve kreće. Drugi cilj je nezanemarivanje rezultata mlade reprezentacije jer onda neće biti lako proizvesti igrača. Ako ti dobivaš od svakog protivnika pet komada, gubiš utakmice, kako ćeš onda razviti igrača? Ne vjerujem da se u takvoj atmosferi može raditi. Mislim da je i jedan i drugi kriterij važan. Naravno da prvi treba biti A reprezentacija, ali ja i moj stožer želimo unijeti pobjednički mentalitet. Ne želim gubiti kada igram tenis u Hamburgu s pet puta boljim od sebe, vjerujem da ga mogu pobijediti. Svaki put kad me pobijedi, kažem mu – dobit ću te sljedeći put. To je taj mentalitet koji moramo imati, samo s takvim mentalitetom, radnim, pobjedničkim, možeš stvoriti dobru atmosferu. Kaže se da treba graditi atmosferu, ali atmosfera se gradi i na dobrim rezultatima. Ne postoji ekipa koja gubi pa kaže da je super. U mom Davoru, poslije utakmice, nitko ne voli feštati ako su izgubili. Nitko to ne voli, atmosfera se stvara na mentalitetu pobjednika.

Niko Kranjčar pomoćnik je Ivice Olića u stožeru U21 reprezentacije, njihovo prijateljstvo seže u vremena kada su zajedno nastupali za A reprezentaciju. FOTO: Igor Kralj/PIXSELL

TEMPO: Kažete da je vaš osnovni zadatak bio podizanje mlade reprezentacije nakon prvih triju teških poraza u kvalifikacijama. Kako ste igračima prišli s psihološke strane?

Iz iskustva sam znao da je promjena trenera na neki način psihološki šok. Već to, samo po sebi, utječe na igrača koji se tada, ako je manje igrao, želi pokazati i nametnuti. To je mojim dolaskom bio jedan od elemenata. S treninzima nismo mogli puno napraviti jer ih je bilo jako malo. Međutim, najviše smo vremena potrošili što na grupne što na individualne razgovore. Potrudili smo se da im uz pomoć videa pokažemo dobre stvari koje su radili u klubu ili reprezentaciji, ali i da pokažemo loše stvari. To smo im individualno prezentirali kako bi igračima bilo lakše primiti te kritike. Na kraju uvijek završiš s nekom pozitivnom stvari. Nas trojica smo na početku vodili jako puno takvih sastanaka, ali smo i kroz pozitivnu atmosferu željeli dobiti taj impuls kako bi oni počeli funkcionirati kao ekipa. Moja prva utakmica bila je najteža, ona protiv Farskih otoka. Dobili smo ih iako su nam Farski otoci stvarali jako puno problema, ali tu su se već pokazale neke stvari, golman Nikola Čavlina je bio izvrstan, tu se već osjetila ta atmosfera. Onda je dolazio Portugal koji je bio favorit te grupe i zasluženo je pobijedio. I onda je došla ta utakmica protiv Andore koja je do tada, u kvalifikacijama, primila manje golova no Hrvatska. Znali smo da šestorica njihovih igrača igraju u jednom klubu, da su stabilna ekipa, da ih je Grčka dobila 1:0, da je Portugal do 60. minute kod kuće vodio samo 1:0. Ni njih ni Farske otoke nitko nije „nakantao“. No kada smo dobili Andoru, vidio sam da igrači žive za to, da su maksimalno unutra. Bilo mi je važno da se to prenese i na utakmicu s Grčkom koja je jedina u grupi dobila Portugal. Znali smo da nas očekuje dobar protivnik, protivnik koji će doći nadigravati se s nama i praviti nam probleme jer je i njima trebala pobjeda. Utakmica je bila i luda na neki način s obzirom na to da smo imali 2:0 do 45. minute i već misliš da je poluvrijeme, da se smirimo, da se malo odmorimo, da ih pripremimo za drugo poluvrijeme, da mirno završimo tu utakmicu. Kad ono, obrat u sudačkoj nadoknadi. Sada i ja trebam ostati staložen, trebam ostati miran, inače bih sam razvalio cijelu svlačionicu nakon što smo u sudačkoj nadoknadi dobili dva gola. Nevjerojatno, misliš da je to nemoguće. A zapravo je u nogometu sve moguće, nikad ne smiješ reći: gotovo je. Kada smo nakon utakmice radili analizu, shvatili smo da je ekipa kliknula, da se osjećaju dobro, što je pokazala njihova reakcija gdje su oni ostali stabilni i kontrolirali utakmicu. Mi smo u drugom poluvremenu izgledali puno bolje.

TEMPO: Spomenuli ste kapetana Čavlinu, koji je zbog medijskog istupa u kojem je govorio koliko je nezadovoljan u Osijeku, ušao u probleme. Je li on primjer igrača kojeg ste „podigli“ u reprezentaciji nakon njegovih loših igara u Osijeku?

Pa jest, sve se to dogodilo pred našu utakmicu protiv Andore. Taj intervju je napravljen dok je on bio s reprezentacijom. Radi se o mladom igraču koji je došao u klub koji je tada igrao katastrofalno, bilo je jako ružno to sve vidjeti i čitati. Vaditi se na golmana bilo je ružno od samog Osijeka, od ljudi koji su to napravili. Mislim da je to moglo biti puno drugačije. Njegova je izjava dodala ulje na vatru i onda je to kulminiralo. Ja to nisam ni čitao, imao sam puno drugih obaveza u pripremi utakmice. Međutim, moji pomoćni treneri i ljudi oko mene to su mi signalizirali, trener golmana bio je i te kako zabrinut za cijelu tu situaciju. Ja sam mu rekao: ti to rješavaj na svoj način, ja ću na svoj. Čavlina je kapetan, najvažniji dio, vidim po treninzima da je on OK. Mislim da je on na najbolji način reagirao, pokazao je da ima karakter, da ima gard i da se zna tako mlad nositi s takvim pritiskom. To je potencijal i mentalitet pobjednika. S obzirom na teške dane koje su bili iza njega, drago mi je što je tako reagirao i pružio nam šansu u utakmici s Farskim otocima da dođemo do situacije u kojoj možemo osvojiti drugo mjesto i otići kroz dodatne kvalifikacije na Europsko prvenstvo.

Ivica Olić bio je pomoćnik Zlatka Dalića u A reprezentaciji od 2017. godine, a prije toga je imao 104 igračka nastupa za reprezentaciju. FOTO: Igor Kralj/PIXSELL

TEMPO: Kada ste igrali u Bayernu 2010. godine, klub je u prvu momčad uveo dvojicu mladih i talentiranih igrača, to su bili 20-godišnji Toni Kroos i 21-godišnji Thomas Müller. Kakav je bio pristup Bayerna takvim igračima?

Jako dobro se sjećam te situacije jer sam u ljeto 2010. došao u Bayern, a trener je postao Louis van Gaal. On je za pomoćnog trenera uzeo Hermanna Gerlanda, koji dugi niz godina nije bio samo trener već i direktor omladinske škole. On je došao za pomoćnog trenera s obzirom na to da je Van Gaal htio nekoga tko je iz Bayerna, a ima veliko iskustvo. Poznavao je svakog igrača. Van Gaal mu je rekao „dovedi mi trojicu najtalentiranijih igrača iz druge ekipe Bayerna. Ja ih ne znam, ti ih dovedi, neka budu tu s nama“. I dolaze trojica, Thomas Müller, Holger Badstuber i Diego Contento. Toni Kroos je u to vrijeme već bio posuđen Bayeru iz Leverkusena i nije bio s nama. Njega su prepoznali kao jednog od najvećih talenta, to je već bila dogovorena posudba. Mi gledamo odakle su ovi klinici došli, ništa nam nije bilo jasno. Kaže Van Gaal: „Neću da mi se u svlačionici gomilaju zvijezde. Meni je dosta ovih 18 igrača, plus tri mlada i tri golmana, to su ukupno 24. To je maksimum.“ Ja gledam, pa igraš na tri fronta. No njemu je to dosta. Doveo je Arjena Robbena, samo je njega htio iako su govorili da je Robben sklon ozljedama. Ljudi iz kluba kažu – OK, ako ti je dosta. Ne moramo kupovati, super. Vrlo brzo igrali smo prijateljske utakmice i ova su se dvojica, stoper Badstuber i Müller, počela nametati. I vidimo da Müller postiže golove, igramo Audi Cup protiv Reala iz Madrida, opet Müllerov gol. Müller vrlo brzo postaje standardan, kao i Badstuber. I to ne samo u Bayernu već i u reprezentaciji te su nastupili na Svjetskom prvenstvu 2010. Nevjerojatna karijera obojice, s tim da je poslije Badstuber imao velikih problema s koljenom, imao je dvije, tri operacije, to ga je dosta zakinulo u daljnjem razvoju. Ključnu ulogu u Bayernu tada je odigrao Van Gaal, koji je svu trojicu doveo u prvu momčad. Možda tri ili četiri mjeseca kasnije s nama je počeo trenirati 16-godišnji David Alaba, i to kao najbolje lijevo krilo u omladinskoj školi Bayerna. Van Gaal ga je par tjedana kasnije stavio na lijevog beka u prvenstvenoj utakmici protiv Eintrachta u Frankfurtu, mi izgubimo 2-1. Njega sutra svi napadaju, što radi, uništit će dečka, a Van Gaal je odgovorio – on će biti najbolji lijevi bek u Europi. Ljudi ne mogu vjerovati, ali godinu, dvije kasnije David Alaba je bio neko vrijeme najbolji lijevi bek. Van Gaal je imao nevjerojatno iskustvo, ali i vjeru u sebe. Ja sam vrlo dobro znao kakvi su bili napadi na njega. Van Gaal se svemu tome odupirao te je nepune dvije godine radio kako je želio. Nakon što su ga izbacili, za trenera je došao Jupp Heynckes, koji je nastavio igrati u istom sustavu, igrali smo 4-2-3-1, što je u Bayern uveo Van Gaal. Tako Bayern nikada nije igrao, on je napravio revoluciju.

TEMPO: Jeste li vi i Niko Kranjčar ikada mladim reprezentativcima rekli da ne rade greške koje ste vi radili u mladosti i to potkrijepili primjerima?

Rijetko kada, nekako sam sklon tome da ih ne vraćam u prošlost i da ne govorim što smo mi radili, jer mislim da to nije dobro. Budući da su oni imali deset godina ili manje kada sam ja igrao u Bayernu, nije bilo potrebno da im to govorim. Bitno je da im nešto možeš i sam pokazati na treningu. I Niko i ja to možemo.

TEMPO: Nakon četiri mjeseca rada s U21 reprezentacijom, postavljate li neke ciljeve na Europskom prvenstvu na koje će se reprezentacija plasirati ako savlada Gruziju?

Moram biti iskren, dok nismo izvukli Gruziju za protivnika, nisam gotovo ništa znao o njihovoj U21 reprezentaciji. Znao sam puno o njihovoj A reprezentaciji, bili su, na neki način, iznenađenje Eura. Odigrali su moderno, prezentirali nekoliko vrhunskih igrača. Mislio sam da nemaju valjda toliko širok izbor i toliko dobrih U21 igrača. Međutim, oni su prošle godine bili suorganizatori U21 Europskog prvenstva i već su tada najavili svoj potencijal. U grupi s Portugalom, Belgijom i Nizozemskom osvojili su prvo mjesto da bi u četvrtzavršnici ispali na jedanaesterce od Izraela. Tada sam rekao: uf, dobro. Počeo sam gledati njihove utakmice te sam shvatio kako je gruzijska reprezentacija u kvalifikacijama završila kao druga, iza Nizozemske. To je reprezentacija koja igra dobar i moderan nogomet, oni su u euforiji nakon domaćinstva U21 europskog prvenstva i nastupa A reprezentacije na Europskom prvenstvu. Znači, neće nam biti lako. Moramo imati maksimalan respekt prema toj reprezentaciji. No mi imamo kvalitetu koje se oni moraju plašiti. Ako se plasiramo na EP, posebno ću se radovati pripremama jer bih tada mogao probati i neke druge stvari.

Nikola Čavlina golman je i kapetan U21 reprezentacije kojeg je Dinamo ovoga ljeta posudio Osijeku nakon čega je došlo do Čavlinina nezadovoljstva situacijom u tom klubu. FOTO: Luka Stanzl/PIXSELL