Prije 15 godina Ivica Olić igrao je za moskovski CSKA i bio jedna od najvećih nogometnih zvijezda. Izvrsno poznaje situaciju u ruskoj ligi jer je kratko bio i trener CSKA te za Tempo kaže – ruski nogomet je u padu

Nakon što je kao član stručnog stožera hrvatske reprezentacije bio na Svjetskom prvenstvu u Rusiji 2018., Ivica Olić u ožujku ove godine odlučio je prihvatiti ponudu moskovskog CSKA te je postao njihov trener. Ništa čudno, Olić je igrao za CSKA od 2003. do 2007. godine, u uspješnom razdoblju kada je klub čak osvojio Kup UEFA. Međutim, nije trebalo dugo da se Olić raziđe s CSKA i vrati u reprezentaciju, ponovo kao pomoćni trener. Upravo zbog toga Olić je izvrstan poznavatelj stanja u ruskom nogometu te je za Tempo opisao stanje momčadi koja će protiv hrvatske reprezentacije 14. studenoga odigrati ključnu utakmicu za odlazak na Svjetsko prvenstvo u Kataru 2022. godine.

TEMPO: Želite li, kao pomoćni trener reprezentacije, na utakmicama protiv Rusije pokazati da su Rusi pogriješili kada su ljetos, nakon što ste dva mjeseca bili trener CSKA, raskinuli ugovor s vama?

Iskreno, ne razmišljam puno o tome. U slučaju CSKA po završetku sezone došlo je do nekoliko bitnih detalja koji se meni nisu svidjeli te sam odlučio, u dogovoru s klubom, raskinuti suradnju. Nisam osjetio podršku koju sam trebao i tražio. Pri kraju sezone prihvatio sam ponudu da budem trener CSKA za sedam liga utakmica i dvije kup utakmice te da u novoj sezoni posložim situaciju sa svojim ljudima onako kako bih ja želio. Međutim, oni nisu bili na istoj liniji sa mnom, stalno su mi nametali nešto svoje, a kada sam vidio da to neće biti onako kako ja želim, jednostavno sam osjetio da je bolje da se raziđemo. Jedini i glavni razlog mog odlaska je osjećaj da nisam imao povjerenje tih ljudi s kojima sam radio. Budući da sam imao samo jednog svog čovjeka, kondicijskog trenera Igora Jukića, nisam osjetio da bi ostali ljudi koji su bili tamo mene pratili u dobru i zlu. I to je jedan od glavnih razloga što se suradnja nije nastavila. Nisam imao podršku stožera koji je meni bio nametnut.

TEMPO: Joško Vlašić, otac Nikole Vlašića, u posljednjem broju Tempa rekao je da je CSKA kao momčad lutao te se njegov sin nije razvio onako kako je mogao. Slažete li se s time?

Pričao sam s Nikolom, vidio što se radilo i kako se radilo, a europski rezultati CSKA su pokazali kako se radilo. Nije u pitanju samo CSKA, svi ti klubovi iz ruske lige imaju malo uspjeha u europskim natjecanjima. Soči je ispao od beogradskog Partizana u kvalifikacijama za Konferencijsku ligu, a Rubin iz Kazana od poljskog Rakowa. Lokomotiv iz Moskve se muči u skupini Europske lige, njihov najkvalitetniji klub Zenit ima problema u Ligi prvaka. Generalno gledajući, ruski klupski nogomet je posljednjih godina u padu. Mislili su da će odluka o osam stranaca koji mogu igrati u momčadi pomoći ruskom nogometu, da će se podići kvaliteta ruskih igrača, ali time se samo podigla cijena ruskih igrača koji su nerealno precijenjeni.

TEMPO: Kako to da novac, kojeg u Rusiji sigurno ima, nije ulagan tako da se podigne kvaliteta ruskih klubova?

Nakon 2018. godine i Svjetskog prvenstva u Rusiji povećan je nogometni standard u Rusiji u smislu kvalitete stadiona i pratećih objekata. Praktički je svaki prvoligaš dobio novi stadion, pa čak i neki drugoligaši. Stoga sam očekivao iskorak ruskih klubova u europskim natjecanjima, a zatim i ruske reprezentacije. Međutim, to se nije desilo. Rusija je bogata zemlja i ima puno ljudi koji su uložili i još uvijek ulažu velik novac. Međutim, nedostaju im rezultati. Uzmimo primjer Krasnodara, kluba kojeg je lani Dinamo izbacio iz europskog natjecanja. Njihov vlasnik Sergej Galickij uložio je ogroman novac u infrastrukturu, omladinski pogon i tako dalje i vjerujem da će se to njemu kad-tad vratiti. Po meni, njihov omladinski pogon je najbolji u Rusiji. No teško je napraviti iskorak u Europi. Bio sam sada tamo, vidio stanje, ruska liga je, u odnosu na vrijeme kada sam ja igrao u CSKA, kvalitetom vrlo upitna. CSKA je tada osvojio Kup UEFA, igrao Ligu prvaka, osvajao prvenstvo, bili smo razina više jer smo imali ekstra kvalitetne strane igrače koji su bili standardni reprezentativci svojih zemalja. Tada su za CSKA igrali Vagner Love, Jo i Daniel Carvalho, brazilski reprezentativci. Danas nije moguće dovesti takve igrače. Limit broja stranaca odredio je pad kvalitete lige.

TEMPO: Koji je danas vaš status u Rusiji, s obzirom na to da vas je predsjednik Vladimir Putin još 2005. nagradio Ordenom družbe, odnosno Ordenom prijateljstva, najvećim ruskim odlikovanjem stranim državljanima za izniman doprinos u unapređenju suradnje s Rusijom te doprinos razvoju Rusije?

Prošlo je jako puno godina, napustio sam CSKA 2007. godine i od tada sam dolazio u Rusiju samo ako bi moj klub igrao protiv nekog ruskog kluba te 2018. u vrijeme Svjetskog prvenstva kao dio stožera. Iznenadilo me koliko me ljudi zna, nisam to mogao vjerovati. Promijenila se čitava navijačka generacija, došli su novi dečki, ali oni me još uvijek nisu zaboravili. To govori kakav trag je ostavila moja generacija. Bio sam jedan od prvih igrača koje su kupili, a koji je došao i sve osvojio, tako da sam možda malo više ostao u sjećanju tim ljudima. Poslije su u CSKA dolazili igrači vrhunske kvalitete koji su igrali i duže nego ja, ali ja sam bio prvi dobar stranac, oni do tada nisu imali igrača tog kalibra. Onda sam otvarao vrata i drugim strancima.

TEMPO: Koliko je teško biti izbornik Rusije, zemlje koja u svemu želi biti najbolja, pa tako vjerojatno i u nogometu?

Ruskom izborniku najteže je stvoriti atmosferu, stvoriti momčad koja će imati prepoznatljiv elan, prepoznatljiv stil, prepoznatljivu glad u borbi za svoju zemlju, kao što Hrvatska ima. Sjećam se svojih igračkih dana, za CSKA je tada igralo šest ili sedam ruskih reprezentativaca. Kada smo mi iz Hrvatske, Srbije, Brazila dobivali pozive za reprezentaciju, bili smo sretni, s radošću smo išli na reprezentativna okupljanja. A oni, kao da idu u zatvor. Takvo im je bilo raspoloženje. U klubu su im govorili „ako te nešto boli, nemoj ići“. Kod nas toga nije bilo. Ideš čak i ako si povrijeđen, ne razmišljaš da bi mogao pogoršati ozljedu. Oni nemaju tu reprezentativnu glad i želju kakve mi imamo. To je jedan od glavnih problema u Rusiji, njima se igrači u najboljim godinama zahvale i kažu da više neće igrati za reprezentaciju. Oni sada imaju jednu prednost, a to je da im 90 posto reprezentativaca igra za ruske klubove. Međusobno se jako dobro poznaju, liga im izlazi u susret, pomiču im prvenstvene utakmice kako bi se duže pripremali s reprezentacijom. No taj naboj, ta želja za igranjem za Rusiju, nije na pravoj razini. Po meni, Karpin je popravio tu situaciju. Čerčesov je bio izbornik Rusije na Svjetskom prvenstvu i on je u tome uspio. Rusija, kao domaćin, nije igrala kvalifikacije, ali je izgubila 11 pripremnih utakmica pred Svjetsko prvenstvo. Svi su ih tada prekrižili, a oni su došli do četvrtzavršnice. Čerčesov je malo vratio taj naboj. To je, tipično za Ruse, poslije splasnulo. Poznajem dobro te igrače i jedno je sigurno – Hrvatska je puno kvalitetnija, s puno boljim individualcima koji igraju u vrhunskim europskim klubovima. Međutim, vidjeli smo utakmicu sa Slovačkom, koja također nema velikih zvijezda, ali su unijeli nemir u kvalifikacije, neplanirano su nam uzeli bodove. Mi jesmo bolja ekipa od Rusije, samo se nadam da će nam realizacija biti puno bolja nego u zadnjim utakmicama protiv Cipra i Slovačke.

Ivica Olić postao je prije četiri godine trener u stručnom stožeru izbornika Zlatka Dalića. FOTO: Luka Stanzl/PIXSELL