Ivica Obrvan, nekadašnji igrač i trener rukometaša, prošle je sezone postao trener Podravke i izbornik ženske reprezentacije koja će ovog mjeseca nastupiti na Europskom prvenstvu u Baselu

Predstojeći ženski rukometni Euro koji će se krajem studenoga i početkom prosinca igrati u Švicarskoj, Austriji i Mađarskoj, bit će za reprezentaciju Hrvatske drugi veliki turnir pod vodstvom Ivice Obrvana (58), nekad odličnog krila Metkovića i Zagreba, kasnije još boljeg trenera. Obrvan je u igračkoj karijeri dvaput osvojio Ligu prvaka, 75 puta oblačio je dres hrvatske reprezentacije, a ranije je 15 puta igrao i za reprezentaciju bivše države.

U Hrvatskom rukometnom savezu u listopadu 2023., nakon što je Nenad Šoštarić preuzeo RK Zagreb, nisu trebali ići predaleko i puno razmišljati o novom čovjeku za klupu ženske reprezentacije. Doduše, iza Obrvana nije bilo veliko iskustvo rada u ženskom rukometu, tek nešto ranije preuzeo je Podravku, no sve što mu stoji u trenerskoj biografiji bilo je predobro da bi mu itko mogao naći zamjerku.

Obrvan je trenersku karijeru započeo sada već davne 1999. godine kad je, isprva u dvostrukoj ulozi trenera-igrača, preuzeo Metković s kojim je osvojio dva Kupa Hrvatske i KUP EHF-a, zatim je slovensko Gorenje odveo do titule prvaka, a od 2010. do 2012. vodio je Zagreb do osmine i četvrtine finala Lige prvaka. S reprezentacijom Makedonije od 2013. do 2016. bio je dvaput na Europskom i jednom na Svjetskom prvenstvu te se kvalificirao na Olimpijske igre, a zatim je četiri sezone vodio Chambéry, vrhunski francuski klub. Vratio se potom u Zagreb i u dvije sezone dvaput igrao finale SEHA lige, 2022. preuzeo je reprezentaciju BiH koju je odveo na Europsko prvenstvo, a od prošle godine radi u ženskom rukometu, trener je Podravke i izbornik ženske reprezentacije.

TEMPO: Nakon što ste prošle godine praktički bez ozbiljnih priprema odveli Hrvatsku na svjetsko prvenstvo, sad pred Euro konačno imate nešto više vremena za treninge, uigravanje i ostvarivanje nekih svojih ideja?

Samo pet dana prije prošlogodišnjeg svjetskog prvenstva preuzeo sam reprezentaciju, praktički nisam ni dobro poznavao dio igračica, iskreno, nisam im ni sva imena znao osim djevojaka koje su igrale kod mene u Podravki. Sad je drukčije, puno je komotnija situacija, prvo smo imali okupljanje i sedam dana treninga u listopadu, a onda ćemo imati još devet dana pred sam odlazak na Euro.

TEMPO: Sad konačno imate malo više vremena kako biste igračice uveli u neke svoje ideje o igri, za što dosad niste imali ni prostora ni vremena?

Naravno da ni to nije dovoljno vremena kao kad ste u klupskom programu, zapravo, u reprezentaciji nikad nemate dovoljno vremena za sve što biste htjeli provesti, a da stvar bude teža, imamo raznoraznih ozljeda, Tina Barešić se polako vraća, Kristina Prkačin je ozlijeđena, Josipa Mamić je slomila prst, na svakom okupljanju zbog toga određene stvari moramo raditi ispočetka. Naravno, i na okupljanju u listopadu i u zadnjem dijelu priprema u Poreču postavljat ćemo neke stvari vezane i za obrambeni segment i za napadački dio.

TEMPO: Koliko će nedostajati ozlijeđene Prkačin i Mamić?

Nije još potpuno isključeno da će one, barem jedna od njih, zaigrati na Euru. Prkačin je otprilike od sredine listopada u rehabilitaciji, Mamić se već polako vraća, međutim, tek treba vidjeti kako i koliko će se na njihovu formu odraziti činjenica da mjesec ili nešto više dana nisu igrale rukomet.

TEMPO: Hrvatsku na Euru čeka zahtjevna skupina iz koje će dalje ići dvije najbolje reprezentacije, igrat ćete protiv domaćina Švicarske u Baselu, Danske i Farskih otoka. Kako vidite suparnice i šanse za prolazak skupine?

Protiv Švicarske nas u Baselu čeka puna dvorana, Hrvatska je na Euru prije dvije godine s njima odigrala 26-26, radi se o ozbiljnoj reprezentaciji, po većini prognoza to bi trebala biti utakmica za prolazak. Mislim da smo s njima 50-50, a veće šanse za pobjedu ovisit će o dnevnoj formi i svakako zdravlju igračica. Naravno, pored velikog favorita Danske, ne želim podcijeniti selekciju Farskih otoka koja je vrlo dobra ekipa, nadam se da ćemo biti u dobrom izdanju i preko Švicarske tražiti prolaz dalje. To nije neka pila naopako, svi koji prate ženski rukomet znaju da će to biti teška utakmica protiv vrlo ozbiljne reprezentacije.

Ivica Obrvan postao je izbornik ženske rukometne reprezentacije u listopadu prošle godine nakon što je Nenad Šoštarić napustio tu funkciju. FOTO: IMAGO/Mirko Ferlin/CROPIX/GuliverImages

TEMPO: Na svjetskom prvenstvu prošle godine Hrvatska je prošla skupinu, a onda u glavnoj rundi ostala kratka za bod koji bi donio plasman u četvrtinu finala, ali i na Olimpijske igre. Hrvatska je protiv Mađarske tada s 23-22 izgubila „dobivenu“ utakmicu, dugo se još nakon svjetskog prvenstva u domaćim medijima govorilo o zadnjim minutama tog ogleda. Koliko vas je dugo zapravo proganjala ta utakmica?

Prije svega treba reći da su prije te utakmice Mađarice slovile kao velike favoritkinje, nije se nama davalo puno šansi. Međutim, nakon utakmice i saznanja da nismo uspjeli pobijediti, ostalo je ipak i zadovoljstvo zbog izvedbe kroz 50 i nešto minuta u kojima smo dominirali i igrali sjajnu utakmicu, možda i ponajbolju u zadnje tri, četiri godine. Završilo je nesretnim porazom u kojem se uz promašenu hrpu čistih prilika, zicera i sedmeraca, dogodilo i nešto drugih stvari, prvenstveno tu mislim na vrlo loše suđenje nedoraslih sutkinja iz Argentine u zadnjih deset minuta. Uvjeren sam da nismo zaslužili izgubiti tu utakmicu, da smo zaslužili barem bod, a na pitanje je li me sve to proganjalo, mogu reći da sam tražio pluseve i minuse, rekao sam već da sam bio zadovoljan najvećim dijelom te utakmice jer smo igrali sjajnih 50 minuta, čak i bolje nego protiv Crne Gore koju smo ranije pobijedili. Naravno da onda, kao trener, tražite i razloge zašto nešto nije bilo onako kako ste željeli i za što ste se pripremali te onda nakon analize odlučite ići još čvršće dalje.

TEMPO: Spomenuli ste Crnu Goru, tu utakmicu ste dobili da bi zatim Crnogorke prošle u četvrtinu finala i na kraju bile sedme, dok je Hrvatska ispala, to sve sigurno ostavlja dodatno razočaranje?

Da, Crnogorke su u tom raspletu s našim gubitkom bodova od Mađarske najviše profitirale i prošle dalje. Međutim, znate kako to ide, ljudi obično najviše pamte to što upravo gledaju, a u današnjem rukometu na dnevnoj bazi, i u muškoj i ženskoj konkurenciji, ogroman je broj utakmica u kojima se prednosti od sedam, osam golova razlike u roku 10 do 15 minuta potpuno istope i preokreću, to je praktički normalno u današnjem trendu igranja brzog rukometa. Uzmite za primjer samo ovu nedavnu utakmicu Zagreba i Barcelone, u kojoj su Španjolci vodili s osam razlike pa zadnjim napadom spašavali bod, govorimo tu o jednoj Barceloni. Znam da će ljudi uvijek kritizirati, a i ja sam nekada takav kad gledam nogomet, ali sasvim je drukčije kad ste svakoga dana s ekipom i kad ste potpuno uključeni u svaki detalj. Veliki preokreti koji se, pogotovo zadnjih pet, šest godina, događaju u rukometu, postali su svakodnevica.

TEMPO: Dugo i uspješno ste radili u muškom rukometu, zašto ste odlučili prijeći u ženski rukomet i koje su osnovne razlike u radu s muškarcima i ženama?

Radio sam 20 i nešto godina, što ne znači da neću opet, u muškom rukometu, i to od početka u visokopozicioniranim klubovima. Podravka je bila dosta uporna, inzistirali su da ih preuzmem, a ja sam odbijao pozive i htio ostati u muškom rukometu. Međutim, sam sebi sam u jednom momentu rekao da je trenerski posao ono čime se bavim i kako zapravo nema razloga da ne preuzmem jedan tako ugledan klub kao što je Podravka. Iz današnje perspektive siguran sam da sam pogodio, dobro sam se snašao. Radim u vrhunskom klubu, prošlosezonski rezultati bili su jako dobri, od sezone kojoj je projekcija bila da se u Europskoj ligi dobro predstavimo, mi smo osvojili sedam bodova i ušli u četvrtinu finala. Ove godine nešto smo se pojačali ali i pomladili, EHF nas je na određeni način nagradio i preko pozivnice ušli smo u Ligu prvaka. U prvih šest kola odigrali smo sjajno, imamo tri boda što je iznad očekivanja tako da ovaj svoj dosadašnji period u Podravki vidim vrlo pozitivno. Koja je osnovna razlika između muškog i ženskog rukometa? Za razliku od muškaraca koji, naravno, sve mogu odrađivati snažnije, čvršće, jače, tehnički bolje, žene pažljivije akceptiraju to što im se predstavlja, fokusiranije su, rekao bih i da kod djevojaka imate mogućnost bržeg napretka ekipe. Još uvijek sam relativno nov u ženskom rukometu i ispočetka sam dosta razgovarao s ljudima koji imaju više iskustva, htio sam čuti njihove savjete kojih je bilo pregršt pa sam na kraju podvukao crtu i rekao sam sebi – cijeloga života sam trener, idem raditi onako kako sam navikao u muškom rukometu s određenim prilagodbama koje sam vidio u ženskom dijelu. Mogu reći da sam zadovoljan kako sam se adaptirao na ženski rukomet, također i kako su se djevojke adaptirale na mene i moj rad. Zasad to sve funkcionira dobro i nadam se da će tako i ostati.

TEMPO: Četiri godine radili ste u Chambéryju, u francuskom rukometu koji je posljednjih godina, pa i desetljeća, dominantan. Jednom prilikom ste rekli da su Francuzi zapravo puno naučili iz metoda stare jugoslavenske škole. Na što ste konkretno mislili?

Ne samo Francuzi nego i Španjolci i Nijemci još su od 60-ih i 70-ih godina gledali što rade treneri na prostorima bivše države. U to vrijeme naši stari treneri postavljali su osnovne sustave na noge, i trenažni proces i metodologiju rada, ljudi kao što su Sead Hasanefendić, Branimir Pokrajac i ostali tadašnji treneri bili su u to vrijeme avangarda. Kasnije su Francuzi, kad su već dovoljno naučili i narasli, nastavili sa svojim trenerima i svojim putem te ostvarili rezultate kakve posljednjih 20-ak godina nije napravio nitko drugi. Iako nisam Francuz, nisam živio niti igrao tamo, imao sam čast da od 2014. do 2018. vodim Chambéry, ugledni klub koji je tamo među tri ili četiri najbolja kluba. Prve dvije godine radio sam paralelno kao izbornik Sjeverne Makedonije i trener Chambéryja, za mene je to bilo sjajno iskustvo, u to vrijeme kod mene u klubu su bili Timothey N’Guessan i Melvyn Richardson, danas dva velika svjetska imena. Upoznao sam Francusku, njihov mentalitet, radne navike, njihov rukomet, njihovu piramidu razvoja igrača. Bili smo jednom treći, tri puta četvrti, svake godine smo igrali EHF kup, i to najmanje četvrtfinale, prvi put u povijesti Final 4 Europa lige u Nantesu što je bio njihov najveći europski uspjeh.

TEMPO: Bili ste izbornik Sjeverne Makedonije od 2013. do 2016., u vrijeme tamošnjeg rukometnog buma koji je počivao na nevjerojatnim rezultatima Vardara koji je osvojio Ligu prvaka i SEHA ligu. Kako je to sve izgledalo iz vaše perspektive?

Sve se to zapravo događalo u sprezi tadašnje vlasti i ruskog milijardera Sergeja Samsonenka, politika je tada tom bogatom Rusu dala otvorene ruke za ulaganje u novu dvoranu, hotel i razvoj muškog i ženskog rukometa. Iz toga su proizišle dvije titule prvaka Europe s kompletno stranim igračima i nevjerojatnim ugovorima koje su oni imali, a koji su išli i do pola milijuna eura što je za rukometne prilike ogroman novac. Bilo je to sjajno razdoblje za makedonski rukomet što se tiče rezultata, u tri godine mog mandata ostvarili smo plasmane na jedno svjetsko i dva europska prvenstva te deveto, deseto i 11. mjesto na tim natjecanjima, što su do sada, uz peto mjesto na Europskom prvenstvu u Srbiji 2012., njihovi najbolji rezultati ikad. Izborili smo i kvalifikacije za Olimpijske igre, sve ukupno za mene je to bilo sjajno iskustvo.

TEMPO: U posljednje vrijeme našli ste se u žiži zanimanja medija, posebno u BiH, zbog duga tamošnjeg rukometnog saveza prema vama. Naime, nisu ispunili ugovorne obaveze prema vama, a zbog lošeg financijskog stanja najavljivalo se da će BiH savez otići u stečaj, čak i da će se rukomet u BiH ugasiti, zbog duga prema vama. Dodatni je problem što je dio medija u BiH prema vama bio kritičan te vam stavljao na teret eventualni bankrot tamošnjeg saveza.

Na velike nagovore njihova rukometnog saveza preuzeo sam reprezentaciju BiH u situaciji koja je bila potpuno izgubljena nakon tri kola kvalifikacija za Europsko prvenstvo 2022., stavljajući tu svoje ime i ugled na kocku. Izvukao sam situaciju, otišli smo na to europsko prvenstvo, ono „covid prvenstvo“ na kojem smo jedva igrali jer smo imali više od pola zaraženih igrača bez pravih zamjena. Bili smo u skupini s Češkom te kasnijim finalistima Švedskom i Španjolskom, što govori o kakvim se suparnicima radilo. Izbornik BiH bio sam deset mjeseci, nije mi isplaćena nijedna plaća. Deset mjeseci sam to tolerirao, otišao sam s mjesta izbornika, zatim sam još četiri-pet mjeseci tolerirao što mi i dalje nisu ništa platili i tek onda sam se pozvao na prava ugovora, platio pet tisuća eura kotizacije za žalbu i već nakon rekordnih mjesec dana dobio presudu u svoju korist bez prava žalbe. Od tada je prošlo godinu i nešto dana i još uvijek se ništa ne događa, opet sam se žalio EHF-u, lobirao, na što je došla još jedna odluka da mi dug moraju konačno isplatiti, ali do dana današnjeg još uvijek mi ništa nisu platili. Molili su iz saveza da im EHF prolongira plaćanje još tri mjeseca. Na sve to počela se stvarati klima da sam ja nekoga oštetio ili prevario, što je upravo suprotno od toga što se stvarno dogodilo. Drago mi je što sam dobio taj spor na EHF-u, jer ako se i dogodi da savez BiH ode u stečaj ili bilo kakve sankcije, to je samo dobro za njihov rukomet jer će naučiti da ne mogu mlatiti po igračima i bilo kome drugome kao po praznoj slami, nego da moraju izvršavati svoje obaveze. Iskreno, bijesan sam zbog cijele situacije, ljudi su me molili na koljenima da preuzmem reprezentaciju, otišli smo na europsko prvenstvo nakon što smo u prva tri kola bili u nezavidnoj situaciji, dobili Austriju, izgubili od Njemačke u punom sastavu za jedan gol u Bugojnu, plasirali se na Euro – i onda se na kraju sve to dogodi.

Izbornik Makedonije Obrvan je bio od 2013. do 2016. godine, otišao je nakon što se nisu plasirali na Olimpijske igre u Riu de Janeiru 2016.. FOTO: imago/Newspix/GuliverImages