U Galeriji Vjekoslav Karas u Karlovcu danas se otvara izložba slikara Ivice Malčića „Sto novih slika“, a bit će otvorena do 23. veljače. Za nekog drugog slikara bilo bi neobično da izlaže tako velik broj slika, ali ne i za Malčića koji je poznat po tome da si je još tijekom studija zadao koncept da će pokušati napraviti svaki dan jednu sliku, što mu je uspjelo s jako malim formatima, a rekord za veće formate mu je 182 slike 2023. Nadalje, zaštitni znak su mu brojevi kojima označava slike pa se tako za svaku zna koja je po redu nastala u ovom ateljeu, koja po redu uopće i datum kada je naslikana, a na slikama su mu i nerijetko duhoviti komentari, primjerice: „Never mind Dimitrije here is Ivica Malčić“, što je i naziv jedne njegove izložbe.

S Ivicom Malčićem, slikarom rođenim 1964. u Zagrebu razgovarali smo u njegovu gornjogradskom ateljeu gdje radi već 17 godina i to je sedmo mjesto na kojem slika. Sjedili smo odjeveni kao da smo vani zato što mu je grijanje slabo, i gledali u nepregledno mnoštvo njegovih slika. Zbog toga nam je u jednom trenutku rekao: „Evo, ako vam se neka slika sviđa slobodno ju uzmite, bolje joj je kod nekoga na zidu nego da se tu tiska među drugima.“

NACIONAL: Što će se moći vidjeti na izložbi?

Ja sam za tu izložbu napravio 220 slika i zatim sam s kustosicom Antonijom Škrtić dogovorio da ćemo ih uzeti 100, toliko radova imam i na zagrebačkim izložbama. Prvo smo izabrali 140 slika, onda smo ih sveli na 100. To su slike koje nisu do sada izlagane, a tako je uvijek na mojim izložbama, s obzirom na to da imam puno radova pa mogu izlagati uvijek nove. Imam dva poliptiha, na jednom je 13, a na drugom 10 slika, drugo su pojedinačne slike. Dogovorio sam i izložbu u Čakovcu koja će biti 2025., tako da imam ovih preostalih 120 novih slika i nastavljam dalje slikati. No ne slikam planski za izložbe, nego slikam svaki dan kako mi dođe i onda ih slažem uza zid po formatu i motivu.

NACIONAL: Možemo li reći da vam je dobro krenulo? Ove godine imali ste već dvije izložbe, u zagrebačkim Atelijerima Žitnjak i u zagrebačkoj Galeriji Vladimir Nazor.

Da. Prošle godine sam imao izložbu „Malčić goes to MSU“ u zagrebačkom MSU-u, pretprošle u Modernoj galeriji, a prije toga neko vrijeme nisam izlagao. Zanimljivo je da sam ove godine osvojio godišnju Nagradu Vladimir Nazor za najbolju izložbu, upravo za tu koja je bila u MSU-u. MSU mi je nedavno otkupio jednu sliku, kao i Gradski muzej Rovinja, a jedna je otkupljena i za ovogodišnji Slavonski biennale. Igor Zidić mi je još kada sam bio student otkupio tri slike za Modernu galeriju. Gledajte, sa 60 godina života dočekao sam ‘’svojih pet minuta’’ i to bez članske iskaznice bilo koje stranke pa sam se na dodjeli Nagrade Vladimir Nazor našalio da sam sretan da su me otkrili sa 60, da ne moram živjeti 99 kao Ivan Kožarić. Sa 60 godina sam također prvi put kupio sako i hlače jer je dodjela Nazora bila u HNK pa nisam želio sramotiti ženu. To sam rekao tom prigodom kao odgovor na pitanje što mi znači nagrada pa su se svi smijali.

‘Imam poštovanje prema riječi umjetnik, a danas se svakakve slikare naziva umjetnicima’. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Ipak, nije mala stvar to što vam je Zidić otkupio tri slike za Modernu galeriju.

Odbijali su me u prvo vrijeme moje karijere svi sa Zagrebačkog salona kada su tamo izlagali Dimitrije Popović, Vasilije Jordan, Mersad Berber i drugi. Zidić je moje slikarstvo smjestio u pravac koji se zove ‘’bad painting’’ i rekao da sam najbolji u Hrvatskoj u tzv. lošem slikarstvu, a kasnije je to ponovio i Željko Marcijuš. Naziv jedne inozemne izložbe posvećenoj tom pravcu je, prevedeno na hrvatski, ‘’Loše slikarstvo, ali dobra umjetnost’’. Tako sam shvatio da to nije loša kvalifikacija. Davno sam odbacio sve akademske i zanatske uzuse, radim onako kako je meni prirodno, neću ‘’peglati’’ svoje slike da dođem do realizma ili hiperrealizma, ne da mi se natjecati s autorima koji su to izvrsno svladali. Primjerice, Lovro Artuković je odlično svladao perspektivu, proporcije, odnos svjetla i sjene. Pokušavam kombinirati apstrakciju, figuraciju i konceptualnu umjetnost u jednom, sve na jednoj dasci, uvijek isto, a nikad ne može biti isto. Najviše sam učio i upijao iz reprodukcija slika slikara koje sam volio i slika uživo s izložaba.

NACIONAL: Kakvo je bilo vaše iskustvo studiranja na ALU gdje ste diplomirali 1996. u klasi Miroslava Šuteja? Tko vas je od profesora obilježio?

Profesori na ALU nisu puno utjecali na moj razvoj, veći utjecaj na mene imala je profesorica Vera Horvat Pintarić s Odsjeka za povijest umjetnosti gdje sam slušao teorijske predmete. Ona mi je unijela vjeru u umjetnost kao u nešto veliko i snažno, nešto čemu se isplati posvetiti život. Eugen Kokot i Miroslav Šutej bili su mi dobri zato što su me pustili da radim što hoću, a vidjeli su da imam puno ideja i da svakodnevno marljivo slikam. Šutej mi je čak dao neka svoja platna bez blindrame, jer je vidio da mi je problem, s obzirom na to da su platna skupa, to što nemam na čemu slikati. Profesor Ivica Šiško, koji mi je predavao akt, rekao je da ne mogu početi sliku bez crteža, a to me inspiriralo da pokušam naslikati slike bez crteža da vidim što će se dogoditi i shvatio sam to ipak mogu. Zlatan Vrkljan mi je rekao na 2. godini da je sada vrijeme da naslikam nešto na velikom formatu, nisam ni njega poslušao. Uvijek sam radio po svome.

NACIONAL: Što za vas znači vaš atelje, koliko često ste tu, koliko radite, dolazi li vam tko ili volite biti sami?

Dolazim svako jutro između osam i devet, u šali kažem da kada je zima radim male formate da bih bio brže gotov, do ručka. Tu i tamo mi dolaze prijatelji, slabo drugi slikari, jedino kipar Danijel Kovač s kojim sam se sprijateljio još na prijemnom. On mi uvijek zabija 100 čavli na zid za tih mojih 100 slika na daskama pa mu obećam da idući put neću napraviti toliko slika i napravim ih 200. Ja njemu pomažem nositi velike i teške instalacije pa kaže da iduće neće biti tako velike i onda napravi još veće. No tko god želi doći mora doći kada sam već pri kraju s poslom jer se ne mogu opet koncentrirati na rad jednom kada prekinem.

NACIONAL: Pretpostavljam da niste zalazili u ateljee drugih slikara jer ste poznati po tome da najviše volite biti u svom ateljeu, a nikako ne volite putovanja, što danas zvuči pomalo neobično.

Onda je još više neobično kakav stari mobitel imam, ne dam se nagovoriti da kupim pametni telefon. Što se putovanja tiče, ljetujemo na Šolti u mjestu Stomorska, to je najljepše mjesto na svijetu. Žena mi je rekla, kada nam je kći bila mala, da mogu biti s njom tri ljetna mjeseca na moru i raditi od tamo. Kada je bila mala ostajao bih mjesec dana, onda postupno sve manje, a danas ima 20 godina i više uopće nisam tamo. Nemam auto, prvi put sam 2007. putovao avionom na vlastitu izložbu u Dubrovniku. Šalio sam se prije da izlažem samo tamo gdje mi tramvaj vozi, sada sam se dao nagovoriti na Karlovac, ne znam kako ću još i Čakovac preživjeti. Kada su me vozili do Karlovca da postavimo slike, činilo mi se da to traje kao da putujemo u Ameriku. Prijatelji me zovu na Bijenale slikarstva u Veneciji, meni se ne da i ne volim spavati drugdje. Inače spavam slabo i budim se, neovisno o tome kada zaspim, svako jutro između 6 i pol 7.

NACIONAL: Kako i od čega živite ako ne slikate po narudžbama što je, čini mi se, rijetko?

Ovo mi je bila dobra godina, osim ovih otkupa koje sam spomenuo, sad su počeli plaćati i honorare za izložbe. Spremam se u prijevremenu penziju pa ću imati kakve-takve stalne prihode. Zezam se da meni kad uleti veći novčani iznos moram to dobro strpati u čarapu pa polako vaditi van. Skromno živim, uspijevam prodati nešto, dovoljno da namirim režijske troškove ateljea, ako ništa drugo. Nije mi dovoljno stalo do novca da izdam sebe, ne mogu raditi po narudžbi jer to znači automatski slikati nešto što se kupcu mora dopasti, tu više nema arta. Tko želi kupiti moju sliku, neka izabere nešto od postojećih ili neka ne izabere ništa. Uživam u poslu, kada sjednem ispred ovih svojih slika naslonjenih uza zid to me liječi, zaboravim na račune i sve eventualne probleme. Mogli bismo to i ovako reći: kada sam bolestan ne slikam, a kada ne slikam sam bolestan.

NACIONAL: Jeste li radili nešto drugo osim slikanja?

Jesam u školi, u više navrata, najduže tri godine u kontinuitetu. Kada sam dao otkaz, to mi je bio jedan od najboljih poteza u životu. Sada su smanjili satnicu likovnog pa bih trebao raditi u dvije škole da je ispunim. Rad u školi doživljavao sam kao kapitulaciju, uvijek sam sanjao da imam svoj atelje i idem svako jutro slikati, da je to moj jedini posao.

NACIONAL: I ne kanite početi slikati na platnu?

Svi me pitaju za platna, kada bih se na to odlučio onda bi moja karijera od 30 godina pala u vodu. Toliko se borim protiv stereotipa da je jedino slikarstvo ulje na platnu i borim se protiv elitne umjetnosti. Ne postoji elitna umjetnost, umjetnost ili je ili nije, imam rečenicu na slici – ‘’Umjetnost za sve, a ne samo one koji ju mogu kupiti’’.

NACIONAL: Danas se olako barata jakim riječima pa se tako svakog slikara naziva umjetnikom, slikar i umjetnik su postali sinonimi. Zato cijenim to da vi ne volite da vas se naziva umjetnikom umjesto slikarom.

Imam veliko poštovanje prema riječi umjetnik, a danas se svakakve slikare naziva umjetnicima. Sve slike su moja djeca, a neka ljudi koji se bave time to nazovu ili ne nazovu umjetnošću. Ja dajem sve od sebe i slijedim sebe u tome. Mladi danas ili olako odustanu ako ne prodaju slike odmah ili se pak vide u novinama ili na televiziji i misle da su uhvatili Boga za bradu pa počnu raditi kičeraj za lovu.