Roman slavnoga japanskog pisca Harukija Murakamija ‘’Kafka na žalu’’ prati putovanja dvaju glavnih likova: petnaestogodišnjega Kafke i starca Nakate, čije se sudbine isprepliću. Obojica svoje putovanje započinju u Tokiju, no mladić brzo napušta grad, dok starac ostaje tražiti pobjeglu mačku. Svaki od likova ima vlastite probleme: Kafka napušta rodni grad, nesretan u domu u kojemu živi s ocem, slavnim kiparom, uvjeren kako samo bijegom može izbjeći edipovsku sudbinu.

Utočište nalazi u maloj knjižari koju vodi prelijepa, ali povučena Saeki. Starac Nakata, koji poslije traume iz Drugoga svjetskog rata više nije u stanju pisati i čitati, zna razgovarati s mačkama, pa tražeći izgubljene kućne mačke zarađuje za život. Njihovi se putevi križaju, a onda nastavljaju dalje susrećući osim ljudi, životinjska i mitska bića. Taj će roman u Hrvatskom narodnom kazalištu režirati Ivica Buljan, ujedno ravnatelj Drame tog kazališta, prema dramatizaciji Franka Galatija. Premijera je 26. lipnja.

NACIONAL: Nakon gotovo tri mjeseca stanke napokon HNK ima premijeru, ‘’Kafku na žalu’’. Kako ste se snašli u HNK za vrijeme korona-krize?

Osjećao sam se kao da smo kolektivno postali protagonisti neke priče Philipa K. Dicka. Zaustavili smo kazalište usred zahuktale sezone, baš ove u kojoj smo dosad trebali imati najintenzivnije razmjene. Sa Žižekovom ‘’Antigonom’’ smo gostovali u Liegeu i baš tada čekao nas je festival u Modeni koja je bila žarište epidemije. Granice su se zatvorile tik pred naš odlazak. S ‘’Tri zime’’ Tene Štivičić smo krajem ožujka imali dogovoreno gostovanje u čuvenom Bozaru u Bruxellesu, a evo baš ovih dana smo se s istom predstavom trebali predstaviti u Gdansku.

‘’Tri sestre’’ su u travnju trebale gostovati u Sofiji. Ne mogu vam reći što to znači za nas. Sezona je u pravom smislu mogla biti kruna svih programa koje smo dosad napravili. Sastajali smo se svakodnevno Dubravka Vrgoč, Leo Jakovina, Marcello Motadelli i ja te odlučili krenuti s akcijama koje su u tom trenutku bile izvedive. Prikazivali smo predstave na webu, imali smo dosad više od pola milijuna posjeta, što je fascinantno. HNK u Zagrebu je doslovno postao važno mjesto čije se predstave prate, a njegove bočne strane glavno gradsko okupljalište. Fenomen koji se u Zagrebu nije dogodio od vremena ‘’duhanskog puta’’, Kavkaza, Zvečke i Blata. Napravili smo seriju nastupa ‘’HNK u vašem kvartu’’ na lokacijama u Vrbanima, Dubravi, Novom Zagrebu, Črnomercu, Martićevoj, a evo prošli tjedan krenule su priredbe na pozornicama ispred kazališta koje će se nastaviti kroz cijeli lipanj.

NACIONAL: Što će se dogoditi s Festivalom svjetskog kazališta?

Festival je ove godine zbog predsjedanja Hrvatske Vijećem EU-a započeo već u veljači gostovanjem Nacionalnog kazališta D.Maria II iz Lisabona i redatelja Tiaga Rodriguesa s dvije predstave, ‘’Sopro’’ i ‘’By Heart’’. Prvi put smo igrali u dvorani Državnog arhiva koja je mnoge podsjetila na dane studiranja. Publika je za vrijeme izvedbe učila tekst Shakespeareova soneta i bilo je to hipnotičko iskustvo. Umjesto predviđenog proljeća u dogovoru s grupama, organizirat ćemo njihov dolazak u Zagreb na jesen. Sreća Pippa Delbona se suočava sa s pojmom radost koji ga plaši. Dolazi nam opet Milo Rau, trenutačno jedan od najcjenjenijih svjetskih režisera. Ovoga puta donosi priču o belgijskoj obitelji koja je 2017. godine počinila samoubojstvo i ostavila poruku ‘’Zabrljali smo, oprostite’’. Kroz dnevnike, eseje i kratke priče još jedan belgijski redatelj Fabrice Murgia prikazuje stvaralački put Sylvie Plath, gradeći portret žene rastrgane između nepokolebljive strasti za pisanjem te želje da ispuni američki san, odnosno postane savršena majka i domaćica. Na Festival dolazi i predstava ‘’Dijete’’ kazališne skupine Peeping Tom koju zagrebačka publika obožava.

NACIONAL: Dosad ste u HNK postavili trilogiju Krleža-Štivičić-Novak. Kako vam se sad nakon nekog vremena čine njezini odjeci?

Kazalište od antičke tragedije, preko renesanse do izravnog političkog teatra XX. stoljeća govori o ugnjetavanju, nasilju i isključivosti. S Krležinim ‘’Vučjakom’’ otvorili smo zavjesu koja pokazuje radničku klasu, prekarijat, bivše borce, siromašni seoski svijet koji još čini značajan dio Hrvatske, a o njemu se ne govori. U ‘’Tri zime’’ bilo je važno pokazati obespravljeni sloj intelektualaca, profesora, službenika koji su stvorili temelje ovoga društva, a danas su gurnuti u stranu. ‘’Ciganin, ali najljepši’’ bavi se temom socijalne i političke isključenosti Roma, žena i izbjeglica. Kazalištu ne smije biti neugodno vidjeti ljude koji žive u siromaštvu, pod vječnim poniženjima. Ono tjera ljude da se zapitaju što sami rade kako bi se suprotstavili tim stvarima.

NACIONAL: Neobično je da nakon ova tri angažirana pisca, sad pripremate predstavu ‘’Kafka na žalu’’ prema romanu Harukija Murakamija?

Ideja mi je bila sagraditi svojevrsni repertoarni most od važnih romana, ‘’Idiota’’ Dostojevskoga, do ‘’Genijalne prijateljice’’ Elene Ferrante. ‘’Kafka na žalu’’ Harukija Murakamija jedan je od onih koji su označili početak 21. stoljeća, u njemu se isprepliću svijet živih i mrtvih, vanjski svijet i unutarnji svijet snova i sjećanja. U ovom svemiru se stvarnost neprestano umnožava, tinejdžer Kafka kojeg glumi Matija Čigir prelazi Japan u potrazi za majkom, a starac Nagata Dragana Despota krene u potragu za polovicom svoje sjene koja je nestala u djetinjstvu, za vrijeme napada na Hirošimu. Susret ova dva života u potrazi za smislom pruža dragocjeni materijal za kazalište. Njihova potraga ilustrira krajnji tragični paradoks čovjeka bačenog u neizrecivu sudbinu, a opet odgovornog jer je osuđen da mu da smisao.

NACIONAL: U predstavi nastupa više od dvadeset glumaca, velik je ansambl?

Tu je Alma Prica kao famozna gospođica Saeki, Krešimir Mikić, Goran Grgić, Nina Violić, Igor Kovač, Ksenija Marinković, Siniša Popović, Livio Badurina, Ana Begić, Marin Klišmanić, da nabrojim samo neke. Ovo je možda najvoljenije i najčitanije Murakamijevo djelo koje je toliko krcato simbolima da se doima kao neka Odiseja koju je napravio David Lynch. Kreće od Edipova mita o dječaku koji bježi od oca, radikalnog konceptualnog umjetnika u potrazi za majkom, i na tom putu susreće ženu tajanstvene prošlosti s kojom ulazi u strastveni odnos. Tu su Johnny Walker, pukovnik Sanders s reklame za KFC, prostitutka koja čita Hegela, mladi kamiondžija koji kao Indiana Jones kreće u potragu za ulaznim kamenom, starac Nagata koji razgovara s mačkama, priča o nacističkom monstrumu Eichmannu koji ne razumije u čemu je njegova odgovornost za smrt milijuna Židova.

NACIONAL: Murakami je pisac nevjerojatne biografije, njegov život bio bi također zanimljiv za predstavu?

Murakami je formirao stav intelektualne slobode u dodiru Dalekog istoka i Zapada. Hranjen različitim kulturama, on je najzapadniji od japanskih autora. U Japanu je nacionalna zvijezda, njegove knjige prodaju se u milijunima primjeraka u svijetu. Rođen 1949., Haruki Murakami pripada pop generaciji, kontrakulturi undergrounda, rocka i revolucionarnog idealizma, Doorsima i Beatlesima, odnjegovan na Flaubertu, Dostojevskom, Balzaku, Čehovu i grčkoj tragediji. Baš zato je idealan pisac za kazališni scenarij kakav mene zanima. Vodio je jazz klub, preveo na japanski dva Raymonda, Chandlera i Carvera, Scotta Fitzgeralda, Johna Irvinga. Otišao je u egzil u SAD, gdje je predavao na prestižnim sveučilištima, a vratio se u Japan 1995. nakon potresa u Kobeu i napada u tokijskoj podzemnoj željeznici jer je želio biti među svojim ljudima.

NACIONAL: Kako je moguće postaviti Murakamijev roman, on miješa fantastiku, triler, ljubavnu priču i filozofski roman?

Murakami je izgradio jedan svemir na rubu svega mogućeg. On je pisac odvažnosti i suptilnosti, a njegovo pisanje sofisticirano i duhovito, njegove opsesije su gubitak, usamljenost i ljubav. Kafka čita noć i dan, u knjigama traži odgovor. Tko sam ja? Zašto sam bio napušten? Jesam li osuđen na svoju sudbinu? Aristofan kaže da živimo svoj uzdrmani život i većinu vremena provodimo u potrazi za polovinom koja nam nedostaje. Autor voli množiti pjesme, anegdote, avanture, prispodobe i vjerujem da će to i publici biti čisto zadovoljstvo jer Murakami ima dar učiniti svoje čitatelje inteligentnim.

NACIONAL: Prošle godine režirali ste Shakespeareova ‘’Julija Cezara’’ u Narodnom kazalištu u Tirani koje je nedavno srušeno, što je izazvalo velike proteste svjetske kulturne scene. Vaša predstava bila je posljednja u tom prostoru?

Narodno kazalište u Tirani su podigli Talijani krajem tridesetih godina, u modernističkom stilu. Čini dio središnje gradske arhitektonske strukture u obliku snopa koja se sastoji od monumentalne zgrade Sveučilišta, Predsjedničke palače, Parlamenta, zgrade vlade, Umjetničke galerije i bivšeg luksuznog hotela o kojemu piše Ismail Kadare. Na njoj je naknadno sagrađena betonska piramida koja je trebala biti mauzolej Envera Hoxhe. Jedno krilo Narodnog kazališta sagrađenog u obliku slova U je tradicionalno, a drugo se naziva Eksperimentalni teatar. Između njih je godinama zapušteni bazen, travnjak i park. Nakon pada diktature, Albanija je prošla kroz teški građanski rat između nerazvijenog sjevera i bogatijeg juga. Od početka 2000. doživljava gospodarski procvat koji ne prati napredak na demokratskom planu. Edi Rama, najprije gradonačelnik Tirane, a danas premijer, miljenik je Zapada. Dio javnosti ga smatra garantom modernizacije zemlje, a njegovi suparnici, predsjednik zemlje Ilir Meta i voditeljica opozicije Monika Kryemadhi, inače supružnici, bore se s njime za vlast i već neko vrijeme organiziraju demonstracije protiv njega. Središte Tirane prepuno je novih hotela, restorana i trgovačkih centara te je lokalni investitor 2018. ponudio državi da sruši dotrajali teatar i na mnogo manjem prostoru sagradi novi koji bi uključivao trgovačke sadržaje i veliki poslovni toranj, u zamjenu za atraktivna zemljišta. Rama je pozvao danskog arhitekta Bjarka Ingelsa da projektira novo kazalište. Umjetnička zajednica digla se na noge protiv devastacije memorije grada i već dvije godine svakodnevno održava protestne skupove. Uprava Narodnog eksperimentalnog kazališta pozvala me da prošloga ljeta radim kod njih i odlučili smo se za ‘’Julija Cezara’’. Prvi čin se prikazivao u bazenu na početku Kazališnog trga, drugi u gradskom parku, a treći, u kojem se događa ubojstvo Julija Cezara, ispred Ministarstva policije. Zadnja dva čina igrala su se na improviziranoj pozornici koju su postavili demonstranti. Bila je to zadnja predstava koja je izvedena u bivšem kompleksu. I nažalost, srušen je za vrijeme trajanja epidemije, uz žestoke sukobe policije i umjetnika.

NACIONAL: Mnogo se govorilo i o vašoj predstavi ‘’2020’’ koju ste početkom godine režirali u velikoj dvorani Cankarjeva doma u Ljubljani. Nastala je prema knjigama popularnog izraelskog povjesničara Yuvala Hararija.

Neko vrijeme sam se zasitio rada na fikcionalnim djelima i njihovom prevođenju na scenu. I ranije su me zanimala dokumentarna djela, postavio sam dokumentarnu dramu ‘’Genova’’ Fausta Paravidina o sukobu demonstranata i policije za vrijeme summita G8, ili ‘’Kapital’’ Thomasa Pickettyja. Harari je figura koja je razgrnula maglu s mnogih mistifikacija o nastanku čovjeka i prevlasti koju je homo sapiens učvrstio na našoj planeti istrebljivanjem ne samo ostalih vrsta, nego uništenjem resursa koje posjeduje Zemlja. Čini mi se to važan preduvjet za razumijevanje današnje potrebe za ekološkim osvještenjem. Zamjeraju mu što su njegove knjige prigrlile neoliberalne elite. Namjera mi je bila napraviti znanstveni cabaret koji uključuje Žižekov uvod u Hararija i nastavlja se montipajtonovskim prikazom povijesti civilizacije. Scene proistekle iz Hararijevih knjiga dramaturški su slobodno-asocijativno povezane s razmišljanjima glumaca na teme koje nas se svih tiču. Drugi dio se referira na Hararijevu knjigu ‘’Homo Deus’’ i sudbinu čovjeka danas, u eri raspomamljenog kapitalizma, a njega čini aktivna interakcija s publikom u duhu imerzivnog kazališta, dok se zadnji dio, u duhu serije ‘’Years and Years’’, događa danas ili u bliskoj budućnosti. Na sceni se bez prestanka okreću tri televizijska studija, teku tri paralelna intervjua, gradi se nadrealistički kaleidoskop različitih perspektiva, od intimnih i ohrabrujućih do političkih i zastrašujućih, na našu sudbinu. U predstavi smo imali prizor, napravljen baš prema Hararijevom predviđanju o tome kako šišmiši-vampiri napadaju čovjeka, nakon čega uslijedi globalna epidemija. Iako je krajem siječnja ona već vladala u Kini, činilo nam se da smo mi tako daleko od toga. Bit će zanimljivo vidjeti kako će je publika gledati najesen kad opet bude igrala.

NACIONAL: Kako ste proveli period karantene?

Dva mjeseca živio sam u meni skroz novom ritmu. Ja već dvadeset i pet godina neprestano putujem, mijenjam teatre, radim nove predstave, zapravo živim u teatru. U HNK provedem skoro cijeli dan, od jutra do vrlo često jedanaest navečer kad završava proba ili predstava. Taj ritam je paklen, ali se pretvorio u neku shemu koja kao da je nacrtana trokutom. Odjednom je bila poljuljana, pa srušena. Negdje u mašti sam želio misliti da će karantena radikalno promijeniti svijet, ali zadnji dani pokazuju da ponovno uključivanje u rad, barem zasad, dok ne dođe neka veća kriza, neće nimalo izbrisati sve one globalne probleme u kojima grcamo već toliko dugo. Imam dojam da će mladi ljudi nešto promijeniti, oni su karantenu mogli doživjeti kao sjajno iskustvo svog mladog života, oni je mogu uzeti kao ogromno dobro. Karantena mi je osvijestila da zapravo živim već dugo vremena i da sam svašta vidio i doživio.

NACIONAL: Pred sam početak karantene bili ste pred premijerom predstave ‘’Povijest bestijalnosti’’ u Norveškom narodnom kazalištu, što će se dogoditi s tom predstavom?

Trilogiju ‘’Povijest bestijalnosti’’ norveškog anarhista Jens Bjørneboea koji je umro 1976. pokazao mi je naš izdavač Zoran Senta. Uzeo sam drugi roman ‘’Barutana’’. Tu Narator, zapravo autorov alter ego, radi kao podvornik u ludnici za privilegirane ubojice. Jedan je američki general koji je silovao i ubio ‘’obojenu’’ sluškinju, drugi bivši mađarski nacist koji je postao istaknuti biznismen i ima suicidalne napade, tu je ruska ambasadorica koja svake noći zavija poput sibirskog vuka i pokušava silovati bilo koga tko naiđe. Normalni svijet čine ruski čuvar koji je pobjegao od Staljinovih čistki i lijepa medicinska sestra. U toj ladanjskoj idili, nastanjenoj monstruoznim primjercima čovječanstva, govori se o povijesti i zločinima koje je čovjek kadar poduzeti da bi drugima oteo slobodu. Priča podsjeća na prvu praksu koju je Michel Foucault imao u jednoj švicarskoj umobolnici. Bjørneboeov je stav da je istina preduvjet za slobodu te da slobodni možemo biti tek kad spoznamo realnost smrti. Reference su mu Brechtov politički teatar i romani-eseji Thomasa Bernharda. Prizori koje smo napravili zasnovani su na fizičkom kontaktu, dodiri, udarci, ljubavne scene, sve je prilično eksplicitno. U kolovozu bismo prema zadnjim informacijama mogli završiti predstavu i imati premijeru, ali kakvu? Aseptičnu, recitatorsku, s ciklorama rasvjetom? Nezamislivo za ovu cerebralnu anarhističku enciklopediju koja opisuje lov na vještice, teror nad sindikatima, nacističko istrebljenje Židova, scene iz Gulaga. Ali isto tako erotske prizore između četrdesetogodišnjaka i mlade bolničarke, francuskog liječnika koji se bori na strani Alžiraca u doba oslobodilačkog rata, zbog svog arapskog ljubavnika.

NACIONAL: Kako vidite stanje na političkoj sceni danas?

Ne može se reći da je ljevica potpuno propala, utješno možemo reći da se polako vraća u manjim, ali zato puno življim formacijama koje se bave kvalitetom svakodnevnog života. Ja ću pledirati za onu kojoj su ekologija i ljudska prava imperativ. Tradicionalni glasači ljevice u zapadnoj Europi dolazili su iz radničke klase. Kad je veći dio industrija propao, s njim je nestalo i sindikalne organiziranosti i solidarnosti. Na to je mjesto utrčala krajnja desnica prisvojivši nacionalno pitanje, pitanje plaća i socijalnih prava, pa naravno ponudila jednostavna rješenja u osudi svih drugačijih po nacionalnoj, vjerskoj ili seksualnoj orijentaciji koji, eto, uzurpiraju naše prirodno stečene položaje. Djelovanje radničke klase, shvaćene danas u najširem smislu, kad postoji, nije nužno orijentirano prema progresivnim vrijednostima. Može se orijentirati na reakcionarne, nacionalističke ili rasističke stavove. Levica u Sloveniji, ili Možemo kod nas su čini mi se, shvatili da se političke veze moraju graditi, a da teorija igra ulogu u oblikovanju svijeta – kroz značenje koje daje ljudskim iskustvima. Društvenu, kulturnu i intelektualnu Europu može se graditi kroz oporbene društvene pokrete, žive intelektualne rasprave, književne i umjetničke akcije.

NACIONAL: Kako vidite budućnost kazališta?

Možda ćemo smisliti nove forme na otvorenom, ili na drugačijim scenama. Ne mora teatar biti samo prikazivanje fikcije. Ako nas je pandemija naglo osvijestila da budućnost planeta kojeg naseljavamo nije nimalo izvjesna, i da nas brzo može uništiti neka nova bolest, što ćemo onda sa sigurnim informacijama da će za dvadeset godina na našim prostorima temperature biti 40-50 stupnjeva. Možda od nas mogu poteći nove vrste društvenog angažmana prema ekološkom osvještenju. Uz tekstove dramskih autora, možemo možda prikazivati znanstvene, medicinske, agrikulturne. Ne kao stručnjaci naravno, već kao promotori jedne svježije odgovorne demokracije, kad je ova koju imamo tako u opasnosti. Kazalište je političko ne zato što pruža eksplicitne ideološke poruke, već zato što je kazališna situacija sama po sebi politička, u mjeri u kojoj se igra na raznolikost glasova, gledišta. Važan je čak raspored i položaj govorećih tijela u prostoru. Vidim snažnu analogiju između kazališta i povijesti, jer pomažu u proširivanju našeg iskustva, ne slijedeći samo naša vlastita uvjerenja. Pozornica je mjesto koje može podijeliti emocije i prenijeti znanje.