Na ovogodišnjem festivalu izvedbene umjetnosti Perforacije 13. srpnja u zagrebačkom HNK će biti izvedeno glazbeno-scensko djelo ‘‘A Queer Zagreb Night at the Opera’’, u kojem je redatelj Ivica Buljan okupio glazbene, plesne i dramske umjetnike u spoju opere, mjuzikla i drame.

Buljan će s Hrvojem Korbarom režirati predstavu, orkestrom će dirigirati Stjepan Vuger, producent je udruga Domino, a vizuale su radili Bruketa & Žinić & Grey.

Buljan je bio ravnatelj Drame Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu od 2014. do 2022. Prije toga, od 1998. do 2001. bio je ravnatelj Drame Hrvatskoga narodnog kazališta u Splitu. Suosnivač je Mini teatra u Ljubljani i Festivala svjetskoga kazališta u Zagrebu. Dobitnik je više Borštnikovih nagrada, Sterijine nagrade, Vjesnikove nagrade Dubravko Dujšin, nagrade Branko Gavella, nagrade Petar Brečić, medalje grada Havane te najvišeg priznanja Republike Slovenije na području umjetnosti, nagrade Prešernove zaklade. Nosilac je Odlikovanja viteza reda umjetnosti i književnosti Republike Francuske. Tijekom karijere režirao je predstave u Sloveniji, SAD-u, Njemačkoj, Francuskoj, Italiji, Mađarskoj, Portugalu, Belgiji, Rusiji, Crnoj Gori, Obali Bjelokosti i Srbiji.

NACIONAL: Kako se rodila ideja da se poznati dramski i operni naslovi izmjeste iz svojih poznatih formi i predstave na novi, queer način?

Autor i inicijator ovog događaja je naš proslavljeni operni pjevač Marko Špehar koji je studij završio u Njemačkoj, gdje i nastupa. Ideju je predstavio Zvonimiru Dobroviću, utemeljitelju Queer festivala i udruge Domino koji ju je želio realizirati već neko vrijeme, i konačno su se stvorili uvjeti za ovo prvo izdanje. Najpoznatija studija koja obrađuje ovu temu je Queer Opera autora Andrewa Sutherlanda koji tvrdi da opere često odražavaju karakteristike društva i vremena u kojem su napisane, ali da čine i mnogo više od toga. LGBTQ+ društvena, kulturna i politička pitanja postala su sve značajniji sadržaj života dvadeset i prvog stoljeća, a kao pokretač promjena, skladatelji su se okrenuli operi kako bi naglasili proživljeno queer iskustvo. Sutherland tvrdi da su opere napisane prije seksualne revolucije sredinom dvadesetog stoljeća koristile kodificirani jezik u libretu i partituri.

NACIONAL: Na koji način i tko je razumio taj kodificirani jezik??

Komunicirale su s onim promatračima otvorenima za queer čitanje. Rastući trend lokalnih, malih, nezavisnih opernih trupa diljem svijeta započeo je pred kraj prvog desetljeća dvadeset i prvog stoljeća. To je ohrabrilo mnoge umjetnike da operu tretiraju kao queer prostor. Sutherland tvrdi da su nekoliko stoljeća operne kuće bile sigurne luke za queer skladatelje, libretiste, izvođače i dizajnere, a ipak se tek relativno nedavno počeo realizirati bilo kakav ozbiljan pokušaj predstavljanja queer sadržaja u opernim djelima.

NACIONAL: Koliko je bilo izazovno povezati klasična djela s novim interpretacijama?

Kategorizirati operu kao queer jednako je teško kao i snalaženje po dugom popisu oznaka queer identiteta. U popularnoj kulturi queer zajednica s entuzijazmom je prihvatila mnoge kreacije na malim i velikim ekranima bez ijednog prepoznatljivog queer predstavnika. Opera često sadržaj gradi oko snažnih ženskih likova ili žena koje su jednostavno nevjerojatne. Identificiranje s likom ne zahtijeva uvijek eksplicitne elemente, već reprezentaciju queer ideala. Iako se neki od tih ideala mogu tumačiti kao površni, oni su često duboko ukorijenjeni u želji za prihvaćanjem. Drugi ideali poput melodrame i mračne komedije prožimaju queer književnost od popularnih djela Oscara Wildea poput „Idealnog muža“, u kojima se stavovi viktorijanske Engleske osporavaju i odbacuju. Sklonost prekoračenju klasnih i demografskih granica tema je koja se ponavlja.

NACIONAL: Koliko vam je to što ste naveli bilo važno pri realizaciji djela ‘‘A Queer Zagreb Night at the Opera’’?

Upravo zato sam u ovu opernu noć dodao glumljene izvatke iz djela Édouarda Louisa. On je porijeklom iz siromašne obitelji na sjeverozapadu Francuske. Manje od desetljeće nakon objavljivanja debitantskog romana Raskrstimo s Eddyjem, postao je jedna od vodećih figura francuske i svjetske književne scene. Transformacija dječaka proleterskog porijekla u privilegiranog pariškog intelektualca s visokim kulturnim kapitalom jedna je od središnjih crta svih njegovih dosadašnjih šest romana. Louis ogoljuje svoju intimu i razotkriva klasno i seksualno nasilje te spaja privatno i političko. Upoznaje nas s krajolikom svoje mladosti i činom pisanja koji je za njega prije svega način prelaženja granica. Činilo mi se da mu je mjesto u ovakvoj večeri.

NACIONAL: Koautor i koredatelj ‘A Queer Zagreb Night at the Opera’ je Hrvoje Korbar. Kako ste se podijelili pri stvaranju ovog djela i redateljskih zamisli?

Queer festival u Zagrebu koji je pokrenuo Zvonimir Dobrović jedan je od najjačih takvih kreativnih centara u svijetu, koji dvadeset i dvije godine djeluje kao mjesto propitivanja i slobode, i umjetnički prostor koji ne samo da radi na njegovanju scenskih formi, već ima jednu od najznačajnijih edicija koja je primjerice objavila Foucaulta, ili nedavno, mladenačkog Prousta. Hrvoje Korbar je dramski i operni redatelj koji je aktivno sudjelovao u izboru materijala i postavljanju programa. Stjepan Vuger dirigira orkestrom koji će nas pratiti kroz ovaj glazbeni dodir klasike i queera. Ovom prilikom okupit će se više od dvadeset umjetnika i umjetnica. Uz Marka Špehara, tu su Maja Jakoliš, Emilija Rukavina, Krešimir Dujmić, Marko Antolković, Colinda Evangelista, Bruno Isaković, Tit Medvešek, Taguara Goulart, Luka Mijalković, Jakov Gugić. Dizajn svjetla i videa rade slovenski umjetnici Sonda Trinajest i Toni Soprano. Riječ je doista o timskom projektu. Važan je i trenutak u kojem se projekt odvija. Homofobija, mizoginija i rasizam imaju mnoge zajedničke ideale uključujući podjarmljivanje, marginalizaciju, obezvrjeđivanje i obespravljivanje. Posvuda u svijetu svjedočimo novom opasnom valu desničarskih ideologija koje za cilj imaju upravo to. A ovaj program poziva na radosni i kreativni otpor.

NACIONAL: Što je predstavljalo najveći problem ili bolje reći izazov kod takve nove queer interpretacije?

Teško je govoriti o novumu u interpretaciji. Prije o novom kontekstu u kojem pojedine arije predstavljamo u drugačijem svjetlu. Izvodimo arije Georga Friedricha Handela, Jacquesa Offenbacha, Georgesa Bizeta, Johana Straussa mlađeg, Christopha Glucka, Alfija Kabilja i drugih. U svijetu opere, queer likovi su često morali ostati skriveni unatoč narativima koji mijenjaju spol, unatoč preoblačenju, kastratima i prevalenciji homosocijalnih okruženja kojima obiluje ova umjetnička forma. S brzo rastućim queer repertoarom koji se uvodi u operne kuće diljem svijeta, skladatelji i libretisti mogu se izravno baviti queerom bez izgovora ili metafora. Veoma često se kaže da je glavna queer tema neuzvraćena ljubav, koja je poznata u nizu dramskih predložaka, a tu je opera dobro opisala svoj ulog. Sjetimo se Puccinijeve ‘’Madame Butterfly’’, Mozartova ‘’Don Giovannija’’, Donizettijeve ‘’Lucie di Lammermoor’’ i ‘’Onjegina’’ Čajkovskog. Ovo su samo neke od mnogih opera u kojima se pojavljuju likovi koje osujećuje neuzvraćena želja za drugim.

NACIONAL: Okupili ste vrlo veliki broj umjetnika koji nastupaju u ovom djelu. Tko još osim izvođača koje ste spomenuli nastupa?

Aranžmane je radio Šimun Matišić, a sviraju Goran Juras, Ivana Mišić, Miro Markuš, Ema Stern, Iva Ilakovac, Tajana Škorić, Teodora Sucala Matei, Ilin Dimovski, Višnja Stapić i Eleonora Hil. Pijanist je svestrani glazbenik, dramatičar i redatelj Vid Hribar.

Buljan slavi 25. obljetnicu Mini teatra u Ljubljani kojeg je osnovao s Robertom Waltlom Foto Saša Zinaja/NFoto

NACIONAL: Zanimljivo je da ste u ovo djelu uključili i drag queer kolektiv House Of Flamingo. Kako su se snašli i u koje ste ih djelo smjestili?

Opera nije isključiv medij. Na pozornici će biti Colinda iz kolektiva House Of Flamingo, koja će izvesti pjesme iz svog repertoara, ali i naša glumica Cintija Ašperger koja će govoriti ulomke iz romana „Querelle iz Bresta“ Jeana Geneta u prijevodu Zlatka Wurzberga te izvesti pjesmu „Each Man Kills The Think he Loves“ koju je u Fassbinderovu filmu pjevala Jeanne Moreau. Roman kod nas još nije objavljen, iako je riječ o klasičnom djelu queer literature. Taj odlomak svojedobno je izvodila Ana Karić, kojoj je ova točka i svojevrstan hommage kao najvećoj glumačkoj divi koju je obožavala queer zajednica. U programu će nam se pridružiti poznati norveški filmski i kazališni glumac Carl Martin Eggesbø.

NACIONAL: Postoje li planovi da se djelo izvede u drugim kazalištima?

Ovo je samo prvi ovakav pokušaj, nadam se da će uspjeti i da će se u puno većem formatu izvoditi širom Hrvatske, a vjerujem i u okviru Queer festivala koji Dobrović radi u Zagrebu i New Yorku.

NACIONAL: Ove sezone režirali ste u Oslu „Roberta Zucca“, u splitskom HNK „Crvenu vodu“ Jurice Pavičića. Predstava je postala hit, a prikazana je u programu Sterijinog pozorja i Marulićevih dana. Kako je došlo do suradnje s Pavičićem i hoće li predstava biti prikazana i u Zagrebu?

S Juricom sam bio kolega na Filozofskom fakultetu gdje smo zajedno studirali komparativnu književnost. Ova je zajednička predstava u jednoj liniji napeti krimić, ali i suvremena tragedija. U njemu smo Ivor Martinić i ja lik Vesne kojeg maestralno glumi Nives Ivanković, centrirali kao emotivnu i narativnu os drame nastale po romanu. U intimu razorene obitelji Jurica Pavičić prodire s finoćom i mnogo senzibilnosti. Prikazao je transformaciju njezinih članova i razorni dah nestanka djevojke. Svi su poznavali Silvu. Susjedi i potencijalni osumnjičenici su temperamentni likovi kojima dominiraju posesivne majke, a one žustro štite svoju djecu. Svatko se mora snaći u suočavanju s neriješenom aferom, prilagoditi se novom svijetu u kojem vladaju nasilna pravila korumpiranog kapitalizma. Pavičić je učinio da preobrazbu zemlje koja prolazi kraj Jugoslavije, rat, integraciju u Europsku uniju i konačnu globalizaciju, osjećamo kao osobni emotivni, financijski i statusni problem. Turistička invazija, betonizacija, korupcija, rentna ekonomija i besramno bogaćenje doveli su do erozije građanskog morala u kojoj se gušimo. Bila to stara zemlja ili ovaj neoliberalni konzervativni model, ništa se ne mijenja za stanovnike Mista. Rat završava i gradi se nova Hrvatska. Bilo je tragičnih smrti u ratu, poput one Adrijanove. Bilo je i meteorskih uspona na društvenoj piramidi, bivši diler Cvitković je postao župan. Inspektor Gorki koji je vodio slučaj sada radi s turističkim nekretninama. Ne sviđa mu se novo društvo, ali se prilagodio. Vratio se u Misto kako bi otkupio zemljište za irsku tvrtku koja ga je zaposlila, a potom od korumpiranih političara ishodio sva potrebna ovlaštenja za izgradnju vila, rezidencija i marina.

NACIONAL: Je li ta predstava na neki način vaš povratak u Split?

S „Crvenom vodom“ sam se vratio u Split i kazalište gdje sam radio od 1998. do 2001. Vjerujem da će najesen biti prikazana u Zagrebu, ali i u drugim gradovima.

NACIONAL: Nakon toga ste, s producenticom Dubravkom Vrgoč, otvorili novo bjelovarsko kazalište predstavom „Čaruga“ Ivana Kušana? Kako je primljena predstava kod bjelovarske publike?

U “Čarugi” me zanimao psihoanalitički kaos u kojem se mitski balkanski razbojnik i ljubavnik nađe u ulozi naručenog ubojice. Bojan Navojec napravio je fantastičnu ulogu i volio bih da ga vidi što više publike. Učinio je Čarugu okrutnim i nježnim istovremeno. Ardonjaka glumi Sreten Mokrović, boljševičkog seljaka Frano Mašković. Tu su Vedran Živolić, Ivan Čuić, Pavle Vrkljan, Pavle Matuško i Ružica Maurus. Kostime je uradila Ana Savić Gecan koja je vrhunska vizualna umjetnica. Autor muzike je legendarni i senzibilni Drago Mlinarec. Kušan je i najerotskiji od domaćih pisaca. Žene su u krimićima stereotipno prikazivane kao šutljive, pokorne, kao pasivni primatelji muške radnje. Otvoreno agresivna žena je transgresivna. Ona zauzima poseban prostor izvan onoga što je konvencionalno za bilo koji spol. Kušanova Ankica smješta se na tu liniju zagonetnih kršiteljica rodnih uloga. Eto objašnjenja zašto je glumi Nina Violić i zašto je ona za mene jedina moguća Ankica koja preuzima osobine poput izravnosti, nasilnosti, agresije, neovisnosti. Ona ne samo da je ravnopravan partner, ona doslovno ubija. Žanrovska transgresija je ovdje u prvom planu, a ne razina sadržaja.

NACIONAL: U Puli je prije dva tjedna održana premijera vaše predstave „Dugo putovanje u noć“. Kako je došlo do te predstave?

Pozvao me umjetnički voditelj INK-a Matija Ferlin. On i ja se poznamo dugo godina, surađivali smo na nekim projektima kao redatelj i koreograf. Iznimno se razumijemo, cijenimo, pripadamo zajedničkom krugu osoba koje se zanimaju za suvremeni teatar, za suvremene kreacije. Ja sam odmah prepoznao, otkad je Ferlin došao, jedan novi duh INK-a koji je donio, drugačiji pristup produkciji, dramaturgiji i kreaciji, i pružila mi se i mogućnost da radim to što je, recimo, velika, ogromna prednost INK-a, koji nema klasičan ansambl, kao većina drugih teatara tog profila u Hrvatskoj, nego je moguće raditi s umjetnicima po vlastitom izboru. I onda smo zajednički došli do komada “Dugo putovanje u noć” koji je jedan od najvažnijih dramskih tekstova 20. stoljeća. Ne samo američkih, nego je to tekst u kojem se prelama ili zrcali sve iskustvo teatra do polovice 20. stoljeća, ali ucrtava i neki novi senzibilitet koji se upravo rađa s tim tekstom. Tako da u različitim pogledima nudi mogućnosti da umjetnici i u današnjem vremenu izraze i svoje osjećaje prema svijetu kroz taj tekst koji je iz sredine 20. stoljeća. U trenutku kad je ova drama pisana postojali su drugačiji odnosi prema ovisnosti, tabletama ili depresiji. O’Neill je jedan od rijetkih dramatičara koji je dobitnik Nobelove nagrade za književnost. Nju uglavnom dobivaju romanopisci, pjesnici, ponekad dramatičari, no vrlo, vrlo rijetko.

NACIONAL: Koga ste pozvali da sudjeluje u ovom kazališnom djelu?

U dogovoru s Matijom Ferlinom, pozvao sam u Pulu glumce s kojima dugo radim i one s kojima sam želio raditi. Alma Prica je idealna Mary. U njoj se susreću naša Kćer iz ‘’Babe Jage koja je snijela jaje’’ Dubravke Ugrešić, Krležina Margetićka iz ‘’Vučjaka’’ i Apatrid iz ‘’Areteja’’, Monika iz ‘’Tri zime’’, Albina iz ‘’Ciganina, ali najljepšeg’’, gospođica Saeki iz Murakamija. Tyrone Marka Mandića priziva zajedničkog Krležina Leona, Mullerova Jazona i Macbetha, Poliba, Edipova zamjenskog oca, Knausgaardova Egila. Luka Grbić u Edmunda unosi Miškina kojeg smo radili u Beogradu. S Rokom Juričićem ovo je prva predstava. Na jesen predstavu tri puta prikazujemo u Mini teatru u Ljubljani i u Rijeci.

NACIONAL: Ove godine slavite i dvadeset i petu obljetnicu Mini teatra u Ljubljani koji ste osnovali s Robertom Waltlom. To je za regionalne prilike značajan jubilej. Kako ćete ga obilježiti?

Naša prva predstava bila je “Čudnovate zgode šegrta Hlapića”. Od scenografije u gepeku, došli smo u ljubljanski dvorac i tamo uredili malu dvoranu. Iz nje smo se spustili u centar pored Križanki i sami sagradili teatar na kosturu stare građanske kuće. Kazalište iz osobnog automobila naraslo je u teatar koji je gostovao u New Yorku, Moskvi, Seoulu, Havani, Rimu, Abidjanu, Lisabonu, u skoro svakom mjestu u Sloveniji, po cijeloj Hrvatskoj i unutrašnjosti Bosne i Hercegovine. Triput su naše predstave proglašavane najboljima u Sloveniji, a bitnije od toga je da smo stvarali važne radove. Heiner Muller, Koltes, Jelinek, Fassbinder, Pasolini, Tomaž Šalamun, El Khatib, Wajdi Mouawad, Pascal Rambert. U nas su glumili Ana Karić, Milena Zupančič, Radko Polič, Senka Bulić, Nina Violić, s nama je rastao Marko Mandić, uz njega cijel niz kreativnih umjetnika i mladih glumaca. Ove slavljeničke godine smo imali pozivni natječaj i odabrali šest mladih autor(ic)a da u Mini teatru naprave svoje prve predstave. Već smo imali premijeru predstave ‘’Sanjari ili ljubavna priča o revoluciji’’ prema filmu Bernarda Bertoluccija. ‘’Sanjari’’ su rekreacija idealističkog vremena šezdesetosme, ali i posveta francuskom novom valu. Novi val rođen je iz sloma tradicije i osjećaja za neizvjesnost o neizvjesnoj budućnosti.

‘S brzo rastućim queer repertoarom koji se sve češće uvodi u operne kuće diljem svijeta, skladatelji i libretisti mogu se izravno baviti queerom bez izgovora ili metafora’

NACIONAL: I dalje je vaš ritam kreativnog rada izuzetan. Što pripremate i na čemu trenutno radite?

Dubravka Vrgoč me pozvala u Rijeku da režiram inauguracijsku dramsku predstavu njezine intendanture. Odlučili smo se za adaptaciju romana ‘’Nigdje, niotkuda’’ Bekima Sejranovića, jednog od najznačajnijih hrvatskih romana 21. stoljeća. Napisan je u autobiografskom ključu, na liniji velike struje svjetskog romana koje predvode autori Karl Ove Knausgaard, Edouard Louis, Annie Ernaux, Bernardine Evaristo. Ja sam režirao adaptacije brojnih romana, ‘’Baba Jaga je snijela jaje’’ Dubravke Ugrešić, ‘’Ciganin, ali najljepši’’ Olje Savičević Ivančević, ‘’Črna mati zemla’’ Kristiana Novaka, ‘’Jugoslavija, moja dežela’’ Gorana Vojnovića, ‘’Kafka na žalu’’ Harukija Murakamija, ‘’Jutarnja zvijezda’’ Karla Ovea Knausgaarda, ‘’Idiot’’ Dostojevskog. ‘’Nigdje, niotkuda’’ odabran je kao amblematski riječki roman. Ne samo da je dio radnje smješten u Rijeku, već autor sam pripada mitologiji grada. On je jedan od protagonista i kreatora scene koja je krajem osamdesetih bila epicentar umjetničkih zbivanja na alternativnoj sceni. Naslov romana parafraza je kultne pjesme grupe Let 3. Priča prati ključne događaje iz života Bekima Sejranovića, od djetinjstva u Brčkom, preko srednjoškolskih dana provedenih u Rijeci, do odlaska u Norvešku gdje autor studira i radi kao prevoditelj. U Norveškoj proživljava dvije ljubavne priče, od kojih jedna završava brakom. Tu se po narativnim i stilskim oznakama uvrštava u niz najboljih norveških autora, od Bjørneboea, Kvarnea, Knausgaarda do Harstada. Jako se veselim toj predstavi i suradnji s riječkim glumcima nakon mnogih godina.

NACIONAL: Nakon godinu dana pauze, najesen se opet u Zagrebu održava Festival svjetskog kazališta koji vodite s Dubravkom Vrgoč. Što će sve zagrebačka publika imati prilike vidjeti ove godine?

Festival je nestao s našim odlaskom iz HNK. Nije se našlo volje i sredstava da se nastavi s manifestacijom koja je označila posljednja dva kazališna desetljeća. Umjetnici su reagirali protestima te su Grad Zagreb s većim i Ministarstvo kulture s nešto manjim iznosom financirali novo izdanje. Zasad najavljujemo tri predstave. „Fuck me“ Marine Otero iz Argentine, radikalna je plesna predstava i fizički performans koji propituje žensku seksualnost. „Medejina djeca“ nama već jako dobro poznatog Mila Raua prikazuje antičku tragediju kroz glumu veoma mladih školaraca, a dolazi nam i veliki mag europskog autorskog kazališta Johan Simons s predstavom „Macbeth“ u kojoj glumi poznata njemačka glumica hrvatskog porijekla Marina Galić, i naša će je publika vidjeti u ovoj iznimnoj izvedbi.