Ivića Pašalića Nacional je konzistentno, najčešće potkrepljujući to i opsežnom dokumentacijom, opisivao kao jednu od ključnih negativnih figura hrvatskog političkog života od osamostaljenja, jer je svoj utjecaj obilato nastojao koristiti za vlastito bogaćenje i poslovni uzlet.
Poziciju savjetnika prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana za unutarnju politiku Pašalić je iskoristio da u vrijeme njegove onemoćalosti i smanjenja kognitivnih sposobnosti uslijed teške bolesti, iskoristi da se prometne u zapravo politički najmoćniju osobu u Hrvatskoj. Nacional je već koncem 90-ih osvijetlio nekoliko ogromnih afera u čijem je središtu bio Pašalić, a koje su se ukratko mogle svesti pod nazivnik kolosalne trgovine utjecajem koju se nastojalo prikriti kompleksnim mrežama ortačkih ugovora.
Vidljivo i nevidljivo Pašalićevo bogatstvo svoje ishodište, po svemu sudeći, vuče iz središta najvećih političkih, medijskih i financijskih kontroverzi koje su koncem 90-ih potresale Hrvatsku, u vrijeme kada je ovaj bivši zatvorski liječnik u Lepoglavi, potom u Klenovniku, bio na vrhuncu svog političkog utjecaja.
Najveći dio tih kontroverzi hrvatskoj javnosti dokumentirano je predočio upravo Nacional. U siječnju 1998. Nacional je otkrio da su četiri inozemna i domaća poduzeća u ime HDZ-a, na vrlo zamršen način, posredovala pri kupnji Večernjeg lista krijući se iza anonimnog fonda s Britanskih Djevičanskih otoka. Čak ni službeno tumačenje nije zvučalo jasno. Kao da se prodaje trećerazredni pogon biciklističkih guma, a ne najtiražnije dnevne novine s velikim utjecajem na najšire biračke slojeve (i to u doba cenzure i progona svake kritike HDZ-a). Nadzorni odbor Mirovinskog fonda, kojemu je predsjedavao Damir Zorić, u samo pet minuta prodao je 53,1 posto svojih dionica u Večernjem listu za 19 milijuna i 514 tisuća maraka. Odluka je donesena jednoglasno, bez primjedbi, nikoga nije zanimao poslovni bonitet kupca niti tko se krije iza mutnih naziva “European Development Trust” iz zagrebačke Preradovićeve ulice, tobožnje hrvatske filijale navodnog istoimenog britanskog poduzeća, “Caritas Fund” i “Ermitage”, navedenih u ponudi. Kako bi pokušali prikriti da je niti te zakulisne prodaje vukao Pašalić, HDZ-ovim prvacima trebalo je punih 15 mjeseci da izrežiraju predstavu za javnost i pronađu glumce koji su spremni preuzeti odgovornost za jednu od spornijih privatizacija u Hrvatskoj.
Ivić Pašalić ‘napredovao’ je od nekad mladog savjetnika prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana do jedne od najomraženijih političkih figura devedesetih. FOTO: Slavko Midzor/PIXSELL
Nacional je otkrio transkripte pronađene u Uredu predsjednika koji svjedoče o prevari pri prodaji Večernjeg lista. U travnju 2000. javnost je trebala povjerovati da su pravi kupci Pavo Zubak i Ivica Nuić, predstavnik Montmontaže GmbH Njemačka, koji su s naslovnice Večernjega poručivali da su njih dvojica samoinicijativno, bez ikakvih konzultacija s bilo kojim HDZ-ovim političarom, kupila te novine.
U travnju 1998. Nacional je otkrio aferu „Peti ortak” u Dubrovačkoj banci, koja je sablaznila hrvatske građane. Neven Barač, smijenjeni predsjednik te banke, odao je da je, kao predsjednik Uprave Dubrovačke banke, s Vinkom Brnadićem, predsjednikom Nadzornog odbora i dubrovačko-neretvanskim dožupanom, biznismenom Miroslavom Kutlom i Petrom Luburićem, šefom dubrovačkog SZUP-a, sklopio ortački ugovor. Tim ugovorom ortaci su trebali postati vlasnici banke, procijenjene na 4,5 milijardi kuna, bez ijedne uložene kune.
Posebna točka ugovora bila je posvećena petom ortaku, čije ime znaju ostala četvorica, a kojemu pripada od svakog njihova udjela deset posto, odnosno, oko 120 milijuna DEM. Glavni ideolog ortačkog ugovora bio je Miroslav Kutle, koji je htio napraviti konzorcij od 10 banaka i tako uspostaviti čvrstu financijsku podršku desnoj struji HDZ-a na čelu s Pašalićem.
Ortačko preuzimanje desetak banaka trebalo je biti desničarski odgovor na ekspanziju Zagrebačke banke, za koju su Pašalić i društvo bili uvjereni da je financijski stožer tzv. HDZ-ovih liberala i tehnomenadžera na čelu s Franjom Gregurićem, kojeg su Pašalić i Kutle smatrali svojim neprijateljem, jedinim koji im može poremetiti planove.
Petom ortaku pripala je uloga političkog štita, koji će svojom pozicijom u Predsjedničkim dvorima i povjerenjem kod predsjednika amortizirati napade na banku i ortake, a za taj “amortizacijski” posao zauzvrat će godišnje dobivati 200.000 maraka i vlasništvo nad velikim udjelom u Banci. U to je doba nedodirljivost Pašalića, koji nije skrivao autoritarnost, u Predsjedničkim dvorima izvirala iz toga što Tuđman zbog bolesti više nije mogao imati totalnu kontrolu nad ljudima i događajima. Kad je Neven Barač javno rekao da je protjeran iz Banke jer nije htio realizirati “ortački ugovor” i sudjelovati u kriminalu te javno imenovao Ivića Pašalića kao petog ortaka, istoga dana završio je u zatvoru i protiv njega je pokrenuta istraga.
Barač je zbog spominjanja Pašalićeva imena u javnosti šest mjeseci odležao u zatvoru, s tridesetak kaznenih prijava (od kojih su dosad sve odbačene), blokiranjem imovine, potpunim rušenjem poslovnog kredibiliteta i sotonizacijom u svim medijima kartela Grupo, u kojem je također kao skriveni tajni ortak bio upravo Ivić Pašalić. Zanimljivo je da Pašalić nikada nije smogao hrabrosti da se u sudnici suoči s Baračem, a na ruku mu je išla i sutkinja, čija su se “bolovanja” podudarala baš s raspravama Pašalića protiv Barača.
U tvrtki Adriadrvo, gdje je Pašalić nominalno tek direktor, pojavilo se više od 20 milijuna eura temeljnog kapitala sumnjiva podrijetla. To je pokazalo nekonzistetnost njegovih tvrdnji da se politikom nije obogatio
Istom formulacijom o ortaku čije je ime poznato ostalima, ali sam nije želio ostaviti pisani trag na ugovoru, poslužili su se i izdavač Ninoslav Pavić, tajkun Miroslav Kutle i njegov kum Vinko Grubišić, protagonisti medijskog kartela Grupo, gdje je Pašalić slovio kao ortak poznat svima ostalima.
Oni su nizom ugovora i pripadnih protokola, uz pomoć fiktivnih osnivača, isplanirali uspostavu medijskog monopola, a time i kontrolu političkih procesa i milijunskih profita. Povijest osovine Grupo, njihovih međusobnih odnosa i nagodbi, teško je sažeti u nekoliko rečenica. Grupo je mreža poduzeća u vlasništvu četiriju osoba: Ninoslava Pavića, Miroslava Kutle, Vinka Grubišića i osobe poznate ostalim potpisnicima – Ivića Pašalića. U njima su tajne ortačke udjele za njihove interese i račun držale brojne javnosti poznate osobe, uglavnom u mreži radijskih postaja i lokalnih televizija, a cilj im je bio dobiti Oscara, što je bilo kodno ime za nacionalnu televizijsku koncesiju. U tomu su i uspjeli te su postali koncesionari Nove TV, koja je kasnije višestruko preprodavana, a neke od tih operacija prigodno su popraćene ranjavanjem Ivana Ćalete, čovjeka koji je uspostavio temelje te televizije, koji u to vrijeme nije bio sklon prodaji.
Privilegirani krediti Zdravka Pašalića, vlasnika prezadužene drvoprerađivačke tvornice u vrbovečkom selu Gradec i brata Ivića Pašalića, nikada nisu postali predmetom istrage premda su bili prvi egzaktni dokaz naoko neobjašnjive privilegiranosti Ivića Pašalića, tadašnjeg predsjednikova savjetnika za unutarnju politiku. Iako izvještaji Hrvatske poštanske banke nedvojbeno pokazuju da je Zdravko Pašalić, beznačajni poduzetnik, dobio ono što ne bi ni tvrtka s ozbiljnim poslovnim rezultatima, čak 36 milijuna DEM kredita, prve informacije koje su procurile u javnost, neposredno nakon pada HDZ-ova režima, zvučale su nevjerojatno. Pokazalo se da su hrvatske banke godinama astronomskim kreditima pumpale Zagrebdrvo, tvrtku bez suvislih poslovnih planova i prometa, i pristajale kao zalog povrata uzeti običnu obiteljsku kuću Pašalićeva oca Ante u Sesvetama, smiješne vrijednosti, te oranice, ledine i zalihe trupaca.
Upravo je Nacional otkrio da su se Privredna banka Zagreb, Hrvatska poštanska banka i Zagrebačka banka odnosile prema Zdravku Pašaliću, čija je jedina referenca bila krvno srodstvo s predsjednikovim savjetnikom, kao prema prvorazrednom, platežno sposobnom poslovnom geniju. Samo kredit PBZ-a najzornije ilustrira veze Ivića Pašalića s hrvatskim bankarima i Miroslavom Kutlom. Od 22 milijuna DEM kredita, koliko su ukupno iznosila potraživanja banke prema Zdravku Pašaliću, deset mu je jednostavno darovano, pri sanaciji prikazano kao gubitak u poslovanju, namiren opet iz džepova poreznih obveznika. A osam milijuna DEM Pašalićevih dugova vratila je tvrtka Well-Handels vlasnika Ninoslava Pavića, Miroslava Kutle i Christofa H. Conrada, a taj se iznos vremenski podudarao s kreditom koji je Kutle zatražio u Dubrovačkoj banci za uvoz soje, ali umjesto da uveze soju, podmirio je dug u PBZ-u. Sam Pašalić je, pak, najprije tvrdio ga se ne tiče što mu radi brat, potom da je posrijedi još jedna urota protiv njega, da bi na kraju optužbe da je zloupotrijebio svoj politički utjecaj i pretvorio banke u vlastiti financijski servis, proglasio najobičnijim lažima.
No istovremeno je zapravo počeo preuzimati kontrolu nad unosnim poslovima u carstvu drvne industrije, koje je pomogao stvoriti svojim političkim utjecajem u doba Tuđmanove vladavine.
Ubrzo je formalno kroz tvrtku Adriadrvo preuzeo kontrolu nad tvrtkom Zagrebdrvo, koju je na vrhuncu njegove političke moći bez ikakve poslovne logike izdašno financirala Privredna banka Zagreb, a potom i otpisala ta potraživanja. Učinio je to plasiranjem kredita preko fantomskih zaklada u Liechtensteinu prema tvrtki svoga brata, što je također Nacional dokumentirano prezentirao javnosti još 2006. godine.
Nacional je, nakon opsežnog istraživanja u Austriji, tada uspio rekonstruirati kako se u tvrtki Adriadrvo, gdje je Pašalić nominalno tek direktor, nedavno pojavilo više od 20 milijuna eura temeljnog kapitala sumnjiva podrijetla.
Taj ogroman novac, koji je na račun Pašalićeve tvrtke stigao u obliku netransparentnih pozajmica iz inozemstva, pokazao je veliki nerazmjer između Pašalićeve svakodnevice i njegovih tvrdnji da se politikom nije obogatio, nego je jedna od najvećih žrtava medijskih urota.
Do ulaska u politiku Pašalić je živio skromno. Kao mladi liječnik na posao u lepoglavskoj ambulanti odlazio je u Zastavinoj Skali 55 te isprva živio u 24 m2 stana u potkrovlju kuće svoga oca. Međutim, njegovi imovinski problemi prestali su nedugo nakon ulaska u politiku: ubrzo se preselio u trosobni stan u elitnoj zagrebačkoj četvrti iznad Rebra, a supruga mu je napustila posao učiteljice i postala savjetnica u Ministarstvu vanjskih poslova. Još od 1998., otkad je zakonski propisana obveza dužnosnika da javno predoče svoju imovinu, Pašalić se uporno trudio prikriti koliko je, kao savjetnik od najvećeg Tuđmanova povjerenja, zapravo profitirao. U svojim imovinskim karticama više puta je manipulirao podacima, obmanjujući javnost i stranačke kolege, te nastojao prikazati da ne živi raskošno.
Taj privid, uz sitna odstupanja, održavao je punih pet godina. Nakon što ga je Ivo Sanader porazio u borbi za HDZ, Pašalić je osnovao vlastitu stranku, ali je ubrzo zbog svoje loše reputacije doživio debakl na zadnjim parlamentarnim i lokalnim izborima. Međutim, odnedavno je Pašalić uskrsnuo kao uspješan poduzetnik, nominalno kao partner tajnovitih stranih ulagača koji u tvrtke koje kontrolira ulažu desetke milijuna eura. Za potrebe javnosti Pašalić se u to vrijeme predstavio kao potentan građevinski investitor, koji kreditima namjerava graditi naselje od 300 stanova za tisuću stanovnika u Odri, prigradskom zagrebačkom naselju, što je neslavno propalo. Međutim, to je bio tek dio njegovih poslovnih aktivnosti.
Nacional je Pašalića zadnji put u političkom kontekstu spominjao u ožujku 2016. kada je počeo figurirati kao tajni politički mentor tadašnjeg premijera Tihomira Oreškovića, i to u vrijeme kad se ovaj počeo politički emancipirati i ponašati gotovo kao odmetnuti premijer pa se to počelo povezivati i s nekim savjetima koje je dobivao, a u čijoj je pozadini bio Ivić Pašalić. Orešković se na političkoj sceni pojavio kao veliko iznenađenje, praktički niotkuda, ali na inzistiranje Mosta, i to kao kompromisni kandidat tadašnje vlade HDZ-a i Mosta.
EKSKLUZIVNO OTKRIĆE 2016.: Tko je tajni mentor odmetnutog premijera
I dok je preko drvne industrije gradio svoje poslovno carstvo, Pašalić nije odustajao ni od politike te je iz pozadine održavao veze s političkim vrhom, a pokušavao je i održavati krajnju desnicu u političkom životu. Nacional je prošle godine otkrio kako je bivši Tuđmanov savjetnik smišljeno gradio i koristio hobotnicu laičkih katoličkih udruga čije perjanice žele vratiti HDZ tvrdoj desnici. U tom procesu Pašalić je svoju ulogu vidio kao čovjeka koji će iz pozadine to omogućiti i stvoriti zamašnjak za izraženiji povratak svog utjecaja na hrvatsku političku scenu.
Uoči izborne 2024. te su se Pašalićeve aktivnosti provodile paralelno s novim suptilnim pokušajima njegove javne rehabilitacije. Zadnji takav pokušaj bio je javni istup Markice Rebića u velikom intervjuu Jutarnjem listu 30. srpnja prošle godine. Mračni obavještajac čije su aktivnosti zbog opstrukcije suradnje s Haaškim sudom koštale Hrvatsku najmanje šest godina dodatnog čekanja na priključenje EU-u, javno je napao Franju Gregurića i Matu Granića, bivšeg premijera i bivšeg ministra vanjskih poslova, koji i danas imaju značajan utjecaj na Plenkovića i njemu blizak vrh HDZ-a. Optužio ih je za rušenje Franje Tuđmana i zanijekao hrpu nezakonitosti i manipulacija koje su provođene po zamislima tada radikalno desnog krila stranke neformalno predvođenog Ivićem Pašalićem.
Komentari