Ivana Šojat ovogodišnja je dobitnica nagrade Fric, za roman “Sama”. Nova laureatkinja ujedno je i prva spisateljica koja je dobila tu nagradu koja se dodjeljuje sedmu godinu.

U spomenutom romanu, kojega je prošlog proljeća objavila Naklada Ljevak, spisateljica tematizira pitanja osobne slobode, slobode izbora – pripovijeda o rastavljenoj ženi, bez djece, koja za svoje životne izbore ne nalazi podršku kod njoj bliskih ljudi, u njezinom okruženju. Ivana Šojat dala je intervju za Nacional.hr.

– Obzirom da je glavni lik romana “Sama” prevoditeljica, a i vi se bavite prevođenjem s francuskog i engleskog, koliko autobiografskih elemenata ste unijeli u svoje likove i priču? Osim toga, iza vas su dva braka.

– Roman sadrži razumnu količinu autobiografskih činjenica, dovoljno tuđih iskustava da se ne bi pretvorio u puku autobiografiju. Glavni lik, Mirna, doista jest prevoditeljica kao i ja. No, njezin se brak raspada iz jednog drugog razloga. Zapravo, kad smo kod toga, pitam se zašto ljudi, kad čuju da se netko razvodi, uvijek traže razloge. Brak je odnos, projekt koji se gradi, ali se može i urušiti, svesti na nelagodu, netrpeljivost, pa čak i neprijateljstvo. Ljudi drukčije rastu, ili stagniraju. Zašto bi itko morao ostati na poziciji trpljenja?

– Može li se s bivšim muževima ostati u dobrim odnosima? Vaše iskustvo….

– Može. No, to iziskuje razum i mnogo razgovora, razumijevanja. Osobito je to potrebno kad dvoje imaju dijete, ili djecu. Onkraj ljubavi, djeca su plod ispreplitanja dviju genetika, u sebi nose i jednog i drugog roditelja. Kad jedan roditelj konstantno blati drugog, time vrijeđa i ponižava vlastito dijete. Zbog djece ne bismo trebali ostati u lošim brakovima, ali bismo zbog djece trebali ostati civilizirani i pristojni.

– Idu li vam na živce konstantno rodovsko utrpavanje u istu ladicu s drugima autoricama, pod nazivnikom “žensko pismo”?

– Osobno sam alergična na pojam „žensko pismo“, na tu rodovsku segregaciju. Književnost je ili kvalitetna, ili nije. Nemam pojma što su tvorci te „žanrovske odrednice“ htjeli postići, poručiti. Da žene pišu nešto razvodnjeno, sladunjavo, feminizirano, slabije? Da su muškarci ozbiljniji na tom području? Dobra knjiga je jednostavno dobra knjiga. Šund je šund.

– Kojim ženama se danas divite?

– Divim se svima koji se usude svjesno istupiti iz okvira, ukazati na malformacije koje većina prihvaća kao datu stvarnost, koji se izlažu napadima, uvredama, verbalnim kamenovanjima, pa čak i prijetnjama. Kako ženama, tako i muškarcima. Takvi ljudi nas drže iznad površine, iznad ponora u koji nas povijesno sunovraća sve kolektivno, jednoumno. Mnogo je žena kojima se divim. Neke, nažalost, više nisu među živima, poput Dubravke Ugrešić. No, na prvu mi na pamet odmah padaju istinske heroine poput Maje Sever, Mirjane Rakić, Slavenke Drakulić, ako ćemo o jakim ženama s našeg područja…

– Što mislite o hrvatskim političarkama, posebno oporbenim koje su najglasnije i najbrbljavije, no vidite li ijednu s kapacitetom da bi  mogle postati premijerkom?

– Gledajte, govorništvo, odnosno retorika je još od grčkih polica bilo nerazdvojno od politike. Dapače, dobar političar morao je biti dobar retor. Ono što u nas živcira jest da se žene počesto naziva „lajavima“ kad, po nečijem sudu, govore previše. Ne možemo generalizirati ni kad je oporba u pitanju. Oporba u našem Saboru je čudna ideološka mješavina sazdana od predstavnika različitih razina obrazovanja. Zbog onih osokoljenih tim nekim političkim statusom, Sabor nam počesto djeluje prizemno i primitivno. Ima tu primitivaca-kapitalaca koji kao da uživaju u vlastitom baljezganju i ponose se njime. Ne mogu ovako, na prvu ocijeniti bi li ijedna političarka jednoga dana bila dobra premijerka. I u privatnom životu sam često potpuno pogrešno procijenila ljude, poslije gorko žalila.

– Jeste li imali novih ponuda da se iznova politički angažirate?

– Imala sam ponuda koje sam odbila. U politiku se više ne želim uključivati. Preveliki sam idealist da bih podnijela neke amoralnosti koje s politikom idu rukom pod ruku. Dovoljno sam skupo platila svoj entuzijastični pokušaj političkog djelovanja, kad sam se kandidirala za gradonačelnicu kao kandidatkinja HDZ-a. Imala sam najbolje namjere, nisam se time okoristila, a neki koji su valjda još u „Ribaru Palunku“ ili „Ježevoj kućici“ pronašli dlaku i dan-danas se hvataju politike kad govore o meni. Valjda bezgrešni, ne mogu mi oprostiti.

– Zašto se u novom rukopisu bavite vješticama? Tko su vještice u 21.stoljeću?

– Zato što me zgrozio zapisnik sa suđenja „vještici“ Anici Pavković iz Čepina koji mi je dospio u ruke, zato što sam postala svjesna činjenice kako se to zapravo neprestano ponavlja, samo u „ublaženom“ obliku. Gomila protiv jedne. Bez izgleda za spas. Anicu su spalili, pepeo joj rasuli, zatrli svaki znamen. Htjela sam joj se odužiti, iz zaborava je iščupati kao upozorenje. Neprestano, naime, koračamo uz tananu granicu, uz okrajak mraka. Malo nam treba da potonemo u divljaštvo. Pogledajte današnju sliku svijeta: svako malo dogodi se erupcija užasa. A mi se kratko čudimo. Jako kratko. Prebrzo se naviknemo na neljudsko.

– Živimo u vremenu poremećenih kriterija vrijednosti. Iritira li vas lažna slika žena na društvenim mrežama: sve su  nasmijane, glamurozne, s crvenim ružem, na štiklama od 15 cm, na eventima, premijerama, večerama, putovanjima…. Sve prikrivaju život u četiri zida i realnu sliku: kad su nesretne, tužne, uplakane, nezadovoljne, u financijskim brigama, u PMS-u ili menopauzi, kad su – same.

– Živimo u plošna, plitka vremena, u teroru sreće. Moramo biti sretni. I mladi i lijepi i uspješni. Društvene mreže nam omogućavaju da pred oči javnosti bacamo idealne, filtrirane isječke nas samih. Ljudi kupuju automobile koje si ne mogu priuštiti, podižu kredite za odjeću, dragovoljno postaju financijsko roblje, samo kako bi publici ostavili dojam uspješne sreće. U toj frenetičnoj potrazi za srećom, ljudi čitaju onu famoznu self-help literaturu, traže instant rješenja, ostvarenje nečega o čemu pojma nemaju kroz nekoliko koraka. Što je uopće sreća? I što je ljepota zbog koje neke žene, ali i muškarci, umiru na operacijskim stolovima?