Osječka književnica primila je ovogodišnju nagradu ‘Mali princ’ za najbolju dječju knjigu. Nagradu je, u konkurenciji još sedmero autora iz BiH, Crne Gore, Hrvatske i Srbije dobila za knjigu ‘Po zidovima crtam drveće’. Upravo joj je iz tiska izašao novi roman, a autorica je njih deset, kao i pet zbirki poezije, triju zbirki kratkih priča, zbirke eseja te dviju slikovnica za djecu, a uskoro bi trebao biti ukoričen i njezin putopis. Najpoznatija je po romanu „Unterstadt“ (2009.). Ta priča o četiri generacije žena jedne osječke obitelji njemačkih korijena dobila je niz nagrada, uključujući Nagradu Vladimir Nazor za književnost i Nagradu Ksaver Šandor Gjalski za najbolji roman, a kazališna predstava u režiji Zlatka Svibena temeljena na tom romanu trijumfirala je u sezoni 2012./13. Iznimno je plodan i prevoditeljski rad Ivane Šojat, koja je prevela brojna književna djela s francuskoga i engleskoga jezika. Unatoč tako plodnom stvaralaštvu, od književnih udruga članica je samo Hrvatskog društva književnika za djecu i mlade, što je pojasnila u razgovoru za Nacional, a govorila je i o svom aktivizmu za prava žena i raznim drugim aktivnostima koje su, kako kaže, rezultat njene znatiželje i tvrdoglavosti. Među njima je i ponovni upis na fakultet s obzirom na to da je devedesetih prekinula studij kako bi dragovoljno otišla na bojište u Domovinskom ratu.

NACIONAL: Napisali ste svoj već četvrti roman za mlade, a naslovljen je „Onaj svijet vani“. O čemu govori?

Riječ je o momku Kristijanu, učeniku prvog razreda srednje škole potpuno opsjednutom videoigrama, u tolikoj mjeri da ne izlazi iz kuće. Sva njegova druženja se svode na „online“ kontakte s ljudima koje po svoj prilici neće nikada upoznati u stvarnom životu. To su ljudi s Novog Zelanda, iz Amerike, iz afričkih i azijskih zemalja, s kojima komunicira kroz igrice. Postupno se potpuno odvaja od stvarnog svijeta, od stvarnih ljudi kojima je okružen. Istovremeno tretiram i otuđenje među odraslima jer to se otuđenje ne događa „ex nihilo“, ni iz čega. Nije nešto što je palo s neba. To je nešto što zapravo prenosimo mi odrasli koji smo glavni krivci za gomilu tipova ponašanja mladih nad kojima se sad iščuđavamo. Imamo strahovita otuđenja unutar obitelji gdje nemamo blage veze o tim nekakvim svjetovima u kojima žive naši bližnji. Nemamo doticaja. Zato je to roman koji bi i te kako trebali pročitati i odrasli.

U novom romanu Ivana Šojat, osim među mladima, tretira i otuđenje među odraslima

NACIONAL: Budući da još nije javno predstavljen, možete li nam otkriti više pojedinosti iz romana?

Roman počinje eksplozijom, razotkrivanjem Kristijanove ogrezlosti u ovisnost. Priča kreće od psihijatrijske klinike u kojoj Kristijan završi uslijed bijesnog napada na mamu. Doživljava eksploziju agresije kad nasrće na majku koja mu želi isključiti računalo. O tome čitamo u crnim kronikama, to je nešto što se neprestano događa. Pratimo tu njegovu izgradnju potpuno nestvarnog svijeta koji postoji isključivo na elektroničkim uređajima.

NACIONAL: A izlazak tog romana najavili ste – na društvenim mrežama.

To je taj paradoks u kojem živimo. Zapravo, sami sebe uljuljkujemo. Koliko nam je samo važno, i sebe u tome uhvatim, to brojno stanje lajkova koje smo dobili pod objavama, a koliko nas zapravo ti ljudi koji „opale lajk“ pod a – uopće ne poznaju, pod b – ne znaju baš ništa o nama. Pa se onda događa, recimo, čak i jedna po meni morbidnost, a to je da se automatski čestitaju rođendani ljudima koji su odavno mrtvi. To je taj nekakav spiritizam. Profili nastavljaju „živjeti“, ali ljudi se ne potrude čak ni pogledati taj profil na kojem je objavljena vijest o smrti prije nekoliko mjeseci ili čak godina, nego i dalje čestitaju rođendane, stavljaju srčeka i žele još puno godina života nekom koga više nema na ovom svijetu.

NACIONAL: Doajen hrvatske psihijatrije Veljko Đorđević je izjavio da se pošast novih ovisnosti, među kojima je i ta o kojoj govori vaš roman, tako brzo širi i oštećuje psihu da i profesionalcima postaje gotovo nemoguće s tim se boriti.

To je istina. Pogledajte samo što se događa na ulicama. Čudim se da nema više nesreća. Ljudi koračaju, pa čak i voze bicikle i električne romobile, zureći u mobitel. Navečer možete vidjeti gomile lica osvijetljenih monitorima mobitela, ljudi koji uopće ne gledaju ispred sebe. Više ne zapažaju svijet.

NACIONAL: Iako se ovaj roman za mlade zapravo obraća, makar i posredno, i odraslima, pripremate li nešto baš za stariju publiku?

Uskoro iz tiska treba izaći i tekst koji bih nazvala metafizičkim putopisom. U novoj nakladničkoj kući Neolit, koju je pokrenuo naš poznati i priznati pisac Marko Gregur, izlazi putopis pod naslovom „Tri carstva“, koji govori o Rimu, Istanbulu i Beču u kojima sam imala sreću boraviti neko vrijeme prošle godine. Napisala sam to iz jednog sasvim drugog kuta, vrlo metafizički, vrlo neobično i također jedva čekam da bude objavljen.

NACIONAL: Poznat je vaš aktivizam za prava žena. Izjavili ste da su funkciju lomača na kojima su u srednjem vijeku spaljivane navodne vještice, preuzele društvene mreže koje su danas „lomače za žene“.

Društvene mreže su, s jedne strane, blagodat, a s druge strane užas koji razotkriva mentalitet rulje, prisutan u ljudskoj povijesti od samih početaka, od prvih tragova o ljudskim djelovanjima. Društvene mreže su okupljalište nevjerojatnog broja ljudi. Oko lomače je moglo stajati nekoliko stotina, pa neka je i nekoliko tisuća ljudi. A na društvenim mrežama oko „lomače“ može stati na stotine tisuća ljudi. To su komentari u koje možete ubaciti poluistinu ili potpunu neistinu o nekome i ona bjelodano postane „istina“. Možete uništiti nečiji život potpunom laži, potpunom izmišljotinom, nečim sklepanim na brzinu… Možete čovjeka obezvrijediti, ukaljati, zgaziti… Jedino bitno pitanje koje si postavljam u tom slučaju jest jesu li ljudi svjesni toga što čine. Imam li ikakve empatije da se pokušam staviti na mjesto te osobe kojoj su to napravili ili to namjerno čine. Prisjetim se sintagme Hanne Arendt o „banalnosti zla“. Ako idemo onkraj onoga da izvršavaju tuđe naredbe, užasavajuće je da netko može to napraviti u stilu „hajdemo sad baciti tu neku neistinu pa da vidimo što će se dogoditi“. A žene su u pravilu mnogo češće žrtve i brutalnije ih se napada.

NACIONAL: Govorite li to i iz vlastitog iskustva?

U vrijeme kada sam pokušala sudjelovati u politici, pojavila sam se kao „jaganjac“. Nije me se moglo optužiti ni za kakve krađe i malverzacije jer se time doista nisam bavila i živim u skromnim materijalnim uvjetima. Jedino za što me se moglo optužiti jest da sam „raspuštenica“. I tu je krenulo divljanje po meni. Ali ono što je najgore – krenulo je divljanje žena nada mnom. Nisu toliko muškarci posezali za tom mojom „raspušteničkom“ pričom koliko žene. Jednu sam gospođu umalo tužila jer mi je nanijela velike traume djeci kad je u objavi dostupnoj svima napisala da su moja djeca kopilad koju sam rađala bogatim ljubavnicima. Tvrdila je da su mi ti bogataši svašta kupovali – stan od 200 kvadrata, vikendicu, skupi automobil… Moja starija kći je to prva vidjela pa su me djeca dočekala u suzama govoreći „mama, mi nismo kopilad“. Stan je tri puta manji, kupljen na kredit, nemam auto, nemam čak ni vozačku dozvolu, a bicikl mi je tada bio star deset godina. Uz to, iako se to zapravo nikoga ne tiče, djecu sam rodila u braku, a sama ne bih nikada rekla za izvanbračno dijete da je kopile.

NACIONAL: Izrazi poput „raspuštenica“ i „kopile“ već su sami po sebi besramno odvratno zli prema ženama koje se drznu ignorirati društvene stereotipe.

Apsolutno. Fascinira me i politiziranost našeg društva. Imamo udruge za zaštitu ženskih prava, ali te udruge su politički obojene i neće štititi ženu koja ne pripada njihovu političkom spektru. Meni je to odvratno. Evo vam banalnog primjera: bivšu predsjednicu države Kolindu Grabar-Kitarović uporno svi zovu Kolinda, kao da nema prezimena. Kad su se na njoj iživljavali, bila je i Kokolinda, pa glupača, pa kokoš… Nijedna od tih velikih borkinja za ženska prava nije ustala protiv toga i rekla: Ljudi, smirite se. Hajdemo je analizirati kao političarku, kao predsjednicu, a ne vrijeđati jer je žena. Ženama se kreveljimo zbog njihova izgleda, stila odijevanja. Nitko tako ne „analizira“ muškarce.

Ivana Šojat uskoro objavljuje putopis ‘Tri carstva’ koji govori o Rimu, Istanbulu i Beču. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Uz romane za mlade i one malo manje mlade, autorica ste desetak zbirki kratkih priča, poezije, eseja, slikovnica za djecu… Kad se to pribroji prijevodima književnih djela s francuskog i engleskog i dvjema autorskim knjigama pred izdavanjem, dolazi se do 98 knjiga s vašim potpisom. Da ste muškarac i nogometaš koji je zabio toliko golova, bili biste ikona, legenda, najbolja ambasadorica… Što očekujete nakon što potpišete stoti naslov?

Nažalost, ne očekujem apsolutno ništa. Živimo u društvu u kojem žena ne može biti umna, ne može biti intelektualka. Događaju nam se književni festivali na kojima uopće nema književnica ili budu pozvane tek nakon javne kritike takvog odabira. To je kao nekakav ispravak pogreške. To je fascinantno. Čak i u čitateljskom segmentu ženi je teže probiti se, ne shvaća nas se ozbiljno. Ili taj famozni termin „žensko pismo“. Iako je to osmislila žena, po meni je to malo zlurado. Što to znači? Da žene pišu tematski drugačije stvari? Ili je to kvalitetom drugačije? Zašto radimo tu podjelu? Već imamo žanrovske odrednice. Zašto „žensko pismo“? Ja problem s čitateljima nemam. Mogu se čak pohvaliti popriličnom čitanošću. Ali, općenito, stanje je strašno.

NACIONAL: Uz književnost i aktivizam u zaštiti žena, ali i životinja i prirode, bavili ste se još koječime. Zapravo ste „šaka u oko“ stereotipnom doživljaju žene. Godinu i pol bili ste na bojištu nakon što ste, prekinuvši studiranje, dragovoljno otišli u Domovinski rat. Potom ste radili u Ministarstvu obrane kao tajnica i prevoditeljica pa ste u Belgiji završili studij francuskog jezika i radili kao dopisnica Glasa Slavonije. Što vam je sve to trebalo?

Znatiželjna sam osoba. Kad mi se ukaže prilika da nešto probam, uvijek probam. Poslije vrlo često zažalim jer me se spopadne kao činiteljicu ne znam čega. Jednostavno probam. Mnogo sam knjiga pročitala o predsmrtnim trenucima pojedinaca koji su uglavnom žalili za onim što nisu probali. Ja probam pa ako ne ide, probat ću popraviti stvar, a ako ide – ide. Jednostavno, za neke stvari se osjećam pozvanom. Nedavno je na društvenim mrežama jedan gospodin napisao da mu užasno ide na živce što stalno spominjem svoje sudjelovanje u Domovinskom ratu. Suzdržala sam se, nisam odgovorila. Kako da to ne spominjem kad je to meni totalno promijenilo tijek života. U kolovozu 1991. mogla sam se, kao mnogi moji kolege studenti, prebaciti na fakultet u Zagrebu. Danas sam mogla biti, recimo, doktorica znanosti. No prekinula sam studij i pokupila PTSP koji se, uz tikove, manifestirao time što se nisam mogla usredotočiti ni na što. Jednostavno nisam više bila u stanju nastaviti studij matematike i fizike. Meni je taj odlazak u rat totalno promijenio životni tijek, no svjedoči o nekoj mojoj karakternoj osobini, a to je hrabrost. Pa i Sokrat, jedan od najvećih umova na kojem se temelji cijela zapadna filozofija, sudjelovao je u Peloponeskom ratu. Sam je rekao da nije ostajao čuvati brodove, nego je sudjelovao u bitki. Pa sad, ako ja zato što sam „glupa ženska kokoš“ nemam pravo priznati činjenicu da sam ’91. pokazala hrabrost, onda neka nastavim ići na živce svima koje živciram.

NACIONAL: Na jednom mjestu su vas opisali kao „rokericu, darkericu, pasioniranu čitateljicu crnih kronika i analitičarku psihoza, trauma i oblaka“…

Da, sve je to dio mene za što imam i materijalne dokaze. Recimo, fotografije. Sa 16 godina upala sam u prvi bend. Heavy metal. Enola Gay. Čak na YouTubeu postoji snimka. Ne vidi me se, ali se čuje moj glas. „Death calling song“ se zove pjesma. Potom sam pjevala u bendu koji se zvao Saratoga. Za to nemam foto-dokaza jer nismo uspjeli održati koncert. Pa je bio bend Glad koji je svirao gothic rock. Tu sam pjevala pjesme Bauhausa, Joy Divisiona… Bila sam tad baš prava darkerica. Pjevala sam i u crkvenom zboru. Crne kronike obožavam kao i proučavanje psihijatrije. Jako volim fotografirati oblake. Mobitel mi je pun fotografija vrlo neobičnih situacija s oblacima. Volim te njihove različite boje, svjetlost… Trebala sam biti slikarica, ali sam odustala od toga kad mi je bivši muž rekao: „Mani se ti kista. Bolje ti je da pišeš.“ Ali u jednom periodu sam slikala.

NACIONAL: Bez obzira na svoje iskustvo dragovoljke koja se borila u Domovinskom ratu, kad ste lani odlučili napustiti Društvo hrvatskih književnika, poručili ste: „DHK ne bi trebao biti komisija za evaluaciju domoljublja, nego bi trebao biti društvo književnika. Točka.“

Upravo to. A s druge strane imamo ono drugo društvo – Hrvatsko društvo pisaca (HDP). Ono odlazi u drugu krajnost. Kad sam poslala zahtjev za ulazak, odbili su me primiti. I to bez obrazloženja. Trenutno sam članica Hrvatskog društva književnika za djecu i mlade (HDKDM). Za ove koji sebe nazivaju lijevima ja sam valjda „ustaša“, nemam pojma, a za „desne“ sam, ne znam, izdajica, udbašica, jugonostalgičarka… Koliko god se mi upinjali govoriti kako je sve krasno i kako imamo samo neke rubne ekstreme, što je normalna pojava u svim društvima, mi nemamo spojnicu zdravog razuma. Da možeš reći tim nekim navodno svojima: to što si sad napravio nije OK. Nego je logika – stvar zataškati, druga spasiti. Svi tabori to neprestano rade. Ja ne želim biti ni u jednom taboru.

NACIONAL: Nakon ovog razgovora idete na predavanja. Ponovo ste upisali fakultet, ali ne onaj na kojem ste studirali 1991. godine kad ste iz studentskih klupa otišli u rat. Što studirate i zašto baš to? Jeste li najstariji među studentima?

Upisala sam ljubavi iz mladih dana: filozofiju i povijest umjetnosti. Baš uživam, osjećam se kao slatkoljubac u slastičarnici, upijam, uranjam duboko u djela i misli od kojih sam neke i prije čitala, ali ne tako studiozno. Zahvalna sam zbog te mogućnosti. Žao mi je što mnogi nisu ni svjesni nepreglednih mogućnosti učenja koje im pruža novo doba, dostupnosti obrazovanja koje je nekoć bilo rezervirano isključivo za elitu, pretežno muškarce. A trebali bismo neprestano širiti horizonte, spoznavati. Na Povijesti umjetnosti sam najstarija studentica. Na Filozofiji nisam. Imam starijeg kolegu, liječnika neurologa.