‘PREMIJER I PREDSJEDNICA DRŽAVE MORAJU moći odgovoriti na sva pitanja od interesa javnosti. Da je netko prekinuo intervju s američkim ili francuskim predsjednikom, bio bi smijenjen’

Kad netko, bio to i glasnogovornik predsjednice Republike, pred upaljenim kamerama Ivani Petrović kaže da je “sada bilo dosta” te da ne može postavljati pitanja koja nisu unaprijed dogovorena, onda taj netko dobije svoju zasluženu minutu u Dnevniku Nove TV. Dogodilo se to u New Yorku kad je glasnogovornik u Uredu predsjednice Luka Đurić prekinuo intervju s predsjednicom u trenutku kad joj je postavljeno pitanje o srbijanskom predsjedniku Tomislavu Nikoliću. Ivana Petrović, novinarka i urednica vanjske politike najgledanijeg Dnevnika u Hrvatskoj, koji je prije nekoliko dana proslavio deset godina emitiranja, u intervjuu za Nacional objasnila je zašto je bilo važno da Nova TV objavi taj kadar te kakvi su njezini pogledi na hrvatske odnose sa susjedima i na aktualnu međunarodnu situaciju.

NACIONAL: Izgleda da će ove godine na izbore u Hrvatskoj direktno utjecati odnosi s nekim nama susjednim zemljama, poput Mađarske. Kako vi to doživljavate. Je li se to ikad prije u toj mjeri događalo?

Na izborni rezultat uvijek su utjecali odnosi sa susjedima, ponajprije sa Srbijom, i to dvostruko. Zbog činjenice da je Hrvatska pretrpila agresiju velikosrpske Miloševićeve politike, što je i potvrđeno dvjema presudama međunarodnih sudova, te zbog činjenice da imamo veliku srpsku zajednicu u Hrvatskoj. U kampanjama su ta dva kriterija često nespretno korištena i krivo kapitalizirana na izborima bez doprinosa demokratizaciji društva. Ako pitate za Mađarsku, taj problem se posve otvorio s ovom migrantskom krizom koja ipak nije temelj poremećenih hrvatsko-mađarskih odnosa. Ona je samo element produbljenja, a temelj je zavrzlama oko slučaja INA čija su upravljačka prava predana mađarskom MOL-u. Pitanje INA-e nije samo gospodarsko, već i strateško, te u konačnici i pitanje hrvatske nacionalne sigurnosti. U EU pozicija Hrvatske bitno je drugačija od pozicije Mađarske. Hrvatska je prihvatila Junckerov plan kao platformu za iznalaženja rješenja migrantske krize, Mađarska ga je odbila. Hrvatska stoji na poziciji Njemačke i Austrije unutar EU, a Mađarska ne. Argument da nam je Mađarska pomogla na putu u EU stoji, ali u to ime Hrvatska kao suverena država ne može dopustiti da se premijer Orban ponaša kao ugarski kralj, a njegov ministar zaziva promjenu vlasti u Hrvatskoj i “predviđa” rezultate skorih izbora. U međunarodnim odnosima ne postoji ljubav, već samo interesi i interes Mađarske je bio da Hrvatska uđe u EU u predviđenom roku, a ne da pregovore zatvori bez indiciranog datuma ulaska. To je bilo vrijeme kad gradnja Južnoga toka nije bila upitna, kad je svima bilo u redu da MOL s 49 posto udjela ima upravljačka prava nad INA-om i kad ukrajinska kriza nije bila ni na pomolu, a Washington i Moskva održavali su, za njihov odnos, pristojne kontakte. Vremena su se promijenila, geopolitika je dobila posve nove konture i svakom malo upućenijem laiku jasno je da premijer Orbán umjesto proeuropske, preferira prorusku politiku. U tim okolnostima, neću reći novoga hladnoga rata, ali definitivno hladnoratovskog obrasca, naša politička pozicija, naglašavam politička, nikako ne može biti pozicija mađarske vlade. Mi ne smijemo zaboraviti tko nam je i koja politika pomogla stvoriti državu i osigurala u konačnici ključne dokaze za oslobađajuću presudu generalima u Haagu. To nisu bili ni Mađari ni Rusi. Svakako da s mađarskom vladom treba bilateralno razgovarati, ali u duhu dobrog susjedstva i europske politike koja ne poznaje i ne priznaje žice i zidove, a kamoli vojsku na granici između dviju EU članica, što je mađarska nacionalna politika.

NACIONAL: Kakvo je, po vašem mišljenju, stanje slobode medija u Mađarskoj danas ako znamo da je mađarski premijer Viktor Orbán 2011. pokušao nametnuti zakon koji je pao na Ustavnom sudu, ali prema kojem su novinari dužni otkriti svoje izvore i o tome pružiti informacije centralnim vlastima te da se zakonom čak željelo omogućiti vlastima da reguliraju sadržaj medija? A imali smo prilike vidjeti i kako je mađarska policija još u rujnu ove godine, u trenutku kad su izbjeglice silom pokušale prijeći granični prijelaz, tukla i hapsila strane novinare te im uništavala opremu.

Prije svega mislim da je to refleksija činjenice da je riječ o jednom ipak zatvorenom društvu koje je 50 godina živjelo iza Željezne zavjese i taj mentalitet nije lako razgraditi, to su dugi procesi koje nosi nekoliko generacija. Tu vidim ishodište ozakonjenja kontrole medija, podizanja žica, uhićenja novinara dok rade svoj posao, kao i ideje mađarskog premijera da uvede smrtnu kaznu koju je obrazlagao pred europskim parlamentom. To s medijima nije samo palo na Ustavnom sudu, već je u slučaju mađarske slobode medija odreagirala i Europska komisija. EU je jako osjetljiv na medijske slobode i svaka politika zemlje članice koja ih pokušava grubo kršiti, puca sebi u nogu i snosit će sankcije.

NACIONAL: Kad su u pitanju medijske slobode, na kojem je mjestu Hrvatska u odnosu na druge zemlje EU ili pak u odnosu na nama susjedne zemlje?

Hrvatska nije briljantna ako je usporedimo sa zemljama čvrste demokracije u kojima mediji stavove argumentiraju jasno i racionalno, ne izražavaju se govorom mržnje niti etiketiraju ljude, što u našim medijima baš i nije rijetkost, ali po slobodi ne zaostaje za njima ni približno onoliko koliko za Hrvatskom zaostaju mediji zemalja u okruženju. Ja znam u šali reći da mi kad pođem u Srbiju, naši tiskani mediji naspram njihovih izgledaju kao Le Monde Diplomatique, a elektronički kao BBC prije Huttonove istrage.

NACIONAL: Kako u tom kontekstu komentirate nedavni incident kad je glasnogovornik Luka Đurić zbog pitanja o Tomislavu Nikoliću prekinuo vaš intervju s predsjednicom Kolindom Grabar-Kitarović u New Yorku i zašto je važno da je Nova TV to objavila?

Važno je bilo to objaviti da tako nešto glasnogovorniku bilo koje institucije više nikad ne bi palo na pamet. U novinarstvu nema zabranjenih pitanja i to je “sveto pravilo” koje se mora poštovati u svakoj demokratskoj zemlji.

Predsjednik vlade ili predsjednica države moraju moći odgovoriti na sva pitanja koja su od interesa hrvatske javnosti. Mi smo intervju na temu Jadran-Baltik dogovorili ranije, ali što to znači? Da dogovorite intervju o gospodarstvu, a u međuvremenu se dogodi teroristički napad pa o tome ništa nećete pitati jer to nije dogovoreno? Smiješno. Ja bih bila neprofesionalna novinarka da nakon dva dana potpune šutnje i nedostupnosti predsjednicu nisam pitala o Nikolićevim izjavama o njoj i tom suretu u New Yorku te o odnosima sa Srbijom koji su migrantskom krizom dodatno zaoštreni, jer to je danima bilo u fokusu interesa hrvatske javnosti koja je željela čuti njezin stav.

NACIONAL: Što se događalo kad su se kamere ugasile, jeste li porazgovarati s predsjednicom?

Stav glasnogovornika bio je da mi, dakle Nova TV, ne bismo objavili dio o Jadran-Baltiku, već samo o Nikoliću. Tu se vidjelo njegovo neiskustvo i nepoznavanje i nas i načina na koji funkcioniramo. Mi na Novoj TV nikad u ovih deset godina nismo objavili samo jedan fragment intervjua s bilo kim, a kamoli sa šefom države. Uvijek smo poštovali sve teme intervjua. To je dio naše vjerodostojnosti i u konačnici moje osobno. Predsjednici nije bilo drago, ona je na sva pitanja htjela odgovoriti i to je razvidno iz snimke. Bio je to jedan vrlo pristojan razgovor. S njom nisam stigla detaljno popričati, ali sigurno hoću. Tim i takvim načinom doveden je u pitanje njezin autoritet, ali njezin tim je njezin problem i ona to mora riješiti. Nas novinara to se ne tiče.

NACIONAL: Što bi se dogodilo da je to napravio glasnogovornik američkog ili francuskog predsjednika?

Bio bi smijenjen.

NACIONAL: Jesu li hrvatski novinari upoznati s mogućnostima zaštite svojih prava u sklopu institucija EU i je li s te strane bilo reakcija na vaš slučaj?

Bile su dvije reakcije, dva telefonska poziva. Hrvatski novinari, nažalost, nisu dovoljno dobro upućeni u zaštitu svojih prava, a rade i djeluju u zemlji članici EU. Mi svako kršenje slobode govora i slobodnog izvještavanja te pritiske politike možemo prijaviti nadležnom odboru Europskog parlamenta posebnom predstavkom. To pravo jako koriste naše kolege iz uglavnom postkomunističkih zemalja članica u kojima političke elite nemaju do kraja izbrušenu demokratsku svijest.

NACIONAL: Jesu li vam kolege iz drugih redakcija dali podršku i kolika je danas uopće razina kolegijalnosti među novinarima?

Jesu, dali su podršku, svi bez razlike, prije svega činjenici da smo to objavili u Dnevniku. Osobno nemam loših iskustava s novinarskom kolegijalnosti, ali u cijelosti vidim da ta kolegijalnost nije dobra. Mislim da tome dosta kumuje loše stanje na medijskom tržištu, kontrola poslodavca u odnosu na konkurenciju, strah od gubitka posla koji poslije nije lako pronaći. Pa novinari iz bojazni za egzistenciju neće poduprijeti kolegicu ili kolegu u nevolji iako bi to intimno željeli. Mislim da je to jedan od važnijih faktora novinarske nekolegijalnosti.

NACIONAL: Na nedavno održanom Weekend Media Festivalu, PR stručnjaci ocijenili su vas najboljom novinarkom, a vaš kolega Mislav Bago proglašen je najpopularnijim hrvatskim novinarom. Je li tajna u tome što oboje imate personaliziran pristup izvještavanju?

Različiti smo, ali svatko od nas dvoje ima svoj prepoznatljiv stil u radu. Taj stil je definitivno personaliziran – neki će reći čak i institucionaliziran, što god to značilo. To je sigurno jedan, iako ne i jedini razlog za nagrade koje smo on i ja dobili.

NACIONAL: Držite da novinari ne smiju otkrivati osobne političke stavove i da moraju uravnoteženo izvještavati. S druge strane, na svaki izraz kritike prema njima, političari si dopuštaju prozivati ih „režimskim medijima“ ili „navijačima“ druge strane. Kako to komentirate?

Naši privatni politički stavovi nemaju što tražiti u javnom prostoru. Mi na politiku i političare moramo gledati otvorenih očiju i ne moramo biti uravnoteženi. Zašto? Uravnoteženost često znači relativizaciju. Mi moramo biti fokusirani na aktualnost, pokušati je rastumačiti. Izrazi “režimski novinari” i “navijači” dio su totalitarnog riječnika koji govori o mentalnom sklopu onih političara koji te izraze rabe. Kao i izraz “prodani”. Taj izraz rabe političari i njihovi simpatizeri kojima je “kupoprodaja”, odnosno korupcija, vlastiti stil života i optika kojom promatraju sve oko sebe. Za takvu situaciju odgovorni su i političari i novinari. Ne svi, ali jedan i to ne mali dio njih živi u nekoj svojoj hermeneutici.

Političarima je važno što o njima misle novinari, a novinarima je važno što o njima misle političari. I jedni i drugi zaboravljaju da služe hrvatskoj javnosti i da je najbitnije što ona misli. Problem je i taj što mi nemamo, kao u zemljama duge demokracije, legitimnu podjelu na konzervativne i lijevo liberalne medije i autore, ali koji su slobodni i koji imaju visoku razinu demokratskog rakursa i kulture dijaloga i koji neće zatvarati oči pred greškama “njihove struje”, već se sve svodi na sitne prikrivene stranačke aktiviste, ‘’vaše i naše’’. Predugo radim da ovo ne bih odgovorno tvrdila, ali kad bolje razmislim, mi tu i takvu legitimnu podjelu ne možemo ni imati jer u nas ni sami političari, a kamoli narod, a samim tim i dobar dio medija, ne razumiju što određuje konzervativan, a što lijevo liberalni smjer u politici. To u svakom slučaju nije odnos prema religiji ili rodnoj ideologiji. To prije svega određuje odnos prema ekonomiji, kapitalu i nekim modelima funkcioniranja države.

NACIONAL: Tijekom prijenosa svečanog mimohoda povodom proslave 20. godišnjice Oluje, priznali ste da ste zasuzili. U kojim je trenucima novinaru „dopušteno“ pokazati vlastite emocije?

Mimohod je bio veličanstven i zasuzila sam kad su se pojavile naše ratne postrojbe s ratnim zastavama. Odvrtio mi se cijeli film iz tog vremena. Bili su to doista dani ponosa i slave. Pred nama su stupali danas stariji ljudi, neki već i djedovi. Po nespretnom koraku vidjelo se da to nisu profesionalni vojnici, ali to su nekadašnji mladići koji su imali dovoljno hrabrosti, snage i ponajprije ljubavi za svoju domovinu da su bez fige u džepu otišli u rat i stajali u rovovima za sve nas. Oni su najzaslužniji za našu slobodu. Knedlu u grlu imala sam i na dan kad smo završili pregovore s EU. Sjetila sam se tog istog VIP ulaza i one dramatične noći u Bruxellesu u prosincu 1991. kad Hrvatsku nitko nije želio. Ja sam domoljub i to ne krijem, ali ne volim kad me netko podučava domoljublju. Ono za mene nije manifestacija pokliča i frazetina, već mnogo ozbiljnija stvar. Domovina je dar koji treba cijeniti. Domovini se služi, nju se ne iskorištava.

NACIONAL: Kako komentirate otkaz Elizabeti Gojan zbog izvještavanja s inauguracije predsjednice?

Moram odmah kazati da tu emisiju nisam gledala niti sam upoznata s pravilnicima i kriterijima koji na HRT-u određuju smjene ili suspenzije novinara. To što je dobila otkaz, smatram nedopustivim. Otkaz se ne može dobiti zbog slobode autorskog stava. Tu slobodu nama jamči i Ustav, ali i standard presuda suda u Strasbourgu koji štiti autorski komentar i jasno kaže: Činjenice su svetinja, a komentar je slobodan. Hrvatska je verbalni delikt ukinula 1991. pa smatram da je otkaz Elizabeti zbog slobode komentiranja još jedan pali ispit novinarske i kolegijalnosti i principijelnosti.

NACIONAL: Bojite li se da bi situacija oko izbjeglica mogla dovesti do dubokih promjena unutar Europe, s obzirom na to da su sve snažnije one snage, pa i u Njemačkoj, koje žele ograničiti useljavanje izbjeglica te da je podrška kancelarki Angeli Merkel počela opadati?

Ono što neki zaboravljaju, svaki stav koji izrekne Angela Merkel prethodno je raspravljen u Bundestagu. No Angela Merkel ne gleda na migrantsku krizu usko njemački – ona na nju gleda europski i globalno. Sasvim drugačije od npr. Mađarske, Slovačke i Češke čije je ponašanje legitimno, ali je protivno svim vrijednostima kluba u koji su ušle velikim proširenjem 2004. Zasad posljedica za Europu neće biti jer milijun migranata čini 0,2 posto stanovništva EU. Ali ne iznađe li EU rješenje u duhu zaključaka nedavnog sastanka EU vijeća – zaštite vanjskih granica, osiguranja prostora između Grčke koja je tu najspornija i Turske te „hot spotova“ izvan EU – posljedica bi moglo biti. No cijeli kaos na Bliskom istoku posljedica je američke vanjske politike, koja svoju unipolarnost, sasvim je jasno, želi proširiti na taj dio svijeta i destabilizirati time Rusiju koja je slomom režima nakon Arapskog proljeća izgubila utjecaj u Libiji, Iraku i Siriji. Vidjet ćemo na kraju tko dirigira i tko će oglasiti šah mat u toj krajnje opasnoj partiji.