Autorski projekt Ivane Krizmanić ‘Frutti di mare’ od 5. studenoga u Teatru &TD

Nakon 22 godine profesionalnog umjetničkog djelovanja, glumica Ivana Krizmanić prvi put radi autorski projekt, u Teatru &TD, naslovljen „Frutti di mare“, u kojem i glumi. Ovu monodramu kreirala je u suradnji s dramaturginjom Nikolinom Rafaj, koja je i redateljica, a premijera je u utorak, 5. studenoga, u Polukružnoj dvorani Teatra &TD. Ivana Krizmanić dala je tim povodom intervju za Nacional.

NACIONAL: Predstava „Frutti di mare“ vaš je prvi autorski projekt i još k tome monodrama. Kako je došlo do tog teksta i kakvo vam je bilo iskustvo stvaranja monodrame?

Našla sam se odjednom u srednjim četrdesetima i počela razmišljati o svom djetinjstvu. O osnovnoj školi i sretnim osamdesetima u kojima su se formirali moji najraniji ukusi, želje i snovi. Osjećaj da tu „nečega ima“ bio je dosta jak pa sam se prvi put odlučila za izazovni eksperiment, autorsku monodramu. Iskustvo je bilo poprilično zahtjevno jer proces zahtijeva puno strpljenja, konstantne redukcije materijala, upornosti i vjere da to što radiš ima smisla. Jako puno mi je pomogla moja dramaturginja i redateljica Nikolina Rafaj.

NACIONAL: Predstava govori o nostalgiji, odnosno, o fenomenu 1980-ih godina kroz prizmu osobnog. O čemu se radi?

Radi se o tome da se više nikada ne mogu vratiti u to stanje uma. Da više nikada ne mogu imati isti intenzitet želje za nečim kao što sam imala kada sam bila mala. Mogu se samo prisjećati i njegovati tu malu Ivanu koja mi je prokrčila put do današnje Ivane. I veseliti se s njom na sceni. Jer prošlost je možda strana zemlja, kao što je napisao jedan engleski pisac, a ja bih dodala: strana zemlja za koju ti ne treba putovnica!

NACIONAL: Zašto vas je inspiriralo to razdoblje i što ste tada naučili, koliko su vam te godine bile važne?

Ta dekada je strašno inspirativna jer se toliko toga događalo u svijetu glazbe, mode, filma i televizijskih serija da je i danas pokušavaju imitirati ili joj se vraćaju. Vesela, drska, iskričava, šarolika, bez cenzure, slobodna, seksi, pretjerana. Meni se to sviđa. Naučila sam što je dobra glazba i što znači imati velike snove i očekivanja, pa makar i nerealna. Barem te tjeraju naprijed.

NACIONAL: Već ste više od 22 godine glumica, zašto ste baš sad odlučili režirati monodramu i što vam je bilo najveći izazov?

Zato što sam tek sada sazrela za to i osjetila iznutra da je pravi trenutak. Stvari su se naprosto organski posložile. Nema drugog objašnjenja. Najveći izazov bio mi je dugotrajan proces jer je predstava autorskog karaktera, kao i držanje ritma i velike količine energije koju moram imati da bih to iznijela sama na svojim leđima.

NACIONAL: Veliki dio profesionalnog rada veže vas za Teatar &TD, kako gledate na taj prostor, na to kazalište koje je baš 1980-ih najbujnije cvalo kazališnim životom?

Teatar &TD je moja druga kuća. Prostor u kojem sam napravila prve profesionalne glumačke korake, koji mi je stalno davao – i još uvijek daje – prilike i u kojem se zaista može naučiti biti autor vlastitog materijala. A to je za glumca neprocjenjivo. Jer razvijaš povjerenje prema sebi i svojim instinktima u sigurnom prostoru. I dalje na njega gledam kao na najvažniji teatar u Zagrebu i šire, u smislu davanja slobode i povjerenja svim umjetnicima koji tamo rade ono što njih duboko zanima. Teatar ITD je bio moj prvi i jedini izbor za premijeru moje prve autorske monodrame. Tu nije bilo nikakve sumnje.

NACIONAL: Kakvi su vam planovi nakon premijere?

Nakon premijere ću se dobro odmoriti. Voljela bih otputovati, upoznati neke nove ljude i fotografirati i snimati sve što vidim do beskraja. Ali čeka me malo gostovanje u jednoj seriji. Pa iduće godine dugometražni film. I tko zna što još. Vidjet ćemo.