Nakon što je zeleno-lijeva platforma Možemo! uvjerljivo osvojila vlast u Zagrebu, došlo je i do promjena u saborskim klupama. Umjesto novog gradonačelnika Tomislava Tomaševića, zastupnicom u Hrvatskom saboru postala je Urša Raukar-Gamulin, a Radu Borić, koja se vratila u Skupštinu Grada Zagreba, zamijenila je predsjednica Nove ljevice Ivana Kekin.

Iako je prisegnula još u srpnju, prije ljetne pauze, vatreno krštenje u Saboru imala je početkom jesenskog zasjedanja, kada se počela baviti i temama s kojima se dosad, kao liječnica, doktorica znanosti i psihijatrica u KBC-u Zagreb, profesionalno nije sretala.

Ivana Kekin postala je poznata široj javnosti kao kandidatkinja koalicije Možemo! na parlamentarnim izborima 2020. Bila je na 11. mjestu izborne liste  u 7. izbornoj jedinici, gdje je na 14. mjestu bio kandidiran i njen suprug Mile Kekin, frontmen Hladnog piva. Tada nisu osvojili zastupničko mjesto, ali su dali doprinos vidljivosti Nove ljevice koja je sada kao dio zeleno-lijeve platforme na vlasti u Gradu Zagrebu. Prošloga rujna Ivana Kekin izabrana je za predsjednicu Nove ljevice, nakon što je prvi predsjednik i osnivač stranke Dragan Markovina odlučio da se više neće kandidirati.

‘Rad u Skupštini i u Saboru ima i sličnosti i različitosti – u Skupštini sam predstavnica vladajuće većine, u Saboru sam opozicija’, kaže saborska zastupnica platforme Možemo! Ivana Kekin. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: S početkom jesenskog zasjedanja Sabora započeo je i vaš zastupnički mandat. Jeste li se navikli, koliko je to različito od rada u Skupštini, i u bolnici, kako sve to usklađujete i imate li uopće vremena za svoju profesiju?

Iskreno, nemam i zato sam 15. rujna zamrznula svoje radno mjesto u bolnici, jer ne bih mogla sve to zajedno dobro raditi. Znam da neki moji kolege ostaju aktivni kao liječnici, ali to su uglavnom saborski zastupnici iz nekih većih klubova u kojima je lakše rasporediti aktivnosti među članovima. Sada sam posvećena politici i samo se time bavim. Rad u Skupštini i u Saboru ima i sličnosti i različitosti – naime, u Skupštini sam predstavnica vladajuće većine, u Saboru sam opozicija.

NACIONAL: Čim ste zasjeli u saborske klupe, sukobili ste se s Mostom koji je novu gradsku vlast predvođenu platformom Možemo! optužio za kašnjenje s obnovom nakon potresa. Iako su po Zakonu za to odgovorni Ministarstvo graditeljstva i Fond za obnovu, vjerujem da ćete teško objasniti građanima da Grad ne može više. Kako to komentirate?

Grad intenzivno radi na prikupljanju dokumentacije koja se odnosi na javne zgrade te ih prijavljuje na europske fondove, što bivša gradska uprava uopće nije radila iako je bila na vlasti još godinu dana nakon potresa. Osim toga, osigurali smo i smještaj za iseljene obitelji koje su od potresa živjele u hostelu Arena, u za mnoge nemogućim uvjetima. Sada naše gradske službe pomažu i građanima prilikom pisanja prijava štete za obnovu privatnih kuća. Što se tiče optužbi dijela gradske opozicije, to već spada u kategoriju političkog napucavanja, slično kao kad nas HDZ poziva na odgovornost oko proračuna, a oni su sjedili u vlasti s Bandićem i isti izglasali. Te vrste političkog napucavanja i licemjerja ima dosta u našem prostoru, no mi se trudimo time uopće ne baviti jer držimo da ta vrsta komunikacije zapravo samo stvara šumove u kanalu i otežava samim građanima pristup informacijama.

NACIONAL: Prošloga tjedna u Saboru se raspravljalo o prijedlogu izmjena Zakona o obnovi, što je platforma Možemo! podržala. No nije li te izmjene trebalo donijeti puno prije?

Drago mi je da izmjene Zakona, po najavama ministra Horvata, idu u smjeru onoga što smo mi tražili još prošle jeseni. Naime, konačno su vladajući shvatili da stvar evidentno ne funkcionira ako od potresa nismo obnovili nijednu zgradu u Zagrebu. Kao prvo, jasno je da rješavanje imovinsko-pravnih odnosa, koji nisu riješeni desetljećima, ne može biti uvjet za obnovu. Osim toga, u proceduru će biti upućene izmjene koje se odnose na sufinanciranje konstrukcijske obnove, u čemu više neće morati sudjelovati građani, već će to u potpunosti financirati država i Grad. Stalno naglašavam to „konstrukcijska obnova“ kako bi bilo jasno da se javnim sredstvima neće nikome financirati obnova pojedinačnih stanova, već sama konstrukcija zgrade, što je pitanje javnog interesa. Uostalom, obnova zgrada s crvenim i žutim naljepnicama nužna je jer one, između ostalog, predstavljaju prijetnju sigurnosti građana. Izmjene zakona omogućit će i obnovu po blokovima, što će umanjiti i poteškoće u prometu i pronalaženje izvođača, a u konačnici dovesti i do sniženja cijena same obnove.

NACIONAL: Zagreb je nedavno potresao skandal s Poliklinikom za pomoć djeci i mladima grada Zagreba. Nakon što je portal H-Alter dobio sudsku zabranu pisanja o toj temi, dosadašnja ravnateljica Gordana Buljan Flander dala je ostavku. Mislite li da bi se institucije pozabavile tim slučajem da Severina nije iznijela u javnost niz optužbi na račun funkcioniranja Poliklinike i cijelog sustava?

Teško mi je o tome govoriti, ali svakako je zabrinjavajuće da su nadležno Ministarstvo socijalne skrbi i ministar Aladrović nadzor poslali tek nakon što je Severina iznijela svoje iskustvo u medijima. Mislim da nadzori nisu loša stvar, to je alat koji trebamo koristiti kako bismo provjeravali kvalitetu rada određenih institucija, osobito ako se bave tako osjetljivim stvarima kao što su dječja prava i nasilje u obitelji. Što se tiče Poliklinike, koja je sama po sebi važna zbog posla koji obavlja, smatram kako je izuzetno bitno da Ministarstvo zdravstva napravi dubinsku stručnu analizu rada. Ne znam je li to u planu, ali po mom uvjerenju, tamo bi trebali doći stručnjaci za mentalno zdravlje i stručnjaci drugih profesija koji mogu vještačiti, kako bi dali profesionalnu i objektivnu evaluaciju dosadašnjeg rada. Ovako građani nisu sigurni tko govori istinu, tko je pod emotivnim dojmom, a tko je zloupotrebljavao svoju poziciju. Time je nanesena velika šteta jer je narušeno povjerenje u samu instituciju. Po mom mišljenju, a to je predložio i gradonačelnik Tomašević, bilo bi sjajno da se osigura međunarodna evaluacija, jer se bojim da je naša struka preuska i međusobno su svi previše povezani pa je teško zadržati objektivnost prema radu kolege kojeg poznajete. Mislim da samo nepristrani stručnjaci izvana mogu procijeniti što se tamo doista događalo.

NACIONAL: Kako komentirate primjenu koncepta „otuđenja djeteta“, na temelju kojeg su u rastavama djeca dodjeljivana očevima nasilnicima? Aktivistice za ženska prava u tome vide utjecaj patrijarhalnih krugova, Katoličke Crkve i radikalne desnice, koji žele prisiliti ženu da ostane u braku s nasilnikom.

Stručno gledano, znanstvena zajednica je oko tog sindroma „otuđenja djeteta“ izuzetno skeptična i zato, usprkos svim pritiscima, kojih je bilo, isti nikada nije uveden ni u jednu medicinsku klasifikaciju. Niti ga je Svjetska zdravstvena organizacija ikada priznala. Da ne bi bilo zabune, emotivnih manipulacija djecom od strane jednog roditelja u visoko konfliktnim razvodima uvijek je bilo i bit će. Ali korištenje koncepta sindroma otuđenja tako da ima pravne implikacije u smislu da se uzima kao relevantna činjenica u odlukama o skrbništvu, nikako nije dobro. Osim toga, ako unaprijed idete s premisom „otuđenja“, onda zapravo cijelo vrijeme promatrate to dijete s idejom da je izmanipulirano i samim time dovodite u pitanje njegova svjedočanstva. Tako ga sekundarno viktimizirate, odnosno retraumatizirate. I iako dio stručnjaka tvrdi da je borba protiv tog koncepta borba za prava žena, koja su svakako krhka i za koja se treba boriti, smatram da je to prvenstveno borba za dobrobit djeteta.

NACIONAL: I nasilje nad ženama bilo je jedna od aktualnih tema – u Saboru je na Nacionalni dan borbe protiv nasilja nad ženama, na inicijativu Gordana Jandrokovića, održana minuta šutnje za žene ubijene u sudnici 1999. godine. Međutim, usprkos zakonima i uvjeravanju vladajućih da institucije štite žene od nasilja, je li doista tako?

Naravno da nije, jedno su zakoni, drugo je praksa. No, kao prvo, rekla bih da je ova minuta šutnje održana u Saboru jedna dobra tradicija koju je lani spontano uvela moja kolegica Rada Borić, u sjećanje na tri žene ubijene u sudnici tijekom brakorazvodne parnice, kao i na sve žene žrtve prije svega obiteljskog nasilja. Izuzetno mi je drago što je ta ostavština Rade Borić ostala u Saboru i što su je prihvatili i predstavnici vladajuće stranke. No što se situacije na terenu tiče, bojim se da se stvari ne pomiču s mrtve točke. I dalje prečesto svjedočimo slučajevima nasilja nad ženama, a i u ovom slučaju monstruoznog ubojice vlastite troje djece lako se mogu iščitati ženomrzačke komponente. Institucije, dakako, tvrde da su od pogibije male Nicole ojačali sustav socijalne skrbi, osigurali sigurne kuće i slično. A onda iz samog sustava, od samih djelatnika, čujemo da i nije baš tako, da je povećani broj zaposlenih u sustavu praktički neiskoristiv jer ne postoje ni prostori, pa čak ni stolice na kojima bi mogli sjediti kako bi radili sa strankama. Osim toga, ženske udruge govore o tome da nema dovoljno sigurnih kuća za žene, a o nekoj progresivnoj perspektivi da se iz obiteljskog doma izmješta muškarac nasilnik, a ne žena žrtva nasilja s djecom, ne možemo ni razmišljati.

NACIONAL: Po mišljenju ženskih udruga, nisu problem zakoni, već je najveći problem, kao u i svemu drugome, pravosuđe.

Zar o tome ne govori najbolje jedna jeziva priča, odnosno presuda koja je nedavno skandalizirala javnost, a kojom se pedofilu koji je opetovano silovao sedmogodišnju djevojčicu kazna smanjila na šest godina zatvora zato što je branitelj? Takvi slučajevi, koji su vrlo radikalni i uznemirujući, zapravo nam vrlo jasno govore o stvarnim prioritetima Vlade kada se radi o zaštiti žena i djevojčica. Znamo da se, čak i kada je obiteljski nasilnik optužen, sudski procesi rastežu godinama, a žrtve se ponovnim svjedočenjima dodatno viktimiziraju. Po meni je glavni problem upravo stvarna nezainteresiranost vladajuće politike da to postane prioritetno pitanje. Rekla bih da je to više „ukras“ za Europu.

NACIONAL: U posljednje vrijeme svi se bave psihičkim posljedicama pandemije covida-19. Kao psihijatrica, što možete reći o tome koliko su izolacija i zatvaranje utjecali na porast obiteljskog nasilja?

Smatram da ni epidemija ni kriza ne mogu od čovjeka napraviti malignog narcističkog psihopata, kakav je očito ubojica svoje troje djece. No činjenica jest da velike društvene krize mogu u ljudima otkočiti neke njihove mračne strane. Naravno da svatko od nas ima svoje unutarnje kapacitete za suočavanje s krizom, ali postoje i vanjske okolnosti na koje kao društvo imamo utjecaj. Tu prvenstveno mislim na političare na pozicijama moći i uz instrumente koji su im na raspolaganju mogu umanjiti efekte drugih vanjskih okolnosti na koje nemamo utjecaja. U posljednje vrijeme doista smo se susretali s ekstremnim oblicima nasilja – od oca koji je bacio četvero djece kroz prozor do ubojstva male Nicole ili pucnjave na Markovu trgu. A jedino što se stvarno konkretno učinilo u pogledu prevencije daljnjeg nasilja jest – zatvaranje Markova trga. Mislim da je to stvarno poražavajuće.

NACIONAL: Ipak, koliko su epidemiološke mjere, socijalna distanca, maske i zabrane okupljanja doista djelovali na porast anksioznosti, depresije i suicidalnosti?

O tome ne govorim puno samo kao liječnica, već i otkad sam se politički aktivirala. Znanstvena istraživanja, kao i moje subjektivno profesionalno iskustvo, pokazuju da su poremećaji mentalnog zdravlja u izuzetnom porastu, što je, naravno, krajnje očekivano. Međutim, ono što izuzetno zabrinjava jest činjenica da je došlo do velikog porasta poremećaja kod djece i mladih, što govori o tome koliko su te najranjivije skupine stradale u ovom periodu, kao i da nemamo nikakvu infrastrukturu da se s time nosimo. Od toga da nemamo nikakvu prevenciju, da nemamo dovoljno psihologa po školama i vrtićima, do toga da kao društvo nismo educirani da to prepoznamo. A nemamo ni dovoljno stručnjaka psihijatara koji doista pucaju po šavovima, dok cijeli psihijatrijski odjeli mjesecima nisu radili za vrijeme pandemije.

NACIONAL: Čak se i u Izvješću SOA-e konstatiralo da je došlo do radikalizacije i ekstremizacije pojedinaca putem društvenih mreža. Koliko mi kao društvo možemo utjecati na to da mladi ljudi ne potpadaju pod tako razoran utjecaj interneta?

Tu postoji niz koraka i trebao bi se napraviti plan kratkoročnih, srednjoročnih i dugoročnih mjera. Kratkoročna mjera, koja bi maknula djecu iz samoizolacije i vezanosti uz kompjutore, jest veća procijepljenost. Dugoročno važna je edukacija, a prije svega građanski odgoj koji će djecu naučiti kako da se zaštite od štetnih sadržaja. Ovako je sve prepušteno roditeljima, a u Hrvatskoj većina roditelja nije informatički dovoljno pismena i preuzetno je očekivati da tu vrstu odgojnog elementa samo oni odigraju. Osim toga, niz studija govori o štetnom utjecaju tehnologije na kognitivne sposobnosti djece, fragmentaciju pažnje, smanjenje mogućnosti memoriranja. To je velika odgovornost cijelog društva, koja je u ovom društvu isključivo prebačena na leđa roditelja.

NACIONAL: Diljem svijeta i Europe, pa i u Hrvatskoj svjedočimo prosvjedima antivaksera, od kojih su neki i nasilne. U Hrvatskoj imamo dovoljno cjepiva, ali jedva 50 posto cijepljenih. Koliko su za to krivi Nacionalni stožer ili Vlada, a koliko društvene mreže?

Naravno da je to kompleksno pitanje. Ali ono što je vidljivo na prvu jest da su zemlje koje imaju izuzetno visoku procijepljenosti i nisu imale masovne i nasilne antivakserske prosvjede, one zemlje u kojima građani imaju visoki stupanj povjerenja u svoje vodstvo. Poput Skandinavije, gdje građani vjeruju da Vlada radi u njihovu najboljem interesu. Po toj logici, s obzirom na to da je povjerenje u institucije u Hrvatskoj među najnižima u EU-u, to znači da naš narod ne vjeruje da Vlada radi u njegovu najboljem interesu i zato se baš ne želi cijepiti. Ta dedukcija je vrlo jednostavna i to je bilo nešto što se donekle moglo očekivati. Dodatan faktor je taj Stožer koji se u tolikom nizu situacija pokazao nesustavan i nekonzistentan, kao i da privilegira neke određene skupine pa nije čudno da građani ne poštuju njihove mjere. A ključ problema je Vlada, koja zapravo cijelo vrijeme igra dvostruku igru – s jedne strane poziva ljude na cijepljenje, a s druge strane im u Znanstvenom savjetu sjede ljudi koji otvoreno na Facebooku dovode u pitanje korisnost cijepljenja. Vlada se istovremeno hvali uspješnom turističkom sezonom i tvrdi da je pobijedila pandemiju. Pa tko bi im vjerovao?

NACIONAL: Da je Vlada promijenila sastav Stožera i dovela liječnike znanstvenike koji nisu stranački povezani s HDZ-om, bi li to pomoglo njihovoj uvjerljivosti?

Bi, vjerojatno, ali to je posve iluzorno očekivati od HDZ-a. Na to se samo mogu nasmijati jer mi trideset godina gledamo na svim područjima selekciju koja ide isključivo po stranačkom ključu. Mislim da oni ni ne znaju drugačije, to je njihov standardni modus operandi.

NACIONAL: Kako ocjenjujete stanje u zdravstvenom sustavu? Naime, svjedočili smo sukobu ministara Beroša i Marića, kada je potonji tvrdio da je zdravstvo lani potrošilo više nego ikada, dok je u svih 46 hrvatskih bolnica zabilježen veliki minus od 110.957 manje obrađenih slučajeva i obavljenih zahvata nego u 2019., dok su istovremeno troškovi zdravstva znatno porasli, kao i dugovi veledrogerijama. Kako to komentirate?

Beroš cijelo vrijeme tvrdi da je zdravstveni sustav besprijekorno spreman za novi val pandemije, kao i da funkcionira kao prije pandemije, što nije istina. Nismo mi sada stvorili nove liječnike i sestre koje se bave samo pacijentima s covidom – to su ljudi koji su uzeti iz sustava, koji su se bavili nekim drugim pacijentima. No dok se bave covidom, tim svojim pacijentima se ne bave.

Uz to, značajan dio klinika funkcionira u reduciranom prostoru. Isto kao što se vrlo rijetko spominje koliko u Hrvatskoj ima umrlih od covida. A taj je broj vrlo visok. I sada smo došli u situaciju da za mjere nemamo više ni novca ni kapaciteta, a da bismo ih mogli u potpunosti ukinuti, što svi želimo, potrebna je značajno viša procijepljenost. A za to odgovornost snosi Vlada. Neka se ugledaju u zemlje u Europi koje su to uspješno riješile. Za to treba postojati politička volja, koje očito nema.

NACIONAL: Dakle, trebalo bi uvesti obvezno cijepljenje u zdravstvenom sustavu i sustavu socijalne skrbi?

To je Hrvatska liječnička komora odavno tražila. Ponavljam, na Vladi je odgovornost da osigura i pacijentima i zdravstvenim radnicima da rade u sigurnim uvjetima. Uostalom, 90 posto liječnika i liječnica je cijepljeno, što se također nedovoljno komunicira u javnosti.

NACIONAL: Prilikom imenovanja nove predsjednice Vijeća za zaštitu tržišnog natjecanja postavili ste pitanje o tome kako je moguće da je ta agencija propustila djelovati u slučaju dodjele koncesije Radija 101 Ivanu Juriću Kaćuniću, koji skriva vlasništvo nad sedam radijskih postaja. Jeste li dobili kakav odgovor?

Odgovor na svoje pitanje, naravno, nisam dobila. Pratila sam kako je Nacional pisao o toj skandaloznoj odluci Vijeća za elektroničke medije i dokumentirao tvrdnje o protuzakonitoj koncentraciji vlasništva nad nizom radiopostaja. Međutim, o toj temi u Saboru govorila je i kolegica Urša Raukar Gamulin i naš zeleno lijevi blok svakako planira i dalje inzistirati na tome da se ta cijela situacija rasvijetli i od toga nećemo odustati. Smatram da je sve to, za početak, protuzakonito, da je koncentracija vlasništva izuzetno loša za tržište, a kada se radi o medijskom prostoru – i opasna po javnost i pluralizam medija, koji je temelj demokracije i vladavine prava u Europskoj uniji.